Žensko sam, treniram rukomet dugi niz godina i mrzim kad dođe leto i moram da se skinem u majcu, jer imam veći biceps od pola muškaraca.
Moj dečko i ja smo vodili ljubav kad nam je u jednom trenutku njegova majka upala u sobu da bi nam donela kolače. Izašla je iz sobe kao da "ništa nije videla". Ubio me je živi blam. Kasnije je opet ušla da mi kaže da je sve ok, i citiram: " bolje je to nego da se svađate".
Najviše volim osećaj kad uveče pred spavanje skinem brus, a grudi se opuste i tresnu, kao da mi kažu '' hvala ti ''.
Dok idem ulicom ocenjujem odevne kombinacije drugih devojaka u sebi, na skali od 1 do 10.
Voleo bih da imam jedno 100.000 dinara, i da sve potrošim u knjižari! I opet bi ostalo knjiga za koje ne bih imao para...
Nikad nisam osetila nikakav miris, ništa... Ne znam ni kako hrana miriše, parfemi, ne osećam kad nešto smrdi, gori, baš ništa.
Pre 4 god devojka mi je doživela tešku saobraćajnu nesreću, 2 nedelje je bila u komi. Tad sam imao 20, svaki dan pre/posle faxa kad god sam mogao bio sam u bolnici i sedeo pored nje, pričao joj ili samo sedeo i posmatrao je. Sve dok jednog dana mi nije zazvonio mobilni, naša pesma (Kelly Rowland - When Love Takes Over)… Izašao sam da se javim, kad sam se vratio u sobu, ona je sva mamurna otvarala oči, nasmejala se i rekla: “volim te”… (taj mali smešak, bio je najlepši ikada). A dalje… dalje se samo sećam zvukova: pištanje kardiograma, vika sestre i doktora, zvuk defibrilatora, njegovi udarci… I rečenice: “ne, stani, otisla je… 11:42”
Svake godine 20.09. ma gde god bio šta god radio u 11:42 pustim istu pesmu, progutam ogromnu knedlu, suzdržim suze, i kazem: “i ja tebe”.
Danas sam položila jedan od najtežih ispita na fakultetu. Nisam spavala, nisam jela, zapostavila sam samu sebe... I danas se sav trud isplatio. Ali najdraže mi je od svega kad sam vidjela koliko se ljudi brine oko toga da li ću položiti ispit jer su svi znali koliko se mučim oko njega i koliko mi je važan. Koliku zapravo imam podršku, koliko sam iskrenih zagrljaja i osmijeha dobila danas. Mnogo mi je drago što sam uspjela sa 20 godina da stvorim neki krug ljudi oko sebe koji me baš vole i koje volim. Uspjeh je još veći kad ga možeš podijeliti sa pravim ljudima.
Uvek pre nego što počnem da pišem, na jagodici kažiprsta leve ruke proveravam da li hemijska olovka radi.