U mom životu pored moje majke postoji još jedna žena koju volim kao da me je rodila. Iako zvuči čudno, ta osoba je tatina bivša supruga. Moj otac se razveo od nje pre 30 godina (razišli su se jer se nisu slagali, a i on nije umeo da vodi računa o porodici, pio je, kockao...), iz tog braka imaju ćerku i ostali su prijatelji i nakon razvoda. Kasnije je tata upoznao moju majku i dobili su mene. Njegova bivša supruga takodje ima čoveka sa kojim živi. A tata je i u drugom braku nastavio sa istim načinom života, i bili smo više gladni nego siti. Medjutim, tatina bivša supruga je neko ko je uvek pomagao finansijski, oblačio me, slao hranu, igračke....takodje išla bih često kod sestre po nekoliko dana, i ta me je žena pazila, mazila kao da sam joj rodjeno dete. Nikada me nije odvajala od svoje ćerke. Da nije nje, ne znam kako bi smo izgurali dalje. Ja sada imam 18 godina, sestra mi se udala pre par godina, a uvek kada sam u mogućnosti odem kod svoje druge majke da je posetim. Ona je najbolja osoba na svetu!
Kada izgubim nešto, tipa telefon, ključeve .. Prvo pogledam da li je u frižideru, jer odatle ne izlazim!
Na moru sam par puta videla zvezde padalice. Prvih par puta sam zamišljala neke lepe želje, za ostale sam se zezala i želela neke gluposti. Sve su se ostvarile, i prve realne, i druge glupe. Više se ne zezam sa padalicama.
Najsmešnije mi bude, kada nakon nekoliko godina čujem pesmu koju sam pevala kada sam bila mala, i tek je onda skapiram. :D
Gore se osećam kada ja povredim nekog nenamerno, nego kada mene neko povredi.
Imam osećaj da mi se devojke javljaju samo kad im je jako dosadno.
Uvek kada otvorim jogurt u caši, onaj poklopac isavijam na 1000 delova!
Ovo mi već neko vreme leži na duši, ali nikome nisam ispričala.
Oktobar, vratila sam se kući i zatekla majku kako plače. Objasnila mi je da je mom deki, njenom ocu, pronađen tumor i da mu je ostalo najviše tri meseca života, ali to on ne sme da zna .Nisam ništa rekla, samo sam potrčala kod njega kući. Kroz terasu sam videla upaljeno svetlo. Pokucala sam na vrata, bila su zaključana, zatim sam zvonila i lupala i ništa. Plakala sam i mislila o svemu. Istrčala sam iz zgrade i krenula da ga tražim. Trčala sam ka prodavnici u koju je uvek išao. Prolazeći pored parka, slučajno sam bacila pogled u nadi da se odmara. Na klupici ispod svetiljke sedeo je čovek sa štapom i gledao ispred sebe. Lišće je padalo oko njega, a on je sedeo zamišljen na klupici, sam. Ne mogu da vam opišem koliko je sve bilo tužno. Zagrlila sam ga najjače što sam mogla, plačući, a on se smejao i pričao da ne plačem jer ne umire ili slično. To je bila i biće najtužnija slika za mene u životu. Početkom decembra je umro.
4-ta godina fakulteta, ja i kolega nismo neki studenti, slabo idemo na predavanja i vežbe, sve ostale kolege i koleginice redovni/ne, i par dana pred ispit, taj kolega i ja odemo na jedne konsultacije i nadoknadimo ceo semestar vežbi, razvalili - 60 bodova od 60, a ostalima krivo. Nije mi bilo drago što je njima bilo krivo, nego mi nije jasno zbog čega im je uopste krivo?! Da li je neko bolji ili gori od mene, meni uopste nije bitno.
Nikad neću zaboraviti dopisivanje iz osnovne škole, prvo počne cimanjem i ako uzvratisš cimanje stiže poruka:"Hoćeš da se dop?"