Imam 19 godina i prvi put imam svoju sobu koju sam uredila po svom ukusu. Želim da zauvek ostanem dete koliko sam sretna.
Kako su nam lijepo upakirali blud, razvrat, golotinju, narkotike, nastavi spisak..
Pa čak i za običnu pastu koriste žene u reklami kako peru zube. Samo da eksponiraju žensko tijelo da bi se pasta prodala.
Emisije na TV su nasilne, pune psovki, bluda i odvratnog ponašanja. Zašto to potenciraju od toliko lijepih tema i sadržaja? Zašto dozvoljavamo da se normalizira sve to? Želite li to svojoj djeci? Sve ono sto je normalno i lijepo se degradira. Kao npr dobra ljudska načela, poštenje, odgoj, porodica, ljubav.
Uspjeli su da porodicu sruše. A ona bit svega. Kad je porodica stabilna, onda je i društvo neuništivo. Jako. Ali to se sad posramljuje, samo pogledajte kako se ponašaju prema nekom čovjeku koji je stavio svoju ženu i djecu na prvo mjesto. Ili prema mladicu i djevojci koji se čuvaju za brak. Prema majkama koje su se posvetile istinski djeci.
Prema djeci koja paze svoje roditelje Itd. Sve normalno vise nije normalno, a nenormalno je normalno..
Kada prolazim pored bolnice, svaki put zamolim Univerzum da taj dan svaki pacijent dobije dobru vijest.
Drage djevojke, udajite se za bogate. Ljubav i dobrota danas ne postoje! Piše vam jedna koja je nasjela na tu priču.
Ali kada čujem "rad u dinamičnom okruženju" - odmah znam da sam na poziciji predodređena za istresanje frustracija mušterija i nadređenih. Nazovite stvari pravim imenom.
Mi smo par koji probleme gura pod tepih kako bi sve bilo u redu. I nikad se nismo posvađali.
Imala sam komplikovan porođaj, dobijemo infekciju i beba i ja. Beba ostane na intenzivnoj, ja u sobi, cimerke se menjaju i donose im bebe, ja sama čekam. Na svu tu muku, posete nisu dozvoljene u tom porodilištu. Konačno mi donesu bebu da bude sa mnom, mleko mi kasni, ali pokušavam, srećna sam što je dete pored mene sve ostalo je nebitno. Dovode mi novu cimerku, saznajem da je i ona pedijatrijska sestra. Pokušavam da dojim dete, ne ide baš kako treba, ili ja ne radim stvari kako treba nije ni bitno. Zadremam... I čujem tu istu cimerku kako razgovara s nekim telefonom i kako se podsmeva tome kako ja pokušavam da dojim i kako ne umem da namestim dete itd. Evo sad posle godinu dana i dalje mi to padne napamet i volela bih negde da je sretnem i da joj kažem da nisam nikada srela tako zlobnu i nevaspitanu osobu.
U strašnoj sam depresiji. Imam 40 god i dete od 9 (iz vto). Pokušali smo prošle godine opet ali nije uspelo. Ubija me to što ne mogu da ostanem u drugim stanju i rodim još jedno dete. Ja želim, sin želi brata ili sestru, suprug isto ....ali ne ide. Očajna sam...