Imam 41, neoženjen i svestan da 99% idem na doživotno samovanje.
Pitam se – ima li još nas 40+ koji smo shvatili da smo osuđeni na samoću, pa smo spakovali kofere za EU da uhvatimo bar deo devizne penzije? Da nam bar kad-tad život bude malo lakši.
Imam špeditersku firmu. Spustim se dole na pauzu i slušam dve koleginice kako pričaju o jednom liku koji je prišao jednoj od njih nazivajući ga uz podsmeh jadnikom. Ispostaviće se da je taj dečko niko drugi do moj bivši komšija za kojeg znam da je sasvim ok, prosečan momak na mestu. Nedavno se zaposlio u jednoj SS kao profesor geografije. Lepuškast, ne pravi gluposti, društven, normalan lik. Razmišljam se čemu karakterizacija "jadnik". On je ne samo lepši od nje, već obrazovaniji, situiraniju i video je sveta. Ja za čoveka koji me je zeznuo za kamion (taj zez me košta par desetina hiljada e) nisam upotrebio reč jadnik. Mislim se gde će joj duša. Ako se mlade žene zaista ovako ponašaju i toliko su frustrirane i neotesane, a pritom nemaju ništa drugo da ponude, zaista i treba muškarci da im ne prilaze.
Kad kažu mi smo topao i gostoljubiv narod, nismo kao Šveđani hladni. Da, takvi smo prema strancima, ali zato prema komšijama smo zveri! Pogledajte samo koliko pomažemo strancima, evo primer onaj iz Amerike što se doselio i koliko mu ljudi pomaže, a da treba komšiji Peri da se pomogne – ne bi niko obratio pažnju.
Živim u braku sa čovekom 15 godina. Pre toga 8 godina u vezi. Prvi jedno drugom u svakom smislu. Patim jer on više ne želi sa mnom da provodi vreme. Svi i sve mu je zanimljivije od mene. Sretnemo se samo uveče u krevetu i ujutru kad krećemo na posao. Sex nam je jedina stvar koja nas spaja. Još uvek je čest i dobar. Imamo dvoje dece. Ok je otac. Ali ja sam jako usamljena. A da presečem rastanak, čini mi se da bih teško podnela. A on koliko vidim ne može više ni sa mnom a ni bez mene. Mučenje.......
Najgore razdoblje u životu mi je bila srednja škola, i danas 10 godina kasnije ja se nisam oporavila, stalno sam sjedila sama u zadnjoj klupi, nitko se nije htio družit sa mnom. Samo bi mi uzimali stvari ako bi imala novac ili slatkiše. Sprdali su me. Napravili lažni facebook da tražim dečka. Govorili da sam ružna i gadna, izolirali su me i stalno sam bila sama. Najgore mi je bilo kad smo radili u grupi po 4 učenika, niko nije htio bit sa mnom, pa bi me profesorica negdje ugurala u skupinu, jednom sam se i rasplakala jer su me zezali.
Zanima me kako to da jedna osoba ne može da okupa malo dete? Danas obavezno moraju i otac i majka zajedno da učestvuju u tome. Toliko je teško, da staviš dete u kadicu sa toplom vodom. Postali smo debili.
Prestanite da vređate roditelje koji deci daju nova i lepa imena poput Kia, Mia, Lara, Lana, Tea, Rea, Dea, Prkila, Gorgo, Andaluzija, Adigeja, Seboj, Despot, Junak, Heroj, Lav, Vuk, Tigar, Hijena i sl. Svako ima pravo da misli da je poseban.
Update s posla:
bolesna djeca su mit.
Izmislile ih mlade mame da ne dolaze na posao.
Dugogodišnja drugarica, još iz srednje škole, koja mi je inače bila i kuma, se naljutila na mene jer nisam obraćala dovoljno pažnje na njeno dete na svom sopstvenom venčanju. Uz prigovor kako je njena ćerkica mene zvala par puta a ja sam pričala sa nekim drugim. I pre je imala takve scene ali ovo sad je prevršilo svaku meru.