Bivši verenik mi je dok smo bili zajedno skidao zvezde sa neba. Mojoj porodici se uvukao pod kožu. Ostala sam planirano trudna i ponašanje je instant promenio. Posvađali smo se prvi i poslednji put. Bila sam u 4. mesecu. Ostavio me je u stanu bez hrane u frižideru i otišao na ručak sa društvom. Nije ga bilo ceo dan. Verovatno im je prepričavao našu svađu. Vratio se i pravio da ne postojim, to je trajalo. Shvatila sam da to nije osoba za koju se predstavljao. Spakovala sam stvari i sama ih spustila sa 4. sprata bez lifta i odselila se iz stana na drugi kraj države, kod svojih roditelja. Sreća da sam imala svog novca. On se više nikada nije javio. Verio se nakon 3 meseca za drugu devojku i oženio je nakon 6 meseci od našeg razlaza. Odlučila sam da me više ne zanima šta radi, samo nisam mogla da verujem kakav je čovek. Nikada nije tako delovao. Srećni smo sada, iako ga nikada više nismo videli, a mislim da je tako i bolje. Nikome ne trebaju u životu ljudi koji su spremni na nešto takvo.
Imam teoriju da su veze (da se živi zajedno) i brakovi remanencija prošlosti. To je nekada koristilo u preživljavanju kod ranijih društvenih zajednica. Sada zaista nema potrebe za tim. Naučno-tehnološki razvoj i obrazovanje su doveli do toga da nam zaista nije potreban neko / neka da nam tu "smrdi, prdi i komanduje". Ljubav je lepa, ali može da se voli, ima seks i zajedničke aktivnosti a da se ne živi zajedno. Kada bi svi živeli pod impresijom da su ljudi nezavisne individue i da od "druge strane" zaista nemamo pravo ništa da očekujemo, pogotovo ne nešto zauvek, lakše bi bilo. Ljudi ne bi patili što se tiče emocija. Slažem se sa Michel Onfray-em. On je francuski filozof, poznat po svom ateizmu, hedonizmu i kritici religije, morala i tradicionalnih vrednosti. Zalaže se za individualizam, hedonistički život i ateistički humanizam. Piše i govori o tome da ljubav često vodi ka patnji i da bi se ljudi trebalo voditi razumom, ne emocijama koje kad - tad dovode ka razočarenju.
Nikad neću razumeti devojke i momke koji imaju OF(Only fans). To je sad postalo nekako normalno i svi influenseri to prikazuju kao nešto sasvim normalno, a potpuno je obrnuto. Ne mogu da shvatim kako vas nije sramota? Da vam roditelji, rodbina, svi znaju da prodajete svoje gole snimke i slike i još se ponosite time?? Jednog dana ćete imati porodicu, decu i treba da se stide jer im je svako majku ili oca video golog i kako svašta radi. Razmislite malo o budućnosti, obraz nema cenu.
Spavam na krevetu od masivne hrastovine stare 110 godina koji sam lično restaurirao. Dobio sam ga na poklon od komšije iz sela. Trebalo mi je dve nedelje rada! Sve radio ručno. Dušek je naravno kupljen nov kad sam sredio ram pre dve godine. I sad devojka hoće da ga bacimo da uzmemo neki krš iz Ikea radnje da bude novo i zato što ne želi da spava tu gde sam imao odnose sa bivšom devojkom... Evo ne znam da li meni stvarno fali neka daska, ali fali njoj. Nije mi jasno da se može zbog toga tolika drama napraviti.
Baba se ljuti što sam kod momka svaki vikend, i govori kako je ona prvi put ušla u dedinu kuću kada se udala.. ali ne spominje da je zbog tog istog dede ceo život živela u grču i nezadovoljstvu.
Došlo vreme da te sramota da pokazuješ svoja osećanja i emocije, bilo gde bilo kad, sve je gluma, sve je strah, i to samo zato što to ljudi koriste kao vaše slabosti da bi vas još više porazili i uništili kao čoveka.. Bedno i tužno zaista, kuda ovaj svet ide, nešto najdragocenije se stavlja pod kamen i guši u nama, dok se površnost i materijalizam ceni i poštuje, nećemo mi ovim putem nigde stići, i ne treba, ima da nas nema kao ljudske vrste, jedva čekam, ne mogu da živim u ovom svetu više, sve je lažno, umorio sam se...
Imala sam jednog "drugara" s kojim sam se viđala samo radi sexa. Imala sam tad 19, on 22. I sve je super funkcionisalo dok mi nije priznao da se zaljubio u mene. Ja stvarno prema njemu nisam osećala ništa, samo je ispunjavao moje potrebe, kao i ja njegove. Meni je to s njim bilo prelepo, bila sam opuštena, znala sam da to iz sobe neće nigde izaći, radili smo bukvalno šta nam je tog trenutka palo na pamet. Ali bez osećaja jer nije bio materijal za partnera, kao drugar odličan. Sad sam u braku. A u krevetu sam toliko stegnuta, nekad me je sram da se skinem. Al volim ga i sjajan je suprug.
Toliko imam dobre roditelje da to ne mogu riječima opisati. Kad njihovo ime spomenem trebala bi uvijek ustati. Da samo znaju koliko su veliki u mojim očima i koliko me strah života bez njih. Dok ovo pišem knedla u grlu ko kuća, a suze same idu. Nisam djete, uskoro punim 30, imam svoju porodicu i tek sad vidim šta su sve uradili za mene, da su mi bili jedini iskreni prijatelji.
Smatram da neko ko nikad nije imao partera, a dočekao je neke ozbiljne godine, da mu definitivno nešto fali. Ne pričam ovde o nekoj mlađoj osobi koja nema/nije imala nikoga već o ljudima 30+ i više. Ne govorim nužno o braku, deci već bukvalno o tome da imaš nekoga. Da li će to biti samo zabavljanje, šema, da živite zajedno bez da se ikad venčate, nije ni bitno, sve varijante dolaze u obzir, ali nije mi jasno da dođeš u neke godine i da nikad nisi imao nekoga. Imam rođaku od skoro 40 godina koja nikad nije imala dečka npr., imam neke drugarice od 30-ak koje su same godinama, bez igde ikoga. Imam i drugara od 32 koji nikad nije imao devojku itd. I ne može me niko ubediti da je normalno dočekati 30, a da nikad nisi imao nikoga.
Smatram da je onaj ko sada ima ispod 50 godina, a ne zna engleski (bar A2 ili B1 nivo) zaostao. Nema veze što živi u Srbiji.