Nastojim da imam puno para samo da bi mogla mom sinu da platim skupe i dobre škole. Da mu kupim stan, auto.
U vezi sam sam devojkom nekih mesec dana, ja 24 ona 25 godina. Kad god pitam da se vidimo uvek ima nešto, trebao sam ranije najaviti svoje planove itd.. Ona ne bi nikada zvala da se vidimo, kad sam to spomenuo rekla je da joj nije bitno ko će prvi koga da zove. E, pošto ti nije bitno sad ja neću zvati uopšte pa se ne moramo ni viđati više.
Šesnaest godina sam profućkala, najljepše godine, na čovjeka koji je sa mnom iz godine u godinu ali ne može mi dati sigurnost. Prijeti mi prekidom, uvjerava me da tko bi me htio, da mi čini uslugu što je sa mnom, krade mi dan za danom. A ustvari je, napokon sam progledala, sam nesiguran, neostvaren, uplašen. Sad tek vidim - ako nanosiš emocionalnu bol partneru, nije ti stalo. Ako grubo invalidiraš partnera u lice "znam što ti treba ali ti ne dam", nije ti stalo. Ako 16 godina nisi siguran, nije ti stalo. Kako mi je žao sebe.
Juče me je koleginica, u koju sam potajno zaljubljen, odbila za odlazak na kafu posle posla. To me je navelo da poslušam neke tužne balade i već na prvoj pauzi sam, sentimentalno, stavio slušalice i kapuljaču, i slušao muziku. Posle sam neko vreme bio sam u kancelariji, zavalio sam se u stolicu i mekim glasom pevao o suzama, mislim da me je čula neka od koleginica sa kojima se ona druži. Posle sam otišao na rođendan kod jednog druga i, nenadano, pao u sevdah uz pesmu "Ljepša od noći", a sve zbog moje preslatke koleginice.
Iz dana u dan, sve više se zaljubljujem u svog muža. Po meni ne postoji lepši osećaj, nego li da legnem u njegov zagrljaj i tu zaspim nakon celodnevne jurke sa našom decom.
Dok sam bila mlada devojka oko mene uvek gomila drugara i drugarica. Kad sam se udala, drugari su polako nestali sa scene, bez neke velike drame samo sam primetila kako me više ne zovu na druženja. Kad sam dobila dete i drugarice su se povukle, druga je dinamika života za njih bez dece. I tako ja ostadoh bez prijatelja a da nije pala nijedna ružna reč. Baš je život nepravedan. Uvek je sve ili ništa.
Kada kupujem kondome a okolo su drugi ljudi uvek mi padne na pamet da mi se nikada nije dogodilo da ja stojim u apoteci, prodavnici, na pumpi ili bilo gde iza nekoga ko kupuje kondome!
Gledamo narcisoidne ljude za influencere, a zapravo su to nesigurni ljudi koji stalno traže potvrdu kroz lajkove i komentare, a kroz preglede novac, naravno pozitivni komentari ostaju, jer oni negatini se brišu što isto govori o njima koliko su nesigurni jer ne mogu prihvatiti kritiku. Zašto ljudi uopće imaju društvene mreže? Zašto imate potrebu išta objavljivati? Od kad sam isključila sve to ima 15 godina ja sam novi čovjek. Putujem i ja, idem na more i ja, vozim bmw i ja, ali se nemam potrebu hvaliti i onda kroz objave skupljati lajkove, slike tijela fotošopirane, ugrađene ekstenzije i perike, na licu svaki filter, pa onda neka punija cura koja dođe na profil neke tip top cure ima potrebu to gledati i uspiređivati se, a sve je fake, internet bi trebalo ugasiti!
Ne zavidim mojoj susjedi nit zbog fakulteta, ni zbog najmodernije opremljene kuće itd, koliko joj zavidim na njezinom STAVU. Znači ta žena je od malih nogu imala i ima svoj stav. Ne da na sebe, ne boji se nikome suprostaviti, ne ulizuje se nikome, ako nekome nešto treba opsovati, ona opsuje i sve ti saspe u lice. Zbog toga je ponekad čak malo i zla. Al bolje i to, nego da je kao ja-> mutava, plašljiva, bez samopouzdanja i samopoštovanja itd.. Koliko god netko bio zao prema meni ja samo šutim ko zalivena, i onda tek kad ta osoba nestane, ja je najstrašnije pljujem i psujem jer nemam hrabrosti reći u lice. To znači da sam ja pasivno agresivna, a to je još gore nego ponašanje te moje susjede. Ne podnosim se. Dajem dojam srne gonjene, a iznutra đavo!