Duša me boli kad vidim da je moja bivša devojka, koju sam volio više od svega, postala riba koju svako može da ima kad poželi. A nekad sam je smatrao za najbolju devojku i osobu na svetu.
Radim u firmi gdje se prodaje sve i svašta i kad sam lijen da donesem neki artikal iz magacina samo kažem da nema.
Prošle godine sam bio sa roditeljima u jednom restoranu na ručku i jeo ribu. Nasuprot mene je sjedila prelijepa djevojka, duge plave kose, plavih očiju, čaroban osmijeh, savršenih crta lica..Krila su joj falila da bude anđeo. Razmjenjivali smo poglede i osmijehe, krijući od ostalih u restoranu.
Eh, drugovi moji, prokleta riba :/ zalutala koščica i zabila mi se u grlo, počeo sam roktat k'o krme, poplavio, pozelenio, požutio..cijeli restoran se digao na noge..Sljedeća scena koje se sjećam je da sjedim na istoj onoj stolici, mašu mi lepezom da dođem sebi, nasuprot mene nema one djevojke ni njenog društva. Sram do neba i nazad.
P.S. Bar sam preživio !
Kada se setim bivše, pustim brzu muziku da mi povrati muškost.
Prilikom tusiranja moje sestre od 4 godine, polila me je vodom i počupala me, ja sam sva iznervirana rekla 'dobro bre šta hoćes od mene?' a ona mi je sva važna odgovorila 'malo poštovanja'
ostala sam u šoku i počela da se smejem kao luda!
Koji sam ja peh, kad god odigram kladionicu, obavezno moram pasti prvi par koji počinje. Onda iz žala za izgubljenim parama, čekam ostale rezultate da vidim jesam li barem bio blizu.
Raskinuo sam sa devojkom, ali ovog puta kafana me videti neće!
Kad god želim nekome nešto da objasnim il' dokažem, poželim da imam papir i olovku i fino im sve to napišem. Jednostavno bolje se izrazim na papiru nego govorom.
Jedan od ključeva na mom privesku je ključ od stana u kojem ne živim preko 10 godina. Čuvam ga kao uspomenu na detinjstvo.