Najviše mrzim kad odem u neki klub i neka cura krene da igra sa mnom, a ja ne znam da igram...
Ne verujem u horoskop, ali uvek ga pročitam i nerviram se ako nešto loše piše.
Sa 17 godina ostala sam trudna. Moj dečko imao je 19 godina. Neki bi mislili da je to kraj sveta, pomišljali kako da od ovog "problema" pobegnu. Mi? Mi smo uradili suprotno-venčali smo se. Verovali smo u našu ljubav. Verovali smo da će sve biti u redu. Mnogi su mislili da ne znamo šta radimo, da će to pući, da će me on ostaviti. Danas, 12 godina kasnije mi imamo predivnu porodicu, veliku decu i jači smo nego ikada. Uvek smo slušali svoje srce a ne druge ljude i to je ono što nas je sačuvalo. Mogu da kažem da sam srećna žena.
Kada sam bio mali bojao sam se silaženja niz stepenice, silazio sam sjedeći jer sam se bojao da ce stepenice propasti.
Šišao sam druga kad smo bili na moru, 10 minuta pred izlazak i crkla nam je mašinica na pola glave...
Svaki put kada uđem u taxi izmislim neki lažni identitet u slučaju da me taksista pita za ime.
Kad sam išla u osnovnu na kontrolnom iz srpskog bilo je pitanje ko je napisao priču "Svitac traži prijatelja". Ja se zbunila skroz, sećam se da je neko kinesko ime (u pitanju je Su Ju Đin), ali nema šanse da se setim... Jedino kinesko što mi je padalo na pamet je reka u Kini Jangcekjang (tata me učio geografiju od malena) i ja napišem to. A učiteljica stavi tačno.
Ne mogu bez muzike, kad god nešto radim uvik mi nešto mora svirati.
U prvom osnovne učitelj nas je terao da "zavežemo" noge za stolicu, odnosno da ih držimo obavijene oko nogu stolice i da se tako ne pomeramo u klupi, ne vrpoljimo i ne klizimo po stolici... I danas (30godina posle) tako sedim, nogu obavijenih - "zavezanih" za stolicu..
Kad sam bio klinac, stalno sam prevrtao upaljac kako bi nivo plina bio isti na obe strane.