Za vrijeme rata sam kao dijete ostao bez noge. Od tada imam protezu. Ovo pišem sad s putovanja čisto da sebi olakšam dušu. Tu sam sa ženom i vozili se vlakom i našli mjesto za invalide odmah iza vozača. Između vozača i nas je staklo i našeg mjesta se lijepo vidi kako vlak ide i kako ga vozač vozi. Nakon nekog vremena stali do nas valjda lokalni klinac i njegova majka, što su pričali ne znam, ali je bilo očigledno da mali hoće gledati vozača. Onda moja “pametna” žena kaže da se dignemo i njima damo mjesto. Ja sam rekao da ne dolazi u obzir jer da se dignemo morao bih stajati, a to nije tako ugodno kad ti nedostaje noga. Onda je ona počela biti uporna i rekao sam joj nema šanse da se dignem derištu pa makar se rasplakao tamo na što se ona naljutila na mene. Mene je to tako razbijesnilo kao ništa do sada, kao da ne zna da sam invalid i u tom trenutku sam se suzdržao jer bih joj svašta izgovorio.
Ne podnosim ljude koji neće da se jave prvi ili izvine jer smatraju da je to ponižavanje. U školi sam se družila s devojkom koja je pametna i bila mi je draga, ali nikad nisam volela kada kaže da se ona nikom prva ne izvinjava i ne prilazi. Desila se neka glupost, ona je to pogrešno protumačila i uopšte nije htela da me pita o tome nego me samo ignorisala dok joj ja nisam prišla i pitala je u čemu je problem i onda objasnila sve. Valjda bi ovo trebalo da bude normalno i zrelo, a ne da se većina ljudi ponaša kao da je ispod nekog ako se izvini.
Sa mojim talentom za vožnju, jedini automobil koji ću ja moći da vozim je onaj dečiji na akumulator… ili oni na sudaranje u luna parku.
Uvijek mi bude drago kad me netko zovne “djevojko” a ja imam 32 i udana 😁
I dan-danas volim tinejdžerske serije jer sam propustila taj period, nisam imala ni neko društvo ni dečka. Sad imam 24 i žao mi sebe...
Današnje društvo je duboko narcisoidno, bahato i nadmeno. Vladaju materijalizam nečovečnost i kompetitivnost i takav svet mi se gadi... :(
"Drugarica" me je ostavila samu u stranoj zemlji, u zemlji gde ona živi a glavni razlozi su jer sam joj ja rekla da proba malo da se opusti i da sednemo na piće jer je "primila lošu vest" a to je da ju je bivši iskulirao na poruku. Ona se na tu moju rečenicu jako uvredila, iako joj ništa loše nisam rekla. Zajedno smo otputovale na 200km od njene kuće na mini odmor i sutra smo trebale da se vratimo kod nje gde bih ja prespavala i naredni dan krenula kući. Umesto toga ona me je ostavila u malom mestu i rekla da nađem sebi prevoz i otišla. Jedva sam našla prevoz danas, još malo mesto gde ništa skoro ne ide, dobra stvar je što imam smeštaj do 11h prepodne. Prosto sam šokirana, ljuta je bila na mene i jer sam zaspala pola sata u kolima i nisam joj pravila društvo, društvo gde je sve vreme ćutala zbog jedne neodgovorene poruke. Zbog toga nije želela ni da prošetamo niti popiti piće na tom putovanju već je uveče u 21h htela da legne. Ne znam šta bih radila da nisam uspela naći prevoz.
Kako mi idu na živce ljudi, koji inače ništa ne pomažu, ne posjete... al kad dođe do podjele imovine onda se jave i traže svoja prava.
Imam porodicu samo na papiru.
Samo se svađamo.
Razgovor ne postoji.
Ne postoji podrška.
Svako gleda sebe.
Nikad nismo nigde otišli kao porodica.
Kad napišem neki komentar na instagram stranicama, listam ko je sve lajkovao i ulazim u profile svih devojaka koje su mi lajkovale a onda svakoj lepoj se javim i muvam.