Delimično su mi otišle godine u gluvarenju i problemima, još uvek možda nije toliko kasno, ali sve bi bilo drugačije da je neko hteo da me zaposli i pruži priliku da radim i stičem nova znanja i veštine. Obišao sam ceo grad, sve moguće firme, čak sam bio i u susednim gradovima da tražim zaposlenje i ništa. Svi govore da će zvati i na tome se završavalo, a ja bio uporan i odlazio na svakih nekoliko dana da se raspitujem, ali džabe, nema ko da me pogura. Imam završenu Visoku školu, ali tražio sam bilo sta bezuspešno. Ostao sam bez volje i motivacije zbog svega toga, jer mi je svega preko glave. Ne znam kako da nešto promenim, odakle da počnem i aktiviram se ponovo. Sedim kod kuće i samo razmišljam o tome.
Tokom puberteta bila sam dosta mršava, iako sam dosta jela nisam mogla da se ugojim, ali zdravstveno je sve bilo u redu. Jednostavno takav mi je bio metabolizam tada, genetika i meni to nije smetalo ali su me ljudi stalno nazivali anoreksičnom, ispitivali me da li jedem, a ja sam mogla da pojedem za troje. Nakon te faze naglo sam se ugojila iako sam čak i manje jela, pa su mi onda pričali da sam debela, da treba da smršam, a zdravstveno sam i dalje bila u redu. I nije mi smetao ni višak kg, ali ljudima oko mene jeste. Sada sam pred porođajem, jesam se ugojila u tim dozvoljenim granicama, ali sam sada predebela, krmača. Ne znam zašto nebitne osobe tangira moja kilaža ako se ja osećam dobro u svojoj koži i ne kukam zbog kilaže? I kada im na prozivke uzvratim na isti način onda sam bezobrazna i drska. Nisam, samo gledaj svoj izgled, pusti mene ako je meni tako dobro.
Jako mi je krivo što zbog rodbine na instagramu ne smijem slikavati da se fino vidi moje veliko du*e, i onda sam ljubomorna kad vidim da neka djevojka ima hrabrosti za to, jer će svaki momak prije kod nje otići nego kod mene...
Sa momkom sam godinu i po dana u vezi i mnogo ga volim, ali u poslednje vreme me toliko odbija njegova aljkavost koju sam počela da primećujem tek pre par meseci, pogotovo od kada smo bili zajedno na letovanju. Evo par primera zbog kojih se cela naježim: peškir nakon tuširanja baci na lavabo, umesto da ga zakači na čiviluk da se osuši. Nakon pranja zuba ostavi otvorenu pastu za zube i takođe je samo stavi na lavabo, umesto da je lepo zatvori i vrati tamo gde joj je mesto. Kašičice umazane nekim džemom ili kremom ostavi na sred kuhinje ili stola, umesto da ih opere ili eventualno samo odloži u sudoperu. Ako stavi npr. neku majicu na stolicu ili krevet i ona spadne, neće doći da je podigne već će je ostaviti tako na podu, a posle će je obući. Prljave čarape na sve strane, nikako da ih baci u korpu za veš. Često se u patikama u kojima je bio napolju šeta unutra. Čim mu skrenem pažnju na bilo koju od ovih stvari, on mi kaže da sam ja prevelika čistunica.
Visok sam oko 1.83cm. Cenat gore dole. Imao sam djevojku koja je na štiklama malo niža od mene, rekao bih oko 5cm. I kada obuče štikle stalno me gledala na početku da se uvjeri da sam visočiji. Kao eto, bitno joj je da je muškarac visok iako po njenom mišljenju nisam baš idealne visine, jer je njen bivši bio oko 190cm. XD I na kraju iz raznih razloga, gluposti koje su njoj bitne kao ova visina sam je ostavio. Poslije raskida, nakon par mjeseci ide ona sa novim momkom koji je visočiji od nje 1,5cm i to ona ide bez štikli. Nisam ništa ni rekao, niti imao kakav kontakt poslije. Gazi svoje standarde pa sad njemu traži druge mane. Ja sam bio sa teškim bolesnikom u vezi koji je svima tražio mane da svoje prikrije. Nekad me ova ljubav i zaljubljenost stvarno učini budalom.
Ne razumijem zašto žene kad zatrudne i otvore bolovanje, ne kažu na poslu da su trudne nego izmišljaju razloge bolovanja neko vrijeme. A pri tome imaju posao na neodređeno.
U nesrećnom sam braku sa čovekom koji je od početka bio hodajući red flag, ali ja sam bila do ušiju zaljubljena. Njegova porodica mi je od početka stavila do znanja da sam nepoželjna, i da su imali u planu da ga žene drugom devojkom. Nikada me nije zaprosio, burme sam ja kupila (izgubio je svoju posle mesec dana), ja sam insistirala na venčanju. Nikada nigde ne putujemo, nemamo zajedničke fotografije jer on to smatra nebutnim. Nemamo zajedničke prijatelje već svako svoje. Roditelje nemam. Jako mi je teško. Ostaje mi samo da strpljivo smislim izlaz ali ponekad kao sad padnem u nevidjeni očaj.
Bilo mi je dosadno pa sam uzeo crni marker i išao redom od bandere do bandere i crtao brkove na umrlicama.
Nema mi gorih ljudi od onih što daju svojoj djeci imena po svetiteljima, ne znam odakle im pravo da misle da su dostojni tog velikog imena, ta imena treba zakonom zabraniti za obične smrtnike🤮 Pogotovo bezbožnike.
Kupili smo stan i sada ga treba urediti. Dizajner interijera nam je dao par prijedloga i svi su isti; instagramski "sad beige" sa zlatnim detaljima. Pa neće nam valjda svima dnevne sobe biti iste?