Ni suprug ni ja ne podnosimo nakit! Ne nosimo nikakve lančiće, narukvice, minđuše, prstenje, pirsinge i sl. pred našu svađu išli smo da gledamo burme i zaključili da nam treba 500€ za nešto što ćemo staviti na venčanju i posle toga će zauvek stojati u nekoj fioci jer ih nikada nećemo nositi. Poručili smo na aliexpress-u burme od "belog zlata" za 5€ komad, koje izgledaju identično kao i one iz zlatare, dali smo ih na graviranje, kupili lepu kutiju, iskoristili ih na venčanju i evo godinama stoje u fioci... osim nas dvoje, niko ne znada su burme bili lažnjaci ;)
Oduvek u svemu vidim oblike, u krošnji, na drvetu, pločicama, tepihu, nbt, naboranom ćebetu, a najčešće u oblacima... tačno vidim face, životinje, šta god... Samo me je tata razumeo, stalno smo gledali u nebo i tražili nešto zanimljivo... a sad kad pogledam, nadam se da ću videti nešto što me podseća na njega, ali otkad ga nema ne vidim ništa... :(
Imam veliki problem ljudi! Razvodimo se, meni će ići oba deteta, on plaća alimentaciju. Međutim, on insistira da prodamo stan i podelimo ravne časti pare, a ja to neću (zajedno smo ga kupili). Od tih para po ovim cenama ne bih mogla naći ni garsonjeru na periferiji (a kamoli bilo šta u širem centru BG-a), dok je ovo 2.5 soban stan dovoljno velik za nas 3. Da idem u dalju periferiju, prigradsko naselje nije u opticaju jer mi se ne isplati davati silne novce za benzin/autobus i trošiti silno vreme na putu do i od grada + deci ništa nije na dohvat ruke. On ne planira da se ženi opet i izrazio je želju da se vrati kod svojih (jedinac je, ostaće mu kuća) ali ne kapiram čemu zapinjanje da dobije pola onoga na šta ima pravo, kad suštinski decu oštećuje na taj način. Čoveče, ja sam preuzela decu, plaćaću kredit za taj stan, samo mi još ti fališ. Pretrgnuće se sa 100e alimentacije baš (ili sl mizerijom). Sutra idem do advokata ali ljudi nekada baš znaju biti stoka.
Ima 34, sav je siguran u sebe, hladan, puca od samopouzdanja, ne dozvoljava nikome da mu priđe previše blizu, drži gard. A nije ni svestan koliko je sladak kad mi priča nešto dok stojimo blizu i odjednom blokira i samo blene u mene ili u moje usne. Nakon par sekundi se kao "vrati", glumi hladnoću ali ne zna ni gde je stao. Ili kad ja njemu pričam nešto, a on me gleda kao neko detence. Nema ništa slađe. Muškarci su preslatki kad im se neka devojka sviđa.
Nasledila sam u 25-toj godini stan od roditelja. Majka mi je dala taj stan da koristim.
Kasnije sam se ja preselila u taj stan, i u dugoj vezi sam sa dečkom koji živi sa roditeljima. Ja nisam verovala koliko se taj dečko promenio kad sam dobila stan, takvu ljubomoru i žavist, u životu nisam doživela.
Malo malo pa mi prebaca stan, kako sam ja dobila sve na gotovo, a pritom ja godinama radim i sama, nisu mi sve kupili mama i tata.
A i da jesu, njihova sam, nisam tuđa.
Dečko je pukao od ljubomore i raskinuli smo.
On se za 2 meseca preokrenuo, sreća pa se sve izdešavalo na vreme dok smo se zabavljali.
Radim u jednoj velikoj firmi kao visoko obrazovan kadar. Moj muž je jedan od glavnih ljudi na vodećoj poziciji. Kada me netko nervira, bio to netko od ljudi moga ranga obrazovanja ili od običnih majstora volim se prijetiti sa time čija sam žena i tko sam ja. Znam da tako razljutim obične šljakere ali baš me briga. Nitko im nije kriv što su prljavi i manje obrazovani, očekujem da mi se sklone sa puta i šute.
Mislim da je najveća bolest modernog doba ovaj body positivity koji se propagira i sve više ljudi to prihvata. Kako ljudi ne kapiraju da prosto nije normalno biti debeo? Gojaznost je simptom mnogih ozbiljnijih bolesti, ali razumem da je lakše ‘prihvatiti’ svoje telo nego uzeti zdravlje u svoje ruke i otići kod lekara ako sumnjate na neki problem. Svakog dana se trudim da poboljšam svoje zdravlje i smanjim kilograme koji su se nakupili usled hormonskog disbalansa i onda dođe neka žena na internetu koja je duplo teža od mene otprilike i priča kako je ona prihvatila svoje debelo telo i slika se gola, bože sačuvaj više.
Zaljubila sam se u kolegu, kao i on u mene a oboje smo u lošim vezama. Pričali smo da ostavimo te loše veze iza nas i krenemo novim putem i baš pred tu odluku saznam da mu devojka nije devojka već žena i da je u devetom mesecu trudnoće. Nikad se više nismo čuli, samo mi je žao te žene i tog deteta… Zaslužuju boljeg muža i tatu..
Konačno sam mu se javila i dobila seen. Možda nisam izašla s njim na kafu, ali jesam iz zone komfora.