Uvek kad se raspravljam sa mamom i ona izađe iz sobe počnem da je imitiram.
Ostala sam trudna u 17-oj godini...iako je to bio šok za moje roditelje, kao i za rodbinu, odlučila sam da rodim bebu. Završila sam četvrtu godinu redovno i sada upisujem fakultet! I svima koji su upirali prst u mene i ogovarali me, i onima koji su me terali da abortiram (moji dragi svekar i svekrva), zapušiću usta! Uspeću u životu, pa makar još pet rodila i na leđima nosila! Vodila bih ih na ispite da aplaudiraju i navijaju za mamu!
Svaki put povraćam pred ispit i imam napade panike! Ne znam šta da radim...
Kad sam bio mali tata me je vodio na neki rođendan i greškom odveo na pogrešan u istoj toj ulici, a ja sam morao da sedim do kraja rođendana sa nepoznatim ljudima, jer tad nisam znao da se vratim kući.
Uvek kad treba da navijem alarm na novom telefonu, nekako nemam poverenja da će da mi zvoni ujutro, pa za svaki slučaj upalum stari fon i navijem i na njemu alarm.
Dok sam bila mala uvijek je važilo ono "Daj meni, ti možeš uvijek da se igraš kod kuće."
Moja majka je još kao mlada bolovala od multipla-skleroze i samim tim nikad nije mogla da hoda normalno, trči, skače, igra, a i pored svega toga je bila u teškoj depresiji. Jednog dana je došla iz bolnice na vikend, a da ja to nisam ni znala. Ušla je u moju sobu igrajući i pevajući uz EKV, pridružila sam joj se i vrištala reči naše omiljene pesme, a kasnije plakala od sreće.
Moj deda je imao operaciju srca i dalje je u bolnici, a brine se da li svinje u selu imaju šta da jedu...