Veceras sam decku poklonila svoju detelinu sa cetiri lista, koju sam cuvala oko 10 godina. Lepo se osecam. Nadam se da ce mu doneti srecu...
Duša me boli kad vidim kako mi život prolazi, imam 23 godine , završavam fax, izlazila sam , zezala se i sve to ali opet imam osećaj da je to sve premalo, i to što sad sedim i učim a ne uživam jer sam vredno radila cele godine me ubi u pojam, što je najgore ni kad prođe rok neće mi bolje biti jer neće biti para da negde otputujem a ni da izlazim ovde gde jesam, e životeee...
Nedavno smo putovali na more, na radiju je bila pesma "Jedan dan života", a moji roditelji su se misleći da sestra i ja spavamo uhvatili za ruke i u duetu pevali dok smo se vozili. Bila sam jako srećna videvši ih tako srećne, i poželela sam da i ja jednog dana pronađem nekog ko će me tako voleti. :)
Sa svojih 20 sam mahinalno, nakon što sam vidjela kazaljku bojlera, rekla: "Neko misli na mene!". Šta ti je navika...
Kad sam nervozna idem na jedno mesto odakle se vidi veći deo grada, zapalim cigaru, pijem guaranu i svu nervozu prenesem na papir koji kasnije bacim... Bude mi nekako lakše...
Jedan drug iz druge škole, znamo se, pravi žurku i pozvao je sve moje samo mene nije. Osećam se kao popišan.
Moja drugrica je nazvaka psa Taksi. Jedan dan je otišao iz dvorišta i ona je morala da ga traži. I tako je ona išla ulicama i vikala Taksi a ljudi su se čudili i mislili da nije normalna..
Voleo bih da imam neku pesmu da mogu da kažem ono čuveno: ,,Gde me nađeee?".
Mrzim kad izgubim nešto, pa onda pitam nekog gde je ta stvar, i dobijem odgovor: "Tamo gde si ostavio!".
Osećam se lepo kad kažem 'u redu je' i ostavim bakšiš u kafiću.