Živim dugo u Americi. Već sam mator, davno prošlo kada sam bio tinejdžer. Ponedeljak 5:30 ujutru, krenuo na posao. Uporna, sitna kiša i još uvek mrak. Kao poručeno za hangover i neki spori rock. Parkiram u meku da kupim doručak, pomazim sopstveni, još uvek u vikendu, uspavani um i popijem kafu. Dok čekam order, čujem kako se kroz zvučnike na plafonu prolama pesma Rain od grupe the Cult. Nisam neko koga piči nostalgija, ali baš mi je izmamilo osmeh na lice. Setio sam se kad smo bili klinci od 16, pre 20 godina, pa smo svirali i Cult. Tu pesmu nisam čuo sigurno 15 godina. Ceo dan sam je posle puštao, a bio je iznenađujuće lep, vedar i topao dan za januar.
Ceo život u ovom Banatu. Mala, primitivna sredina gde svako osuđuje svakoga i svi guraju noseve gde im nije mesto. Jedva čekam da odem sa ovog Balkana... Ma, u Hong Kongu bih živela. Dosta mi je više sela i seljobera.
Jednom sam liku napravio kafu i nacrtao srce od pene po mehanizmu. I kako mu ja kažem brate izvini za srce po mehanizmu je, tako on meni kaže ma nema veze volim i ja tebe.
Smejali smo se do kraja smene tog dana!
Najjači su mi oni koji kažu da je život lep, motivacija i te gluposti na internetu, a roditelji im ostavili apartmane stanove bogatstvo, ne moraju da rade.
Nakon bezbroj dijeta i vraćanja kg, prije dva dana sam odlučila skinuti sav višak do ljeta, imam 20 kg viška. Drži te mi fige da uspijem. Sretno mi :-)
Nakon druženja sa gostima u našoj kući je nemoguće izluftirati miris dima cigara. Nenormalno koliko ljudi puše i to u kućama nepušača, uopšte se ne obazirući na to da li nekome smeta,a i mi koji to trpimo i po tome smatramo da smo dobri domaćini smo još gori. E zato smo prelomili i odlučili da od sad nećemo dozvoljavati cigare kod nas, pa ko se ljuti nek se ljuti.
Volim svog muža. Zajedno smo 14 godina, u braku 7. Naša seksualna privlačnost je i dalje na vrhuncu. Iako je odnos puno rjeđe zbog djece, privlačnost nekad ne možemo sakriti ni pred ljudima. Ne pipamo se, ne ljubimo, nego sami ti naši pogledi i osmjeh kada se pogledamo su doslovno jasni svima. Obožavam nas i sebe kad sam s njim.
Već godinu dana putujem sa dve prijateljice svuda, par puta smo i noćili. Mic po mic i nekako sam upao u takvu duboku frend zonu da je to jezivo. Jedna crnka, druga crvenokosa, jedna milf, druga sa brazilskom guzom devojka....ja ludim, a pravim se drug.... Izgleda da sam samo magarac, mula koja ih vozi svuda iako delimo troškove...
Nervira me kako se u ovim motivacionim videima uvijek potencira to kako za čovjeka nije život da sjedi za kompjuterom od 8 do 4, kako to nije život, uvijek se nekako pretpostavlja da većina ljudi radi kancelarijski posao i da je to najveća kazna, a budimo realni puno više ljudi radi po marketima, kafićima, fabrikama... Te ljude niko ne spominje...
Odlučila sam da dam otkaz i pokrenem nešto svoje. Veliki strah je tu, ali i veliko uzbuđenje. Nema više nazad.