Teško mi je prihvatiti činjenicu da si bez novca niko i ništa na ovom svijetu. Obična papirna novčanica sa ružnim čikama da imaju toliku vrijednost..
Moja je cura moj najbolji prijatelj u cijelom životu i da nju nisam upoznao u tom trenutku mislim da bih propao. Ali malo je se i bojim.
Mrzim to, što je većina ljudi oko mene poput životinja. Žive samo da bi jeli, pili, parili se i razmnožavali se. Ništa plemenito i uzvišeno ne može dirnuti njihova srca, mrze i preziru: obrazovanje, kulturu, umetnost, nauku i knjige. Trude se da što manje znaju, jedino ih zanima tuđ život, patološki su ljubomorni i na najmanji tuđ uspeh, samo gledaju koliko ko ima, da li mogu nekome nešto da otmu, kako da nešto ućare, nekoga da zeznu i da se nažderu i napiju. A najgore je što i njihovo potomstvo od malih nogu tako vaspitaju da budu zatucani, neobrazovani, ljigavi nabiguzičari. Sit sam od ove maloumne, zatucane sredine u kojoj živim. Jedva čekam da odem iz ovog grada što dalje.
Neki dan idem pješke na posao i prolazim pored banke ispred koje je uvijek gužva. U daljini su svi vidjeli čovjeka sa orijentacijskim štapom i počeli upozoravati jedni druge da se pomaknu uz naputak da se približava slijepac. Gospodin sa štapom je sve čuo i kad se približio lijepo im je objasnio kako on nije slijepac nego slijep čovjek. Tko je shvatio, shvatio! 😄
Dvije stvari koje ne podnosim kod muškaraca su mlohavo rukovanje i nepismenost.
Kad sam rađala moj muž nije htio ni doći u bolnicu, došao je par sati nakon poroda jer je bio vani sa ekipom. To je bio trenutak kad sam ga odlučila ostaviti. Bilo mi je teško, vratila sam se roditeljima u kuću, ali s vremenom je sve došlo na svoje. Čitavu trudnoću je bio nekako hladan, kao da mu više nisam privlačna. Njega je zanimalo samo dijete, nikad nije pitao kako sam ja.
Rastali se, ona prodala kuću kupila BMW-a i stavila sise.
Muž odlazi u inostranstvo kako bi nam obezbedio bolju budućnost. Duša me boli, raspadam se na komade.