Mnogo sam ljubomorna na svog dečka. Nikada nisam imala neke bliske prijatelje, nisam imala ljude sa kojima bih izlazila, putovala i družila se. On ima 4 prijatelja sa kojima se druži od pelena i veoma su bliski. Ima i neke druge prijatelje sa kojima je manje blizak, ali opet se druže. Uglavnom dobar je sa svima i svi ga gotive. Izlazili su, putovali su zajedno, skoro svaki dan se viđaju. Ljubomorna sam kad ih vidim sve zajedno kako pričaju i kako im je lepo. Ja to nikada nisam imala. Pišem ovo ovde jer ne znam kome drugome da se požalim i kažem kako se osećam. Mislim da moj dečko nije ni svestan kakvo blago ima.
Ne mogu piti kavu kod nekog, ako taj drži mačku ili psa u stanu. Jednostavno mi se gadi. Dlake po kauču, smrad... dođe mi da rigam.
Dečko me tera da se udebljam i idem u teretanu. Rekla sam mu da ne želim da se udebljam jer ću dobiti stomak, na šta je on odgovorio da neću, jer kako devojke na instagramu imaju ravan stomak i veliko dupe. Iskreno, to mi stvara pritisak da moram tako izgledati.
Preselili smo se iz Bosne i Hercegovine u Holandiju. Poslije godinu i po dana smo kupili stan. Oboje radimo u struci kao visoko obrazovane osobe, a svi su nam govorili da je nemoguće da uopšte odemo tamo a pogotovo da odma dobijemo posao u struci. Presretna sam jer smo vjerovali u svoje snove, nismo slušali nikoga i sve smo sami sebi ostvarili. Život je lijeeeep <3
Želio bih da podjelim svoje životno iskustvo koje sam doživio još u djetinjstvu. Naime, sa 11 godina sam izgubio tatu, na tragičan način, sad je od toga prošlo već 13 godina. Majka i ja smo ostali živjeli sami. Imali smo tada jako težak period, zaista nije bilo lako, mada sam nastojao da budem pozitivan koliko je god to bilo moguće... Želio bih poručiti svim ljudima koji kad god pomisle da im je teško i da odlutaju u nekim teškim i crnim mislima, znaju da nisu sami i da se uvijek krož život bore najbolje što mogu i koliko mogu. Moja majka je uradila toliko puno stvari za mene i biću joj zahvalan do kraja života. Sada ću uskoro imati 24 godine, završavam fakultet, uporedo radim posao koji volim i polako, ali sigurno stabilno koračam kroz život. Moja poruka za sve koji čitaju je da uvijek kroz život istrajete i da živite "sad" u ovom trenutku, izađite, družite se, pokažite svoje emocije, isplačite se i ono najvažnije volite se, jer na kraju dana to je ono jedino što zaista imamo.
Ako ikada budem imala venčanje želim da to bude na moru. Opuštena atmosfera, ja u beloj haljini, opuštene kose sa vencem od cveća na glavi, on u belom lanenom odelu, oko nas opušteni stranci, more i pesak. Ne želim klasičnu svadbu sa prostora Srbije i 200 ljudi gde samo 20 poznajem. Kada pomenem aranžmane tipa Bora Bora, Sejšeli i Mauricijus kao paket sa venčanjem bez da pominjem u kontekstu svoje želje, ljudi to ne podržavaju, čak ni najzagriženiji avanturisti. Neki su mi čak rekli da to može biti opravdan razlog za raskid veze, ako druga strana ne želi. Pored mog komplikovanog karaktera, probirljivosti, ova želja mi svakako može biti šlag na torti mojih visokih kriterijuma. Ali jednostavno me ta želja ne napušta godinama. Čak što više, jedino tako dolazi u obzir i da se ikada i udam.
Ako je suditi po internet standardima ja ću biti užas otac. Ne volim ovo foliranje "moje dete i prvi sneg, prvi Uskrs, Božić, jesen, leto, proleće". Ne pravim decu da bih se njima hvalio i da bi ih slikao. Šta bilo koga zanima kako moja porodica provodi praznike? Ili obrnuto što mislite da nas zanima kako vi provodite praznike? Koga zanima, pitaće vas. Samo želite da budete u centu pažnje i osećate se jadno i bedno kad drugi nešto objave pa želite da im uzvratite.
Jedino što mi je dobro na selu je imati svoj vrt i veliko dvorište. Ostalo je katastrofa, počevši od nepostojećeg prijevoza do grada. Nema trgovine, nema ljekarne, prva dežurna je 20 km dalje. Nema doktora, sve se ide u grad, a ako trebate hitnu čekate satima. Ako vam se auto pokvari morate se snaći kako doći na posao, koji je 20 km dalje. Vrtić i škola su u mjestu 5km dalje, ajde nije strašno, a klinci imaju školski bus. Ali srednja škola je 30 km dalje, pa nek se djeca snalaze za prijevoz, mnogi žive u domu radi toga. Zaboravite na izlaske ako vas nečiji roditelji ne skupe sa autom. Tako sam živjela cijeli život i bilo je grozno. Iako i dalje živim u kući jer volim imati vrta, barem sam u predgrađu i imam sve blizu.
Pomislite samo kako posle nekog vremena zaboravite boju nečijeg glasa, zaboravite kako miriše, kako grli. Tetka mi je umrla pre 9 godina, bila je jedna od bitnijih osoba u mom životu. Danas sedim i razmišljam, vrti mi se po glavi nadimak kojim me je zvala i ne sećam se glasa. Tako me je neka tuga obuzela. Uživajte u voljenim ljudima, stvarajte nove uspomene. Život je kratak, mnogo brzo prođe.
Imam dete i ljubomorna sam na svoje drugarice koje nemaju decu. To je sloboda. Izađu kad hoće, legnu na spavanje i bude se kad hoće, putuju, troše novac na sebe, imaju karijere... Ja sam kao osoba prestala da postojim otkako sam rodila i moje potrebe više nisu bitne, sav fokus je na detetu. Osećam se kao njegov rob. I da, imam divnog muža koji u svemu učestvuje, mama mi pomaže, ali i dalje je preteško. Mislim da sam ozbiljnu grešku napravila iako sam silno želela dete, samo sam se zarobila.