Roditelji me teraju da se preselim u inostranstvo kako bih njih povukla sa mnom.
Njih, osobe zbog kojih sam 12 godina bila u domu.
Iz inata ostajem ovde.
Mogu da odu sami, ne nego mene žele da im mogu plaćati račune.
Zaje*ala sam se pri odabiru kume....da mogu da vratim vreme drugačije bih birala.
Stupila sam u vezu sa prijateljem, i posle toliko vremena u istoj, ne mogu da ga volim na način na koji on želi. Ne mogu da budem strastvena sa njim, jer ne budi to u meni. Teško mi je da sama pođem svojim putem, jer sam navikla na njega kao prijatelja. Ako raskinem više se nikad nećemo čuti.
Moj dečko je nakon 2 godine veze odlučio otići živjeti u drugu državu i nije me pitao želim li ići s njime. Kada sam ja predložila da podem, on je samo rekao da on treba vrijeme za sebe i da sam mora ostvariti ono što je naumio, a kada sam ga pitala jel to znači da ćemo prekinuti, on je rekao "ne, samo imam svoje planove". To je bio zadnji put da smo se vidjeli, ostavila sam ga iako je kasnije zvao, molio, ali ne treba mi netko tko me ne vidi u svojim planovima.
Volim da sam lepo obučena i da se osećam zgodno. Ne sad da to bude ništa golo i provokativno, ali da mi lepo stoji jer imam lep oblik tela, visoka sam, u suštini zadovoljna sam svojim izgledom. Problem je što bi muž voleo da uvek budem u trenerkama, duksu, i sl. i kaže da je njemu to najlepše za ženu, posebno sad kad je zima. U kući uvek budem u nekoj lepoj trenerci i gore u uskoj majici, ponekad malo otvorenoj, a on bi radije da se zamotam u neku široku pidžamu sa čarapama do kolena i da imam 10 slojeva na sebi.. Ne znam zbog čega mu nije lepo da izgledam lepo, ako ne napolju, makar u kući kad smo sami.
Mi smo kolege, prijatelji, ljubavnici. A zašto nismo u vezi?
Jer se bojimo. To je jedina istina. Oboje. Da će biti ozbiljno. Da ćemo imati veća očekivanja jedno od drugog, da ćemo morati da planiramo stan, decu, budućnost, obaveze, da će ova strast među nama nestati.
Ovako mi je lepše, a i njemu. Iskrena sam. Ne smatram da možemo uspeti, da budemo zajedno zauvek, ali dok traje neka traje.
Ako se predomislimo, pa uvek možemo podići odnos na viši nivo.
Zašto niko ne priča o tome da danas IT firme na junior pozicije primaju ljude samo ako imaju 2-3 godine iskustva rada u firmi. Šta je s nama koji smo sada završili fakultet, trudili se i evo upisali master studij? Nikada nećemo dobiti šansu jer nemamo iskustvo za junior poziciju?????
Nekada me uhvati nostalgija za ranijim vremenom i javim se tako osobama sa kojima nisam više odavno u kontaktu. Započnemo mi normalno razgovor, ali više nismo na istom intelektualnom nivou. Njih zabavljaju psovke i vređanje. Zanimljivi su im tračevi, ko je sa kim, ko koga vara i slično. Za svakog imaju po nešto ružno da kažu. Bitne praznike ne poštuju, interesantno im je da zbijaju šale sa nečim svetim. Posle se samo pokajem, jer sam pomislila da bismo ponovo mogli da imamo lepe trenutke...
Voljela bih da sam odgojena u samopouzdanu i sposobnu osobu. Moji me nisu naučili "normlanoj" komunikaciji, nisu me naučili kako da budem jaka i da se zauzmem za sebe, nisu mi dali podršku kad sam trebala. Cijeli život se osjećam kao da samu sebe odgajama. Kao odrasla osoba jako sam nesigurna u svoje odluke, imam socijalnu anksioznost i jako sam nesnalažljiva u poslu koji zahtjeva dosta komunikacije... Ne pomaže mi ništa što sam pametna, ako ja to ne znam pokazati na poslu.
Imala sam 18godina kad sam ostala trudna sa momkom. Voleli smo se puno ali nisam bila spremna da rodim. To nas je razdvojilo. Verovatno jer moji nisu bili za tu vezu, bio je bolesno ljubomoran. Ja sam ga volela previše. Oboje smo sada u braku, ali oboje i dalje patimo za tim detetom i nama donekle, pitamo se šta bi bilo da smo imali više snage. Volim svog muža i svoju decu, nisam ga varala niti ću. Al se desi da kad mi piše taj momak srce kuca isto kao pre, i samo želim da ga zagrlim i isplačem se, da zaustavimo vreme za nas. Prosto, fali mi taj osećaj koji više nikad nisam osetila. Iako znam da nikad ne bi bilo isto..ostao je u prošlosti. Volela bih da mogu da zaboravim sve to, al godine su prošle i nisam.