Koliko su meni ove zabave gde se otkriva pol deteta odvratne. Odvratne su mi zbog reakcija roditelja. Retko ko se istinski obraduje detetu ma kojeg da je pola, većina se smori, nebitno da li oba roditelja ili jedno. Fuj. Prave se tužne face, mrgode se, npr ako ispadne dečak, onda očevi i majke skaču, bacaju sve pred sobom, cepaju majice, bljak. Tačno se vide da im je drago što nije devojčica. Užas. Zbog takvih nezahvalnih budala bi ukinula to, da se ja pitam. Stvarno ponižavajuće.
Žena hoće da ostanemo na jednom detetu. Ja hoću razvod. Dogovor je bio bar dva. Da je imala tešku trudnoću ili porođaj, pa i da razumem, ali prošla je glat kroz sve to. Ne želim da moje dete odrasta samo, bez brata ili sestre. Ne želi da čuje o usvojenju.
Jedna od najlepših uspomena na bivšeg dečka je kad smo išli zajedno iz škole. Bio neki veliki minus i jak vetar. Ja curka naravno loše obučena, gore samo košulja i kaput. Smrzavala sam se. Skinuo je jaknu i džemper na sred ulice i naterao me da ga obučem. Dao mi je i njegove rukavice.
Udala sam se, ali nisam promijenila svoje prezime. Ne vidim razlog da mijenjam ime koje nosim od rođenja, jer sam se eto zaboga udala. Muž me podržao i rekao da je moje ime moja odluka. Složili smo se unaprijed da će buduća djeca nositi oba prezimena. Ne mogu da vjerujem koliko su ljudi primitivni, i s moje i s njegove strane stižu komentari, šta ja to glumim, udala bi se a ne bi, nepoštovanje prema njemu blablabla. I kaže "šta će vam feminizam koja vi to prava nemate?" Pa evo očito nemam pravo da odlučim kako ću se zvati, kamoli šta dalje....
U nekoj sam fazi kad mi je sve ravno. Apsolutno me boli uvo za svima, osim par članova porodice mada mi i oni skaču po glavi često. Ili sam se umorila ili sam prolupala, trećeg nema.
,,Ne razvodimo se zbog dece!" Moji roditelji su se oduvek svađali pred nama. Vređali najžešće, čini mi se da su se takmičili kako će jedno drugo da povrede. To su bile drame, tirade... Potom bi se međusobno ogovarali kod nas dece. Maštala sam da sa roditeljima odem na izlet ili more kao druga deca. Nije ih zanimalo, zanimao ih je njihov rat. Mama bi od rata nalazila spas u kujni, a tata u kafani. Bar to, tad sam bila srećna, jer bi bio mir. Kratkotrajan, dok se tata pijan ne nacrta. Rado sam išla u školu i podsvesno nosila recept od kuće da sve probleme rešavam agresivno. Majka bi pred razrednim govorila, ne znam šta je, pubertet, valjda'. Nije mi se dolazilo iz škole kući. Lunjala bih po drugim porodicama gde su drugari živeli srećno sa pitomim roditeljima. Kao vrlo malu brat bi me šetao da to ne trpim i ne gledam. Danas? Danas su stari i bolesni. Hvale se dugim brakom od 40 godina. Za mene 35 godina rata i trovanja. Imam divnog muža i slažemo se predivno. Kod svojih slabo idem!
Otac mi je rekao ako ikad dođe do toga da se rastanem od svoje žene, da trebam znati da će on biti na njenoj strani. Jeste ona dobra i brižna do nas sviju, sa svojom taštom tj.mojom mamom ko ćerka i mama ali ipak bi roditelj trebao da stoji uz svoju krv pa kakvo god da je to djete, ovako ispadam ko neko deveto prase!
Posle 12 godina lik koji mi je bio usputna vezica, bez ikakve emocije, krenuo je u napad koji je trajao i trajao, skoro 2 godine. Odbijala sam ga sve vreme, ali on nije odustajao iako je u braku i ima dete. Rekla sam mu da ne želim da budem ničija ljubavnica već da želim sposobnog i stabilnog muškarac pored sebe, brak i još dece iako sam razvedena i imam dete. Nije odustao. Kako sam već više od 3 godine slobodna nedostajala mi je bliskost, hormoni počeli da lude i odlučim da se vidimo. Viđenje se nastavlja, mozak sve više na otavi, hormoni nas pucaju sve jače. Bože spasi me iz ovog prelepog pakla u koji sam upala, u osvetu bivšeg koji mislim da me mrzi jer ga nikad nisam volela ali sa kojim sad imam takvu energiju kao da se sva karma ovog sveta urotila protiv mene.