Moja supruga koja ima 35 godina, dvoje dece i život sa mnom je pod ogromnim uticajem svoje majke. Da napomenem, živimo kilometrima daleko, čak u drugoj državi, finansijski smo potpuno nezavisni, radimo i zarađujemo za sebe, ali ona živi život po pravilima svoje majke. Počinje opasno da me nervira.
Smatram da tatini sinovi najbolje prolaze u životu. Kao neko tko je odrastao bez oca i time u relativno lošoj financijskoj situaciji, uopće ni ne prilazim djevojkama jer većina ih danas gleda novac. Pitam se hoće li biti prekasno dok i ako uspijem nešto napraviti od sebe da mogu zadovoljiti visoke standarde današnjih žena.
Ljudi, vodite računa sa kim se dopisujete onlajn. Nemojte da budete naivni i da nasedate na svašta. Ja sam jedna od ređih koja je imala sreću da upozna budućeg muža pre 9 godina, ali žao mi je kad čujem koliko žena (pretežno) i muškaraca bude izigrano. Tu se krije mnogo lažnih osoba, počevši od godina, pa do pola i ko zna čega. Sa druge strane može biti i neki ludak.
Kako je teško prolaziti ulicama grada gdje si mladost proveo .. teško baš teško ...
Svim ovim bolesnicima što voze kao manijaci i ugrožavaju tuđe živote na bilo koji način, treba trajno oduzeti vozačku dozvolu i strpati ih u ćuzu. Jbt, više ne smeš da ideš ni trotoarom, stalno si u strahu hoće li neka budala zajašiti gore i pokositi te. Pešački prelaz tek, užas.
Koliko smo mi svi generalno prolupali. Ja nemam živaca da pregledam recept za kolač, gledam kako ga ubrzat..
Imam problem sa devojkama i svestan sam da je problem ali ne znam kako da ga rešim. Uđem u vezu sa devojkom i super mi je sve do trenutka dok se ne desi sex, posle toga odmah prestane da mi bude zanimljiva i već tražim drugu. Ispada kao da sam dobio šta sam hteo i šutnuo je, a ja zapravo više nikakav osećaj nemam prema toj devojci posle toga i ne mogu na silu. Samo 2 puta u životu sam bio zaljubljen i ista situacija, odmah posle sexa kao blokada, ništa emocije. Imam 32 godine i ne znam kako da se sredim.
Možda sam ja škart, možda imam neki biološki problem ili neku tinjajuću bolest koja me čini manje sposobnim i da nikad nemam vremena pa mi je čudno, ali kako *ebeno vi u eri surovog "late stage" kapitalizma stignete još i da se švalerate? Svaka vam čast, mislim stvarno. Ili imate baš opušten životić sa nekim easy poslićima, pomoć od roditelja i partnera, ili ste stvarno turbo mašine. Inženjer sam, radim 60 sati nedeljno, stalno učim nove stvari. U mojoj struci ako konstantno ne učiš, van tržišta si u roku od godinu dana. Vozim se preko sat vremena do posla. Korespodencija sa ino kolegama i van radnog vremena. Žena, deca, kuća, trening. Sve to treba postići. Osetim umor već posle 2pm. Juri kredite, juri majstora za kola, rešavaj problem sa placem, juri planiranje putovanja, juri ovo, juri ono. Jedva stignem da se održavam da izgledam koliko-toliko pristojno. Vidim da se svi nešto zaljubljujete po poslovima iako ste zauzeti. Otkud vam vremena, FOKUSA i snage, sve da je Afrodita/Apolon?
Smatram da 80% današnje populacije nema razvijene komunikacijske sposobnosti nikako. Ne znaju voditi razgovor, postaviti pitanje, podpitanje na nešto što im ispričaš, i tako dalje. Sve se svodi na neki prost razgovor, bez neke dublje komunikacije. Mislim da zbog toga propadaju i veze, ne rađaju se ljubavi, bar ja lično ne mogu ni da zavolim nekoga ko mi ne otkriva sebe, i ko ne otkriva mene, a to se radi baš kroz komunikaciju, pitanja, podpitanja, proširivanje svake teme o kojoj se razgovara. Mislim da nikada neću moći naći djevojku, zadnje 3 što sam imao su toliko komunikacijski proste da su mi ohladile totalno. Ne znaju reći 3 proširene rečenice o bilo kojoj temi. Sve se svodi na prostu priču o dnevnim aktivnostima, radila sam to i to, umorila se ili nisam, mama mi je rekla to i to, i to je to. Nikakve teme da pokrenu, o nečemu zanimljivom da pričamo. Da ne spominjem da nisu pogledale nijedan kvalitetan film, pročitale dobru knjigu, da su pročitale nešto o nekom mjestu, itd..