Zaposliti ću se i stavljati za brata sa strane jer će mu trebati za život. Bolestan je.
Tužna sam jer me momak više ne mazi i ne ljubi kao pre. Ne znam zašto. Skoro smo počeli da živimo zajedno, ali u poslednjih par meseci - nije me poljubio prvi ni jednom onako lepo, strastveno. Jako sam iznervirana zbog toga i čak bezobrazna prema njemu. Rekla sam mu da me jako dugo nije poljubio ali on se pravi blesav. Baš baš sam tužna.
Imam dosta malu potrebu za socijalnim interakcijama, privatna sam osoba i jako volim svoj mir. Najdraže mi je vrijeme provoditi s mužem ili eventualno nekim od bližih članova obitelji. Kad se nađem u društvu stvarno odlično funkcioniram, osjetim da je ljudima ugodno sa mnom i da podižem atmosferu. Međutim, sve te interakcije mene iscrpljuju i treba mi tjedan dana da dođem k sebi. Meni je skroz dobro ovako, muž me prihvaća i voli takvu kakva jesam. U svemu mi je podrška i brani moje izbore. Ali, problem su drugi ljudi iz obitelji s muževe strane koji žive u našoj blizini. Njima to nije normalno i vidim da me osuđuju jer meni nije do ispijanja kava i svakodnevnih usputnih razgovora. Ja se njima svaki put srdačno javim i nekad pročaskam s njima, ali mi se konstantno nabija osjećaj krivnje i govori se meni i mužu da nismo u pravu i da to nije dovoljno. Šta da radim, da guram svoje i živim kako meni paše ili da ugodim drugima kako bi me gledali kao dobru nevjestu? Upomoć od introvertice!
Zavidim ljudima kojima je sve palo s neba i kojima je ovaj život uživanje. Nisam ljubomorni tip osobe, ali bude ti krivo kad neko bez dana radnog staža ima sve na pladnju radi bogatih roditelja ili bake i djeda. Puste apartmane, restorane, stanove, proputovali pola svijeta, a nisu okusili 1 dan rada na svojoj koži. Ne, ništa meni ne fali. Zdrav sam, sposoban da mogu raditi bilo šta. Ima ljudi kojima je puno gore od mene i to uvijek kažem sebi kad mi teško. Ali eto, boli te kad cijeli život radiš, nekad i 2 posla kako bi sebi osigurao barem mirnu starost i da imaš svoje nešto. Radim otkad znam za sebe i taj način života te jednostavno istroši. Što si stariji, to u sve manje stvari vidiš uživanje. Nekad mi bude žao što nisam bio putnik po svijetu i radio samo za preživjeti iz mjeseca u mjesec. Mislim da bi bio puno sretniji, a puno toga bi više doživio. Neke stvari shvatiš nažalost prekasno. Ljudi često kažu jedan je život, ali značenje te rečenice tek shvatiš u starijoj dobi.
Već više od deset godina radim i istražujem u jednom nacionalnom arhivu koji se nalazi u Beogradu. U opisu posla nam je saradnja sa muzejima, sudovima, parlamentima, bibliotekama, opštinama i privrednim društvima. Angažovan sam redovno u pisanju brojnih zbornika i publikacija, ali sam konačno odlučio da započnem jedan veliki projekat koji ću izdati kao knjigu. Knjiga će se odnositi na mitove koje smo verovali, tj. koje su verovali naši roditelji i njihovi roditelji u vreme SFRJ. Jedno je lični dojam, žal za mladosti, a drugo su istorijski fakti, dokumenti, koji meni kao profesionalncu dolaze pod ruku. Ni sam nisam mogao da verujem, ali da li znate da je Jugoslavija tri puta doživela fiskalni bankrot od kraja 1960ih do 1980? Da li ste znali da je, iako hvaljena, kvalitetna zravstvena zaštita bila dostupna za jedva 40% stanovništva? Na osnovu podataka MZ-a oko 1/3 stanovništva je bilo neuhranjeno. Kvalitet hrane, puteva, higijena stanovanja, sve je to bilo ispod standarda koje sada imamo.
Otac mi je preminuo prije skoro 3 tjedna... Cijela kuća se raspada. Imam 18 godina i kao da je sve palo po meni. Majka govori kako bi najrađe da se ne probudi, a brata skoro nikad nema kući. Tata mi je bio stup u životu, sanjala sam da ćemo proživjeti još toliko lijepih uspomena skupa i onda te život udari kad najmanje očekuješ. Od sretne obitelji, na šta smo spali... Ne znam kako nastaviti dalje živjeti, boli me sve, i ljuta sam na svijet, na svakog i nije mi jasno kako netko može samo tako nestati. Znam da je to život, da je okrutan, ali kako nastaviti dalje kad nema nekog zbog koga si se radovao životu? Nemam koga pitati za savjet, prijatelji govore "nez šta bi ti rekao/la", majka u svojoj muci, brata nema kući nikad, u nekakvim je gov*ima, a rodbina je bila tu prvih dana. Razumijem ih... ali bih voljela i da netko razumije mene.
Posle tri godine veze, ostavio me je zbog druge. Ni manje ni više zbog svoje drugarice. Generalno nisam ljubomorna osoba, ali osetila sam da nju gleda na drugi način. Ubeđivao me je da umišljam, da tu nema ništa i čim je raskinula sa dečkom, nije mogao da se suzdrži. Pa posle kažite da muško-ženska prijateljstva postoje. Evo ga hoće da je ženi nakon 3 meseca veze, a živimo u malom gradu i biću osuđena da ih gledam.
Iskreno mislim da smo mi prirodne plavuše manje privlačne od brineta i niko me ne može ubediti u suprotno.
Imam prijateljicu koju smatram kao svoju sestru, a i rekla sam joj da mi bude kuma na vjenčanju. Među nama je sve uvijek bilo vise manje super, povjeravale smo se jedna drugoj, kužimo se totalno, imamo oduvijek tu neku povezanost kao da se znamo 500 godina.
U posljednje vrijeme ulazila je u loše veze, u zadnjoj je ispala i žrtva nasilja i svašta je prošla.
Nije me me poslušala, kao niti svoj glas razuma pa se zadovoljavala sa tim lošim i trpila terore. Trudila sam se da joj olakšam i ponudim pomoć koliko god mogu. Od toga da završi faks, da preseli i nađe posao u drugom gradu, da smo bliže jer će joj tako vjerojatno biti lakše. Ali ništa, kao da nailazim na zid. Od njezinog bivšeg i ja sam dobivala određene poruke, ali se ne zamaram s time.
Svadba mi je iduće godine i već sam riješila važne stvari. I sad umjesto da neke stvari budu kao i prije među nama, osjećam da sam u svemu sama, bez nje. Žao mi je što se moje želje i potrebe nekako sve više ignoriraju...
Samo da nema tim bildinga, edukacija i seminara na koje me tjeraju da idem, sve bi bilo podnošljivije.