Volim svoju porodicu, ali nekad mi njihovi toksični stavovi kvare raspoloženje. Na primjer, sestra od tetke upoređuje moj studij (elektrotehnika) s medicinom, ničim izazvana, kako je meni mnogo lako, iako je sama studirala nešto potpuno drugo. Kao da se takmičimo ko ima teži put. Imam divnog dečka 3 godine koji je Francuz, ali oni tvrde da veza neće funkcionisati za par godina jer smo iz različitih država i da sam “izdala tradiciju”. Ja ne znam šta će biti za 5-10 godina, niko ne zna, ali sada znam da se osjećam s njim sretno, zbog načina na koji je dobar prema meni..ne mislim da nema dobrih “naših ljudi” koji bi me isto tako pazili ali ne vidim zašto bih se grizla i osjećala kao izdajnik zbog toga što mi je lijepo s nekim ko nije sa Balkana. Par minuta provedenih s porodicom i već se osjećam loše, iskompleksirano, preispitujem sebe i osjećam krivicu, iako znam da ne bi trebalo da dozvolim da zbog njih preispitujem svoju vezu, u kojoj mi je lijepo. Trebam dane da se resetiram.
Svaki put kada prođem pored Vukovog spomenika i ugledam ljude koji stoje u redu i čekaju taj 1 obrok koji deli "Solidarna kuhinja" osetim ogromnu tugu. Nisu to samo Romi i beskućnici.... To su penzioneri, samohrani roditelji, ljudi koji su ostali bez posla pa im je problem da premoste sa obrocima do kraja meseca..... Jako me rastužuje kada ugledam taj prizor i često pomislim koliko je siromaštvo zapravo prisutno u našem društvu. Možda imam pogrešnu procenu, ali mi se čini da je iz godine u godinu taj red sve veći i veći.... 😔
Pitam se jesam li jedina žena na svetu koja u ormaru nema ni jedan "normalan" brushalter. Svi su mi za broj manji ili veći. Jednostavno, ne umem da odaberem odgovarajuću veličinu kad kupujem.
Nedjeljom uvijek odbijam mamine videopozive (čujemo se većinom svaki dan) jer me uvijek ispituje jesam išla u crkvu. Imam 28 godina i živim sama već 5 godina, a ona me i dalje kritizira zbog toga što ne idem i što je svjesna da ne idem i da nisam neka vjernica baš. Užasno se osjećam kad joj odbijem poziv, ali imam osjećaj da je ona stavila tu neku prepreku između nas zbog svojih očekivanja. Skroz sam normalna cura inače, smatram se ok osobom, radim, pomažem im kad treba ali eto po njoj imam tu nevjerojatnu grešku.
Imam 29 godina i otkako znam za sebe, nemam sreće u ljubavi. Inače, maštam o tome da imam vikendicu negdje u planinama, bogu iza nogu, bez susjeda, bez signala i bez interneta, gdje ću biti sama i imati tamo hrpu knjiga i svoj klavir. Pitam se da li ja možda sama sebe sabotiram jer zapravo želim biti sama, budući da većina drugih kad mašta o savršenstvu, mašta o srodnoj duši, osnivanju obitelji s njom itd. Meni je to tolika apstrakcija da ne mogu (ili ne želim?) ni maštati o tome.
Sestra i ja skoro igrale na instagramu "Secret Santa", kao da budemo mi nekome tajni Deda Mraz i nama neko isto. Fora je da se pokloni nova ili polovna knjiga u dobrom stanju, uz još neku sitnicu (kafice, čokoladice, bukmarkeri, itd). Ništa preterano. Bar smo nas dve tako to skapirale i tako smo i slale paketiće kome smo dobile. Kad su krenule posle nekog vremena žene da izbacuju na stori kako su nadobijale po 20 stvari u tom paketiću uz knjigu, mi se frapirale. Mislim zašto bismo kupovale toliko stvari nekome koga ni ne znamo... Evo stvarno nismo pametne. Čisto razbacivanje. Obesmislile su sam koncept SS.
U klubu sam celo vreme gledala u njega iako je bio s devojkom. Ona nije ništa primetila ali on je.
Novogodišnja odluka je da 31.12. Uzmem sa računa novac za celu 2026 godinu za cigare. I kad vidim novac na gomili da ću onda smanjiti broj kutija nedeljno, mesečno i godišnje. Cilj mi je da na kraju 2026te od tog novca što ostane kupim novi nameštaj. Poželite mi sreću.
Preminuo mi je mačak. Tuga neopisiva. Kažu mi da preterujem jer je to "samo životinja". Za mene je bio deo porodice, a ne životinja. Luduj sad gore mali, nadam se da tamo ima sira....
Kao brat triju sestara nikako ne mogu reći da su sve žene iste. Doslovno 3 različita načina života. Na jednu sam ponosan, na drugu nisam, treća je ravna linija.