Svašta se može pročitati na internetu ali ovo je jedna od najčudnijih stvari koje sam pročitala nedavno. Žena u Americi je provaljivala u kuće ali nije krala ništa, već bi kompletnu kuću očistila i onda otišla. Kontam, ovde kod nas bi joj bilo oprošteno.🤣
Ne smijem nikome priznati na glas pa ću napisati ovdje. Palim se na kolegu sa posla i jako se loše osjećam zbog toga a ne znam kako da si pomognem. Nije problem to što radimo zajedno, nego to što je on u braku a ja se nikada ne bi spuštala na tu razinu da budem nečija ljubavnica. A i sumnjam da on mene uopće primjećuje. Nadam se da je ovo samo prolazno i nadam se da nitko u firmi neće primjetiti kako se osjećam.
Uvek sam sve u životu morala sama i strašno sam umorna. Sama sam radila sve što je trebalo za školu, nikad niko nije seo da uči sa mnom ili da mi pomogne oko domaćeg. Sama radim nekoliko poslova, otac mi nikad ni sa čim nije pomogao, ni koji dinar da mi kane. Takođe, niko u porodici, ni čokoladu da mi kupi (osim što su davali za rođ). Živim sama i u poslednje vreme sam toliko premorena od posla, da nikako ne mogu da raspremam i sve sam zapustila. Volela bih da je mama ponudila da mi samo jednom pomogne. Sad sam već odrasla i naravno, nije dužna da mi pomaže, ali zna koliko radim i toliko bi mi taj gest značio. Ljudima roditelji kupe stanove, pomažu oko svega, tata pomaže finansijski, mama nešto spremi kad se odsele. Meni apsolutno ništa. Tako sam potrošena u 20im godinama, da nije realno. Morala sam makar ovde sebi da olakšam.
Molim? Od kad je postalo nepristojno ne nositi brus??? Moje telo, moja stvar. Dođem kući, skinem ga i prodišem. Pa ne pada mi na pamet da me nešto guši tokom celog dana, da ne mogu da udahnem punim plućima. Obučem usku veš majcu ispod ili top, i tako idem svuda, i do grana i na fakultet... Zašto bi ikog interesovalo da li ja nosim brus ili ne, koliko ste dokoni i samo brinete tuđa posla.
Smatram upitnim nivo inteligencije kod ljudi poput mog komšije, koji na pitanje stanara poput: "Da li neko nije dobio račun za ovaj mesec?" bude prvi da odgovori: "Ja jesam".
Мађарске сам националности из једног града cа Северa Баната, а волим да пишем ћирилицом када пишем на српском језику. Мени то писмо делује уметнички и авангардно.
U vezi 6 godina. Momak (25) mi svako malo bez posla. Kažem mu da meni treba ta stabilnost, i nađe on posao ali dvije smjene tjedno. Zaradi taman za svoj dio režija, i to je njemu ok. Nit gdje idemo, nit šta zajedničkog možemo planirat. A ja (25) po tom pitanju velika suprotnost, dva posla, faks, trening. Dogovorimo se štedit ćemo za stan, evo ja na pola puta on ni centi. Štedit ćemo za auto, ja svoj dio ispunila on opet ništa. Nedavno mi kaže kako ga je strah da ću naći boljeg, i kako mu je generalno dobro i ne da mu se ništa promijeniti. Najteže mi je palo kada mi je rekao da razmišlja o djeci jer mi tada više ništa nije bilo jasno. Milion puta iste razgovore vodimo, uvijek neka opravdanja, uvijek neka tuga. A ja se pitam pa što ne bi bio bolja verzija sebe za mene, i za našu budućnost? Moji su u braku već 30 godina, i uz njih sam naučila da ljubav nije samo osjećaj već i sve ono što radiš za nekoga - da olakšaš, da promijeniš, da se dogovoriš. Ja mislim da ja to s njim već dugo nemam.
“Drugarica” mi se smijala kad sam u toku konverzacije pomenula kako sam nekog otpratila na insta jer mužu smeta. Podsmjeh praćen rečenicom “ja to nikad ne bih, to je moj telefon moja stvar”. Ja joj rekla “to je moj muž i moje poštovanje prema njemu”. Na šta se ona naljutila rekla da je to kontrola, a ne poštovanje i td. I od tad ne pričamo. Samo ću da kažem da se druugarica razvela, a ja sam u srećnom braku još.
Udajem se za par meseci za dečka sa kojim skoro 8 godina u vezi, upoznali smo se kada sam bila u prvoj godini moje srednje skole, prva moja ljubav, i mislila sam da je on pravi izbor za mene... imali smo ranije tokom ovih godina par nesuglasica zbog njegovih roditelja koji su se konstantno mešali u naš život, jedno vreme to više nije dozvoljavao, sve dok nisam pristala da se udam za njega i da pravimo svadbu... Krenuo je ponovo da se ponaša kao u početku, svaku odluku donosi sa njegovim roditeljima, htela sam da živimo odvojeno od njegovih roditelja, al on ne želi, rekao mi je ili ćemo da živimo sa njegovima ili nikako, dok je pre pristanka da se udam za njega pričao drugu priču... Pale su tu teške reči izmedju nas dvoje, gde su me neke njegove reči jako uvredile, sa obzirom što sam svih ovih godina njega jako cenila i poštovala, al ja to poštovanje ne dobijam sa njegove strane, a za par meseci se udajem za njega, a sada ne znam ni dal ga volim posle svega ovoga, al nema nazad...:-(
Sinoć sam se čula sa bivšim mužem, kaže...jao oprao sam 2 mašine😳...a ja njemu, pa dobro, pritisneš samo dugme, šta ti teško😫😫😫uvedio se jer je zaboravio da je on to meni stalno govorio😆