Nikada u životu nisam imala sreće niti verujem u nju, bukvalno, ne postoji stvar u životu za koju mogu da kažem da je to bila sreća.
Često razmišljam o vanzemaljicma. Da su tu negdje, da se nesmetano krećemo, da ih ne vidimo jer mozak ne može stvoriti sliku , jer su nam njihovi oblici nepoznati. Šta ako vremenom dođe do sudara svjetova?
koliko smo im blizu da sve česće
...da li će nam njihovi obrisi postaju nam prihvatljivi
i mozak će stvarati sliku?!! Zvuči neprihvatljivo, ali moguće, isto kao što nam je bilo neprihvatljivo prije 10 godina da će npr postojati telefon na dodir. Iskeno , plašim se :/
Kad sam bila mala tetke, ujne, stine. . . su mi obećavale kako će mi kad se budem udavala igrati na stolu. Došao je dan mog venčanja, žurka ludilo a moje tetke, ujne cupkaju, a ja lepo odem do njih i kažem im dal se sećaju obećanja. E onda je zurka bila veća kad su se već starije žene popele na stoa ja sam bila srećna što to nisu bila znate ona LAŽNA OBEĆANJA.
Dok smo se zabavljali, voleli smo se vozati gradom, slušati muziku i šutiti. Danas smo dobri prijatelji i još uvek znamo odvrnuti muziku i satima se vozati.
Volim kada dođe neko u goste ko me dugo nije video, pa se sav važan isprsim kad izlazim i namerno pričam dubljim glasom, da bi mi rekli kako sam porastao i kako sam sada muškarac.
Upisala sam Pravni fakultet ne zato što to volim i što se pronalazim tu, nego zato što me je rođeni otac tužio na moj rođendan za smanjenje alimentacije, tužio je moju majku više puta i zagorčavao joj život. Želim da budem sigurna kasnije, da mogu sama da se branim za svoja prava a i da se odbranim ako to bude zatrebalo. Najsigurnije je kada se boriš sam za sebe, kada barataš materijom i činjenicama.
Vremenom sam zavolela fakultet i ne kajem se što sam ga upisala.
Pre par godina vozimo se moja drugarica, moja bratanica i ja.. I tako se ja žalim kako me samo neki kreteni muvaju, kao da imam 'kretenometar', čim vidim kretena ja se zaljubim. I posle jedno deset minuta, moja bratanica, koja je tad imala 3 godine, kaže meni 'Teto, a da nisi mozda i ti KERTEN?' Umrla sam od smeha tad, a sad vidim da je bila u pravu...
Kad sam u nekoj gužvi i želim da se provučem, obavezno pričam 'Excuse me'. Čudno, ali pali. Naš narod te onda pušta...
Držim fotografiju simpatije na desktopu, i svaki put kad sjedam za komp kažem 'ćao ljubavi'...
Prije dvije godine, mama, tata, mala sestra i ja odlučili smo malo prošetati po gradu. Otac je vodio seku za ruku, a mama i ja smo išli iza njih. Ujednom trenutku, tata je zastao sa jednim poznanikom da se pozdravi, a ja sam odgovarao na poruku naboljem prijatelju, oko našeg izlaska tu noć. Već sljedeći trenutak sam se okrenuo i vidio svoju seku na sred ulice. Potrčao sam prema njoj, zgrabio je i bacio i od tada se ničeg ne sjećam. 15 dana sam bio u komi, slomljena noga, polomljena rebra. Spasio sam svojoj sestri život. Prvo što sam ugledao, nakon buđenja iz kome, bilo je to njeno malo, slatko lice. Bilo mi je drago što je ostala živa, plakao sam kao dijete. I danas-dan moji roditelji mi ne prestaju zahvaljivati na tome, a ja samo pogledam u nju i shvatim da bih opet isto ponovio.