Dolazim kući u 10 naveče, ostala sam prekovremeno na poslu inače radno vrijeme je do 7 plus prekovremeno i nakon toga sam otišla do obližnjeg kafića da uhvatim internet za još neke stvari u vezi posla koje je trebalo završiti. Vraćam se autom bezvoljna, u grudima me guši, mnogo i plačem u poslednje vrijeme bez razloga. Sa vrata me dočekuje paljba pitanjima gdje sam do sad, zašto se ne javljam, zašto sam bezobrazna, a nismo se vidjeli čitav dan. Samo u tišini odlazim u svoju sobu. Mami je rođendan...planirala sam da joj čestitam. Zašto osobe koje su "djeca" u porodici nemaju pravo na osjećanja, voljela bih da i mene neko nekad pita "kako si".
Ne patim ni za jednim bivšim. Nije mi jasno to. Patim samo za samom sobom od pre kad sam bila dosta gluplja i srećnija. Sad više ništa ne može da me usreći. Što sam starija i što više kapiram, sve mi je gore da uživam.
Povraća mi se od ovih toksičnih ekstroverata što bi se samo družili i to sa što većim čoporom ljudi. Jedva čekaju tim bildinge i slične budalaštine. Obično takvi budu dežurne budale sa bednim smislom za humor koji potenciraju i misle da su wow, cool, svi ih vole i oni kao sve vole.
Odrastao sam u kući u kojoj nisu postojali muško ženski poslovi, nego su i otac i majka radili sve i znali sve. Toliko mi je drago što sam ih gledao i što sam naučio sve što se tiče vođenja kućanstva i što sada živim sam u čistom, urednom, ako se nešto pokvari, sam popravim u 90% slučajeva, kuham često, koliko god mi stiska bila s vremenom, jednostavno mi je nezamislivo da jednog dana moram od djevojke/žene očekivati da mi ispegla košulju za posao jer sam to nesposoban odraditi sam. Neki dan mi se frend smije kad sam mu rekao da sam skuhao ručak, ispeglao si veš i usisao stan. Jadna njegova buduća žena.
Dokle god vas te emocije koje imate, ili ste imali prema nekom, čine boljom osobom, znajte da ništa nije bilo uzalud. Eto, samo toliko.
Žao mi je što ne mogu toliko da uživam s najboljim drugaricama. Jedna se udala i ima dete, a druga je u dugoj vezi i ne voli izlaske. Krivo mi je što nikad nismo išle na more ili neki festival zajedno, a ni u drugi grad, nismo se uz muziku zajedno spremale za izlazak. Imamo tek 24 godine i već se sve svodi na kafu jednom mesečno.
Udata sam, a opet kad me netko pogleda slatko zaljubim se kao mlada!
Ja ne znam kud je ovo otišlo s proslavama 18. rođendana. Iznajmljuje se ogroman prostor, zove cca 100 ljudi, catering, bend, dekoracije, cure idu na šminkanje i frizure, svečana odjeća, torte za 300-400 EUR... meni to sve nije normalno, u redu je proslaviti, ali ovakav cirkus... u šoku sam!
Išla sam po novu ličnu kartu. Ličim na užas užasa. Jesam li toliko nesposobna i odvratna? Jesam li toliko ogavna? Gledam fotografiju i plačem. Bar to da mi je lepo u životu ali ne. Nikog nije bilo da mi kaže skini crnu jaknu, prebaci kosu napred. Brat je gledao belo u mene. Sad kaže "nije bitno" a ja plačem i muka mi je.