Gledam preko puta moje kuće, komšije ispraćaju ćerku, koja ide u Ameriku sa mužem da živi za stalno. Sin im je već odavno tamo. Oni ostadoše ovde sami da žive do kraja života. Džaba im onolika kuća i sve pare što imaju kada će svoje najmilije viđat jednom u dvije godine, zato nikad neću otić iz svoje zemlje, pa valjda će i ovde nekad krenuti na bolje...
Drugu i meni je šifra za cigarete 'barbika', a imam 21 god..
Majka me često čudno gleda.
Kada sam bio mali (oko 4 godine) uzeo sam telefon i lupao neke brojeve,onda kada bi mi se neko javio i pitao: "Ko je?" ,ja bih rekao : "Izvinite molim vas,pogrešili ste broj." i onda bih prekinuo vezu.
Volim svoj posao, sa zadovoljstvom dolazim sat vremena ranije, ostajem duže, ponekad dođem i subotom.
Svaki put kad' izvlačim kabl iz usisivača tripujem da sam kauboj.
Ja kad čitam simptome različitih bolesti na internetu imam utisak da bolujem od svih njih.
Uvek pre spavanja zategnem lepo krevet i polako se uvučem da slučajno ne rasturim to, a onda ujutru kad se probudim ko bomba da je pala kako mi izgleda krevet.
Moj tata i dečko koga volim se sada ne podnose... To je jedan od glavnih razloga što više nismo zajedno... Obojica su dobri ljudi i obojica imaju donekle opravdan razlog ljutnje jedan na drugog... Obojicu volim i razumem, samo bih volela da i oni razumeju mene... Volela bih da shvate koliko mi je teško i koliko me je sva ta pometnja iscrpela... Osećam se tako bespomoćno i beživotno... Ljudi koje volim najviše na svetu su me doveli do toga da sam zaboravila da se smejem...
Imam 17 godina i danas kad sam ručala sa svojim sestrićem (2) pravili smo ''brkove'' od mlijeka.
Pitam ja dedu: "Kako si deda oženio babu, na koju foru"? On kaže da je išao tri puta kod nje da je prosi i ništa. Svaki put baba nešto vrda, neće, pa hoće. Zadnji put ja dođem i pitam je da krene sa mnom, ona kao razmislja. Ustanem ti ja i kažem: "Ako hoćeš, evo ja, ako neces
odoh ja. Od kuce mi strmo poći, evo ti k**** što ću ti više doći"! I pošla je momentalno.