Najviše mrzim roditelje koji se ljute na decu što su nesposobna, neuspešna a ništa ih nisu naučili. Ne razumem, žale se na decu ništa ih ne uče, nigde ih ne vode, ne vode ih na privatne časove, sport, van nastavnu aktivnost, i onda se čude što nemaju volju za bilo šta.
Najgore mi je kad me pitaju zašto sam sama, nitko ne zna što prolazim i koliko jako želim biti s nekim meni posebnim i ne fali mi da me netko stalno na to podsjeća….
Umorna sam od toga da budem i muško i žensko. I majka i otac. Da je sve na mojim leđima. Da jedina radim i pridonosim. Umorna sam od toga da se sve mene pita i da su sve odluke na meni. Više ne mogu. Teško sam depresivna.
Imam 28 godina i majka mi i dalje brani da prespavam kod momka.
Juče uđoh u jedan butik, onako, nisam planirala da kupujem ništa, bilo je 10ak žena, sniženje. Imala sam veću kesu iz drugog butika, i čim sam ušla gazda me posmatrao ko pitbul, ja gledam odjeću a on me prati pogledom ko da ću ukrasti nešto. Odmah sam izašla, nek se j..e i on i njegov butik. Moram priznati da mi se ovo nikad nije desilo.
Ostala sam samohrana majka sa 23 godine. Teško je. Bojim se da ja ne mogu ovo.
Čujemo se konstantno već 12 godina a u životu se nismo vidjeli.
Recite da žene nisu glupe kad sam poverovala da je spavao od 21 do 16:30.