Otišla sam s bivšim dečkom na roštilj kod njegovog oženjenog prijatelja gdje je bilo vise ljudi. Ti ljudi su s vremenom otišli, njegova žena otišla raditi i ostali smo samo nas troje jedno vrijeme. Njegov prijatelj se napio, moj tadašnji dečko je otišao na wc, i za to vrijeme taj njegov prijatelj je prišao meni s leđa i poljubio me u vrat, kosa mi je bila u pundži. Odmakla sam se i počela mucati i izmotavati se. Dečko se vratio i rekla sam mu da mi se ide kuci. U autu sam mu rekla šta se dogodilo, i on me je napao da ja radim problem izmedju dva prijatelja zbog nečega sto je netko napravio pijan. Jako smo se Posvađali. Neko vrijeme sam razmišljala da sam možda u krivu, ali zašto bih bila u krivu ako ne želim da me netko ljubi ili dira bez mog pristanka, muskarac pogotovo. Nismo prekinuli odmah, dečko i ja ali za mene je to bio početak kraja jer sam izgubila poštovanje prema njemu. Da napomenem njegov “prijatelj” je imao oko 40, a ja 20 u to vrijeme. Oni su bili bivši kolege s posla.
Moj muž nikako nije smeo da se oženi. Brak je za njega mučenje jer on je samoživnik nenaviknut na bilo kakve obaveze. Imam zadatak sebi lično dat da ga pritisnem dok ne pukne a onda odlazim. Želim da mu presedne jer me uvikao u sr.nje. A samo sam htela mir, decu i brak. Decu mu neću roditi, mira neće imati!
Sad već bivši dečko me upoznao sa najboljom drugaricom. Po njenoj reakciji zamalo me nije ubila pogledom i posle par minuta vidljivo uznemirena je ustala i otišla. Dečko mi je posle priznao da je bio sa njom godinu dana u vezi, da kao nije mogao da je zavoli, da su posle toga ostali prijatelji i nastavili da se druže još 3 godine. Shvatila sam da je ona njega i dalje gledala kao dečka ali to nije moj problem. Nakon par meseci veze videla sam koliko je moj dečko neodgovoran, stalno mi traži pare, izvoljeva i sve se vrti oko njegovih potreba. Kad god nešto nisam htela da mu učinim govorio bi kako mu je bivša devojka-drugarica spremala hranu, masirala ga,pozajmljivala pare, jela bedne sendviče sa njim i slično. Zatvorila sam mu vrata i poslala ga kod nje.
Ljudi moji, u depresiji sam nemam volje za ništa, samo želim prespavati život, majka sam troje djece! Imam 42 godine, ne znam kud da krenem!
Umire mi prvi pas. Poklonio mi ga je otac koga više nema. Pući će mi srce.
Sva "lepota" braka mi se svela na trošenje muževog novca. Odnose imamo tek toliko da on zadovolji svoje potrebe, ne želi da izlazimo, ne želi da putujemo ni sami ni s decom, sve manje pričamo, počeo je čak izbegavati i kupovine sa mnom, ne zanima ga moje mišljenje, jako puno vremena smo razdvojeni jer on radi vani. U suštini moj brak je takav da on šalje pare, ja vamo trošim na sebe, decu, kuću. Tešim se time. Nisam sretna..
Imam još puno do penzije, ali uhvatila sam sebe da, kada povremeno budem slobodna u toku uobičajenog radnog vremena, shvatim koliko života i radosti propuštam inače, kad sam na poslu.. kako je lepo napolju, kako život ne stoji... Nemam neku alternativu, ali počinje to da me brine.
Kao predsjednik razreda sam dao prijedlog da besplatno na ekskurziju ide 1 učenica, 1 mjesto je uvik besplatno. 2 dečka i ta učenica su bili baš iz siromašnih familija. Priznajem ovdje da mi je glavni cilj bio da ne ide jedan od ta 2 dečka-zato jer mi je bio konkurent za djevojku, sviđao se njoj a ja sam bio ludo zaljubljen u nju. Sad smo na faksu i dalje smo skupa, završili skupa na toj ekskurziji. Mate žao mi je, kažu da u ljubavi i ratu je sve dopušteno.
Dođite nam. Hoćemo. I vi kod nas. Hoćemo. Čućemo se. Dogovoriti. Nemojte sad da ne dođete po 6 meseci. Neee, doćićemo. Važi, dogovoreno.
-Niko kod nikoga ne ide, niti je zvao da se dogovori, niti planira.
Od rođendana do rođendana, od slave do slave.
Razvela sam se i procvetala. Bukvalno mi je sve krenulo. Brak nam je bio jako loš, pogotovo na kraju... Dete isto tako nesrećno sa nama kao i mi... A sada... Odlično! Dete i ja imamo naš mir, na poslu mi je isto krenulo! Ja sam dobro, srećna, raspoložena... Ljudi moji, ja uživam posle razvoda kao nikad!!!