Imam 30 godina i potičem iz jako skromne porodice. Po struci sam magistar farmacije, zaposlena u maloj, provincijskoj apoteci, plata nikakva. Ne znam kako da se izvučem iz ove apatije, besparice, tmurne svakodnevnice, još i ovaj pritisak oko udaje. Ne mogu da upoznam nikog normalnog, a pritisak porodice je ogroman, jer mi je "vrijeme za formiranje porodice". Smatram da sam prosječnog izgleda, jako druželjubiva, treniram, vedre prirode, tolerantna, tražim nekog sličnih karakteristika. Ne mogu da budem sa svakim samo da bih se ostvarila kao majka.
Ne mogu da shvatim zašto je u nekim zapadnjačkim proslavama običaj da nekome guraju lice u tortu. Da li sam jedini koji ovo smatra totalno neprijatnim i besmislenim? Molim vas, ne dozvolite da takav običaj stigne i kod nas!
Uskoro se ženim. Moja žena ne mora da uzme moje prezime niti planiram da to tražim. A ovi mooji poludeše oko tog pitanja.
Razlika u tome da li je flert ili uznemiravanje, leži u tome kakav je vaš finansijski status izgleda.
Odnedavno sam član jedne fitnes grupe, ali verovatno ću se ispisati. Devojka koja nas trenira ima dobre predispozicije, ali je zaista neodgovorna. Ako nas ne dođe pola ona nas spaja sa drugom grupom iako mnogi od nas ne mogu u drugi termin, ali uredno plaćamo članarinu. Pa i da samo jedna dođe treba da održi trening. Realno, kada bi sve koje plaćamo taj termin došle, ne bi imale gde stati. Još nešto što mi se ne sviđa je previše bespotrebne priče i zadržavanja vremena. Nisam došla da se družim nego da treniram. Uvek te tri iste žene čavrljaju. Zašto ne izađete u kafić pa pričajte. Ili neka pričaju one kojima se ne radi, ali instruktorka treba da se posveti nama koje smo došle po to što nam je rečeno da ulazi u tih 70 evra članarine.
Imam mačku preko 5 godina. Pre godinu dana se uselila devojka i nema problema što se mačke tiče. Pre par meseci hoće ona malog psa kao da to bude njezin ljubimac i samo sam joj rekao da može, ali pod uslovom da mene ne smara da šetam psa. Došao pas, i nije puno prošlo vremena kaže ona meni da ga ujutro izvedem jer nju mrzi. Odbio sam i ona se naljutila i neće da priča. Imam mačku baš iz razloga jer ne moram da je šećem i dobro je ona znala što znači da ima psa, ali tko je ovde lud?
Često maštam o tome da ostavim sve, pobegnem na drugi kontinent i ne javim se nikome više.
Ukupno sam 11 godina sa svojim mužem. Dan danas kad zapnemo u gužvi u autu npr. ja se ne nerviram jer sam s njim. Jednom smo čekali 4 sata u koloni i to iskoristili da lijepo pričamo i družimo se.
Imam dvoje djece. Novorođenče i dvogodišnjaka.
Ima dana kad sam presretna što sam kući sa njima. Što ih ja odgajam. Što sam prisutna i zahvalna sam Bogu što mi je dao tu priliku.
Ali ima i tih dana kad sam toliko nekako tužna, kao da sam odustala od sebe. (Dobila sam otkaz kad sam rodila prvo djete, jer je bio ugovor na određeno).
I mislila sam nekad tražiti novi posao kad mlađe djete napuni godinu, dvije. Ali me tako strah, ne znam više ni sastaviti normalnu rečenicu. Nisam ovako zamišljala svoj život. Nedostajem samoj sebi.. mislim da svima ide bolje nego meni. Zaista se divim ženama koje stignu i raditi i biti mama. Svaka vam čast.
2026. je a ja i dalje nemam i ne koristim pametni telefon.