Od 2020 pa do danas je nekako drugačije vreme.
Nekako me hvata nostalgija 2017, 2018, 2019 godina, kao da je juče bilo. Osećam da nije isto slaviti praznike sad, nemam sreću kao ranije kad slavim praznike.
Pošto se svi manje-više spojimo na tim društvenim mrežama, evo jedna stvar koja me odmah odbije od ženske osobe, a vidi se na profilima: izlasci, garderoba, frizura, šminka i ostalo sve top, svaka čast. Ali ako s druge strane, kad je u "sportskom" fazonu, hoda u staroj trenerci, starim patikama i sl., to mi je totalno "red flag" kao što se to danas kaže. Jednostavno ne mogu sa takvim ženama.
Zaljubila sam se u profesora na fakultetu. Oženjen je. Ja nisam balavica, vjerujte mi. Nikad ne bih dirnula tuđeg čovjeka. Ali kad mi se obrati... Ja zadrhtim, ja živnem, odmah se nasmijem... Ne mogu svoje reakcije kontrolirati. Akcije mogu.
Ne volim božićno i praznično vrijeme jer majka uvijek galami i vrišti po kući zbog posla koji sama sebi nalazi.
Pomagala sam prijateljici besplatno po 2 sata dnevno, par nedelja da pokrene privatni biznis. I onda bum grom iz vedra neba, krenula sa radom, krenulo je i mog kolegu plaća po 3 sata dnevno za 50 evra. To sam od njega saznala. Čak me nije pitala i ponudila mi novac iako zna da se razvodim, imam dete i treba generalno da sredim moj auto i kupim zimske gume i da je svaki novac dobro došao. Nije mi ponudila da radim i da me plaća već je mog kolegu zaposlila. Baš sam ispala budala.
Volim svoju porodicu, ali nekad mi njihovi toksični stavovi kvare raspoloženje. Na primjer, sestra od tetke upoređuje moj studij (elektrotehnika) s medicinom, ničim izazvana, kako je meni mnogo lako, iako je sama studirala nešto potpuno drugo. Kao da se takmičimo ko ima teži put. Imam divnog dečka 3 godine koji je Francuz, ali oni tvrde da veza neće funkcionisati za par godina jer smo iz različitih država i da sam “izdala tradiciju”. Ja ne znam šta će biti za 5-10 godina, niko ne zna, ali sada znam da se osjećam s njim sretno, zbog načina na koji je dobar prema meni..ne mislim da nema dobrih “naših ljudi” koji bi me isto tako pazili ali ne vidim zašto bih se grizla i osjećala kao izdajnik zbog toga što mi je lijepo s nekim ko nije sa Balkana. Par minuta provedenih s porodicom i već se osjećam loše, iskompleksirano, preispitujem sebe i osjećam krivicu, iako znam da ne bi trebalo da dozvolim da zbog njih preispitujem svoju vezu, u kojoj mi je lijepo. Trebam dane da se resetiram.
Svaki put kada prođem pored Vukovog spomenika i ugledam ljude koji stoje u redu i čekaju taj 1 obrok koji deli "Solidarna kuhinja" osetim ogromnu tugu. Nisu to samo Romi i beskućnici.... To su penzioneri, samohrani roditelji, ljudi koji su ostali bez posla pa im je problem da premoste sa obrocima do kraja meseca..... Jako me rastužuje kada ugledam taj prizor i često pomislim koliko je siromaštvo zapravo prisutno u našem društvu. Možda imam pogrešnu procenu, ali mi se čini da je iz godine u godinu taj red sve veći i veći.... 😔
Kolegi s' Filipina preminuo je otac. Oboje radimo
u firmi koja se bavi turizmom i postoji nepisano pravilo da nakon
2 god. oni odu nazad
na Filipine u sklopu godišnjeg, inače imaju svake godine godišnji ali nakon
2 god. imaju pravo
na isplatu jedne karte
za Filipine, kolega nije
još napunio 2 god rada
u ovoj firmi, pa mu nisu htjeli platiti i razočaran sam jer ovo je vanredni slučaj, smrtni, i to ne bilo koga
već oca. Karta nije jeftina, većina njih došla je trbuhom za kruhom kao i naši
što odu. Pola plaće šalju svojima kući, on je odlučio ne otići jer nema toliko
već je novac poslao obitelji kako bi pomogao s' računima oko sahrane. Ljudi s' posla su skupili odrđenu sumu novca i ne mogu reći firma se držala slova ugovora pa su određenu sumu i oni dali
ali sam razočaran u firmu
a najviše našeg direktora
jer direktor drugog hotela odlučio je platiti kartu Filipinskom zaposleniku svog hotela kada je imao smrtni slučaj.
Svatko bi trebao biti
na pogrebu svog oca.
Nedjeljom uvijek odbijam mamine videopozive (čujemo se većinom svaki dan) jer me uvijek ispituje jesam išla u crkvu. Imam 28 godina i živim sama već 5 godina, a ona me i dalje kritizira zbog toga što ne idem i što je svjesna da ne idem i da nisam neka vjernica baš. Užasno se osjećam kad joj odbijem poziv, ali imam osjećaj da je ona stavila tu neku prepreku između nas zbog svojih očekivanja. Skroz sam normalna cura inače, smatram se ok osobom, radim, pomažem im kad treba ali eto po njoj imam tu nevjerojatnu grešku.
Imam 29 godina i otkako znam za sebe, nemam sreće u ljubavi. Inače, maštam o tome da imam vikendicu negdje u planinama, bogu iza nogu, bez susjeda, bez signala i bez interneta, gdje ću biti sama i imati tamo hrpu knjiga i svoj klavir. Pitam se da li ja možda sama sebe sabotiram jer zapravo želim biti sama, budući da većina drugih kad mašta o savršenstvu, mašta o srodnoj duši, osnivanju obitelji s njom itd. Meni je to tolika apstrakcija da ne mogu (ili ne želim?) ni maštati o tome.