Kupila sam suprugu košulju za rodjendan. Prvi put kada ju je obukao rekao mi je:"ovo bi mogla biti ženska košulja, dugmad je na pogrešnoj strani", rekla sam:"nemoguće, kupila sam je na muškom odelu..." Međutim, posle sam videla te košulje baš na ženskom odelu. Sada ćutim, ako kažem, neće je više obući, a osećam se papak. :)
Mrzim kad prodavačica pokušava da mi ugura u kesu i hleb, i sok, i čokoladu, i sapune, i sredstva za čišćenje, sve u istu kesu.
Lepim žvake ispod stola u mojoj sobi već duže vreme :(
Volim da vozim motor na duže destinacije. Kad se vratim u svoj grad pored table sa natpisom uvek pritisnem sirenu. Ovo leto kad sam se vratio sirena se zaglavila, a bilo je 11 uveče. Osećam da su mi spominjali celu familiju dok nisam skinuo kleme sa akumulatora. :-)
Prezirem kada sanjam da trčim, pa se živa pokida koliko se umorim. Kao usporen snimak!
Pre dve godine od nas 6 ukućana jedina sam se setila maminog rođendana. Bilo joj je krivo što se ona svima seti rođendana, a njoj niko i poče plakati. Brat joj je prišao, zagrlio je, pogledao u mene i rekao ti si za sve kriva. Ne znam kako, ali na kraju dana svi su govorili da sam kriva...
Tražeći punjač našao sam usnu harmoniku koju sam tražio neki dan, štimer koji tražim već mjesec dana, udice i plovke koje sam tražio tri dana. Još malo naći ću i žvaku negdje zalijepljenu još iz osnovne škole, ali punjača nema!
Radim u Bus Plus kontroli i još mi se nije desilo da nastupim agresivno prema nekome, niti da nekoga isteram napolje. Desetine ljudi koji se švercuju svakodnevno me na ulici i kada sam u civilu pozdravljaju. Ali, 98% ljudi na moju rečenicu: "Dobar dan, kontrola", napadnu, psuju, vređaju, prete... Tada moje samopouzdanje padne pred nekolicinom psovki i uvreda. Kao da ja volim to što radim, radim za platu a ne da bih isteravala pravdu. Posle svake smene me boli glava...
Juče sam svom sinu pomogao da nauči da vozi bicikl. Skinuli smo pomoćne točkove i vrlo brzo je uspeo da održi ravnotežu i sam vozi nekoliko desetina metara. Kako je samo bio ponosan. Kako je bio srećan. A ja sam ga stalno hvalio kako je veliki dečko i kako je lako i brzo naučio da vozi bicikl. U jednom trenutku mi je spontano rekao: “Tata, hvala ti što si tako dobar prema meni.” A ja sam se potpuno istopio od ljubavi. Zar je moguće da dete od 5 godina zna toliko da ceni pažnju koju mu posvećujemo, čak toliko da može da je iskaže rečima?
Pre par dana sam pio sa drugarom, bila je neka tužna pesma,i video sam da su mu krenule suze (raskinuo je sa devojkom koju i dalje voli). Ustao je od stola i otisao iz kafića. Otišao sam posle par minuta kod njega, i video ga kako plače. Ja tu onako malo zagrejan počeo da ga tešim, i počnem i ja da plačem (obično mi suze ne krecu tako lako). On me je zagrlio i rekao mi da sam mu najbolji drugar. Posle sam još više plakao.