Slušam lika kako pametuje da svojim podstanarima čini uslugu jer im je iznajmio stan, i da podstanari moraju biti jako zahvalni svojim najmodavcima. Kažem mu druže, ne činiš im nikakvu uslugu, oni tebe plaćaju 700 eura mjesečno, ti radiš za njih. Eno ga smrtno se uvrijedio. Kakva crna usluga, najmodavci? To je čista trgovina, vi nudite nešto, i netko vas plati za to. A i ako ćemo o zahvalnosti, tržište je puno nekretnina, budite zahvalni što je netko baš vama odlučio plaćati. Pogotovo ako je to šupa od prostora.
Radio sam u jednoj kancelariji gde se očekivalo da budete fer i pošteni jedni prema drugima. Poslovno maksimalno fokusirani ukoliko to niste otkaz dobijete za sitnicu. O plati da ne pričam koja čas bude do 10 u mesecu čas sredinom čas na kraju prođe nekad i po 40 dana mi platu ne dobijemo i onda se naljute kad pitamo za platu. Druže moj nisam ti je ukrao već zaradio šta bi bilo da ja dođem na posao kad hoću sigurno bi se naljutili oni. Pao mi je mrak na oči i otišao direkt kod šefa i to mu sve rekao lik se začudio koliko hrabrosti imam za 30 min stiglo je obaveštenje u grupi da će se plate pustiti do kraja radnog dana.
Asistent sam na fakultetu. Ponekad se setim jednog momka koji je napustio studije. Imao je veliki potencijal i bio sam siguran da će jednog dana predavati na katedri sa mnom, ali zbog loših materijalnih uslova je otišao u inostranstvo da radi u trećoj godini i nikad nije nastavio. Znam da mu dobro ide, ali mi je i dalje krivo što je tako ispalo.
Djevojka s kojom sam u vezi je u jednoj knjizi našla razglednicu koju mi je poslala ne bivša cura nego ona prije nje prije nekih 6 godina. Uopće nisam ni znao da je tamo jer tu knjigu sam davno pročitao možda ju je ona koristila za obilježavanje stranica. Dočekala me s tom razglednicom na stolu, počela se derat na mene, histerizirat a ja sam ju samo pogledao, poderao razglednicu bez riječi i bacio ju u smeće. Razumio bi da smo klinci ali odrasli ljudi u 30-ima pa valjda možemo razgovarati nije sve odmah smak svijeta i prevara.
Nisam lepa, ali imam prelepu ćerku. Kada sam bila mlađa, meni su slabo prilazili, znali su me nekada i vređati oko izgleda.
Njoj prilaze, ali previše. Ode da kupi da jede i traže joj broj telefona, zaustavljaju je na ulici, žele da se upoznaju sa njom, dobacuju joj.... Sad ne znam šta je gore. Moje, ili njeno? .....
Imam 20 godina, platu od 140 000+ dinara, auto. Možda će neko reći da mi je super u životu, ali sam usamljen, život mi se sveo na posao-kuća-posao. Sa nešto malo prijatelja koje sam imao se više ne čujem, udaljili smo se. Konstantno dobijam pritiske iz porodice i kolega da nađem neku devojku, ali jednostavno nemam ni sa kim da izađem da upoznam nekog, a kamoli da se svidim nekome. Želim da nekog volim i da budem voljen.
Drugarica mi je priznala da je slala gole slike nekim momcima. Znam da joj teško pada što je nevina u srednjim dvadesetim i što nikako da joj se posreći sa nekim, ali sad mi je malo pala u očima.
Danas sam vidila bivšeg dečka, prišao je i pozdravio me, a ja sam mu rekla: a tko si ti? On me blijedo pogledao, samo sam otišla. Znala sam da je to on, ostavio me prije 2 godine, zbog druge cure, čak su mi se skupa i sprdali zbog izgleda, i načina života, kad sam došla doma blokirala sam ga na facebooku, iako se nemamo u prijateljima.
Ostavio me dečko zbog mentalnog stanja. Bila sam jako osjetljiva osoba i jako uništena zbog svega šta mi se dešavalo doma i u društvu. Bila sam psihički uništena nakon što me ostavio. Znala sam da sam možda kriva za stanje ali sam isto znala da me ne bi ostavio da me zapravo volio i htio mi pomoć. Taj dan sam počela raditi na sebi i voljeti sebe. Nisam nikome dala da me ni malo spusti i da se osjećam loše zbog komentara drugih. I tako sam uspjela. Uspjela sam bit najbolja verzija sebe. Nisam obraćala pažnju na ljude i to ih je zapravo boljelo. Nakon par mjeseci evo njega natrag. Jedino šta sam mu prepustila je mjesto na listi blokiranih. Cure držite do sebe i cijenite sebe. Nikad se nemojte uništit zbog nekoga ili nečega.
Ponadala sam se da sam trudna. Ispostavilo se da se plod nije razvio kako treba i nije živ, samo pobačaj nije hteo da krene sam od sebe. Imala sam nervni slom. Lekari su me poslali na "čišćenje", što je ista procedura kao abortus. U sobi sa mnom nakon intervencije leže mlade devojke koje su abortirale žive bebe. Pričaju kako im je doktor pokazivao bebu na ultrazvuku i pokušavao da ih ubedi da ne abortiraju. One plaču nakon što su abortirale. Ja ne plačem jer sam ja saznala da je moja beba mrtva pre dva dana. Samo ćutim. Razumem i njih, one imaju 18 godina a ja 30. Ali ipak patim.