Volim pomalo " loše" momke. Ono, neuredna kosa, brada, cigareta u ustima, boemi...
A onda opet obožavam vojnike koji su sušta suprotnost.
Sama sebi nisam jasna.
На факултету углавном у току спремања испита користим најобимнију литературу, учим и оно што не треба (студирам медицину и сматрам да је све битно). Нервира ме када ми колегинице које ме прво зезају због тога, касније траже скрипту коју сам направила, а ја не могу да их одбијем.
Imam 15 god i želim da nađem letnji posao preko Omladinske, ali nema ništa. Želim da znam kakav je osećaj zarađivati i imati svoju platu.
Imam 21 godinu i već mogu na slici razreda srednje škole prebrojati većinu koja se poudala i imaju djecu. A ja brate ni dotičnog.
Kad se setim da smo kao klinke u obdaništu govorile koja će kojoj biti kuma na venčanju, a danas, posle 15 godina prolazimo jedna kraj druge kao da se ne poznajemo. Tužno je ...
Svi živi na planeti mi brže odgovaraju na poruke od moje devojke i to me jako izluđuje.
U pubertetkom periodu soba mi je bila puna postera Eštona Kučera i tajno sam ih ljubila u usta i milovala po kosi.
Večeras mi je u stan ušao slijepi miš, i dok je on onako u transu obilazio krugove po dnevnom boravku, ja sam mu pokazivao na otvorena balkonska vrata i govorio: "Betmene, samo polako, tamo je izlaz." Nakon pola sata je izašao kroz prozor na drugom kraju stana. Ignoriše me čak i slijepi miš!
Imala sam druga koji je pesnik. Bilo je to opušteno druženje, jadali smo se jedno drugom, izlazili zajedno, putovali... Nikada nije flertovao sa mnom niti pokazivao romantična osećanja, sve dok jednog dana u njegovoj novo-izdatoj zbirci pesama nisam našla pesmu koju je napisao za mene.
U januaru, prošle godine moja majka je imala moždani udar. Sve se desilo iznenada. Neočekivano... Rekao sam sestri da ode po pomoć jer nisam želeo da i ona prisustvuje tome. Ubrzo je došla pomoć, stavili smo je u auto, bez svesti i odvezli u prvu pomoć. Sećam se da je tada došla sebi. Nije znala gde se nalazi. Žalila se na užasnu glavobolju. Ja sam stajao naspram njenog kreveta, gledajući je. Onda me je ona pogledala. Gledala me je izvesno vreme a onda ljutito rekla :"A gde je tebi jakna? Kako misliš da se vratiš kući po ovoj zimi bez jakne? Smrznućeš se!" Nisam znao šta da joj odgovorim. Tada sam bio najbliži tome da shvatim šta znači biti roditelj. Molio sam Boga da je ne izgubimo. Iste noći je prebačena na Klinički Centar u Kragujevcu i operisana na klinici za neurohirurgiju. Hirurg je rekao da su male šanse da će ostati živa ali da je operacija jedina šansa da pokušaju da joj pomognu. I uspela je. Prebrodila je najteži ispit u svom životu... I dalje je tu, taj naš anđeo čuvar...