Supruga mi je trudna, naše prvo dijete i to smo obznanili našim najbližim. Svi su bili kao sretni, ali i dalje ima onih koji bi da posegnu za cigaretom u našem društvu. Mislim ne mogu nikom zabraniti, ali sljedeći korak je da ustajemo i odlazimo, da se ne znam o kome radi.
Prošla kroz dve loše veze. Batalila vezivanje i generalno muškarce. Posvetila se poslu, sebi i karijeri. Onda naiđe on, sve što sam ikad sanjala, a ja naučena traumama šokirana. Prosto ne znam da se ponšam i postavim prema čoveku kome sam prioritet. Ne umem da reagujem kad mi neko da ključ svog stana, šifru svog telefona. Kad mi neko veruje, kad osluškuje moje želje pa me iznenadi tom crnom torbom koja košta toliko mnogo. Rekla sam mu da ako ikad planira da se ženi da je odgovor zauvek da i jutros dobila prsten koji je lepši od bilo kog iz mojih devojačkih snova. Pa čestitajte mi! <3
Kako ne volim što sam rođen krajem godine, celu godinu čekam rođendan a već sledeće godine ovi što su rođeni u martu/aprilu iste godine odmah napune više godina, nije ferr!!!!
Kažu da ako stalno opraštaš i trčiš za muškarcem on te manje cijeni i poštuje. Možda to i jeste istina, ali kako se pomiriti sa tim da ne mogu imati to što želim bez obzira koliko se trudila?
Žalosno je to kad nekog voliš, a taj te neće, sve i da se ubiješ zbog njega. Davno sam imala jednog s kojim sam se dopisivala, zavoljela sam ga ali on mene očito nije jer kad bi mi se god javio, većinom je pisao samo o sexu. Obećavao mi je da će doći u moj grad, govorio da sam njegovo pile i da me 'voli'. Nakon godinu dana zavlačenja mi je priznao da nije nikad ništa ni planirao sa mnom i da je to moj problem što sam se zaljubila i što sam mu vjerovala te mi je rekao da nek si nađem dečka iz mog mjesta i blokirao me. Mnogo sam plakala i bila povrijeđena. Povjerila sam se jednom rođaku koji mu se javio i rekao mu da nek me odblokira jer ga volim i da ću se ubiti. Taj "moj" je samo pogledao poruku i to je to. Kao da je htio s tim reći; Koga briga za nju, nek se ubije. Baš je ispao nečovjek. Ponašao se prema meni kao da sam neka stvar, zavlačio me i na kraju otpilio kao da nisam ni postojala. Mrzim ga i dan danas!
Volim kad ispustim bass prdež onako suv, dubok - visoke amplitude i niske frekvencije. Onda sebi kažem da sam obavio dobar posao, stisnem bradu i klimnem glavom odobravajući samog sebe.
Ljudi se često parkiraju ispred moje garaže.
Često im lomim brisače, bušim gume kucam eksere.
Imam utisak da me mama osuđuje što nisam bolje uspela u životu i što sa 23 i dalje živim pod njenim krovom, iako se ona ceo život patila i živela sa svojom mamom i nije ništa naročito postigla. Nekada mi nabaci kako da se deca Amerikanaca rano osamostaljuju. Pa što se ona nije tako rano osamostalila onda? Ne kapiram.