Počeli smo da kuckamo iz dosade, gluposti, nezadovoljstva brakovima, ne znam ni sam više čega. Dan po dan. Nedelja po nedelja. Ja sam bio ubeđen da će proći brzo. I da i ako se vidimo neće biti ništa posebno. A onda sam je video. Pa poljubio. Pa držao za ruku. Nekako smo klinkuli. Sviđa mi se njen osmeh, smisao za humor, njeni stavovi. Počeo je dan da se vrti oko njene poruke. Volim da je nasmejem. I sad se pitam šta mi je ovo trebalo. Moj brak je korektan. Ništa posebno, žena me više ne, da izvinete, loži. Ali ok je, imamo solidan odnos. Ali meni ova gadura ubrzava puls. Smejem se sa njom nečemu što verovatno nije smešno, ali eto, smejem se njoj, sa njom. Neću se razvoditi, ne mogu to da uradim ženi koja mi je podredila život. A mogu li da se odreknem ovog što me čini živim?!
Prodajem robu preko instagrama i neka žena se žalila kako joj je majica koju je kupila drugačije boje nego na slici. Ja u čudu jer meni izgleda isto. Dođem da joj dodam drugu stvar, odlučila da zamijeni. I pokazuje ona meni majicu uživo i upoređuje sliku sa mog profila na telefonu. A svetlost na telefonu joj smanjena skroz, mračno sve. I gvori ona meni: "vidiš htjela sam ovu tamniju boju". Ja joj uzeh telefon i povećah joj osvetljenost na telefonu. Ona sada gleda majicu i gleda sliku na telefon i kaže "Jao vidi sada je ista boja"....
Imam ogromnu potrebu da posavetujem svakog mladog ko ne može, nije uspeo (ili bilo koja negacija) da završi fakultet. 2 puta sam upisala faks, oba puta na budžetu, i oba puta posle prvog semestra napustila jer sam morala da plaćam stan, račune, da se hranim i oblačim potpuno sama. Plašila sam se godinama potajno nekog velikog neuspeha. Nijedan mesec nije prošao da nešto novo nisam naučila, ili pak negovala postojeće veštine. Danas, sa 32 godine, zarađujem (poslednjih 5) onoliko koliko su govorili da nikada neću, mahali mi diplomama i sedeli u sofama. Imam ozbiljno ime u svom poslu, bez fakulteta, bez leđa, bez veza, i iz svake firme iz koje sam otišla imam pismo preporuke. Borite se za svoj rast. Popunjavajte rupe u svom znanju. Budite hrabri uprkos obeshrabrivanjima. Ja sam potpuno sama, žensko, na Balkanu, uspela da se izrvem sa svim okolnostima. Bilo je teško, ali kome nije!? Samo napred deco! Ne postoji jedinstvena karta za bolju budućnost, znanje je na sve strane i uzmite ga.
Želim da dam savet svim mladim devojkama, koje kreću i započinju neka svoja životna poglavlja. Drage devojke, želim da Vam kažem da budete svesne sebe i svojih kvaliteta. Nikada, ali nikada ne zaboravite da volite sebe i nikada ne zaboravite kakva ste osoba. Ne dozvolite da neko loše utiče na vas. Ukoliko vas guši, opterećuje i čini nervoznim. Idite. Bolje vas čeka zasigurno. Ne pristajte na niske standarde koje vam postavi neko ko nije nikada video koliko velika krila imate da poletite i ko vam nikad nije raširio krila!
Nađite osobu koja će vam sastaviti slomljena krila i podići vas da ponovo letite❤️
Brat od 45 godina išao na neko upoznavanje na slepo sa devojkom od 34 godine. I umesto da izađu par puta pa da se bolje upoznaju, on joj rekao na prvom sastanku imaš godina koliko imaš, to ti je što ti je, nema biranja, ja oću da se ženim. I svaku priliku tako upropasti, ne daje vreme da se razvije u vezu i ponaša se kao na intervju za posao. Kako da ga posavetujem kad ne razume da je problem takav start.
Nije me tata volio. Bar nije nikad pokazao. Najtužnija uspomena iz djetinjstva mi je scena na 10. rođendanu prijateljice iz škole gdje svi gledamo tortu i tata joj dolazi iza i zagrli ju, a ona ga onako primi za ruku i nasloni se. Ta slika će mi zauvijek ostati. Fascinantno mi je bilo koliko je to njoj bila normalna situacija. Poželjela sam to imati. Neke stvari u životu možeš zamjenit, dočekat, promjenit, a neke kao što je ovo bilo nikad nećeš doživjet.
Cura mi neprestano provjerava mobitel. Zato ljubavnicu imam pod imenom pizzerie i svaki put kad se idemo sek*at "naručujem" dostavu.
Kulturno odbijem kuhati kafu osobama na većoj poziciji u firmi u kojoj radim. Nisam konobarica, sekretarica ni lični asistent. Neću ti kuhati kafe, ni donositi ručkove a pogotovo ne flertati s tobom. I onda se pitam što ne napredujem.
Već godinu i nešto mjeseci prolazim kroz psihičko nasilje od strane 3 djevojke iz razreda. Pričala sam sa školskim psihologom i on je rekao da dođemo sve 4 kod njega u utorak. Došle smo danas. I on je rekao da kažem zašto smo ovdje i da ih podsjetim šta su mi radile kroz cijelu godinu. Ja sve ispričala kako je. Prva mi se izvinila, druga se pravila da ne zna o čemu ja pričam i rekla da me smatra jako dragom. A treća je napravila takvu scenu. Rekla mi da sam loša frendica, da sam fake, da me ne zanimaju njeni problemi itd itd. Na kraju ja sam se njoj trebala izviniti i školski psiholog mi je rekao da si ne pravim film u glavi i da sam jedini krivac ja. O je*em ti nepravdu.
Zadnji puta sam plakao na pogrebu kolege. Bilo je to negdje oko 2015 i slomio me govor nadređenog kolege. Jutros sam ga sanjao. Bio je na mom novom poslu, okrenut leđima. Kad sam ga prepoznao i dozvao okrenuo se, nasmjesio i pozdravio me. Probudio sam se nakon toga i trebala mi je minuta da skužim da ga više nema.
Suza suzu goni.