Svesna sam da mi je trenutno najbolji period života i da mi sigurno nikad neće biti bolje nego sad. I što je najgore ovo ne može da traje večno i brzo će proći. I to me mnogo brine i plaši. Sve što će neminovno doći. A sada je tako dobro...
Osećam se nesposobnim da budem u braku ili ti uopšte da imam devojku. Taj osećaj me je morio još od puberteta i sada sa 26 godina ista stvar. Imao sam dva pokušaja da imam devojku ali to je bilo osuđeno na propast. Predaću se jer stvarno je teško boriti se sa time i već toliko vremena.....
Supruga je rodila pre šest meseci, a ja sam se posvetio poslu kako bih obezbedio za nas. Sada mi zamera jer kad sam tu, smetam joj, a kad nisam, optužuje me da ih zapostavljam. Spominje razvod, a ja je volim isto kao i prvog dana. Ne znam šta da radim.
Ljude kategorišem po načinu na koji se ophode prema životinjama.
Radim kao prodavac u butiku u jednom tržnom centru i, blago rečeno, zgrožen sam ponašanjem dobrog dela ljudi koji tu dolaze. Ne govorim tu o preturanju, punim kabinama, flekama, nego o tolikoj smelosti, gluposti i bezobrazluku ljudi. Svaki dan se bar neko svađa i traži popust i pita kako nemamo popust na neki artikal ili popust na količinu. Onda, ljudi se svađaju i oko cena. Pitaju da im otkucamo sopstveni popust, što je em nedozvoljeno, em ima posebna procedura, em su mi oni niko i ništa da bih im ja to davao. Sednu na sto s robom i ljute se kad se zamole da ustanu i ponudi im se stolica u kabini. Deru se na telefon pored kase i dok uslužujemo druge kupce, psuju, jedu u radnji, a nekad i prisluškuju razgovore i ubacuju se nonšalantno i lupaju gluposti. Užas.
Kad vidim današnje veze, mislim da je ostavljanje seksa za brak bila pametna stvar, ali problem je što muškarci neće da učestvuju u tome.
Znam da ću dobiti osude, ali moram da ispričam koliko sam ja zapravo jadna... Pošto se bliži leto, a ja nemam nijednu drugaricu odlučila sam da odblokiram lika kojem sam služila samo za seks..uz to sam mu poslala poruku da li postoji šansa da ga bar još jednom vidim... Da ne bih stalno bila kod kuće, dozvolila sam sebi da se viđam sa takvim likom zarad malo njegove pažnje... Osudite me slobodno, ja da mogu pljunula bih samoj sebi u lice...
Otac mi se teško razbolio i završio je kod mene. Njegovo liječenje me u prosjeku košta 800 eura mjesečno. Nikada nije uložio ni cent u mene, a sada očekuje da ga uzdržavam. Ponekad pomislim da ga izbacim, ali mi je nekako neugodno jer nema nikoga drugog.
Lik sa kojim sam izgubila nevinost i sa kojim se više ne viđam stalno govori kako nikada neću zaboraviti da mi je on bio prvi i kako ću zamišljati njega kad budem sa nekim drugim...