Samo da nema tim bildinga, edukacija i seminara na koje me tjeraju da idem, sve bi bilo podnošljivije.
Voljela bih da imam slike svojih predaka, pradede, čukundede itd. Da vidim imamo li sličnosti i odakle su, kakvi su bili ljudi, čime su se bavili.
Živcira me kad ljudi govore, život je izbor, moraš se trudit, ide po zaslugama. Sam si kriv. Bullshit!
Ako nemaš sreće, džaba ti bilo kakav trud. Kad nekome netko umre, pogine, kad te zahvati bolest, poplava odnese dom ili potres... nije tu nitko kriv. To je život! Ne igra vazda kako bi mi volili.
Želim da usvojim dete. Imam već svoja dva, planiram još, ali toliko želim da pomognem nekom detetu iz doma. Strašno mi je žao sve te ostavljene deca, koja su malo starija i neće ih niko. Ima i toliko porodica koje bi usvojile, ali je procedura velika, a ta deca svakako samuju tamo. Ne znam eto, ubija me to, i volela bih da svoj toj deci nađem dom da ne budu sama i bez porodice :(
Gojazna sam i fat-fobična. Zašto? Jer sam svesna koji je teret, ne samo mom organizmu koji je sve sporiji, nego i odeću je sve teže naći i adaptirati se normalnom svetu. Prezirem videe "feministočkog" tipa koji se zauzimaju za gojazne osobe tipa: doktorima treba zabraniti da navode to kao zdravstveni problem, gojaznim osobama treba izaći u susret i dati im dodatno sedište u avionu/ basu besplatno i sl. Ljudi, to ne treba se veličati i davati toliko značaja i privilegija- sa razlogom se zove bolest 21.veka. Kako više zalaziš u teže oblike gojaznosti sve je teže izaći iz njih, i uvek se odlaže, zaobilaze dijete i šetnje, dok na kraju ne bude kasno. Sve je to slatko kad ste srednja škola i imate stomačić samo i veće možda butine, ali vremenom se krene taložiti svuda i na kraju dođete do ovoga gde sam ja... verujte mi, ne želite. Nikad mi neće biti jasno veličanje bucki i gojaznih osoba, koje je sad popularno. Volite sebe, svoje telo i radite na tome dok još nije kasno!
Nedavno sam sa mužem otišla na selo kod njegovih. Gde se uskoro skupilo njegovo društvo iz detinjstva. Nije prošlo neko vreme, oni su se igrali kao deca drvenim pištoljima, koje moj muž čuva u kutiji. Igru nazivaju tak-tak. Kasnije sam primetila da na svakom ima urezano ime i datum, koji datira još pre 30 god. Igraju se tako uživljeno i posvećeno igri. U jednom trenutku im se i svekar pridružio... Gledala sam sa osmehom na licu.
Sećam se da kada sam bila mala, moji roditelji su me ignorisali. Bukvalno, ignorisali. Ja postavim neko pitanje, nema odgovora, ja im kažem nešto, nema odgovora. Ja više puta pitam nešto, jer me oni ignorišu, i oni budu u fazunu "šta bre sada hoćeš? dosadna si". I nisam pitala neka glupa pitanja, obično sam bila ćutljiva i dosta povučena. I to je dosta potrajalo, do otprilike moje 14 godine. Nikada nemojte ignorisati svoje dete!
Je li vama normalno da je muž ljubomoran zato što naša beba želi spavati samo u mom naručju i kad se osjeća loše želi samo moju blizinu. Kad sam vidjela da se naljutio zbog toga nisam mogla vjerovati.
U godini ne povisim ton toliko puta koliko ga povisim u tjedan dana kad dođem kući kod roditelja. Tu je uvijek takva zivcana i napeta atmosfera da se svi samo deru i galame jedni na druge i onda mama i tata komentiraju kako smo mi djeca živčani, a zapravo se ne derem pa skoro nikad kad nisam kod kuće. Živim s momkom i sve lagano riješimo, nema ni svađe ni galame i tako sam sebi već kao mala obećala da će biti u mojoj kući.
Zanimljivo mi je da flertujem sa muškarcima i u 99% slučajeva ne želim ništa više od toga.