Obožavam da se ispred druga penjem uz stepenice, živo me zanima gde mu je uperen pogled..
Ne smeškam se ljudima koje ne volim, izabrala sam da ne budem licemer i dobro se osećam.
Kad vidim na fb da je neko nekom lajko sliku, ja otvorim tu sliku iako ne poznajem osobu i pregledam sve moguće na profilu te osobe. Sad kad idem gradom mnogo ljudi koji prođu pored mene su mi poznati.
Svaki put kad očekujem važnu poruku, u jednoj minuti 10 puta stisnem dugme za otkljucavanje jer mislim da zvono pristigle poruke nisam čula, iako mobitel cijelo vrijeme ne ispuštam iz ruke.
Imam trip da kad sam sam kod kuće i pevam neku pesmu da je skidam u originalu, a kada me neko sluša zvučim kao da kreštim...
Danas mi je mama dobila prve nalaze, inače je snimala dojku, koji nisu dobri i pokazali su da ima nešto što mora na dalju pretragu. Ona je plakala, a ja se bojim. Danas sam bio s njom kao da se rastajem od nečega, kao da mi se život raspada. Zagrlio sam je kao nikad u životu, i jako je zajecala u mom zagrljaju, i najgore od svega kad smo ostali sami, rekla mi je: "Ti si sine ipak velik, teško mi je radi nje!" Pogledali smo oboje na malu sestru, onako nevino je stojala s osmijehom na licu do nas i rekla nasmijana: "Mama, meni trebaju dvije sveske bez linija!"
Ja ovo pišem i plačem, a 22. su mi godine i nisam velik, i ja još kao malena beba trebam majku, trebam zagrljaj, topli dodir i osmijehe. Bože, jedina si mi nada! Mama, volim Te!