Pre nekoliko dana, cura je uzela da mi pokazuje slike sa neke svadbe. Na njen komentar: "Znaš kolko mi je haljinica lepo stajala od pozadi.", ja sam uzeo sliku, na kojoj se ona vidi od napred, i okrenuo je da pogledam. Divim se u nekim trenucima svojoj gluposti.
Jučer sam 3 i po sata gledao tenis u kladionici zbog ženske koja radi tamo. Ukočio sam se, ali je vrijedilo.
Od najboljeg druga sam dobila više komplimenata nego od svih bivših zajedno.
Bila sam sa momkom 5 godina. Voljeli smo se kao niko, usuđujem se reći da bih dala svoj život za njega koliko mi je značio i šta mi je predstavljao. Ostala sam i trudna, svi su bili srećni. Moj život je bio ispunjen, kao i njegov. Na moj rođendan, izveo me na mjesto gdje smo se upoznali, i zaprosio pred svima. I dalje se sjećam svake riječi koju mi je rekao. Kad smo se vraćali kući, kišica je padala. Sjećam se, 7 april je bio. Čovjek je prešao na našu stranu s kamionom, frontalni sudar. Ja sam preživjela, nekim čudom i beba. Ali on nije. Moj cijeli svijet se srušio, ne znate koliko je boljelo.. Cijelo tijelo mi se slomilo, srce raspuklo na 100 komada. Zvao se Ivan, pa sam kćerkici dala ime Ivana. Prošlo je 7 godina i kad me pita o njemu suze same krenu. Prošle godine sam se udala, jer je Ivani trebao otac, ali dok me ljubi i dok spavam sa njim, srce jeca u tajnosti i nikada neću zaboraviti te zelene oči i zagrljaj. Ne znate koliko boli dok pišem ovo i sjećam se, ali je lakše..
Svaki put kad odem na trčanje ista priča, kad prođe neka dobra ženska ja ubrzam kao Bolt, a kad prođe ne mogu ni da maknem.
Ujutro imam razgovor za posao i zapisala sam moguća pitanja i odgovore. Večeras spavam sa sveskom ispod jastuka kao nekad u školi, da bi mi ostalo sve u glavi.
Posle dugih sedam godina veze pomenem dečku brak, a on meni mrtav hladan kaže da ne treba da žurimo... Inače imamo i dete...
Kad dobijem keca u školi ja sačekam ponedeljak da kažem kevi da bi možda do petka zaboravila, pa da bi za vikend mogao da radim šta hoću.