Najtužniji dan u godini za mene je moj rođendan, jer ga slavim sam, nema ko ni da mi čestita jer nemam nijednog pravog prijatelja... Tada samo sednem u auto, i vozim se polako gradom da ne bih mislio na svoju tugu...
Naučila sam da gledam na sat samo da bih znala kada počinju nindza kornjače!
Ne slusam narodnjake i ne znam tekstove, a pogotovo ne tekstove novokomponovanih ''pjesama'' ... ali zato kad u klubu čujem neku i znam recimo refren, rasplešem se i dernjam se k'o budala (rek'o bi čovjek da mi je životna)...al samo na tom djelu koji znam !
Devojka me je ostavila jer me je udario auto i slomio mi ruku i rebro, i ne mogu da idem sa njom na bazen... i pri tome ona ima 27 godina i 3 godine smo u vezi?!
Kakav čovek moraš da budeš za to!
U mojoj kući svako za sebe misli da je jedini normalan ukućanin.
Napravila sam divnu večeru, obukla najbolju haljinu i on se najeo i zaspao... Ujutru je gotovo, ne mogu ovako. Trudim se, a njega boli uvo.
Živim u strahu da me dečko ne provali, jer mi švaler dolazi tj. useljava se u stan preko puta mene.
Raduju me neke tako ''beznačajne stvari''. Ako moram negdje rano da idem i onda sjednem i popijem kafu oko 7h u bašti nekog kafića, a ljudi se tek spremaju za početak dana. Raduje me kad putujem avionom i stjuardesa mi donese hranu, ćebence...osjecam se tako srećno i ušuškano, i ako to nije baš neki razlog. Radujem se svom rođendanu, uopšte mi nije važno što nisam više mala. Radujem se Badnjoj večeri i Božiću, pravljenju kolača i dekorisanju kuće. Radujem se gostima i odlasku u goste. Radujem se kada mogu da ljudima koje volim pripremim iznenađenje. Radujem se kad uveče pred spavanje sa mužem gledam seriju. Raduju me sitnice i u njima vidim smisao života. :)
Samo kod nas naši očevi u auto stavljaju presvlake za sjedišta kako bi sačuvali sjedišta, a preko presvlaka se stavi još nešto kako bi se i presvlake sačuvale.
Kada god čitam neku knjigu ili gledam neki film, razmišljam kako je autor ili scenarista dobio inspiraciju za imena likova.