Jako me nervira što dečko ne može sastaviti cijeli mjesec bez da posuđuje novce od svojih. Ima super plaću al on to opet do polovine mjeseca sve potroši. Plaćam i ja dosta toga al ne ide i gotovo. Mene moji nisu naučili da posuđujem, ako nemam za nešto neću si to ni priuštiti. Ne želim takav život danas sutra.
Otpratila sam većinu fitness influencera. Ne mogu one storije fleksanja u ogledalu teretane u 6 ujutro "Iiii jel treniramo danas?? Moj leg day već uveliko odrađen." I onda tako cijeli dan storiji vezano uz trening i pokazivanja svog "napretka". Brate mili, da, treniram, ali mi se ne vrti cijeli život oko teretane, postoje obaveze i van nje.
Prvi put sam u vezi sa podjednako lepim i zgodnim dečkom i osećam se jako moćno kad idemo ulicom.
Imam pitanje za doktore medicine. Je li vas sramota svog imena? Svog zvanja, svog poziva? Ili je nekultura u pitanju, te se ne predstavljate pacijentima u viziti. Ležala sam sa djetetom 20 dana u bolnici, za to vrijeme nas je obišlo oko 15 različitih doktora, što redovnih što dežurnih. Doslovno se SAMO JEDAN predstavio, rekao "Ja sam doktor taj i taj, pedijatar/neonatolog/gastroenterolog.." I bilo im je čudno kad pitam "A Vi ste?" On odgovori "Doktor". Super, bar znam da nisi medicinska sestra!🤦🏻♀️
Frustrira me činjenica da mi ljudi koji nemaju djecu govore kako trebam i šta trebam. Nemate djecu, moja djeca su stalno bolesna i nemam nikoga tko mi ih može pricuvati!!! Radila bi ja ali djeca nisu psi koje možete ostaviti same doma pa šta bude bude. Sram vas bilo, kako vi ne volite da vas netko pita zašto još nemate djecu tako ni ja ne volim da me netko osuđuje jer ne radim zbog djece koja su zdrava možda 5 dana u mjesecu a pritom nemam svekrvu, svekra, mamu ili tatu koja mi mogu pomoći. Se*e mi se više od ljudi koji si uzimaju za pravo osuđivati druge. Jedva čekam da rodite i da sve sami radite kao ja pa da vas vidim kako ćete si organizirati život sa djecom. Djeca nisu stvari !!!!
Na doktorskim studijama sam i peta sam godina, ako sve bude išlo po planu završavam ove godine. Moj otac koji ima osam razreda škole, svaki put kad se vidimo mi prebacuje sto doktorat nisam završila ‘na vreme’. Iskreno ja mislim da on ni ne zna šta je doktorat, šta ja uopšte radim, zašto i kako. Ali eto on je takav - loš čovek. Koji svojoj deci nikad nije znao da bude podrška, koji nije znao da pohvali naše uspehe. Samo je znao da kritikuje, čak i kad za kritikom nije bilo potrebe on je morao da kaže nešto ružno čisto da nas ponizi, spusti da nam ‘dokaze’ kako smo bedni i eto to što smo uradili nije ništa.
Ne razumem ljude koji se rasipaju novcem, putuju svuda po svetu, a imaju puno bora po licu u tridesetim kao da su u pedesetim, pa utroši taj novac pametnije.
Obiteljska večera. Promatram jednog člana obitelji kako savjetuje drugog koji ima problema s firmom za koju radi. Savjet - daj otkaz, razvij nešto svoje, što te spriječava? Jasno mi je da je taj savjet dan u najboljoj namjeri, ali me istovremeno iritira. Nemaš pojma koliko si sreće zapravo imao dosad - prošao si kroz 4-5 različitih biznisa u zadnjih 20 godina, ali ništa od toga ne bi bilo moguće da ne živiš na grbači svoje majke i supruge. Čak i da tvoj posao sutra propadne, nećeš ostati gladan i na ulici. One će podmiriti tvoje račune i režije, kao što su i dosad činile svaki puta kada bi ti zapeo. Sasvim je druga stvar kada netko samostalno uzdržava četveročlanu obitelj, otplaćuje svoje i tuđe dugove, nema više ušteđevine jer su ga svi redom izmuzli do kraja i nema na koga se osloniti u slučaju da sve ode u propast - ta si osoba baš i ne može priuštiti rizik da samo da otkaz i započne nešto svoje.
Ostala sam u šoku.
Upravo mi je muž s kojim sam dve godine u braku, na moju želju za zlatnim lančićem rekao kupit ćemo ga po pola..