Sreli smo se pre neki dan. Pričali smo kao neki poznanici,a nekada bili jedno drugom sve.
Kada podižem roletnu na prozoru glumim stripera koji se penje uz šipku.
Kada navečer zaključavam vrata uvijek mislim da neko trči prema njima, pa se trudim da ih što brže zaključam.
Imala sam više povjerenja u profesoricu srpskog jezika nego u drugarice iz razreda, u pismenim zadacima sam joj rekla stvari koje njima nisam mogla.
Priznajem da bih dao sve da mi bivša pošalje poruku, a pravim se da mi do nje više nije stalo.
Radim kao promoterka u marketima...i ne možete ni da zamislite koliko smo siromašan narod,ali zaista imamo dušu...
Za svoj 16. rodjendan dobila sam najlepši džepni noz od caleta uz reci: "Evo sine, znam da si umetnička duša. Neka ti u životu služi samo za oštrenje olovaka, ali (daleko bilo, zlu ne trebalo) da išaraš nekog u slučaju samoodbrane kako te tata učio". Uvek ga nosim sa sobom, a najviše iz emotivnih razloga. Sad imam 20 i svaki put ga s vremena na vreme naoštri. Prosto ga obožavam!
Pre neki dan sam čekao bus pola sata, tek sam se onda setio da bus ne ide tim putem.
Imam više prijatelja nego prijateljica. Momci su bolje društvo i ne traže od tebe da im pričaš svaki djelić svog života. Sve okrenu na zezanciju i uvijek te oraspolože. Nisu ljubomorni i čuvaju tajne. Takvi su bar moji prijatelji. Mi cure bismo mogle nešto naučiti od njih...