Ovako izgleda moj dan na netu, malo vrtim po fb, pa na tumblr, pa neke vesti, pa malo guglam o estetskim operacijama, pa opet čitam neke zanimljivosti, pa tražim kako bih mogla na najbrži mogući nažin zaradit bruku nekih para..pa onda od čega raste kosa, pa onda sise, pa malo neke usluge stomatologa, pa mi se onda plače.. pa jedem, pa gledam film i onda dobijem neke nenormalne energije i želje za svim i svačim pa guglam neke lepe stvari, i najednom se od svega toga umorim i eto tako sve u krug..ahhh
Trenutno sam u porodilištu, imala sam dve indukcije danas i od straha ne mogu da spavam, a ni to što mi tri cimerke hrču, ni malo ne pomaže! Čitam Ispovesti i čekam da moja treća sreća dođe na svet!
Uvijek se razočaram kad mama dođe iz kupovine, a u vrećici nema ništa slatko za mene.
Kad sam bila mala uvek sam brojala da li stvarno ima 100 listića,u toalet papiru :D
Poruku koju mi je poslao dečko koji mi se sviđa sam skontala tek nakon 7 dana i pošto je već prošlo dosta vremena, nisam mu odgovorila (bilo mi glupo). Danas me izbrisao iz prijatelja. Ne znam je li smiješno ili žalosno.
Zakasnila sam sat i po na dejt sa dečkom, a on me je i dalje čekao. Za to vreme sam mu konstantno slala poruke "Tu sam za par minuta". Bilo mi je strašno žao ali nisam uspevala da stignem zbog udesa na putu. I kad sam stigla dočekao me je sa osmehom. Obožavam ga.
Često se zapitam da li neko, na drugom kontinentu, u drugoj državi ili čak paralelnom univerzumu vodi isti život kao ja? Da li postoji neko ko ima sve što imam ja, da li radi sve što radim ja, da li ima ista osećanja kao ja... Kad bih znala da tako nešto postoji, volela bih da pitam tog nekog, kako se nosi sa svim tim glupostima, čisto da proćaskamo...
Danas mi je mama dobila prve nalaze, inače je snimala dojku, koji nisu dobri i pokazali su da ima nešto što mora na dalju pretragu. Ona je plakala, a ja se bojim. Danas sam bio s njom kao da se rastajem od nečega, kao da mi se život raspada. Zagrlio sam je kao nikad u životu, i jako je zajecala u mom zagrljaju, i najgore od svega kad smo ostali sami, rekla mi je: "Ti si sine ipak velik, teško mi je radi nje!" Pogledali smo oboje na malu sestru, onako nevino je stojala s osmijehom na licu do nas i rekla nasmijana: "Mama, meni trebaju dvije sveske bez linija!"
Ja ovo pišem i plačem, a 22. su mi godine i nisam velik, i ja još kao malena beba trebam majku, trebam zagrljaj, topli dodir i osmijehe. Bože, jedina si mi nada! Mama, volim Te!
Nervira me to što se uvek trudim da ostavim što bolji utisak na one koje jedva poznajem, a istresam se na one do kojih mi je stalo.
Kad sam bila mala stalno sam pila vodu iz malih rakijskih čaša, i umišljala da je rakija, uživala sam u tome.