Moj dečko bi stalno da vodimo ljubav, ja ne želim. Smatram da možemo imati lepo vreme zajedno i bez toga, dok on smatra da apsolutno svaki izlaz mora biti i toga. Kada razgovaram s njim o tome, ljuti se i pravi drame. Da napomenem, viđamo se 3-5 dana sedmično. Ja više volim maženje, romantiku, laganu priču... Kako vreme odmiče plašim se da ovo vodi kraju, jer postaje naporan s tim..
Ne znam kako ovo sročiti ali me mnogo nervira što su mi sestrići smotani i nesnađeni u životu. Imaju po 25 i 17 godina i niko od njih ne zna ni da zameni šteker, slavinu, okreče, ne daj Bože da ih zadesi ozbiljnije popravka tipa bojler ili šporet. Aj to i nekako, kad mogu pomognem, nego što su stidljivi, ovaj stariji posebno, ni devojke imali nisu, a znam da im ni društvo nije neko, iskorišćavaju ih. Sport 0, škole prosek. Nijednu foru, fazon ne znaju, ni manire, stariji je tek skoro naučio da se na prvom sastanku devojci ne naplaćuje gorivo. Otac im je dobar čovek, stručnjak, profesor na fakultetu, ume da zaradi, ali nekako je tupav za svakodnevne situacije. Sestra ludi od njih ali ne uspeva da se izbori sa njima. A ne mogu ni ja stalno da prevaspitavam, imam i sam porodicu i previše obaveza. Žena se isto nervira jer se brine da će nam oni skroz pasti na teret kad. Brinem se i ja ali opet ni ne mogu da ih pustim niz vodu...
Morao sam reći ne dugogodišnjoj drugarici koja me je zvala da šetamo zajedno na maturi zato što nemam para za odelo koje bi se uklopilo uz njenu haljinu, a ni za auto koji bi morao da iznajmim, a nije zaslužila da se šeta pored bednika kao što sam ja. Devojka je prelepa i duša me boli jer sam se uvek osećao kao crna ovca u njenom društvu koja ne vredi ništa, a ona je videla nešto u meni što drugi nisu.
Imam isti problem sa svakim dečkom sa kojim sam bila. Nekako uvek ja budem ta koja plaća posle nekog vremena. Svi su u fazonu ajmo da se šetamo, da blejimo u parku i ako je napolju zima i ako imamo 25+ godina. Nekako su svi cicije, svakoj mojoj drugarici dečko plaća sve, od pića, večera, zimovanja, letovanja. Ja nekako uvek sve sama. Sebi plaćam, plus nekad i njihovo i uvek završim sa takvima. Ne znam gde da nađem normalnog dečka koji nije cicija, jer je svaki kojeg sam upoznala takav.
Ja kad više nisam zaljubljen u devojku onda prestajem da joj poklanjam pažnju i da trošim pare na nju. Ovako ostajem fin i učtiv, a pošto sam emotivan žao mi je uvek prvi da raskinem i molim Boga da ona ostavi mene, što na kraju i bude. To mi se sada dešava sa verenicom. Više ne doživljavam onaj vajb i više volim da provodim vreme bez nje.
Meni je dosta više svega. I ona poslovica sve manje ima smisla: Ko tebe kamenom ti njega hljebom. Ma nemoj, ma ko tebe kamenom, ti njega ciglom, lopatom, krampom čim stigneš. S gov*ima ne možeš drugačije. Kaže ti budi fin da vidi od tebe. Ma da kako ne. Do sad nije imao ni od kog da vidi, ja ću biti njegova prekretnica u životu. Šipak. Kako ti prema meni, uzvraćam 10x bolje ili gore. Kraj.
Ajde što je nama mlađima spržena koncentracija od smartfona, ali niko ne priča o tome da su naši roditelji još i gori. Otac sluša podkast, dok je uključen TV, dok čita vesti izbegavajući posle posla nastanak bilo koje samostalne misli. Majka svako slobodno vreme koristi da skroluje kroz mobilni, čita neke gluposti u stanju katatonije. Ne bi čula zolju da grune pored nje. Kad izađem bilo gde, svi su na telefonima i mlado i starije. Samo drndaju ekrane, niko ne komunicira ni sa kim. Ovo je pravo da vam kažem više jezivo.
Radim kao kućni lekar u inostranstvu. Nisam ni svesna uticaja koji imam na ljude- pacijente, pozitivno naravno! Onda se setim kako čak i lepa reč nekog nepoznatog čoveka ume da nam promeni život!
Volim napucane likove..zato treniram da i ja budem napucana riba da ih mogu imati 😁
Kao klinka sam baš lagala i smarala ljude preko društvenih mreža (starije đake škole) da se družimo. Danas me toliko sramota i mrzim laž. Najradije bih izbrisala period od 1. do 4. razreda sa smaranjem i od 1. do 5. sa laganjem tipa imam dečka. Bože blamova i gluposti…