Ne mogu da objasnim koliko me smaraju sa forsiranjem tim bildinga.. Nosite se u kur*c!
Prestala sam da slavim rođendan jer niko od mog društva ne slavi svoj, ne samo rođendan nego i bilo šta drugo. Svi su venčali, ali bez svadbe, samo sa kumovima i roditeljima jer im svadba velika obaveza i mrzi ih. Jedino sam ja iz društva pravila svadbu, i svi su uredno došli na moju, ali zato svoju da prave - jok. Jedina sam ja do skoro slavila i rođendan. Svi vole da ih ja okupim, počastim, pozovem kući na hranu i tortu, a onda kad dođu njihovi rođendani niko da pozove ni na kafu. Svi gledaju da olakšaju sebi, što bi se jelte cimali da organizuju nešto, to je obaveza i košta. E pa dosta je bilo, ne moram više ni ja ništa organizovati.
Ovaj brak održavaju tablete za smirenje i rata za kredit.
Nije mi jasno kako neki ljudi mogu piti kafu i čaj bez šećera, da ih bar malo ne zaslade. Probala sam i ne mogu uživati u napitku ako mi nije bar malo sladak. Kao da pijem prokuvanu vruću vodu.
Otišao sam kod psihijatra bez znanja žene i počeo terapiju da budem više pozitivan u životu.
Dečko mi je svekrva. Sve on bolje zna i kako se kuva, objašnjava mi da na pogrešan način čistim, perem. Pametuje i govori mi da njemu treba mnogo manje vremena da opegla i stoji mi za vratom kada nešto radim. Opterećuje me raznim trivijalnostima i sitničav je.
Niko ne može da me ubedi da je imati decu super iskustvo, apsolutno niko, iako su mi deca mojih drugarica slatka nikada ne poželim da imam i ja jedno, mnogi ljudi ne shvataju da neko prosto nema taj instinkt, i na mene apsolutno ne utiču kometari kao "da si trudna imala bi instinkt", "umrećeš sama", prosto ne budi ništa u meni shvatite.
Moja devojka je tokom PMS-a prava maza. Po ceo dan ide za mnom i moli me da je mazim. Čim sednem, ona mi se odmah ušuška u naručje i tako zaspi. Ako se mrdnem, ona se momentalno budi i moli me da je ponovo uspavam. Isto je i uveče. Ne može da zaspi ako je prethodno ne pomazim. Kada je prođe taj period, ponovo se skroz ohladi.