Kad sam bio mali najviše sam mrzeo kad na mom rođendanu ostala deca duvaju svećice :/
Košarkaš sam, visok 198 i gde god se pojavim, svi gledaju u mene. Nekad mi bude veoma neprijatno zbog toga i poželim u trenutnku da se skratim za jedno 20 cm.
Meni ne treba davati telefon. Jedan mi je upao u wc šolju, drugi u smesu za palačinke, treći je pao sa 4. sprata I NIŠTA, a sledeći put je pao sa kreveta (10 cm visine) i sje*ao se ekran.
Гледам серију ''Полицајац са Петловог Брда'' и дивим се лику Бошка Симића. Има петоро деце и четири жене. Ради као полицајац и живи нормално и срећно. Кад бих и ја то могао.
Mislim da je najlepša stvar koju otac može da uradi za svoju decu jeste da voli njihovu majku.
Kada pričam sa devojkom preko telefona, uvek sačekam da ona prekine vezu.
Увек пре утакмице замишљам себе у неком продору, како радим неке финте и постижем спектакуларни гол..А око мене брдо навијача који узвикују моје име, и само одједном чујем: "Деки, ало, Деки..Ајде иди да купиш хлеб из продавнице" И тако се моји снови завршавају :D
Kad sam bio mali voleo sam da stiskam pavlaku u čaši tako da se napravi rased, kao da je pretrpela zemljotres. Ili pavlakotres.
Na semaforima se uvijek osjećam kao budala. Ako stojim dok je crveno upaljeno, iako nema auta, imam osjećaj da ljudi misle vidi ove budale ne smije da pređe, a kad prelazim dok mi je zeleno i neko auto na pješačkom mi stane, imam osjećaj da govore požuri bona ne mogu da čekam više!
Više volim zimi nego leti da izlazim po žurkama, klubovima, kafanama itd. Ne znam, prosto sam više u elementu i opušteniji.