Često ljudima govorim kako su iskompleksirani, a ustvari sam ja najviše :/
Kad sam imao 6 godina moj stariji brat me je plašio tako što je govorio da će da nazove neku curu sa hotline-a da dođe po mene. :/
Mislim da sam uspela da promenim svog dečka. Imao je hiljadu i jednu (jedino mu je broj bio bitan), menjao ih kao čarape, sada je sa mnom već godinu dana, prva sam koja je upoznala njegove roditelje i ponosna sam na sebe! Ali, ipak, ponekad se plašim da se ne vrati starim navikama. Nadam se da ljudi mogu da se promene, ali stvarno.
Sinoć sam u kafani naručio pesmu "Tužno leto", a pevač mi je rekao da ne pevaju tu pesmu.. Samo sam izašao iz kafane i otišo kući.. Nisu ni kafane kao nekada...
Volela bih da sam srećna onoliko koliko se pretvaram da jesam.
Kada sam previše bukvalno shvatio da "itd" (i tako dalje) zamenjuje sve što se može nabrojati to me koštalo dosta loših ocena. Na pitanje da nabrojim mesece u godini ja bih nabrajao "Januar itd" misleći da sam sa tim "itd" automatski rekao sve ostalo. Naravno bio sam tek prvi razred, ali kad se setim slatko se nasmejem.
Ove godine sam drugi put u životu išla na more. Ne znam da plivam i moram da kažem da imam 27 godina ali ja sebi kupim šlauf i uživam brate, gotiva i nije me sramota nikako.
Nikad ne znam lepo da zatvorim vrata od auta.Ili je to prejako ili preslabo, nikad taman.
Ponekad pomislim da želim samo da me on zavoli, a onda izađem ispred kuće i vidim nepokretnog momka u kolicima koji uživa ako ga samo izvedu napolje i kazem sebi da sam ipak srećna. Želim samo zdravlje.