Imam dečka 8 godina starijeg. Želim da šetam, putujem, isprobavam razne stvari sad kad konačno imam posao i novac, ali to moj dečko ne želi. Život mi se svodi na posao- kuća-dečko. On želi da mu rodim djecu, da se kućimo, a ja bih da partijam i sa njim i sa društvom i da putujem sa roditeljima. Imam osjecaj da me sve guši. Imam 24 godine i imam osjećaj da nisam spremna ni za šta ozbiljnije...čak me je i strah od zajedničkog života.
Dođe mi da sve ostavim i otputujem negdje sama.
Da mi je neko pričao da će mi biti ovako teško naći srodnu dušu, ne bih mu vjerovao.
Čovjek kao biće nije stvoren da živi ovako kako danas većina nas živi. Prije svega mislim na sjedenje po čitav dan, što zbog posla, što zbog učenja. Fizički i mentalno zakržljavam od "učenja". Bubam neke činjenice, koje mi ne služe ničemu, a uništavam kičmu, gubim fizičke, mentalne i motoričke sposobnosti zdravog čovjeka..
Možete vi graditi karijete koliko hoćete ali nema većeg uspeha od toga kada je neko lekar. Običan lekar vredi više nego bilo koja titula iz druge oblasti. Svi osim lekara su niža rasa, zato se i bune i ljubomorišu kada nas vide.
Više cenim one ljude koje studiraju preko 10 godina na državnom, nego one koji su završili privatni pa se prave pametni.
Prekinula sam kontakt sa poslednjom toksičnom, pasivno agresivnom i manipulativnom, a nekad na žalost "bitnom" osobom u životu i osećaj je neopisivo fenomenalan.
Ulazim u bus u poslepodnevnim satima (linija 8, Novi Sad) i regularno čekam da platim kartu. Dolazim na red, kažem dobar dan i dajem pare, a vozač odgovara: "Vi ste prvi koji mi je danas rekao dobar dan, prođite bez karte." Neverovatno mi je da takva jedna obična, svakodnevna rečenica može nekome ulepšati dan. Ljudi su navikli da kupuju karte kao od robota tako da i ne čudi da vozačima svako zrno pažnje znači.
Moja veoma bliska drugarica sa kojom se družim od kad smo imale 5 godina se udaljila od mene. Znamo se čitav život jer smo komšinice bile, jedna kuća do druge i kao deca smo počele da se družimo i tako nastavile. Normalno je da se udaljila jer se udala, dobila dete i nisam ljuta zbog toga i mislim da je to i normalno. Vidimo se kad stignemo i to je to. Znam da je tako moralo biti, dođu obaveze, dečko, pa posle brak, deca i ljudi odu svojim putem. Svesna sam toga, ali mi s vremena na vreme nedostaje i baš mi fali njeno prisustvo. Znam da je to život i da tako stvari prosto idu svojim tokom, ali fale mi naša druženja, imamo dosta zajedničkih uspomena... Uvek ću je voleti i pomoći joj znam da ona tako misli i za mene i faliće mi njeno toplo srce u ovom današnjem vremenu.
Udata sam 3 godine, imam dvoje djece i muža koji radi u inostranstvu. Ne znam zašto, ali na momente (to traje čitav dan ponekad), toliko žudim za bivšim, da mi svaka misao leti njemu. Inače, nismo se ni čuli ni vidjeli 10 godina, ne znam ni da li je živ. Ne znam zašto mi se ovo događa, muž mi je ok, nije najbolji ali nije ni najgori. Djeca su mi svetinja naravno, i osjećam grižnju savjesti na ovu nekontrolisanu želju da me bivši zagrli samo....
Ja se vodim time da ne želim da vozim ničiji auto, ali zato ne dam svoj nikome.