U sretnom sam braku, punom ljubavi, pažnje, razumijevanja, strasti-sve obostrano. Međutim, jedna sitnica me navela na razmišljanje, a to je da s kolegom s kojim radim u kancelariji (kojeg apsolutno gledam i doživljavam samo kao kolegu-da se odmah ogradim), imam beskonačno zanimljivih tema za razgovor, o životu, principima, svrsi...i toliko se udubim u te razgovore i kroz njih, čini mi se, još više spoznajem sebe i svoju dušu, i toliko mi bude lijepo kad se na taj način prisjetim nekih davno zaboravljenih detalja iz djetinjstva, ili osvijestim nešto što sam u trenutku dešavanja potpuno drugačije doživljavala. Pokušala sam sa svojim mužem voditi ovakvu vrstu razgovora, međutim, ne možemo ni blizu otići "u dubinu" kao s kolegom. Žao mi je, možda bih čak više voljela da ovo nisam ni spoznala jer bih živjela u uvjerenju da imam savršen brak, a sada vidim da ipak mora biti barem ta neka sitnica koja nedostaje.
Sinoć u izlasku na par metara od kluba stojim i čekam taksi, a sa druge strane stoje momak i devojka. Vidno su besni, raspravljaju se i ja krajičkom oka pratim da li će situacija da eskalira. U jednom momentu vidim momka kako kreće da se unosi devojci u lice i u tom momentu ja kažem: "hej, ostavi je na miru", a ona mi otresito odgovara umesto njega da se svađaju i da se ne mešam. Onda su promenili lokaciju, ali su nastavili da se svađaju još bučnije i agresivnije, ali ja sam sela u taksi i otišla kući.
Nama je 38. Moja drugarica razvedena, probala sve i svašta s kim je stigla. Ne osuđujem, njen život. Ja, još uvijek sa srednjoškolskim momkom.
20 godina smo zajedno. Prije par dana odlučim da se našalim sa njom, kao ja hoću nekog klinca da "probam", jer zna da mi je muž jedini muškarac. Ja sve dočarala. Kad je ona usula paljbu. Nema se tu šta probati. Ona je za vjernost, ni u vezi varala ne bi, a ne u braku. Sve osude koje je imala izgovorila. Ne znam da li je ona moja iskrena prijateljica. Očekivala sam da me na neki način podrži, i da kao kaže "ako baš želiš, pokrivat ću te". Iako je situacija izmišljena osjećala sam se baš čudno u vezi sa svim. Kao da sa nekom sveticom pričam a ne sa ženom za koju ja znam da je prejahalo pola grada.
Odrastao u siromaštvu, nikad imao svoju sobu, studirao u studentskom domu. Zato mi nakon faksa nije bio problem raditi zimske i ljetne sezone (5+5 mjeseci). Radio noćne smjene na recepciji, pa dobivao i veću plaću dok sam igrao igrice, gledao filmove, učio jezike. Jeftino naučio skijati i roniti jer sam njihov kolega, socijalizirao se, kupio motor za po moru, tako da na te godine nikad nisam gledao kao bačene. Nakon 4 godine tako, u kešu platio manji stan doma. Zbog vlasništva stana i ubiranja najma sam napokon i službeno kreditno sposoban, pa sam digao kredit za još veći stan koji moja austrijska sezonska plaća bez problema otplaćuje, a još mi ostaje za uživanje i etf-ove. Neki dan sam napunio 29 godina i ne mogu vjerovat koliko sam sretan i kako sam uspio iskoristiti sustav u svoju korist :)
Osudite me do mile volje, nazovite me pećinskim čovekom, ali mislim da ako su veza i brak zaista ozbiljni, nema šta da partneri posebno i svako za sebe ide u noćne provode (klubovi, kafane, festivali, pa čak i neki koncerti u sitne sate). Najpre nepoštovanje prema partneru. To su mesta gde je frekvencija seksualnih spopadača najveća, o drogi i bezbednosnom rizicima da ne govorim. Moja supruga i ja imamo identično mišljenje po ovom pitanju. Ne radi se tu o nedostatku poverenja ili šta takvo. Ide ona na kafu sa prijateljicama, odem i ja sa prijateljima do nekog pub-a u dogledno vreme, ali da idemo po klubovima samostalno (a zovu nas) ne pada nam na pamet. Idemo redovno na koncerte, predstave i živu svirku zajedno i svi pokazuju u nas koliko smo zaljubljeni. Ne pada mi na pamet da koketiram sa kojekakvim klinkama, niti njoj da joj uleću kojekakvi buzdovani. Inače, viđam stalno kafanske tipove i klaberke koji su u "ozbiljnim" vezama i ne trpe "ljubomoru" kako varaju osobe sa kojima su.
Koje sra*e i nepravda. Uradiš 1000 stvari dobrih u danu i 1 samo pogriješiš/ne uradiš kako neko drugi želi/očekuje/smatra i sve ode u vrga.
Odvratno je imati 26 godina. Iza tebe razne turbulencije i par poraza na glavnim životnim poljima (karijera, ljubav), a baš sad treba dati najjači gas. Očekivanja od okoline, od porodice iz najbolje namjere, a najviše od same sebe da baš sad odradiš neke genijalne stvari, da se penješ u karijeri, da se takođe udaš i rodiš dijecu i da to sve vrhunski prođe tako što ćeš ti vrhunski da izabereš, a živci i duša u stanju daleko od idealnog. Organizam koji polako ali sigurno prelazi iz djevojačkog u onaj odrasle žene, odjednom kao neka najkomplikovanija mašina za održavanje. I razumije te samo ko isto ima 25-30, starijima je ova priča smješna jer kao jako si mlada i svijet ti je na dlanu i tek treba da vidiš kako je kasnije. Pa ako je sve gore i gore od ove tačke, meni je definitivno bolje da ne živim.
Stvarno ne razumijem kako su se žene pretvorile u ova strašila izvajana od plastike... Pa žene pobogu, vidite li vi na šta ličite? Uskoro ćemo na prste moći brojati žene bez plastične hirurgije... Toliko lijepih žena se unakazilo, a najgore od svega je što misle da su lijepe nakon operacija. Izgledaju kao patke.