Dogovorile smo se nas 3 da odemo kao drugarice na more. I mogu reći da mi je najgore letovanje. Ili najbolje jer sam otkrila njihova prava lica. Jedna od njih je insistirala na mestima gde ćemo ići uveče, druga na plažama, moje predloge nisu prihvatale ili bi se još i smejale. Novčanika su se teško hvatale, ja sam častila dva puta, a onda sam videla da one neće i batalila. Momci nas saletali, ali kad bi meni neko prišao, gledale su da istaknu nešto ružno o meni, jer nisam napadni tip (,,јао, nisi oprala kosu dobro, jao, imaš ogrebotinu na cevanici kad ne znaš da plivas"). Veče pre polaska sam im rekla sve kakve su bile i to smišljeno i lukavo, jer sam sa komšijama iz moje zgrade koji su se zatekli na plaži ugovorila mesto za povratak. To je jedino podlo što sam izvela. Sada ih viđam po gradu, prave se kao da ništa nije bilo, ali meni jeste, te ih ignorišem.
U prošloj vezi me jako gušilo kada nam je svaki seks bio natempiran u smislu da znam ako se vidimo npr. u utorak tada će biti sex i ja već moram psihički da se spremim za to, a nije baš bilo strasti između nas. Nekako se sve odvijalo na silu nije bilo spontanosti. Dok je sa drugim dečkom bilo normalnije iako nisam nešto puno puta došla do kraja, a bilo mi glupo da mu kažem. Posle toga dođe moja treća veza gde je bilo jako puno strasti i tu sam ustvari videla koliko je to bitno iako zvuči jako površno. Pritom ne smatram sebe površnom osobom. Od te strasti ja sam bukvalno živnula u svakom smislu. Letela sam na posao, ništa mi nije bilo teško, prolepšala sam se... Sad kad upoznam nekoga ukoliko nema strasti ja odmah odlazim. Neka sam površna, ali jednostavno mene to oporavlja psihički. Sa prvim dečkom sam se osećala kao baba umesto da je gorelo s obzirom da smo bili baš mladi. Ukoliko nema žara ja odmah odlazim. Može da bude princ na belom konju, ali ako me nešto ne radi ja odoh.
Volim da ušuškam devojku i da je ljubim po kosi. To mi je draže i od seksa. Kažite da sam papučar i da nisam muško, ali tako je.
Nisam ni svesna koliko sam srećna što imam veliku podršku od mame i sestre tokom celog života. Kad se setim samo koliko sam bila buntovno dete u pubertetu, ma bila sam haotična. Bukvalno mi nisu dva muškarca bila ravna. Podržavavaju me u svemu iako im se nešto ne sviđa i ja vidim da im se ne sviđa ipak me podržavaju. Stvarno kad sve sračunaš jedino ti je porodica utočište gde se možeš isplakati bez blama.
Nikada ne bih bio sa njom, ali ona je toliko slatka, toliko simpatična da se ja samo smejem u njenom prisustvu.
Ja ne znam zašto se neki moji drugovi čude što ne volim žene koje treniraju. Ok, respekt za vežbanje i trud, ali ja to ne volim i ne bi takva mogla da me napali nikad. Takva žena meni nikad ne može biti ženstvena. Meni te žene liče na trans muškarca. Pričajte vi šta hoćete, ali to je tako. Nisam video dosad nijednu devojku/ženu koja vežba, a da je normalno građena-bez mišićavih ruku, nogu i leđa ko u Ramba..to je nemoguća misija. Gledam neke žene koje poznajem, zadnjice dovele u super stanje, a ostatak unakazile. To je mač sa dve oštrice, jedno središ, drugo s*ebeš. Ja ne mogu da budem sa osobom koja me podseća na muško, ma koliko da lepo izgleda. Ne izvoljevam ništa previše, volim prirodne devojke, bile mršavije, bile krupnije. Koliko samo ima žena koje imaju prirodno lepo oblikovanu zadnjicu, a da nije ispupčena. Takva mi je bolja riba sto puta, nego ona što diže tegove i liči na nekog tamo Milorada po građi.
Prošle godine sam diplomirala. Bila sam puna života, ambiciozna i jedva čekala svaki naredni korak u svom životu. Bila sam okružena divnim ljudima, imala sam momka kojeg bih svakom poželjela, imala sam podršku roditelja i vrlo jasne planove za budućnost. Upisala sam master studije i cijelu godinu pokušavala pronaći posao - bezuspješno. Momak se odselio i ostavio me. Živim s roditeljima koji su navikli da žive sami, pa sam i njima na teret. U gradu gdje sam rođena nemam niti jednog prijatelja. Po cijeli dan sam u kući, bez posla, bez ikoga... Sutra branim magistarski. Prošle godine mi je ta odbrana bila dan koji sam jedva čekala, a sada će to biti dan koji ću jedva čekati da se završi. Nakon bezuspješnih molbi za posao u svojoj zemlji, bezbroj aplikacija u inostranstvo, odlučila sam prihvatiti posao za koji je potrebna završena osnovna škola, gdje se radi od 6 ujutro i što je fizički jako naporno. Dobiću vizu i potencijalno otvoriti vrata za nešto bolje. Moram se maknuti odavde.
Kako je čudno što su neke osobe koje ja poznajem pune strahova, a izgledaju kao da pucaju od samopouzdanja, a opet osobe koje izgledaju možda stidljivije su ustvari jako sposobne, pravične i pouzdane. Jednom mi je drigarica rekla da bi mogla sa mnom na kraj sveta koliko je sigurna sa mnom jer sam snalažljiva. Bukvalno ništa nije kao što izgleda.Tu teoriju sam opet potvrdila kad sam se zaposlila i koleginica koja je izgledala prepuna samopouzdanja ustvari je bila puna kompleksa i razno raznih strahova. Očigledno svi nosimo neke maske.
Odgledala sam film koji je trajao sat i po, a moja majka je i dalje pričala na telefon. Nakon toga je napravila pauzu a onda opet pričala sa drugom kolegicom oko sat. Ja se umorim slušajući je i nije mi jasno kako može toliko pričati.
Prije par mjeseci smo dobili bebicu. Suprug radi a ja sam 24h sama sa bebicom. Pokušava on da mi pomogne kada dođe sa posla ali sam konstantno sama i svaki dan je na neki način preživljavanje. Pomoći od porodice nemamo jer živimo daleko od svih. Osjećam se premoreno i užasno sam nenaspavana. Teško mi je da izlazim u šetnje sa djetetom jer svakako nemam snage da hodam po stanu a kamoli napolju. Ako moram do trgovine dijete nosim sa sobom a i to mi je naporno. Ne znam da li je svima ovako, ali morala sam ovdje podijeliti. Nadam se da će se uskoro stvari poboljšati. Jednostavno trpim i čekam da prođe. Postporođajna depresija nije, jer sam dosta upućena u tu temu.