U vezi sam sa momkom više od godinu dana koji ima ćerkicu iz bivše veze. Mala živi u drugom gradu i retko se viđaju. Veza nam je kvalitetna i zdrava, puna ljubavi, razumevanja, poštovanja, ali mene ubijaju osećaji tuge, besa i nenormalnog straha koji me čini mi se parališe da uživam u toj kvalitetnoj vezi. Osećaj besa i tuge jer sam "druga", jer kad god se čuje sa bivšom iz bilo kog razloga mene ubi tuga, kao da ga delim sa njom, a osećaj straha me obuzima jer ne znam da li ću moći da prihvatim to, da li će me mala prihvatiti i da li je on spreman i da li može da nađe najbolje rešenje gde nijedna strana neće biti uskraćena. Ovo me ubija psihički, a on je nešto najbolje što mi se desilo.
Žensko sam, radim na benzinskoj pumpi za kasom i nema mi ništa iritantnije nego kad dođe neka gospodža i kuka i zapomaže kako ne može sama da natanka. Leba ti, ne treba iz zemlje naftu da izvlačiš ručno i prerađuješ nego da otvoriš kapak, uzmeš pištolj i pritisneš. Ako niste sposobne za tako banalnu stvar ne trebate ni da vozite kola.
Ne muvaj me i ne flertuj sa mnom ako ne želiš zbližavanje!!!
Živimo u istoj kući sa svekrom i svekrvom, isti ulaz, svako ima svoj sprat. E sad, zanima me mišljenje i drugih ljudi.. Mužu je normalno da djeca idu kod njegovih svaki dan, kao da je to njihova kuća, a moji su neka 2 km od nas, i nikad ih neće odvesti tamo. (Jelte ja sam se udala). Meni to naravno smeta, jer i moji zaslužuju i trebaju da provode vrijeme sa mojom djecom. Kod mojih treba ići samo u "goste" kad ja idem, a njegovi mu trebaju biti "domaći". U poslednje vrijeme sve češće razmišljam o razvodu, jer vidim da u ovom braku sve konce vučem ja, bukvalno osjetim kako tonem psihički..
Imam druga koji kaze za sebe da je direktan i kaze svima u lice pa to nekada izgleda i bezobrazno. Ja kada to njemu uradim on se naljuti, a očekuje od mene da prihvatim kao nešto dobronamjerno.
Moja majka je jako teška osoba, po malo i bezobrazna. Imam strah od nje, njenih reakcija. Ako joj bude loš dan na poslu, taj dan bolje kući ja da se ne pojavljujem. Najviše me boli to, što imam osećaj, da ne voli kad sam sretna. Našla sam predobrog momka, ali prosto ne može da ga svari, da l njega ili to što sam ja pored njega procvetala. Svakako. Boli me. Žao mi je mama, ali želim sa budem srećna.
Ne znam ima li tko dosadnijeg šefa na poslu. Svaki dan me ostavlja poslije radnog vremena da još radim iako ja tražim da idem. Na kulturan način kaže evo brzo ćemo samo još ovo da riješimo. Kad dođem kući smara me pozivima, sve vezano za posao. Hoću izludit, mislim da ću ga u tri lijepe poslati jedan dan. Stvarno puno radim, ne izvlačim se od posla ali džabe čovjek hoće sve i odmah.
Kad sam bila u studentskom domu, cimerica nikad nije čistila svoje dlake iz tuš kabine. Ja se tad bojala konflikta i danima sam skupljala hrabrost da joj kažem da mi to smeta. Samo je rekla dobro, malo uvrijeđeno. Od tad je bila tako neka čudna atmosfera, nismo uopće ni pričale, meni je bar bilo neugodno a možda i njoj. Ako ništa ispoštovala je za čišćenje.
Moji roditelji su odlučili da mrze mog muža i njegovu familiju. Razlog ne znam, niti želim da pitam. Zlo mi je od tih odnosa i ponašanja.
Volio bih da nekako život može ponovo krenuti iz početka, pa da odem ponovo u studentske dane, ispred kuće jedne divne Anje i pitam da bude moja zauvijek. Jer, i posle 13 godina, skoro da ne prođe ni dan, a da ne pomislim na nju... Anja, ako čitaš, sjeti se vidikovca, klupe i pogleda na Boku. I znaćeš ko je 🙂