Kada dođete nekome da vidite bebu, ne dirajte je i ne budite ako spava, jer ne znate koliko je truda ulozio neko da uspava to dijete. Kulturno bi bilo i da se najavite i pitate kada odgovara da dođete...
Rešio sam da se osamostalim i odem od roditelja. Imam stan koji sam nasledio i izdajem ga ali sam otišao u podstanare jer nemam srca da kažem ljudima koji su u tom stanu, inače penzioneri i tu preko 15 godina da se sele...
Period srednje škole pamtim po kocki, alkoholu, cigaretama, partijanju, lakim, a onda i teškim drogama. Loše društvo, svi mladi željni nekakvog dokazivanja, ali na potpuno krivi način. Ja sam tada imao 200kn džeparca tjedno za što sam mislio da je jako malo, pa sam mislio da će mi kocka riješiti probleme. Dogodilo se to da sam se navukao, sjedio satima u kasinu, nisam jeo u školi jer nisam imao nikad novaca pošto bi uredno sve ulupao na aparate i rulet. Dugo vremena sam se borio sa svakakvim ovisnostima, da bih na faksu prvo prestao pušiti, a zatim i izlaziti. Kocka je i dalje trajala, ali i to sam počeo kontrolirati. Nakon faksa sam prestao s kockom, počeo trenirati 5x tjedno, zaposlio se u firmi s vrhunskim uvjetima, ubrzo ću se vjerojatno i oženiti i zahvalan sam samom sebi što sam neke stvari prošao na vrijeme i što znam kako želim živjeti život. Nažalost od ostatka ekipe većina je završila loše i kao teški ovisnici u dugovima bilo zbog droge ili kocke. Djeco, pamet u glavu!
Danas mi se desila interesantna situacija. Na ulici sretoh devojku i pretpostavljam njenog momka. U prolazu sam pogledao u pravcu devojke i ona u mene. Nakon pola sata u povratku kući na istom putu ponovo sretoh taj par i ponovo identične okolnosti - devojka u prolazu pogledala u mom pravcu. U oba slučaja taj momak nije obraćao pažnju, verovatno ništa nije primetio. Sad mi nije jasno da li sve ovo ima neko dublje značenje ili je jednostavno devojka bila začuđena što je dvaput u kratkom roku srela istu osobu.
Nemam pojma kako se ljudima desi ljubav, ja sam čekala da se desi-pa ništa, pokušavala, davala šanse i prilike, tražila, trudila se, raspitivala se, online aplikacije probala, preko poznanika, spontano...i ništa. Očito ti mora biti suđeno i onda ti se desi, jer ako tražiš i pokušavaš-ništa...
Moj dečko 31 godina ode s mamom i tatom na putovanje, a ja sedim kući, a živi s njima i stalno su ili smo zajedno… i kad smo nas dvoje sami non stop mora da ih zove ili im piše…i posle mi kaže da sam posesivna što se ljutim…što ne može bez mamine suknje. Guši me i to i počinjem da se ljutim a oni ga još više okreću protiv mene da sam ‘nestabilna’.
Roditelji se protive mojoj vezi jer je moj dečko usvojen i ''ne zna mu se poreklo i genetika''. Inače je sasvim pristojan i normalan, dečko bez ikakvih mrlja u životu.
Smatram da mlada koja nosi naočare za vid na dan svadbe treba da ih skine.
I dalje se naježim kad se setim osnovne škole i časova srpskog jezika, pogotovo pisanja sastava za Osmi mart. Ostala sam bez majke sa samo 7 godina. Pri tome sam bila jako povučeno i stidljivo dete, dodatno istraumirano iznenadnom smrću majke. Svaki put za Osmi mart smo morali da pišemo sastave na temu “moja mama”, a ja sam bila jedina koja bi pisala “moja tetka/strina/baka”. Međutim, i učiteljice, a kasnije i nastavnice srpskog su obožavale da prozivaju mene da čitam svoj sastav naglas svake godine, što bi mi stvarao dodatni stres i nelagodu. To je uvek bilo propraćeno časovima likovnog na kojima smo crtali svoje majke, a na muzičkom pevali pesmice o mamama. To je dovelo do toga da ja svaki početak meseca marta provedem tako što se tresem, ne mogu da spavam, povraćam i psihički se “pripremam” na taj jedan dan u godini.
Od kad sam se udala i dobila decu, promenila sam se. Mislim da je to prirodno i očekivano, jednostavno mi se ne sedi sa drugaricama koje izlaze, menjaju momke, piju i sve iste priče kao kad smo bili na faksu. Ne mogu da se teram i idem protiv sebe, ne osuđujem ih, svakom svoj život ali ja to više ne mogu i ne želim i da, bitniji mi je muž i deca od prijateljstva.