Kupila sam suprugu košulju za rodjendan. Prvi put kada ju je obukao rekao mi je:"ovo bi mogla biti ženska košulja, dugmad je na pogrešnoj strani", rekla sam:"nemoguće, kupila sam je na muškom odelu..." Međutim, posle sam videla te košulje baš na ženskom odelu. Sada ćutim, ako kažem, neće je više obući, a osećam se papak. :)
Po načinu na koji se moja mama javi na kućni telefon ili kako izgovori prvu riječ nakon onog ''halo'' uvijek znam ko nas zove. :D
Obožavam cipele sa visokom štiklom i imam ih preko 30 pari. Međutim, sa dečkom sam 3 godine i kako vreme prolazi sve više postajem svesna toga da neću moći da ih nosim kada sam sa njim, jer sam u štiklama malo višlja od njega, a to mi tako teško pada i ne znam šta da radim. Žao mi je, jer sam provodila ceo dan u štiklama i bez njih ne znam kako bih funkcionisala..
Od trojice ujaka imam ukupno devetoro braće i sestara, koji su mlađi od mene 12 i više godina. Ne mogu da vam opišem taj osećaj kada se svi okupimo, kuća puna dece, svi nasmejani, srećni, što je bitno slozni su. I večito njima trojici govorim koliko su, zapravo, bogati ljudi. Jako bih volela da i meni sutra bude puna kuća dece. :)
Kada me je majka pitala kakvu tortu želim za osamnaesti rođendan, rekao sam da hoću onu iz koje će da izađe striptizeta.
Imam 26 godina i dan danas ne mogu da zaspim bez moje lutkice. Ona ima 20 godina, sva je ofucana i ružna ali ja je volim najviše na svetu. Ide u miraz kad se budem udavala...
Živim u imućnoj porodici, imam brata i sestru, treće sam dete, ali ne i mezimac. Uvek sam imao sve, a nije mi trebalo ni pola od toga... Rođeni brat je bivši narkoman (ima staž od 15 godina) i uvek je sve bilo usmereno ka njemu, da bi se izlečio. Ipak, ne mogu da krijem, da me boli to što su mi roditelji ljubav pokazivali kroz novac (ekskluzivna letovanja, motori, skupi automobili)... Završio sam državni fakultet u drugom gradu, bez njihove pomoći, niko nije znao ko su mi roditelji, išao sam autobusom na predavanja i ispite, dao sve u roku... čak sam od ortaka i ortakinja na faksu krio da imam para, da se ne bi osećali manje vrednim pored mene... Kasnije sam našao dobar posao, trudio sam se da se za sve izborim sam. Sada sam dao otkaz, pakujem se i selim daleko, jer i kada se čitava agonija oko burazera, hvala Bogu završila, oni i dalje najviše pažnje posvećuju njemu... Pre neki dan mi je otac rekao da je razočaran u mene, to je bio kraj. A nikada me nije pohvalio. Inače imam 25 godina.
Petljala sam po kuhinji sat vremena.
Istuširala se taman kad je rerna bila gotova.
On samo što nije stigao.
Za slučaj da je ono tamo nejestivo nisam obukla brus.
Što je sigurno, sigurno je.
Nosim ručni sat a uvek kada me neki pita koliko je sati je pogledam na telefon prije nego što odgovorim