Imam prekrasnog dečka koji me pazi kao kap vode na dlanu. Prosto ga obožavam. No od njega krijem jednu tajnu. Prije njega sam imala dečka 10 godina, i nakon prekida sam na leđima istetovirala kineskim slovima njegovo ime. Uskoro ću da se udam za novog decka, ali mu ovo nikada neću reći.
Namerno izazivam svađe sa dečkom zato što jedino tad mogu da izvučem iz njega bilo kakve emocije.
Moj mali blam se desio pre dvadesetak dana u Čanju na letovanju. Vraćali smo se iz izlaska i seli pored šetališta. Jednog momenta sam osetila kako mi se neviđeno piški i da do hotela neću izdržati, pa sam otišla iza nekih prodavnica i trafika. Samo što sam ispraznila bešiku (niko od mene nije bio srećniji), ustala navukla gaćice, zakopčavam šorc... kad se u tom momentu pale parkirana kola ispred mene. Nastavila sam kao da se ništa nije desilo.
Napišem ja ispovest i u međuvremenu izađe na najbolje. Za to vreme ja odem sa devojkom napolje i sedimo na klupi, upalimo ispovesti da čitamo, i ona naleti na moju i opali "osuđujem" i još kaže "kako neko može takvu glupost da napiše".
Kada sam jednom nešto plaćao u radnji mislio sam da prodavačica treba da mi vrati pet dinara, a ja sam rekao "u redu je"... ispalo je da sam ja njoj bio dužan pet dinara.
Nikad ne pojedem zadnju kockicu čokolade jer to znači da moram ići baciti omot.
Oduvek me je zanimalo šta znači: "Sunce li ti kalaisano"?
Juče mi je najbolji drug rekao da više ne može da se druži sa mnom jer nisam u stanju da finansijski ispratim njegov stil života.
Uvek sam obožavao košarku, ali sam bio onaj "ulični" košarkaš", nikad nisam trenirao. Neki kažu da bih danas igrao u našoj reprezentaciji da sam bio imalo ozbiljan. Redovno sam dobijao svoje drugove koji su trenirali, a neki od njih su danas zaista daleko dogurali. Sada mi je krivo što nikada nisam bio barem malo ozbiljniji.
Obožavam kad mi starija osoba od mene persira, osećam se nekako moćno.