Mrzim kada odem do prodavnice i vratim se kuci a tata kaze "Ne izuvaj se"
Uhvatio mi usisivač tepih i ja mu vičem "Fuj to, fuj to!"
Masturbiram pre odlaska na spavanje jer tako lakše zaspim. Žensko sam.
Kad sam bila mala zvala sam na telefon nepoznate brojeve i kad se neko javi rekla bih: gori gori! Kad pitaju šta, ja kažem: pita u rerni!
Živim za dan kada će devojka sa kojom dogovorim dejt u npr 7:00 stvarno doći u 7:00. Ima da je oženim momentalno.
Kada se posvađam sa muzom odjednom me nešto jaaaakooo zaboli, plačem, previjam se i on poklekne i bude sve po starom. Samo ne kužim kako ne shvati da blefiram.
Kad god me zadesi crveno svetlo na semaforu u kolima sa ćaletom, čovek obavezno pusti krajišnike na radiju, odvrne do daske, spusti prozore da bi me blamirao pred devojkama na pešačkom.
Imam jednu prosto neverovatnu životnu priču. Studirala sam u jednom gradu i živela sam sa cimerkom u jednoj zgradi na 4. spratu. Na spratu poviše mene je živela jedna stara bakica. Uvek sam joj pomagala nositi kese iz dućana i tako bi se nekad zapričale. Uvek sam bila osetljiva na starije i nemoćne, pa sam joj s vremenom počela pomagati i oko drugih stvari. Pospremila bi joj po kući, otišla bi joj platiti račune, donela nesto iz dućana, ali najvažnije od svega: popila bi kafu s njom s vremena na vreme, razgovarala s njom i slušala je šta ima da kaže da ne bude usamljena. Pošla sam kući nakon ispita i zaboravila sam na studij i bakicu, samo sam se kući zabavljala s drugarima. Dok nije zazvonio telefon. Bio je to jedan odvetnik. Bakica je umrla i oporučno ostavila meni svoj stan. Nije imala nikoga i tako mi se htela zahvaliti na pažnji koju sam joj davala tokom tih nekoliko godina. Ne možete zamisliti kako sam se osećala. Sad se udajem, i živet ću s mužem u tom gradu, u tom stanu.
Ma šta god bilo nikad pred dečkom ne ogovaram niti omalovažavam drugarice.