Sećam se kad nam je nastavnica u osnovnoj školi dala temu za pismeni zadatak ''Tada sam bio zadovoljan sobom '' . I dok su sva pametna deca pisala kako su pomogla kevi, starici u busu, kako su pobedila na fudbalu, dobila peticu u školi itd itd..ja sam pisao kako sam kupio sliku, lep tv i uredio svoju SOBU...Zato što sam shvatio da treba da opisujemo svoju sobu a ne neki svoj uspeh... I dan danas se smejem zbog toga.
Kao mala sam stajala pred ogledalom i svaki dan molila Boga da se prolepšam! P.s pomogao mi je!
Imala sam sreću da završim fakultet, nađem posao, nađem divnog muža, sa kojim sam pre 4 meseca proslavila 20 godina braka .Ali sam ostala uskraćena za ono najvrednije- decu. Muž i ja smo godinama pokušavali, odlazili na preglede, sve je bilo u redu ali jednostavno nije išlo. Ali nismo odustajali, nismo prestali da se volimo i da se nadamo. Sada imam 39 god, muž 43, pre 8 sedmica ostala sam trudna. Pre nekoliko dana sam saznala da nosim trojke. Nikad nisam verovala u čuda, dok mi se jedno nije ostvarilo. Nisam verovala u ništa, a danas verujem u sve.
Nije mi jasno zašto ljudi koji nemaju uslove imaju desetoro dece, a oni bogati jedva jedno.
Istina je da mali znaci pažnje mnogo znače devojkama. Jedan od mojih bivših me često iznenađivao čokoladicama, ružama. To je meni mnogo značilo. Iako je to bilo davno, čuvam svaki omot od čokoladice.
Sinoć je mama pričala sa tetkom iz Pariza preko telefona i zaspala u pola razgovora. Poslije joj slagala da se veza sama prekinula a nama zaprijetila da ne smijemo nikom to reći a pogotovo ne tetki.
Kada u nekom stranom filmu čujem reč bravo ili super, na trenutak se osetim kao da govorimo isti jezik.
Uvek sam obožavao košarku, ali sam bio onaj "ulični" košarkaš", nikad nisam trenirao. Neki kažu da bih danas igrao u našoj reprezentaciji da sam bio imalo ozbiljan. Redovno sam dobijao svoje drugove koji su trenirali, a neki od njih su danas zaista daleko dogurali. Sada mi je krivo što nikada nisam bio barem malo ozbiljniji.