Pre par godina nisam imala para da kupim kartu za koncert Zdravka Čolica. Dečko, drugarica i ja odemo na Ušće da slušamo sa strane. Kad je počeo koncert ja sam igrala i pevala i radovala se. Priđe mi žena i kaže "Mi smo dobili 2 karte, ali ne idemo na koncert, poklanjam ih tebi jer vidim koliko ti se ide". Često mislim o toj ženi i nadam se da je srećna u životu. Gospođo, HVALA!
Dok sam bila mala 7-8 god. Prilikom slušanja stranih pjesama sam pisala tekst u svesku, onako kako se riječi izgovaraju i ćirilicom... Pa kasnije čitam taj tekst i pokušavam naučiti pjesmu. Najgore kad vidim šta sam slušala -.- i zahvaljuem se Bogu što moji nisu znali o čemu pjevam. Samo primjer Pachanga-Loco: Ajlajk dseks vitju aftr d partis, ajvana go ovr jor badi -.-
Uvek kada bi se igrali žmurke kao mali i kada bih se sakrila i čekala da me pronađu, uvek mi se piškilo i cupkala sam dok me ne pronađu. :D
Kada sam bila mala spavala sam na krevetu na koji se nisam mogla sama popeti. Jednom prilikom sam zaspala pokušavajući da se popnem na njega. Noge na podu, glava na krevetu.
Primetila sam da se moj pas još više oraspoloži kad mu pričam na španskom. :)
Pokušala sam da zapalim cigaru uz pomoć upaljača koji jedva radi i acetona. Zamalo da zapalim kuću...
Ovo mi već neko vreme leži na duši, ali nikome nisam ispričala.
Oktobar, vratila sam se kući i zatekla majku kako plače. Objasnila mi je da je mom deki, njenom ocu, pronađen tumor i da mu je ostalo najviše tri meseca života, ali to on ne sme da zna .Nisam ništa rekla, samo sam potrčala kod njega kući. Kroz terasu sam videla upaljeno svetlo. Pokucala sam na vrata, bila su zaključana, zatim sam zvonila i lupala i ništa. Plakala sam i mislila o svemu. Istrčala sam iz zgrade i krenula da ga tražim. Trčala sam ka prodavnici u koju je uvek išao. Prolazeći pored parka, slučajno sam bacila pogled u nadi da se odmara. Na klupici ispod svetiljke sedeo je čovek sa štapom i gledao ispred sebe. Lišće je padalo oko njega, a on je sedeo zamišljen na klupici, sam. Ne mogu da vam opišem koliko je sve bilo tužno. Zagrlila sam ga najjače što sam mogla, plačući, a on se smejao i pričao da ne plačem jer ne umire ili slično. To je bila i biće najtužnija slika za mene u životu. Početkom decembra je umro.
Uh, teško je početi ispovest, ali osećam da sam na nekoj prekretnici u životu, pa evo, da olakšam sebi... Celog života mi je bilo teško, do 15. godine sam spavala na podu sa mamom, jer živim sa 'ocem' koji je neviđeni egoista... Sada ne razgovaram sa njim iako živimo u istoj kući, jer ne zaslužuje, dok svoju mamu volim najviše na svetu, jer daje poslednji atom snage da mi pruži koliko može... Često nisam imala novca za hleb, za knjige, obuću... Plakala sam mnogo i pitala se kako je to živeti normalan život... Ali me to nije omelo da učim i trudim se... Sada sam upisala fakultet, još malo ću da se uselim u dom i završiću ga kako znam i umem... Nadam se i da ću naći neki poslić u Beogradu da bih mogla da plaćam sve troskove... I želim da za 5 godina budem uspešna žena koja će da pruži svojoj porodici sve i omogući normalan život.
Uvjek sam želio da se nađem u njenoj koži i da osjetim to što ona osjeća kada stiže neka moja poruka i ona je čita, poruka koju sam pisao onako direkno iz duše, bez ikakvog razmišljanja .