Kad sam bila mala, brat i sestra su mi vezivali noge i ruke kao da sam jare i tako me kotrljali, a ja nikad srecnija :)
Obrisala sam njegov broj i sve njegove poruke, kako ne bi pala u iskušenje da se prva javim. Sad mi ostaje da čekam da se javi prvi. A sigurna sam da hoće, za dan, za pet, za sto. Jer, muškarci su takvi, kada ih kuliraš, jednostavno lude za tobom.
Svojoj najboljoj drugarici sam sa za 20.rođendan kupio rokovnik. Prema spoljnem izgledu je to bio običan rokovnik, ali pravi poklon je bilo ono što je pisalo u njemu. Potrudio sam se da sve osobe koje joj nešto znače u životu napišu nešto o njoj u rokovnik, neku zajedničku šalu, neku staru uspomenu. Bilo je to nekih 50-ak ljudi. Krenuo sam naravno od njenih roditelja, sestre, brata, prijatelja itd. Na jednoj stranici je stajalo to što je ta osoba napisala, a na drugoj njena slika. Ona se oduševila ovim poklonom. Dokaz da poklon ne mora da bude skup, samo treba da imate dovoljno mašte i volje da uradite nešto slično za osobu koju volite. Inače, ta najbolja drugarica mi je danas devojka. :)
Imam sestru bliznakinju. Kada je kao mala išla u Pariz sa folklorom tata joj je izvadio pasoš. Godinu dana kasnije kada sam ja trebala da idem u Grčku tata je predložio da uzmem sestrin pasoš. Naravno ladno sam prešla granicu sa setrinim pasošem. Ime nije niko ni gledao slika je bila očigledna.
Najveća sreca mi je u životu vidjeti roditelje skupa nasmijane.
1961 godine, otac, majka (oboje po 4 razreda osnovne škole), ja (15 godina) i braća stižemo u Dansku, oktobar mesec, kiša pljušti. Mesto se zvalo Aarhus, oko mene vetrenjače, raznobojne kuće, čudno se osećao.. Pitam ja oca (inače Srbin iz Dalmacije, tepali smo mu): Pape, a gde si me ovo doveo? Kaže on meni, biće sve u redu Brane.. Mi krenemo polako, učimo jezik, roditelji dobili posao, krajem leta završili montažnu kuću, svetlo plava, i dalje se sećam. Došao septembar, a moja boljka stiže - nisam voleo školu.. U Danskoj već godinu dana, jezik sve bolji ali škola nikako.. Prvih mesec dana školski psiholog je pričao sa mnom, objašnjavao kako se sve temelji na trudu i radu, i nekim čudom ja sam se promenio. Od neukog Jugosa sa čudnim naglaskom danskog jezika, kojeg je jedino lopta zanimala, postao sam najbolji učenik u razredu. Posle je sve krenulo, fakultet, zaposlenje, porodica..Danas sam već deda, odmaram uz ženu i unuke i često se setim mog papeta, koji je već odavno na onom svetu.
Vraćao sam se sa neke žurke pijan kući, ušao u auto i rekao liku što sedi napred adresu na koju da me vozi. On me je samo pogledao i rekao : "Majstore, ja nisam taxi.."
Ne gledam u tastaturu kada kucam, ali mnogo brže kucam kada je svetlo upaljeno nego kada je ugašeno.
Kad god sa nekom devojkom koja mi se sviđa budemo zajedno "na vece", ujutru kad ustanem, ne znam šta da joj pošaljem.