Pravi prijatelji ne postoje. Svi su s tobom 'dobri' samo kad si i ti dobro.
Današnje generacije tu računam godišta od 90 do današnjih su totalno lenje, da mogu iz sobe u sobu bi autom išli. Ja sam mlad 2000 godište ali gde god da idem gledam da to obavljam pešaka ako je moguće, zdravo je i prija mi.
Neka bude da ne postoji podela na "muške" i "ženske" sportove, ali ne mogu da razumem roditelje koji, primera radi, šalju ćerku da trenira rukomet. Šta je cilj? Da kad poraste može da prebije svog momka ili da joj razbijaju fosne o leđa? Zašto forsirati sport koji dovodi do potpuno atipične konstitucije kada se dete razvije?
Nemam neki osjećaj za druge, u smislu da ako hoću da spremam jelo, briga me da li se sviđa osobi ili ne. Ili kad perem veš i peglam, svoj dobro operem i opeglam, a tuđi bilo kako, ne posvetim mu se toliko. Takva sam, ne znam zašto. Nekako mi je sve tuđe odvratno, a moje sveto. Moraću to pod hitno promijeniti kad se budem udala, i nekako postaviti misli da mi momkove majice budu svete kao moje.
Napokon! Još samo par meseci ovog pakla i vraćam se kući u Srbiju. Dugih 9 godina gde sam svedočio materijalnoj, obrazovanoj, kulturnoj, moralnoj i generalno civilizacijskoj propasti Zapada. Papire imam, ali bežim glavom bez obzira. Ne, nisam fizikalisao, niti se družio 'samo sa našima', niti mi nedostaju ćevapi, kafane i narodnjaci. Ovi ljudi ovde, pogotovo migranti (Indusi i Latinosi) i BLM libtards su rasturili i ono malo što je bilo vredno. Zapad više ni u nauci i tehnologiji nije konkurentan. Eno, Kina ima najviše patenata na polju AI, nanotehnologije, kvantnih kompjutera i medicinskih istraživanja. Javne službe ne rade, svi gledaju da te prevare, od zapadne radne etike što vas na Balkanu LAŽU da je ne znam ni ja kakva NEMA APSOLUTNO NIŠTA! Kao menadžer krv sam propljuvao da ih nateram da rade. A znate ko najviše radi i ko je najodgovorniji? Baš migranti iz Poljske, sa Balkana, Ukrajine, Rusije, Laosa, Vijetnama i Tajlanda. Ovo ostalo - domicilni Belci, Crnci, Latino, Indusi, užas!
Dobila sam mononukleozu u 27oj godini. Bilo mi je grozno 3 nedelje, grlo, temperatura, nisam mogla vodu da pijem. Ali mene je toliko ljudi pitalo kako sam i pomoglo, da sam plakala od sreće. Rodbina, drugarice, kolege pa i komšije. Stvarno im hvala. Nekako sam navikla da sve sama radim i nisam očekivala ovoliko ljubavi.
Polažem vozački i žao mi je šta sam to govorila uopće nekima. Odvratnih ljudi da čim te vide pitaju jesi položila ?? Jeb*te se beživotni kad pamtiš da ja polažem pa ti je to glavno pitanje...
Posle 7 godina veze, prevarila sam momka, iako sam tvrdila da nikad ne bih mogla biti ta koja vara. Duže vreme ne osećam prema njemu ništa, čak sam mu to i rekla i pokušala raskinuti, ali on ne odustaje od mene. A ja sam se zaljubila u drugoga, ne mogu da prestanem da razmišljam o njemu, toliko mi srce zalupa kad ga vidim i sva zadrhtim.. Hoću da raskinem, ali ne znam na koji način jer smo već razgovarali, a nemam srca da mu kažem da volim drugog, jer znam da bi ga to uništilo skroz...
Imam bebu od 3 meseca i volim je najviše na svetu, ali nekim danima mi je veoma teško da se povežem s njom. Prosto me nekad nervira što plače ceo dan ili plače "bez razloga", bude mi nekako nepodnošljiva. A onda kad mi se sve slegne i kad mi se osmehne i pogleda s tim slatkim okicama, skroz se istopim i krene da me krivica jede. Preispitujem da l sam dovoljno dobra mama i zašto me nekad preplave negativne misli i manjak strpljenja... Svi kažu, sve je to normalno, neispavana si, malo si i prezasićena al meni je postalo baš teško da prihvatim da pomislim da me vlastito dete nervira nekim danima... Baš postajem očajna.
Ne razumem ljude koji budu s nekim ko je nedavno raskinuo dugu vezu, pa se još i venčaju posle nekoliko meseci. Ja tu ne bih imala mira, ipak su u nekom momentu živeli zajedno, verovatno i planirali porodicu. Ne mogu godine da se izbrišu posle samo tri meseca.