Radim kao fotograf.
Zar je ljudima stvarno teško ostaviti neku kratku poruku o tome kako su zadovoljni fotografijama?
Bilo bi lepo ponekad čuti i neki komentar, a ne samo da mi pošalju lajk.
Kad krene napad anksioznosti, otvorim solitaire igricu na telefonu, ono ko se seća na prvim kompjuterima krajem devedesetih karte. Ili brzo uhvatim ukrštenice u kupatilu. Dovoljno je 5min igranja da napad prestane pre nego što počne. Ne znam, valjda me vraća u detinjstvo. Sad sam u menopauzi i bio bi mi pakao od života da se na 5min ne zatvorim u wc zbog ovoga. Možda nekome pomogne.
Bivši s kojim sam bila 2 godine u vezi je nakon 3 godine od našeg prekida našao novu curu. Mi dok smo bili u vezi stalno je izlazio, hodao, dok sada kad je s njom skroz se promijenio. Ne hoda, njoj posvećuje svo svoje vrijeme, vodi je na putovanja i porodična okupljanja (mene nije nikad) čak se trebaju i useliti skupa. Kada je prekidao sa mnom rekao mi je da nismo jedno za drugo, ne može zamisliti svoj život sa mnom jer smo skroz drukčiji karakteri, ali ja njega opet nisam preboljela i uvijek sam se nadala da ćemo se pomiriti i da će se sažaliti. A eto sad je našao nju mlađu, ljepšu, pametniju, zgodniju i atraktivniju. Za mene nikada nikog nije ni pitao kako sam šta radim… kao da mu ništa nisam značila....
Ne mogu da zamislim život sa nekim. Volela bih zauvek da živim sama.
Profesorka sam u srednjoj školi. Neka sam ja staromodna i zatucana, ali osobu koja kači slike gole zadnjice ne mogu smatrati koleginicom!
Udala sam se sa 32, rodila dete sa 38. Kada sam se porodila svi su me savetovali da pozovem svekrvu u pomoć (živimo u inostranstvu). Razlog što nisam htela je zato što znam da bi ona čistila, kuvala, i brinula oko bebe a moj muž bi kao i pre bebe zevao u telefon i spavao. Uz to bi se mešala u naše odluke oko bebe. To mi je bilo teško, hormoni su me razbucali, carski rez je bio s tim otežavajuća okolnost. Ali se ne kajem što je nisam pozvala. Za to svo vreme moj muž je bio non stop uz mene i bebu, i delili smo sve obaveze. Sada kada beba ima 4 meseca smatram da mi je ovo najbolja odluka u životu. Moj muž čuva, uspavljuje, presvlači i igra se sa bebom, povezani su veoma. Želim još jedno dete, jer vidim da je moj muž zaista dobar otac a i muž.
Pjesma od Saše Matića "Ne zovi, ne piši" je jako podcjenjena.
Završila sam osnovne i master kao jedan od najboljih studenata. Nakom toga počela sam da radim na prvom, drugom, trećem poslu. I uvek sam dobijala posao bez ikakve veze, isključivo na osnovu proseka. Međutim, shvatila sam da ako te neko zaposli samo na osnovu proseka, da je to jedino merilo da ćeš raditi kao kojn za njih troje. I na jednom poslu nije imao ko da stane iza mene, niti kome da se požalim. Nisam imala mentora, tako da mi je sve to bilo jako stresno, ulazak u neki posao. I toliko cimanje oko fakulteta, učenje, ni za šta. Bilo gde da sam radila, iako je bilo u struci, plata je bila bedna. A što je najgore, ja nemam volju za životom više. Nemam stan. Plata, bedna, još jednom naglašavam. Dođem kući mrtva, umorna, teško da ću nekog i da upoznam. I za izlaske, i za sve treba novaca. Tako da nemam ni motivaciju što je najgore. Uhvatila me neka funkcionalna depresija i ne vidim izlaz. Da idem za inostranstvo, nemam snage, a ovde ne znam sta ću sa sobom.