S bivšim dečkom bila sam oko 3 mjeseca u vezi i odlučili smo ići zajedno na more. Tijekom putovanja (a ne PRIJE) mi je rekao da trenutno loše stoji financijski i da nema ništa gotovine kod sebe. Ok, za cijelo vrijeme dok smo bili tamo ja sam SVE plaćala. Nakon 3 dana pitao me što će biti za doručak, a ja sam rekla da je frižider pun pa neka nešto spremi jer sam ja spremala doručak i večeru sva tri dana. Da bi on skuhao hrenovke i dva jaja samo za sebe, sjeo i jeo. To je bio trenutak kad sam znala da ću prekinuti s njim čim se vratimo. Do kraja ljetovanja više nikad nisam spavala s njim. Pa za one koji ne znaju - prvo nam se zgadite u glavi, a onda tek fizički.
Nedostaje mi da živim samostalno. Živela sam dve godine sa bivšim momkom i još dve godine sama, ali sam morala da se vratim kod svojih, jer jedna plata nije bila dovoljna za stan i ostale troškove. Nisam polagala račune gde sam i u koliko sati se vraćam kući, radila sam šta sam htela bez da mi se to prebaci. Sada je samo neko gunđanje, rasprava skoro svaki dan. Mada i dok sam živela sama su mi često dolazili, ali sam ipak imala mir. Volim često sama da iskuliram sa sobom, a moji zahtevaju da budem sa njima od kada ustanem, pa dok oni ne legnu u krevet i još mi prebacuju što ostajem posle njih da pogledam film, iako imam preko 30 godina.
Danas je kolega na poslu htio da reže tortu za svoj rođendan, budući da je bio jako nespretan ja sam uzela taj nož i isjekla tortu. Rekla sam nema veze, ja sam žensko. Nakon toga sam razmišljala o svom činu i što sam uletila da pomognem, to je bio neki moj ženski instinkt i kultura. Sto puta su muškarci meni mogli pomoći za neke stvari koje se u društvu podrazumjevaju da su *muške* ali nisu. Shvatila sam da su to neki sadašnji gubici karaktera drugačije ne mogu da shvatim. Nije mi jasno kako su mogli prolaziti pored mene i čak svirati mi dok se ja patim i nespretno mijenjam gumu na autu…
Muž i ja živimo sa njegovima od početka braka, imamo i ćerkicu i super nam je, velika kuća, svi se slažemo. Svekrva i ja spremile celu slavu, sve sredile kako i treba. Jutro na dan slave, oko 8 ujutru dolazi njena ćerka sa decom i mužem (naravno žive u svom stanu). Ona se sve vreme ponašala kao da je to njena slava i kao da je ona to sve spremila, sve goste dočekivala, čim uđu ona se hvata za žito da posluži goste, pa šta ćete piti, itd. Otišli su tek u 11 uveče kući, jako me je to iznerviralo, ne znam šta joj to znači. Ako si već htela tako onda dođi i da pomogneš sa spremanjem i raspremanjem, naravno ni sudove nije takla slučajno da opere. Ja sam se osećala tu kao gost zbog njenog ponašanja.
Zavidim ljudima koji su psihički zdravi. Niste svesni koliki je to blagoslov.
Moja supruga koja ima 35 godina, dvoje dece i život sa mnom je pod ogromnim uticajem svoje majke. Da napomenem, živimo kilometrima daleko, čak u drugoj državi, finansijski smo potpuno nezavisni, radimo i zarađujemo za sebe, ali ona živi život po pravilima svoje majke. Počinje opasno da me nervira.
Smatram da tatini sinovi najbolje prolaze u životu. Kao neko tko je odrastao bez oca i time u relativno lošoj financijskoj situaciji, uopće ni ne prilazim djevojkama jer većina ih danas gleda novac. Pitam se hoće li biti prekasno dok i ako uspijem nešto napraviti od sebe da mogu zadovoljiti visoke standarde današnjih žena.
Svim ovim bolesnicima što voze kao manijaci i ugrožavaju tuđe živote na bilo koji način, treba trajno oduzeti vozačku dozvolu i strpati ih u ćuzu. Jbt, više ne smeš da ideš ni trotoarom, stalno si u strahu hoće li neka budala zajašiti gore i pokositi te. Pešački prelaz tek, užas.
Koliko smo mi svi generalno prolupali. Ja nemam živaca da pregledam recept za kolač, gledam kako ga ubrzat..