Kaže: kad se sviđas nekom on će obično podignuti obrve, razdvojiti usne, pa se tako šire i nosnice, i onda lice dobija topao i prijateljski izgled. Pa ja to kad uradim izgledam kao fantom, iskreno se nadam da nisam to nekad nesvesno uradila.
Kad smo bile male, drugarica i ja smo se igrale igre da samo smemo da gazimo po ivicama ulice, ali ne i po ravnom delu ulice, jer je tu bila lava. Naravno, ona je mislila da je lava od lavova, pa je pričala: ''Beži, Majo, poješće nas lava.''
Moja drugarica ovog leta (kao ni ja) nije išla na more. Kako su sve njene drugarice negde letovale, sinoć me je pitala da li znam neki photoshop program ne bi li isekla sebe sa neke stare fotke i ubacila na neku random fotku sa egzotičnih krajeva i istu postavila na fejs kako bi svi videli da je bila na letovanju.
Devojku koristim samo za krevet iako smo 6 godina u vezi. Planiram da je ostavim i zapalim preko.
Radim kao promoterka u marketima...i ne možete ni da zamislite koliko smo siromašan narod,ali zaista imamo dušu...
Oduvek me je zanimalo šta ljudi pričaju o meni dok nisam tu.
Od velikih grudi jedina mi je korist što mogu da lepim puškice na njih ispod duksa.
Oduvek su mi svi pričali da sam lepa, nikad to nisam priznala sebi. Inače udata sam za čoveka koji nije privlačan na oko, mnoge žene bi rekle da je ružan. Kada me pitaju zašto se takva lepotica udala za takvog čoveka odgovorila bih: Tokom mojih dvadesetih godina imala sam 3 ozbiljne veze, tri sanse za udaju. Dvojica su bili prelepi momci, ali bez trunke humora i zanimljivosti u sebi. Jedan je bio nizak, stariji i proćelav ali toliko zanimljiv da sam se sa njim smejala dok me vilica ne zaboli. Udala sam se za njega. Skoro sam srela obojicu, postali su debeli i ćelavi, i dalje dosadni. A ja se sa svojim mužem smejem i dan danas.
Jedno veče, legla sam spavat i u po noći me probudio čudan bol trgnuvši se iz sna krenula sam ustati ali nisam osjetila noge.U tom trenutku sam mislila da sanjam i uštinula se za nogu al opet ništa nisam osjetila, počela sam vrištati i roditelji su došli i odnijeli me na hitnu. Dugo vremena nisu znali šta mi je te me nisu mogli niti lječiti. Nakon skoro mjesec dana provedenih u lječnici bezveze, uspostavili su bolest mišića. Mene je obuzeo tako čudan osjećaj, bila sam vezana za kolica. Ništa i nitko sam bila, bespomoćna. Dobila sam snažnu volju i tražila da me svaki dan vode na terapije i da pokušavam, iako je bilo bezuspješno nastavljala sam. Svi su se iznenadjivali, i svi su bili sigurni da neću uspjeti jer su lječnici tako rekli. Prošlo je vremena dosta, a ja i dalje nisam odustajala i trudila se , jedno jutro došli su kao i uvijek RADI REDA da me obidju lječnici te sam osjetila ubod igle u nogu, od tad sam najsrećnija osoba na svijetu. I danas idem na kontoliranje ali sve je uredu. ŽIVOT JE JEDAN!