Onaj muškarac koji misli da mu je za devojku potrebno da ima, kule i gradove i mnogo para, nije miškarac i ne gleda, pravu devojku ili ženu, nego ravu.
Spavam na podu. U stanu mi je hladno. Nemam šta da jedem sledećih mesec dana. Izdržat ću sve ovo ali svojima se ne vraćam.
Muka mi je od škrtosti mog muža. Da se odmah razumemo, oboje smo zaposleni i imamo dobre plate. Kad god odemo negde, npr svirka neka njemu je žao da plati piće, meni nije, platiću ako mi se pije, uživaću kao čovek. Kad odemo u restoran on odmah počinje da preračinava šta smo sve mogli da kupimo za te pare, šta može da se uštedi, da prođemo jeftinije, presedne mi. Pre odlaska u kupovinu obavezno gleda detaljno kataloge da vidi šta ima na akciji, na popustu. Muka mi je više od toga, a on ne vidi to, iako sam mu skrenula pažnju sto puta. Svaki dan šta god da se kupi ili ode negde odmah pravi proračun u glavi šta je moglo i kako je moglo jeftinije i za manje pare, aman čoveče, dokle više.
Ali laži i nepoštovanje ne mogu da tolerišem.
Ako neko iz njene okoline živi život bez mere, bez odgovornosti i poštovanja, to je njihov izbor ali moja žena neće ići tim putem.
Ne očekujem savršenstvo, već dostojanstvo.
Može da izlazi, da ima prijateljice, da se provede ali u granicama pristojnosti i poštovanja prema sebi i porodici.
Ne želim da moja deca jednog dana gledaju majku koja je izgubila kompas.
U trenutku kada sam video da je uticaj okoline počeo da je menja, prekinuo sam odnos.
Video sam da ide putem koji ne vodi ka miru ni sreći.
Pokušavao sam da je vratim, da je zaštitim od toga ali na kraju sam ostao sam protiv svih.
I onda, kad sam mislio da će razumeti moju borbu, i ona mi je okrenula leđa.
Rekla mi je: „Ja ti to nisam tražila.“
I bila je u pravu.
Ali to me je zabolelo više nego da mi je neko fizički zadao bol.
Tada sam sebi rekao: „Dosta. Moraš stati. Inače ćeš uništiti sebe.“
Psihički i fizički.
Sada, s vremenom, sve se sleglo.
Sazreli smo.
Naučili smo lekciju.
Ako primetiš da tvojoj devojci muški “prijatelji “ uvek pišu jako kasno.
Nisi nesiguran.
Nisi budala.
Samo vrati to na ulicu na vreme brate!
Ja sam sredila sve ostalo po stanu, momku je ostalo da usisa i obriše pod. I evo ja neću da se petljam, da mu pametujem, ali čovjek prvo briše pod ispred ulaznih vrata gdje ulazimo u obući, pa nakon toga je prešao na kupatilo, pa će završiti u dnevnom i kuhinji. Kakva je to logika, kako ne konta npr. da krene čistit od spavaće sobe ili od kuhinje pa da završi tamo na tim prljavijim mjestima. Šutim, ne govorim ništa i pitam se jel ja pretjerujem ili šta. Molim vas evo i ako pretjerujem recite mi, ne želim biti naporna, ali nema mi smisla da se bakterije s poda iz kupatila prenose do kuhinje i dnevnog.
Je l' ima još žena kojima stil ne sazreva, nego postaje sve luđi i luđi? U pubertetu mi nisu davali da eksperimentišem, a sa 18-20 me prošlo i htela sam da budem ozbiljna, prirodna, odrasla, malo konzervativna. Oko 30 sam ofarbala kosu prvi put u životu, a do 34. sam kupila prvi put kožne pantalone i štikle od 12cm. Sad bih se farbala u crveno. Muž kaže da ću jednog dana biti jedna od onih drečavih baba sa kilom šminke ako ovako nastavim. Oboje se smejemo na to, ali meni je ovo baš prirodna trajektorija, nikada se nisam bolje osećala.
Pre nego što sam upoznala njega, nisam verovala da mogu biti voljena. Odrasla sam u porodici u kojoj su se stalno svađali, varali i bilo je mnogo nesigurnosti. Nikada nisam imala pravi osećaj šta znači bezuslovna ljubav, jer su svi oko mene živeli u tom haosu. To je ostavilo traga na mom samopouzdanju, pa nisam ni verovala da će neko moći da me voli. I onda, u njemu, pronašla sam sve što nisam ni znala da tražim. On je bio potpuna suprotnost od svega što sam odrasla. Nije bilo drame, nesigurnosti ni prevara. Bio je tu, iskren, pun ljubavi i staloženosti. Sa njim sam izgradila ljubav i dom, on mi je pokazao da porodica može biti nešto mnogo lepše, nešto stabilno i poverljivo.
Znam da je glupo pričati o sebi ali ja moram reći ono što osjećam. Ja sam izuzetno pristojna, empatična, talentovana, harizmatična, zgodna, lijepa i energična djevojka. Naravno, kao i svako imam mane i pravim greške ali se trudim da budem čovjek i da se postavim u nečiju situaciju prije nego osudim.
Elem, uvijek sam primjećena u javnosti a posebno kad odem da plešem. To radim izuzetno dobro jer pored talenta imam i znanje. Neki me gledaju iz divjelja a neki iz pakosti.
Ljudi mi prilaze da pohvale moj ples ali rijetko koji muškarac da se upozna sa mnom i da pokuša nesto više iako me cijelu noć gleda. A ako pridje pijan je i nepristojan.
Mislim da je kod nas na Balkanu mentalitet takav da pristojnost mijenjaju sa koketiranjem a dobar ples sa pozivom na s**.
Sama sam čitav život a bliži mi se 30. Izjeda me samoća.
Kako malo treba čovjeku da bude sretan- par piva s društvom jednom sedmično, normalan posao i supruga i malena djevojčica... Nadam se samo da ovako nastavi. Pozdrav za sve kojima ne treba previše da budu sretni u životu.