Dovoljno sam pametan da shvatim koliko sam glup i koliko toga ne znam. To me na jedan način veoma frustrira.
Kad mi neko zabrani da se klatim na stolici, krišom dok ne gleda zaklatim se još jednom kao dokaz da ne može da mi naređuje.
Idem sama negde po kraju, tu sedi 5/6 momaka. Jave mi se, viču ćao, ne znam ni ja. Ako im se javim, ispadam laka, ako samo produžim, onda sam nafurana kobila. Bila bih zahvalna da saznam šta na kraju treba da radim. :(
Priča meni majka kako je bila na nekom sastanku i neka koleginica, koja se preziva Guzina, ulazi u kancelariju sa zakašnjenjem. Šef joj mrtav-'ladan reče: "Zamolio bih koleginicu da sedne na svoje prezime". Da sam na njenom mestu odgovorila bih mu: "Kolega, slobodno me poljubite u prezime".
Mrzim kada se sakrijem da uplašim druga pa ga čekam pola sata da naiđe.
Nikad mi neće biti jasno zašto je muško dete poželjnije od ženskog. Danas sam saznala da nosim devojčicu i dolazi mi jedna žena i kaže: "Nema veze, nije tvoja krivica". Malo mi je hvalilo da joj zaljepim šamar koji bi pamtila za sva vremena.
Kada sa nekim nemam o čemu da pričam, obavezno počnem "I ovo vreme više nije normalno"...
Vraćam se jedno jutro kući iz kafane, po običaju mrtav pijan. Dolazim kući kad pjetao kukuriče, gurnem onako ruku u dzep izvadim neku siću i bacim preko ramena. Evo, niko Nedji nije pjevao džabe pa nećes ni ti.