Suprug i ja smo zbog poslova bili razdvojeni par godina, i sada se konačno vraćamo na isto mesto i krećemo ponovo zajednički život. Problem je što ja to ne želim u stvari. Srećnija sam bez njega, opuštenija, pevam, bez tenzije.. dok sa njim sve što je opušteno ispada glupiranje i igranje i treba da se uozbiljim. Da li ovako zvuči kraj jedne duge duge veze i braka?
Moj dečko nije plakao 10 godina od kako mu je otac preminuo u njegovoj ranoj adolescenciji. Prošao je tri duge veze tokom godina i posle razvršetaka tih veza nije pustio suzu. Stariji je od mene 11 godina i velika je razlika u našim pogledima života. Zbog nekih raznih privatnih razloga ja sam odlučila sa dobrim razlogom da raskinem sa njim.. S' obzirom na to da je on dosta pritajen čovek i zatvoren koji potiskuje i krije svoje prave emocije, on je pustio suze da mu liju bez suzdržavanja preda mnom. On je čovek koji ne laže, i znam da me ne bi lagao da nije toliko plakao od kako mu je otac preminuo. To mi je slamalo srce da vidim da tako stariji čovek može da plače za tako mladom devojkom. Nakon tog događaja nije odustajao od mene, i sve je uradio da bi me zadržao. Od tog momenta sam skontala koliko me on voli, i da sam u stvari devojka/žena njegovog života koju je tražio i čekao toliko godina. I evo nas sad, borimo se jedno za drugo i guramo zajedno kroz sve..
Ako je uredu da muško očekuje od žene da lijepa i zgodna, zašto je pogrešno da ja, kao žena, tražim to isto kod muškarca?
Izgubila sam dečka i svoje jedine prijateljice u jednoj večeri. Prvo saznam da me on vara sa jednom od njih, a druga je znala za njihovu tajnu vezu i nije mi rekla. Kad sam prekinula s njim rekao je da je spavao i sa mojoj trećom prijateljicom na početku naše veze. Ja se s takvim ženama ne želim družiti. Jako sam usamljena jer nisam imala neko drugo društvo, ali bolje biti samo nego sa takvim prijateljicama.
Znam i osećam da mi je on srodna duša bukvalno u svemu. Sve bi to bilo savršeno da nije oženjen😭
Svadbu sam zakazao na rođendan od bivše. Znam da me voli jer mi se javila, i ona je meni draga al ponos je jači, neke stvari neću da trpim! Eto ti sad.
Kolega dobio menadžersku poziciju i 500e veću platu od mene. Dva dana posle toga kaže "mi smo tim i dalje nastavljamo zajedno" gledam ga hoću da umrem od smeha. Mi nismo tim, ti si menadžer prodaje i izvoli da te vidim. Ja ću da ćutim i da radim moj deo posla kako sam prihvatila a ti sunce moje zapni i motiviši prodavce da rade svoj posao, osmišljavaj akcije, unapredi prodaju... ne znam odakle mu ideja da ću ja da radim i lomim se a on će biti veliki menadžer. Ja cu samo da radim ono za šta primam platu.
Ako žene zagovaraju besplatne uloške i tampone, zašto nama muškarcima ne bi bili besplatni žileti, da ne kažem mašinice za brijanje? Jer nama isto raste neprestano brada. Priroda je to. Ako se već priča o ravnopravnosti spolova, pa eto malo i o nama.
Pre tri godine moj suprug je bio zaljubljen u ženu najboljeg prijatelja. Ona se malo poigrala sa njim al ništa više od toga. Kad sam htela da ga ostavim pokušao je da se ubije. Sad se trudi oko mene i dece al moja ljubav prema njemu je tad umrla.
U ranim dvadesetim sam imala momka koji mi je zamerao što sam ambiciozna, otresita i što želim da radim na svom obrazovanju. Očekivao je od mene da budem tip top sređena i izigravam domaćicu. On je bio vrlo ambiciozan, prodoran i inteligentan. Sada u tridesetim imam momka karakterno vrlo sličnog ovom prvom, ali mi nabacuje da ne zarađujem dovoljno (imam platu veću od proseka), kako tapkam u mestu, hoće da budem više opuštena (volim da sam doterana). Da napomenem da sve po pola plaćamo iako zarađuje duplo više od mene i ni u čemu ne zavisim od njega. Nikako ne smem da mu sugerišem da sam išta kupila ili npr. sredila nokte/frizuru jer sledi pridika kako je to nebitno. Na okruženje generalno ostavljam jak utisak i važim za uspešnu i lepu ženu. Jedino očito svojim partnerima nikad nisam dovoljno dobra i tužna sam zbog ovoga.