Kada sam bila mala, na TV-u su se izbjegavale ljubavne scene. Jednom prilikom dok je tata listao kanale, naišao je na jednu baš takvu scenu, ja sam se k'o iz topa izderala: "Vrati tooo, hoću da gledam kako se ljudi jeduuu." Taj tatin pogled nikada neću zaboraviti.
Imam jednu kovertu u koju stavljam pare i pravim se da ne postoje,tako već 2 godine...
Još uvek sam zaljubljena u momka s kojim sam izgubila nevinost i sa kojim sam izlazila pola godine, iako mi je on priznao da je sve vreme patio za bivšom i da je sa mnom bio da bi nju preboleo... Koji sam ja kreten...
U mom neredu ima reda. Kad sredim sobu, iznova napravim haos, iz prostog razloga što ne znam gde mi je šta.
Ne mogu da zaspim u prostoriji u kojoj ima sat gde se čuju otkucaji kazaljki...
Svaki put, kad hoću da pređem ulicu van obeleženog pešačkog prelaza, smišljam koji ću izgovor dati policajcima, ako me zaustave.
Stvarno ne razumem one momke, koji kad se sretnu, ljube se u obraz. Pokušavam, ali ne razumem ih. Čudno mi je to. Zašto ne mogu jednostavno da se rukuju?
Ima nas četvero u kući i imamo 5 televizora, ali se svejedno svađamo što ćemo gledati.