Moja bivsa devojka i ja gledali jedan oglas prodavala se kuća u Risnu u Boki Kotorskoj, i videli smo na jednoj slici šporet na drva, i moja devojka pitala da li ljudi koji žive na moru lože i greju se, računajući da tamo nema zime. Ja sam se smejao dva sata, devojka studirala istoriju a ništa ne zna.
Tamo negdje postoji muškarac koji je ljut na mene zbog onoga što je on uradio.
Smešno mi je kada neko kaže "Odoh u tazbinu" to mi zvuči kao "Odoh u jazbinu"😆
Poseban krug pakla za ove sto zauzimaju 2 mesta u gradskom prevozu, sa kesama, torbama, cegerima.
4. Sam mesec trudnoće, pada mi pritisak dok stojim u mestu, a babe i dede se raširili kao da je njihovo.
Moj dečko ima paralizu, teško priča i primetno je da je osoba sa invaliditetom. Od rođenja je takav. Ali on se meni sviđa karakterno, dobar je kao osoba. Imala sam i lepe momke, koji nemaju nikakav zdravstveni problem, ali su karakterno loši. Moja majka se protivi našoj vezi i ne prihvata ga, jer joj je teško da gleda nekog ko ima paralizu ili nedostatak. Ne smeta mi njegov invaliditet. Jako je dobar, ljudi ga masovno poznaju u gradu i svi ga hvale kao super dečka i ima veliki krug prijatelja, što govori da je dobra osoba.
Moj muž nikako da shvati da kad bi skinuo svoju stomačinu, sex bi nam bio mnoooogo bolji...
Nisam znala koliki je blagoslov imati miran san dok nisam postala depresivna. Muči me mnogo stvari, da mi trenutno nije lekova ne bih mogla da spavam više od četiri sata. Nedostaje mi da sam uveče spokojna i nadam se da ću se vratiti na staro...
Samo da kažem da želim svu sreću ljudima koji čine "male" stvari bez da im je neko tražio pomoć a opet pomognu drugima i učine dan boljim. Iskreno se nadam da će ih Bog nagraditi. Isto krećem od sebe i gledam da učinim sitnice kada god mogu, a nekad te sitnice znače mnogo više nego što mislimo.