Jako sam osetljiva na stare ljude i na tu nemoć koja starost sama po sebi donosi. Gledam danas u prodavnici jednu ženu, može se reći zagazila u duboku starost, pogrbljena, naravno otežano hoda, drži u rukama kese verovatno iz kupovine sa pijace i drugih prodavnica, na ustima masku još uvek. Što i razumem, plaši se za svoje zdravlje. Ne traži pomoć, a ja imam potrebu da joj nekako pomognem i tako uvek bude kada mi neko posebno privuče pažnju, razmišljam o njemu posle celog dana.
Istina je da deca nesvesno kopiraju ponašanje koje vide u kući. Tako sam ja bila usporena, bezvoljna i sve poslove otezala kao moja mama, očekivala da se rade drugi za mene, kao što moj tata očekuje, dok se nisam trgla, i shvatila da su to loši primeri, i svesno krenula da se menjam na bolje. Postala sam samostalna, vredna, raspoložena...
Danas se ženi moja prva velika ljubav.
Ja sam tužna a to nikom ne smem da kažem, jer će me osuđivati.
Iako važimo za normalnu porodicu, kod nas je sve samo ne normalno. Od kako znam za sebe nešto se prećutkuje, sve je tabu tema, sramota, tamo da ja zapravo i ne poznajem svoju porodicu. Znam da su se majka i otac venčali, pa razveli, pa opet spojili, verovatno u periodima tog rastavljanja i sastavljanja smo se rodili i mi deca. Kažem verovatno jer godine tačne ne znam, o tome se ne priča, izbegavaju se razgovori na tu temu, zašto ni to ne znam. Ali kako godine prolaze vidim da im je to ponovno sastavljanje bila možda i najveća greška, jer oni evo skoro trideset godina ne funkcionišu nikako i sve je gore kako vreme prolazi. Sve što znam o svojoj porodici saznala sam tako što sam sama poveživala stvari koje bih čula uglavnom kroz svađe i rasprave. Ovo je samo jedna od stvari, ali verujte toliko je toga što vidim i osećam da se krije. I ne padam na onu priču hoće da nas poštede, jer to je možda imalo smisla kada smo bili deca, sada više ne. Kao da živim život u laži, eto tako se osećam.
Poljubio sam se posle 100g jezikom. Samo 4-5 dana posle toga dobijem temp. 39 i jak bol u grlu. Uzimao sam antibiotike, ali sada i dalje imam 37.3 uglavnom, blaži bol u grlu i krajnicima/limfnim žlezdama koji nekad postane jači. Malaksao sam pomalo. Nemam streptokoke, a ne znam na šta još da se testiram. Sumnjam na gonokok, ali kakva je šansa da to dobijem vlažnim poljupcem? Sumnjam i na mononukleozu, ali teško doći do Infektologa sad. Dr opšte prakse totalno nezainteresovana, specijalista za ORL dao da uradim neke analize, ali će to potrajati. Nisam tada rekao za taj poljubac, a stvarno mislim da sam zakačio nešto tim putem, ako neko ima savet šta da istražim molim da napiše... Traje već predugo.
Momci, shvatite ako je djevojka vesela i nasmijana u izlasku, pa čak i ljubazna prema vama kad joj priđete i uđe u neku konverzaciju to ne znači da je "laka" i da je samo vas čekala. Izađemo da se provedemo, izigramo, da uživamo u muzici. Nije svima cilj da "love" a ni da budu "ulovljene."
Nedavno sam postao direktor u jednoj osrednjoj firmi, fino zarađujem, ali sam nezadovoljan kolegama i samim poslom. Iskreno, ali iskreno najradije bih kupio ovce i imao vjernog psa i tako provodio dane, daleko od zlog društva. Ko zna, možda to i bude do početka ljeta :)
Ja ne shvatam zašto se ljudi žale kad se neko zaposli preko veze u privatnu firmu, ako je u državnu onda razumem da se ljute, ali ako je firma moja i ja zaposlim svog kuma stvarno ne shvatam zašto je to loše.
Gde su nestale prirodne devojke? Kada će devojke da shvate da ne moraju da budu savršene i svega potpuno iste? Urađena usta, kosa, nokti, filteri, obrve, trepavice bla bla. Dovoljno je bude uredne i nasmejane. Zbog tog vašeg tolikog opterećenja o savršenstvu se mi, momci i sklanjamo od vas.
Roditelji najviše greše u odgajanju muške dece. Koga god znam da ga roditelji nisu puštali da u srednjoj izlazi u grad, da ima izbora što se tiče interesovanja i hobija, da ima devojku, da su se baš previše mešali itd, ili su nakon srednje toliko mrzeli svoje roditelje da su se ponašali kao pušteni s lanca, ili su bili sami i depresivni, nevini u 30. godini. Ne znam ni za jedan izuzetak.