Cijeli život sam živio neuredno – alkohol, veze na jednu noć. Molio sam Boga samo za jedno: da nađem poštenu djevojku koju ću voljeti i koja će voljeti mene, da mogu živjeti sretno. Našao sam je, ali sada imam problem – varam je svaki put kada ode negdje. Žene nikada nisu bile više zainteresirane za mene nego sada, otkako sam u vezi s njom, a ja sam jako labilan.
Mislim da sam napokon trudna nakon skoro 2 godine pokušavanja! Osjećaj je nerealan!🥰
Tata je preminuo pre tačno tri nedelje, bio je bolestan. Imao je rak pluća... Od kad se otkrilo do njegove smrti ima tačno dva i po meseca. Još uvek nismo svesni da ga nema, ali mnogo boli. Baš mnogo. Ne znam kako da se nosim sa ovim.
Radim kao učiteljica već 30 godina i reći ću vam nešto, suprotno općem mišljenju nikad nema problema sa djecom bogataša ni njihovim roditeljima... Problemi su uvijek sa sirotinjom i njihovom neukom i neodgojenom djecom..
Nedavno sam bila oči u oči s nasilnikom u trgovini koji je napao prodavačicu za neku glupost. Cura je slabije građe ima kriva leđa i vidi se da je cijela poplašena. Željela sam se upetljati, ali moj dečko se udaljio i rekao kao ajmo pusti to, neka se sama brani. Nisam mogla otići, kratko sam zastala i ugledala nekog dečka kako je uhvatio za vrat tog nasilnika uslikao ga i doslovno izbacio iz trgovine. Jadna cura mu se zahvaljivala i bilo joj neugodno. A od tad s gađenjem gledam svog mlakonju…
Svako ima svoje mišljenje i ukus, ali meni su ove pesme koje veličaju prevare odvratne i nisu nimalo simpatične.
Profesorka sam u srednjoj školi. Neka sam ja staromodna i zatucana, ali osobu koja kači slike gole zadnjice ne mogu smatrati koleginicom!
Udala sam se sa 32, rodila dete sa 38. Kada sam se porodila svi su me savetovali da pozovem svekrvu u pomoć (živimo u inostranstvu). Razlog što nisam htela je zato što znam da bi ona čistila, kuvala, i brinula oko bebe a moj muž bi kao i pre bebe zevao u telefon i spavao. Uz to bi se mešala u naše odluke oko bebe. To mi je bilo teško, hormoni su me razbucali, carski rez je bio s tim otežavajuća okolnost. Ali se ne kajem što je nisam pozvala. Za to svo vreme moj muž je bio non stop uz mene i bebu, i delili smo sve obaveze. Sada kada beba ima 4 meseca smatram da mi je ovo najbolja odluka u životu. Moj muž čuva, uspavljuje, presvlači i igra se sa bebom, povezani su veoma. Želim još jedno dete, jer vidim da je moj muž zaista dobar otac a i muž.
Ne smem nikome na glas reći da ne volim dečkovog oca koji je zbog bolesti postao invalid, jer ću ispasti najveća zlobnica. Mene zapravo boli činjenica što znam kakav je bio kad je bio zdrav. Težak čovek koji je više problematičnih dana naneo mom dečku nego normalnih za ovih par godina otkada sam ja u njegovom životu. Kroz priču mi je dečko provlacio da je i u njegovom tinejdž periodu bio težak. Da ga je terao da radi kao rob da bi se skućili, iako je imao tek 15. Po celi dan, po kiši, u danima praznika, uvek je morao da radi. Pritom mu je sve pare uzimao što zaradi i nije mu dao da makne nigde sa prijateljima. O krupnijim stvarima da je dizao ruku na ženu, da nije hteo mesecima da pita gde mu dete spava kad je ovaj moj od muke pobegao od kuće da ne pričam. Ono što sam ja videla je da je uvek gledao da ga zaj*be, u svemu. Zato me sad najviše boli što sad ovakav bolestan se toga ne seća, opet je najteže mom dečku koji ga pazi i koji gubi svoj život i živce. Opet se leđa lome na njemu.
Pjesma od Saše Matića "Ne zovi, ne piši" je jako podcjenjena.