Danas sam saznala da sam trudna. Imam dogovor sa mužem da nikome ništa ne govorimo dok ne vidimo roditelje i braću i sestre za 2 nedelje, jer hoćemo lično da im kažemo, a ja bih na du.e progovorila, pa moram bar ovde da kažem, jer bih najradije trčala po ulici i svima rekla :-D
Slala sam poruke Beyonce da mi posalje svu svoju garderobu koju ne nosi.
Gotovo uvek me je sramota kada se ujutru vraćam iz noćnog izlaska i vidim sve te ljude u radnim odelima kako idu na posao, uglavnom spuštene glave prolazim pored njih.
Moj tata, koji je napunio 52. god, jučer je došao na ideju da igramo čovječe ne ljuti se. I svi smo pristali, nakon par trenutaka, majka i otac su se toliko zaigrali da su čak onako ko dijeca posvađali, zato što su ih srušili. Onda sam shvatila, da su oni i dalje zapravo dijeca u duši!
Kad mi je dosadno pošaljem "trudna sam" na nepoznat broj i onda čekam reakciju.
Uvek kad se dvoumim između dva odgovora na testu, idem "eci-peci-pec" sistemom, ali umesto standardne rečenice "eci-peci-pec..." koristim slova imena i prezimena moje prve devojke.
Kad god na nekoj trafici radi neka mlađa riba, i kad uplaćujem kredit pitam se, hoće li uzeti moj broj i pozvati me.
Upravo sam na YouTube-u ukucao "pa ram pa ram pa ram pa ram pam pam" da bih našao onu muziku koja ide na početku vesti na 1 RTS-u...
Vraćam se kući u četiri ujutru, pešaka. Idem auto-putem (Beogradom). Pešačim, jer sam u bedaku zbog jedne cure. Lik staje busom i pita me dokle idem. Ja mu kažem, i on me 'ladno odveze do kuće. Nisam znao kako da mu se zahvalim, pet puta mu se zahvaljivao, otišao kući i zaboravio na sve probleme. Kako mi je samo drago što još uvek ima dobrih ljudi.