Zbog posla živim privremeno u gradu 100+ km od kuće, živim sa dečkom kako bi podjelili troškove jer zašto imati dva stana u najmu kad smo ili u jednom ili u drugom. Zbog toga nisam pozvana na ujakovo vjenčanje jer njegova buduća žena smatra da je to grijeh i nisam zaslužila biti na njihovom crkvenom vjenčanju. Moji roditelji su trebali platiti održavanje vjenčanja kao poklon mladencima jer konfortni su s novcem pa mogu i htjeli su im olakšati, nakon ove izjave su odlučili da neće ići niti će platiti išta i sada se ujakova buduća ženja ljuti na njih. Nekako ipak smatram da smo mi u pravu.
Jako se iznerviram kada vidim žene 40+ kako ne nose brus. Znam da svako ima pravo da nosi šta hoće, ali je jako nekulturno prije svega. Jezivo.
Uvijek govorim da bi svatko trebao nositi što želi i raditi sa svojim tijelom što želi, bez obzira na kilograme, godine... To djelomično je istina, ali mislim da se neka pravila odijevanja moraju poštovati, i da ipak mora postojati neka granica neukusa. Doći u tajicama i kratkoj majici u crkvu, u staroj trenirci na sprovod, nositi grudnjak u boji ispod bijele košulje... To je stvarno neukusno i neprimjereno. Jednako kao i ogromne lažne "metla" trepavice, ružna šminka, precrtavanje usana skoro do nosa i crne obrve. Plus, nervira me kad vidim cure u lažnim markama, s ogromnim Dior i LV natpisima, kad je očigledno da su lažni i zapravo izgledaju jeftino. Licemjerna sam, znam, ali neke su stvari stvarno ružne, i lijepe cure se često s tim unakaze. Nek pljušte osude, ali morala sam podijeliti.
Radim u jednom restoranu kao konobar, i jednom prilikom neko je na stolu zaboravio telefon. S obzirom da je imao šifru nisam mogao da kontaktiram nekog da je telefon zaboravljen.. U jednom trenutku zvoni telefon, javljam se, govorim gde je zaboravljen teleofon i da se javi vlasniku da dođe po njega. 5m kasnije stiže poruka na isti telefon: "Milice zaboravila si telefon u tom i tom restoranu".. Mislim se neka si joj javio.. 😂😂
U svojoj 25. godini sam se oženio sa svojom prvom ljubavi, dobili smo i dijete, nešto nestvarno i očaravajuće (želim to svim parovima da dožive, ukoliko žele). Ugl. nedavno sam primjetio neku kuglicu na desnoj dojci, guglao po netu i vidio da i muškarac može imati rak dojke. Uskoro planiram ići doktoru i vaditi nalaze. Ne mogu spavati od kada sam to otkrio, gledam dijete od godinu dana, i mislim se Bože ukoliko bude ono najgore, daj mi da proživim još malo sa svojom suprugom i djetetom. Molim i vas da me se sjetite u molitvama. Šta god da je ta kuglica, iako svi simptomi ukazuju na rak, možda na kraju i ne bude. Želim da svi ljudi budu samo zdravi, ostalo će sve doći i proći. <3
Zaljubio sam se u kolegicu s posla i u vezi smo više od pola godine. Ostavit ću ženu na proljeće, samo da logistiku sredim. Jedan je život.
U zimskom periodu kad su hladna jutra, ustanem na posao prije supruge i očistim joj auto i upalim da se zagrije, da joj je toplo kad krene na posao. Tako i ona meni... Zavisi ko ranije ustane.
Htjeli smo dijete, on više nego ja, ja ostanem trudna. Sve je išlo savršeno a onda mi on u sedmom mjesecu trudnoće kaže da voli drugu i da ne može da bude sa mnom ali da će plaćati alimentaciju. Volim svoga sina ali da tada nisam već bila u sedmom mjesecu abortirala bih sigurno. Ne mogu o tome da pričam sa ljudima ali stvarno mi je teško. Osjećam se kao samohrana majka. On dijete ni ne uzima svaki vikend jer ne želi. Niti pita kako smo i treba li nam nešto. I sa alimentacijom često kasni. Ja nemam roditelje, nemam ni sestru ni brata. Nemam nikoga da mi dijete pričuva na sat vremena. Drugarice imam ali sve imaju puno obaveza i ne mogu. Bila sam u depresiji kada sam se porodila, iz nje sam se sama izvukla. Nisam mogla ni da odem do toaleta ako beba ne spava. Teško je nemati nikoga. Volite roditelje dok su živi i pazite sa kim pravite djecu.
Ljudi toliko mi nedostaje iako sam svesna da je nula od čoveka.
Pokušavam da održim filozofiju da ne treba gledati u nazad jer prošlost je nemoguće promjeniti, jednostavno možemo izvući neku pouku iz nje, ali ne možemo se kajati i osuđivati sebe u nedogled za prošlost jer smo bili potpuno druga verzija sebe. Nismo imali perspektivu koju imamo sada, a i zaboravili smo malo koji su nas to faktori i osjećanja natjerali na neke odluke i postupke. Sve to stoji. Ali brate, klikće mi se dugme u vremeplovu da odem da upišem drugačiji faks, da se u 100 nekih prilika zauzmem za sebe kako doliči a ne da puštam da me gaze, da ne ostavim jednog momka, da se pobrinem za mentalno zdravlje na vrijeme (jer zbog vrlo lošeg mentalnog zdravstvenog stanja sam i bila disocirana kad sam pravila te korake za koje žalim) itd. Prosto mi se ne sviđa moja priča, osjećam vrlo jasno emociju žaljenja za propuštenim nekim stvarima gdje bi bolje odabran korak učinio moj život boljim. Nije valjda nikad kasno.