Glumim da volim njegovo dete, ali ustvari ga ne podnosim.
Samo želim da nađem dečka da delim s nekim život. Muka mi je više od ove usamljenosti.
Upamtite, radne kolege su vam kolege, a ne prijatelji. Na kraju je uvijek bolje držati to sve na distanci...
Totalni sam propalitet a ne uzbuđujem se oko toga što je najgore, volim svoj život!
Šef je počeo da se sprda sa mnom. Nabacuje mi neke kolege. Ne znam odakle mu pravo da se meša u moj privatni život. Mene njegov život ne interesuje. Izašla sam iz duge veze i zaista ne želim ništa vezano za to. Zašto ljudi ne gledaju svoja posla?!
Došao sam u tridesete preko noći. U jednom trenutku, kad sam se vratio doma nakon nekog vremena budući da ne radim ovdje, pitao sam se gdje su kafane koje su postojale prije 10 god, gdje su društva, gdje je sakupljanje, prijateljetva iz mlađih dana. Šta je ljudima, tko je kriv. Ne vraćaju se prošle godine.
Psiholog sam po struci, žensko i ovo “psihološkinja” mi ide na živce. Od detinjstva sam maštala da postanem psiholog a kad mi se neko obrati ovako novoizmijeno kao da mi je neko lupio šamar.
Kod nas privatnici u posljednje vrijeme su toliko uzeli sebi za pravo da tlače radnike, iskorištavaju maksimalno za sve i opet na kraju ne valjaš.
Uzet ću samo jedan primjer gdje novi uposlenici dobiju početnu platu istu kao radnik koji radi 4,5 godina u firmi jer eto "danas je teško naći radnika", a teška situacija, skupo sve, a auto se novo može kupiti? Pa gospodine bit će ti teško kad zbog tvoje pohlepe i bezobrazluka ode i ovo jedno dvoje koje su tvoju firmu gledali kao nešto svoje i više vremena i slobodnih dana provodili tu nego kući svojoj.