Odvojila sam 3000e da sredim nos i lice. Iskreno zgodna sam ali imam upečatljivo lice i generalno nisko samopouzdanje. Mene je uvek ispunjavalo da budem lepa imam veliki kompleks oko toga jer mi se više puta dešavalo da sam odbijena od nekog ko mi se zaista dopada jer jelte nisam njegov nivo itd (ništa posebni momci ali su im kriterijumi gori od mojih). Mislim znam da ne bi trebalo da me toliko dotiče ali vidim da sam zarobljena sa osobom koja mi se ni ne sviđa od straha da ne mogu bolje. I jedva čekam iskreno svoju operaciju. Držite mi fige. Ja radim nos i oblik očiju samo ne pričam o pumpanju usana sa hijaluronom i ostalim glupostima. Tako da kad vidite baš lepu devojku prvo pomislite šta je na sebi menjala iznenadili bi se koliko ih poznajem.
Na prvom poslu sam radio bukvalno sve. Sad sam na trećem, držim se samo i isključivo svojih zaduženja. Neću nikom ništa da pomognem čak i ako mogu. Ne zanima me. Dva puta sam bio budala, više ne.
Do nedavno smo po 3 puta mjesečno s djetetom (od rođenja do sad) putovali vikendom 200tinjak km jedan smjer i opet doma drugi smjer kod naših da se poveže s njima, provodi vrijeme s njima... Ono što smo zaključili da mojima to ništa ne znači, nekad sam imala osjećaj kao da jedva čekaju da odemo ako bismo bili duže od 48 sati. Nismo komplicirani, nismo nametljivi, u tom periodu bismo obišli i druge ljude, ako bi nešto trebalo pomoći uvijek smo se ponudili. Svoje obaveze smo uvijek gledali da obavimo kroz tjedan kako bi nam vikend bio za putovati. Kod njegovih se uvijek osjećamo dobrodošlo i oni dolaze i k nama u posjet. Žao mi je i teško mi je ali odlučili smo smanjiti putovanja i posvetiti se svojim životima i obavezama. Kada nas pozovu ili za neke važne događaje ćemo otići, oni su dobrodošli kod nas, ali to je moj maksimum koji u ovom periodu života mogu dati u tom smjeru.
Sa 20 godina sam se preselila u inostranstvo, sa 22 se odlučila na korak da dignem kredit i kupim stan u svojoj domovini. Koliko god to delovalo uspešno mojoj porodici i prijateljima, smatram da sam napravila životnu grešku. Ovde života privatnog nema, samo radi i spavaj. Izgubila sam 3 člana porodice kojima nisam mogla ni otići na saučešće jer nisam mogla dobiti slobodne dane. Osećam se kao da živim u zatvoru. Tek kad odeš shvatiš da pare nisu jedino bitne u životu…
Da sam znala kako je na razgovorima za posao, išla bih na časove glume kao dete.
Prvi put sam se upustila u to da imam kombinaciju s nekim momkom. Da bi se ispostavilo da je u ozbiljnoj vezi već 5 godina i da mu je djevojka trudna. Mjesec dana kasnije se oženio. Jede me to, iznutra osjećam se grozno, kao da sam se ja ogriješila prema njoj.
Prošlo je već 6 godina od kada ne pričam sa svojim bratom. Upoznao me je sa svojim najboljim drugom, govorio mi sve najlepše o njemu i rekao mi da mu ne smeta da budemo zajedno. Izlazili smo neko vreme, nakon što sam izgubila nevinost s njim dobila sam šut kartu. Ispostavilo se da je moj brat od početka znao sa kakvom me osobom spaja i kakve namere on ima prema meni. Moj odnos sa bratom se završio, a oni dvojica su i dan danas najbolji prijatelji.
Kolika je ljudina moj suprug, shvatila sam tek kada se je razboleo. Mislim ceo život sve delimo ali sam u brak ušla znajući koliko je bogatiji od mene. Stekla sam i ja to je činjenica, međutim nikad mi to nije na kraju ni bilo bitno. Kada je zapao u ozbiljnije zdravstvene probleme prva stvar sto je uradio, bilo je da kod notara prebaci sve sto ima na decu i mene, uz obrazloženje da se nikad ne zna i da ne znam njegove kakvi su kad su pare u pitanju. Sada kada se je oporavio često kaže da je sirotanović i na ženinoj grbači. Nek je on meni živ i zdrav samo!
Prije su lijepe ženske bile umišljene, a sada su umišljene zapravo ove debele i ružne, a ove lijepe su postale dobre i kulturne i ne pretvaraju se, stvarno su dobre i kulturne.
Stalno čujem i čitam priče o tome kako su deca nekulturna, ne znaju reći dobar dan itd... Pljuju po toj deci i roditeljima, te je vaspitani, ovakvi onakvi... Ja mojoj ćerki probnih mozak sa tim da mora reći dobar dan. Uđemo u dve prodavnice u jednom danu, ona kaže dobar dan i doviđenja i ne dobije odgovor! Komšije isto!!! Znaju svi da pljuju po deci a sami su jednako nekulturni! I onda smo došli do toga da se ona stidi da kaže dobar dan, jer u 90% slučajeva ne dobije odgovor. Pa pre nego što odlučite dete od 5 godina da je ne vaspitani, razmislite da možda ne zna više šta je ispravno, da se stidi, da možda ranije nije dobilo odgovor pa ne zna više da kaže dobar dan! I odgovorite deci kad vam se jave, kolika god da je gužva u radnji, na kasi, na ulici....