Dok sam bila mala kada prolazim pored nekih sumnjivih likova nisam disala jer sam mislila da su sve to drogeraši i da ću ako udahnem i ja postati nadrogirana.
Najlepši trenutak u mom životu bio je kada sam se posvađala sa dečkom i krenula sam kući, a on je potrčao za mnom, zagrlio me sa leđa, poljubio i rekao mi: "Nikada te neću pustiti da odeš, volim te." Nažalost te reči je izgovorila pogrešna osoba, osoba koja ne zaslužuje više nijedan moj pogled, a kamoli nešto više.
Nikad mi nije bilo baš najjasnije kako ljudi kuckanjem po lubenici određuju je li slatka ili ne.
Kad idem ulicom sama kasno noću i prolazi neko pored mene obavezno buljim u telefon i naduvam stomak, kako bih izgledala debelo.
Najgora rečenica od roditelja u detinjstvu bila mi je "Videćemo", naravno, retko kad sam video.
Shvatio sam da sam alkoholičar kada me društvo zvalo na telefon u toku predigre sa djevojkom i kažu mi "dolazi imamo tonu alkohola" a ja njoj ko iz topa kažem "obuci se moram da idem"...
Konačno sam završio Medicinski fakultet nakon 12 godina studiranja. Sad mi je jasno zašto mi je majka uvek govorila, ne završavaju fakultet pametni, nego uporni.
Bavim se atletikom od svoje šeste godine. Sada, sa svojih 23 mogu da kažem da sam ostvarila svoj najveći san. Postala sam član reprezentacije, i moj najveći uspeh bilo je osvajanje 1.mesta na takmičenju u Francuskoj. Osećaj kada stojite na postolju i slušate himnu svoje države je neopisiv, kao i osećaj kada pred nekoliko hiljada ljudi kao ime pobednika čujete svoje ime.
Kad se nađem iza drugarice koja ima mnogo dobro dupe, trudim se da je preteknem i tako se sklonim 's vidika' jer sam u tripu da će muškarci koji su iza nas misliri 'gledaj ovu žgoljavu, skloni se bre kvariš mi pogled'.