Imam 30 godina i potičem iz jako skromne porodice. Po struci sam magistar farmacije, zaposlena u maloj, provincijskoj apoteci, plata nikakva. Ne znam kako da se izvučem iz ove apatije, besparice, tmurne svakodnevnice, još i ovaj pritisak oko udaje. Ne mogu da upoznam nikog normalnog, a pritisak porodice je ogroman, jer mi je "vrijeme za formiranje porodice". Smatram da sam prosječnog izgleda, jako druželjubiva, treniram, vedre prirode, tolerantna, tražim nekog sličnih karakteristika. Ne mogu da budem sa svakim samo da bih se ostvarila kao majka.
Ne mogu da shvatim zašto je u nekim zapadnjačkim proslavama običaj da nekome guraju lice u tortu. Da li sam jedini koji ovo smatra totalno neprijatnim i besmislenim? Molim vas, ne dozvolite da takav običaj stigne i kod nas!
Koliko je odvratna ona zalizana puštena kosa kod žena. I to mi je neka frizura. Užas.
Uskoro se ženim. Moja žena ne mora da uzme moje prezime niti planiram da to tražim. A ovi mooji poludeše oko tog pitanja.
Razlika u tome da li je flert ili uznemiravanje, leži u tome kakav je vaš finansijski status izgleda.
Odnedavno sam član jedne fitnes grupe, ali verovatno ću se ispisati. Devojka koja nas trenira ima dobre predispozicije, ali je zaista neodgovorna. Ako nas ne dođe pola ona nas spaja sa drugom grupom iako mnogi od nas ne mogu u drugi termin, ali uredno plaćamo članarinu. Pa i da samo jedna dođe treba da održi trening. Realno, kada bi sve koje plaćamo taj termin došle, ne bi imale gde stati. Još nešto što mi se ne sviđa je previše bespotrebne priče i zadržavanja vremena. Nisam došla da se družim nego da treniram. Uvek te tri iste žene čavrljaju. Zašto ne izađete u kafić pa pričajte. Ili neka pričaju one kojima se ne radi, ali instruktorka treba da se posveti nama koje smo došle po to što nam je rečeno da ulazi u tih 70 evra članarine.
Ne znam kako da se malo udaljim od dobre drugarice. U zadnjih godinu dana, naši životi se poprilično razlikuju jer ja dosta radim na sebi i jednostavno sam prerasla neke razgovore koje sam imala sa njom. Dugo se družimo i gledam je kao sestru, ali ne mogu stalno iste teme da vrtim godinama. Svaki put kad joj spomenem da sam nekoga upoznala, ne bude joj baš prijatno, a ne bih rekla da je ljubomorna, nego je jako navikla na mene. Ostala je u malom mestu i stalno kuka, a kad joj kažem da se pokrene, bukvalno uvek ima neki izgovor. Nije bila takva ranije i znam da je imala probleme koji su je poremetili, i ne bih da sad ispadne da je ostavljam sad kad meni ide super, a kad sam bila loše, ona je bila tu. Jer tako ispada. Samo bi mi prijalo da se ređe čujemo, a ne znam kako da joj to saopštim iako imamo jako otvoren odnos i odličnu komunikaciju. Krivo mi je što tako razmišljam.
Otkud ova pomama za krupnijim ženama i devojkama u poslednje vreme? Nemam ništa protiv, da se neko ne uvredi sad ili pogrešno skapira, već nisam znala da toliko muškaraca pale takve žene. Pre sam uvek nekako mislila da sa takvima bi bio retko koji muškarac, znate na šta mislim, nešto u fazonu da je većini to 'odvratno' i da žele neke 'bombe' pored sebe. Znam da svako ima svoj ukus, nema potrebe da mi to naglašavate, već pišem o tome kako sam mislila da je broj muškaraca koji to voli dosta manji.
Imam mačku preko 5 godina. Pre godinu dana se uselila devojka i nema problema što se mačke tiče. Pre par meseci hoće ona malog psa kao da to bude njezin ljubimac i samo sam joj rekao da može, ali pod uslovom da mene ne smara da šetam psa. Došao pas, i nije puno prošlo vremena kaže ona meni da ga ujutro izvedem jer nju mrzi. Odbio sam i ona se naljutila i neće da priča. Imam mačku baš iz razloga jer ne moram da je šećem i dobro je ona znala što znači da ima psa, ali tko je ovde lud?
Često maštam o tome da ostavim sve, pobegnem na drugi kontinent i ne javim se nikome više.