Kad sam bila mala,bila sam ubeđena da je moj deda Šaban Šaulić...
Mrzim to što se previše vežem za ljude, što u svakoj vezi zamišljam da sa tom osobom ostajem do kraja života i što se maksimalno dajem i kad se to sve završi, ne znam kuda da skupljam sve svoje djeliće da bih se vratila u normalu.
Meni je dečko za rođendan spakovao u kutiju sve sitnice o kojima sam zvocala mesecima da mi trebaju, a nikako da kupim: šnalice, rajf, sat, minđušice, pertle, maskaru, sjaj, flourescentni lak za nokte, žuti kaiš, slušalice za telefon... Shvatila sam tada koliko obraća pažnju na sve što mu kazem!
Kao mala sam stavljala toplomer u radijator da ne bih išla sutradan u školu..
U školi kad se nešto dešavalo, tj. kad se brojalo, uvek je jedno falilo, i nisu mogli da se sete koje je to jedno, a to jedno sam bila ja. Bila sam toliko neprimetna...
Nema gore stvari nego kada uvlačim dim, a neko izvali nešto... Umirem od smeha i kašljem u isto vreme...
Drug me vozio kući na motoru posle izlaska. Bilo je hladno i bila sam umorna pa sam ga obgrlila oko struka i legla na njegova leđa umesto da se držim za one rukohvate. Mislim da sam prikunjala samo na minut, dva, kada sam shvatila da su mi ruke skliznule... mnogo niže nego što bi trebalo da budu. "Njega" sam probudila u svakom slučaju...
Kada sam bio mali, kada god bih jeo neki slatkiš nisam hteo da pijem vodu, ma koliko bio žedan da ne bih isprao sladak ukus iz usta.
Vraćam se kući u četiri ujutru, pešaka. Idem auto-putem (Beogradom). Pešačim, jer sam u bedaku zbog jedne cure. Lik staje busom i pita me dokle idem. Ja mu kažem, i on me 'ladno odveze do kuće. Nisam znao kako da mu se zahvalim, pet puta mu se zahvaljivao, otišao kući i zaboravio na sve probleme. Kako mi je samo drago što još uvek ima dobrih ljudi.
Kad me neko tokom razgovora slučajno pljune, ja se slučajno počešem baš po tom mestu.