Kada neko kaže mom četvorogodišnjem sinu "joj što su te izujedali komarci", on im odgovori "to je zato što sam sladak" ...a ja samo razvučem osmijeh na lice :)
Imam 18 godina. Nedavno sam saznala da bolujem od raka kostiju. Svoj život moram menjati iz korena. Osećam se kao ptica u kavezu, sve mi je zabranjeno, a upravo sada treba da mi počne život. Umesto toga, moram se svega odricati i boriti se. U nekim trenucima mi dođe da odustanem od svega, iako su šanse za ozdravljenje velike.
Svaki put kad ćaća uđe u kuću i vidi mene na laptopu sa slušalicama kaže: "Onoga ce struja ubit".
Kad sam bila mala hteli su da me izbace iz kineskog restorana jer sam celo osoblje zvala "Džeki Čen".
Kada se vratim iz izlaska obavezno otvorim prozor u sobi kako mama ne bi osetila isparavanje alkohola ujutro.
Danas sam vozila 400km samo da popijem kafu s njim ,kojeg obožavam volim ,plačem za njim. Naravno kafa je bila pod izgovorom da sam poslovno u njegovom gradu nikad neće saznati i nikad mu neću priznati ...
Ako želim da mi se nešto ne dogodi zamislim da će mi se to nešto dogoditi i to se ne dogodi .
Danas tata kaže mami: "Dušo, imaš malo prašine ovdje kod televizora pa uzmi lopatu i kolica da ovo očistiš".