Plašim se da nikada neću biti srećna, ali onako zaista srećna.
Zvala me devojka na fixni, deda se javio i rekao joj da kenj*m.
Da ne bi majka videla kakvim donjim vešom raspolažem, krijem ga u jastučnici.
Ne volim kada odem kod nekoga u goste, a oni nemaju ključ na vratima od kupatila i onda stalno imam trip da će neko da bane dok sam ja unutra.
Stidim se svoga oca jer kada mu je baba postavila ultimatum ona ili mi, njegova porodica...on je izabrao nju!
Smešno mi je kad vidim jednog umišljenog lika, izigrava velikog frajera, a u zabavištu sam ga tešila kada je plakao jer nisu hteli da mu puste Snežanu već su pustili Pepeljugu...
Imao sam djevojku iz Indonezije ali moji prijatelji i rodjitelji su bili protiv toga i uvijek su je gledali kao neprijatelja, ali meni to nije bilo važno jer je imala ono nešto u sebi što me je činilo sretnim i uvijek me znala nasmijati. Ipak na kraju je njoj dosadilo to da je svi gledaju kao crno ispod nokta i prekinula je sa mnom, a ja nikada neću moći svojim "prijateljima" i roditeljima oprostiti radi toga. :(
Kad god hoću da pripalim cigaretu, liznem je onako šoferski, sve dok me nije jedan dečko isfurao i pitao "Nisi valjda to uradila?"
Volim ostaviti neraspremljen krevet kad odem rano na fakultet, a onda se samo uvući pod jorgan kad uđem u kuću i nastaviti gdje sam stao.
Volim onaj osjećaj kada veoma umoran od neke aktivnosti: posla ili treninga, istuširan i najeden, padnem u krevet pun umora, i osjećam kao da tijelo zuji.