Imala sam groznu šeficu dve godine.
Ono, šefica iz pakla. Sada godinama kasnije svaka ima svoju radnju, i moja je u svakom smislu uspešnija od njene. Zove me za savete i pomoć skoro svakog dana. Pomognem joj, ali uživam u tome da vidim da joj loše ide. Život je lep 🙂
Kao mala sam volela da idem po groblju i čitam nadgrobne spomenike (godinu rođenja i smrti). Ne znam zašto ali mi je to i dan danas zanimljivo, kada se ukaže prilika da treba da idem na grob preminulim srodnicima.
Priznala sam sebi da sam luzer. Sad ću dati sve od sebe pa šta bude...
Bila je to ljubav kakvu ovaj svijet ne viđa često. Ona je voljela mene, ja nju — onom snagom koja ruši granice i briše daljine. Sjela bi u avion i prešla 1500 kilometara samo da me vidi, isto kao što sam i ja išao njoj. Govorila je da sam joj mir, sigurnost, podrška, ljubav, romantika. Govorila je da sam čovjek njenog života, a ja sam vjerovao, jer je za mene bila žena mog života. Davao sam joj sve što čovjek može dati — pažnju, vrijeme, razumijevanje, nežnost. A ona je u tim trenucima bila najsretnija žena na svijetu, barem tako je govorila. Jedini strah koji je imala, kako je tvrdila, bio je strah da me ne izgubi. Dvije godine smo se poznavali, osam mjeseci bili u vezi, i svima je pričala o nama kao o nečemu savršenom.
Nakon poljupca na aerodromu, zagrljaja i riječi "volim te", dobio sam poruku koja sve ruši: da zaslužujem nešto drugo, da njen život ide drugim putem, da je upoznala svoj "blizanački plamen". U prevodu — drugog. I tu ostaneš sam, sa pitanjem šta je istina, šta je laž.
Krenem da se dopisujem sa dečkom i kliknemo na prvu, nakon tri dana mu umre otac.
Njemu se svet raspada, žao mi je situacije ali i ja se raspadam zbog nesuđene prilike posle mnogo godina.
Da li ga čekati?
Sram me fotografija koje moja majka objavljuje na društvenim mrežama.
Još par nedelja i završava se moj challenge koji sam započeo 1.januara a to je da godinu dana nosim jedne iste gaće.
Najbolja drugarica me je ponizila pred mužem. Počela je da histeriše jer joj je on rekao da ja želim razvod, iako zna svaki detalj mog života i šta sam sve prošla u tom braku, i rekla da ona ne bi to tolerisala. Razlog njene histerisanja je, da će moje dete imati traume od razvoda. Kada sam joj rekla da mi je loše u braku odgovorila je "neće ti ništa bolje biti ni posle razvoda, kako ćeš sa finansijama..." (Inače sam zaposlena) Drsko mi je rekla da još jednom dobro razmislim o svemu i izletela iz kuće. Sad mi piše da joj nedostajem... Nedostajala je i meni moja drugarica, ne da mi da savet koji nisam tražila još manje kritiku, samo da mi kaže "biće sve dobro"...
Osudite me do mile volje. Za svojih 36 godina života, na dva kontinenta, nisam upoznao par koji je od najranije mladosti zajedno (fazon od SS, da su im to jedini partneri u životu) i sada su već preko 10,20 godina u braku, da je žena srećna. Ona je uglavnom tužna i pita se kako je to biti sa nekim drugim. Po pravilu su u takvim brakovima/vezama muškarci ti koji su ljubomorni, control freak-ovi i imaju neku bolesnu fiksaciju. Smatram nenormalnim da neko ima samo jednog partnera u životu, a još nenormalnijim ako su od srednje škole zajedno i sada imaju decu. Tu sreće za ženu jednostavno NEMA.
Volim raditi i rad me čini sretnim i ispunjenim. Zna se desiti da dođem kući uvečer i samo legnem na krevet, ne prođe ni pet minuta ležanja ja sam u dubokom snu. Ne samo što zaradim dobar novac, nego me ta želja za radom stalno dovodila do raznih kompanija i plata mi je samo išla prema gore. Radim i vikendima. Nije me stid ništa raditi iako sam visoko obrazovan. Ljudi to cijene i zato imam i respekta među ljudima, djevojka me voli, prijatelji me cijene, roditelji su ponosni na mene.... Bože zdravlja i pameti pa da nastavim. PS Porodični život ne trpi, uvijek nađem vremena poslije posla da se viđam sa ljudima koje volim, bez ogovaranja i praznih priča. Volim svoj život.