Imam nos kao Lignjoslav. Jedva čekam da se zaposlim, skupim pare i operišem ga. Jako mi smeta kad mi kažu da sam ružna.
Prvi put kad sam pogledala svog momka, i videla kako me gleda, pomislila sam u sebi: "Ne, nećeš valjda da mi priđeš..". Sada sam luda za njim.
Poslala sam mu poruku "volim te", a on mi je odgovorio "šta ti je?"...
Ježim se od reči kao što su 'klabing', 'random', 'ketering' i ostalih koje se bespotrebno ubacuju u srpski jezik.
Kad se dopisujem sa njom, sedim na wc šolji i tako se prose*avam u svakom smislu te reči.
Imali smo savršenu vezu, idealan brak, dok se jedno veče nisam vratio kući besan i pripit. Sačekala me je na vratima, želela je nešto da mi kaže, a ja sam je po prvi put udario, opalio sam joj šamar. Nije rekla ni reč, okrenula se i zaključala u sobu. Spavao sam pored vrata. Ujutru me budi telefon, vrata otvorena, njenih stvari nema. Zvali su me da mi kažu da je rano jutros poginula u saobraćajnoj nesreći. I na najgori mogući način sam saznao šta je prethodne večeri htela da mi kaže. Bila je trudna.
Imam hiperhidrozu (preterano znojenje) pazušnih jama i to veoma loše utiče na moj socijalni, ljubavni i poslovni život.
Moj šef mi konstanto šalje poruke (koje nemaju veze sa poslom), povremeno mi pošalje nedostaješ mi ili mislim na tebe, dva-tri puta mi je kupio cveće, a ja ne znam šta da radim i kako da reagujem, to mi je sve tako odvratno jer je stariji od mog oca. Užasno se osećam i sa mukom odlazim na posao jer je po ceo dan tu negde oko mene i non stop me dodiruje kao da me pomeri da prođe i te fore. Kad pomenem mojima da hoću da dam otkaz niko me ne podržava u tome, kao kriza je nema posla, da sam ja srećna što imam posao, a ne mogu konkretno da im kažem o čemu se radi jer ne želim da napravim probleme.
Све битне догађаје у животу провео сам пијан, осим сопственог рођења!
Izlazim iz kuće, vučem dve teške putne torbe, pozdravljam se sa mojima i krećem ka autobuskoj stanici. Autobus kreće tek za pola sata i odlučujem da prošetam. Izlazim na kapiju, bacam pogled iza sebe, moj rot me veselo gleda i laje kao da kaže srećan put. Po prvi put u životu odlazim na duže vreme od kuće, po prvi put cu živeti sam, ali ljudi kažu da je studentski život prava stvar, tu se osamostališ, jer nema više mame i tate da ti pomažu. Idem niz ulicu i gledam klince kako se tapkaju, malo ispod je kuća dežurnog namćora čika Radeta, u dvorištu ogromna trešnja, e koliko puta nas je jurio jer smo ih krali. Malo ispod teren za mali fudbal, predivne uspomene zaista. Gradski park, mesto prvog poljupca i moje prve tuče. Gradsko pozorište, davno zatvoreno, ali njegov ulaz je bio zborno mesto gradske omladine, a danas nekako prazno, nema nikog. Uhvatim sebe da razmišljam kao da se nikad više neću vratiti u ovaj grad, ali shvatam da se jedino neće vratiti moje detinjstvo. Odraslo se jbg...