Toliko sam bio loše sreće, da sam mislio da nikad neću ostvariti svoje snove. Aa onda preokret, ljudi uskoro ću dobiti posao u struci za koji sam mislio da ga u ovoj zemlji nikad neću dobiti, osećanja su mi pomešana baš sam iskreno srećan…
Cura mi je ok izgleda, lijepe crte lica, ali me ubiše njene akne. Nekad je ne mogu ni gledat. Znam da nije do nje, ali ne znam kako joj pomoći. Sve je probala, a sve gore i gore. Još nije ni mlada, pa da kažeš da je od hormona.
Mislim da je jako lako uočiti da li je muškarac zaista zainteresovan, ali ih mi žene nekad pravdamo jer nam se jako sviđaju, pa nalaziko svakakve izgovore. Ako ti se muškarac ne javi prvi, nije zainteresovan. Ako ne inicira da se vidite, nije zainteresovan. Ako te pusti da platiš kada ste izašli nije zainteresovan. Znam da je ovo poslednje kontraverzno, ali muškarac kome se zaista sviđate vam ne bi dopustio da platite, jer želi da ostavi lep utisak. Volela bih da sam se sama nekad služila ovim savetima, uštedela bih sebi i živaca i vremena.
Ne uništava vezu samo prevara, već i lenjost. Kada prestaneš da izlaziš sa njim/njom jer ti se nigde ne ide, ne praviš više iznenađenja i male porukice jer misliš da je to glupost, ne izjavljuješ ljubav jer misliš da se to podrazumeva… udaljavaš se od partnera a da to možda ne primećuješ.
Redovno idem na pedikuru, manikuru i feniranje, plaćam ženu da mi održava stan dva puta sedmično. U braku sam, ne ležimo na parama, radimo oboje, ali ovo sam postavila kao prioritet koji si očigledno mogu priuštiti. Ne smatram da je išta od ovoga za osudu, ali sam znatiželjna da vidim šta balkan smatra ;)
Imam 27 godina i i osećam se izgubljeno u vremenu i prostoru. Završila sam master i radim u struci, pronalazim se poslovno i želim da uživam u životu. Sigurnija sam i ispunjenija nego ranije, ali sam i neiživljena. Samo bih putovala, izlazila i upoznavala razne ljude. S druge strane moja generacija zasniva porodicu, moje sestre su dobile prvo dete već pre 25, a ja sam tek sa 25 imala prvi odnos. Ne bih da kao moja majka dobijem dete u kasnim tridesetim, jer znam kako je teško gledati roditelje kako stare, ali sad niti imam s kim niti želim nešto tako ozbiljno. Pokušavam da se ne poredim s druguma i ne paničim jer "kasnim" za svojom generacijom, ali nekad je stvarno teško.
Ne sećam se kada sam neki film uspela ceo da odgledam do kraja, bez pauze/gledanja nečeg drugog na telefonu.
Ja uopšte nisam svesna kako živim u miru. Kada vidim ove današnje veze i haos koji prave. Uopšte tu ne pripadam. Sve veze su mi bile mirne. Ne znam iskreno kako neko bude u onim ultra toksičnim vezama..
Moj muž je savršen. Jako sam sretna s njim. Pomažemo jedno drugome u svemu, od kućanskih poslova do financijskih. On je moj oslonac, stijena i moja podrška. Zna sve moje tajne i sve što me muči i nikada me nije osuđivao. Uvijek je bio tu za mene. Osjećam se kao mala princeza sa njim koja je u potpunosti zaštićena od vanjskog svijeta.
Muž je privatnik, dobro zarađuje ali stalno radi. Imamo 2 dece. Ja ne radim ali imam neki poslić sa strane koji mi donosi prihod s vremena na vreme. Novac od toga bi trebalo da bude za nesto što inače ne bi kupili /potrošili, ali uvek bi se potrošilo na nešto drugo što je u tom trenutku bitno. Ne smeta mi ali sam počela da sklanjam novac sa strane. Do sad imam oko 10.000e "neprijavljenih". Postaje mi teže da ih pravdam ali ne odustajem. Ovo je moj štek u slučaju razvoda.