Kad mi neko kaze "moramo da pričamo" , u tom trenutku se setim svih loših stvari koje sam ikada uradila :)
Bio sam jako zaljubljen u svoju bivšu devojku, mislim nisam bio, još uvek sam. Pre par meseci se udala, pozvala me na svadbu i pijan sam napravio s*anje, potukao sam se i sada naravno ima vas koji bi mi rekli ''da je stvarno voliš ne bi joj pravio probleme nego bi je pustio da bude srećna'' ali jednostavno desilo se, da mogu da vratim vreme ne bih to ponovio, ustvari da mogu da vratim vreme vratio bih nju.
Kako mrzim kad me ljudi posade da vidim njihove slike sa letovanja/zimovanja i onda me izbombarduju sa trilion slika.
Ima dana kada jednostavno ne mogu pozdraviti neke ljude....nema neki poseban razlog, jednostavno dođe dan kad nemam snage za "pozdrav" čak ni iz kurtoazije...
Kad god se osećam loše, uzmem svoju diplomu i gledam u nju i sećam se sa koliko muke sam postala ovo što sam danas i kako mi to niko ne može oduzeti - upali svaki put. :)
Mislim da sam jedini čovek na svetu koji nema sa kim da ode na more. Blam me je od sebe samog.
Na kraju svađe i raskida, muški sam se spakovao i napustio zajednički stan. Po zatvaranju vrata plakao sam najstrašnije u životu.
Dan treći... I dalje sam u pidžami, bez brusa, nisam provirila napolje.... Kako je lepo kad se student vrati kući...
Kad sam bila mala, skinula sam se skroz, stavila šarene štapiće za uši između guzova i trčala po kući vrišteći: '' JA SAM PAUN, JA SAM PAUN'' ____tužno ali istinito.
To davno beše, ali se još sećam dela azbuke koju me je pokojni deda naučio: Avram Bogdan Vodu Gaze Duboku. Đaci Evropski Žive Zimi I Još Kao Lopovi ... ne znam dalje.