Nastavnica sam i pristrasna sam. Neku djecu jednostavno volim više od druge. A kad sam ja bila đak mrzjela sam takve nastavnike.
Mrzim kada mi kaže da ide da spava i posle toga ostane još pola sata, sat.
U mom neredu ima reda. Kad sredim sobu, iznova napravim haos, iz prostog razloga što ne znam gde mi je šta.
Nakon sto se isplačem obavezno se pogledam u ogledalo. I baš mi lepo stoje suze.
Lik u autobusu sedi pored mene, zakuntao je pre pola sata, osećam da je trebao da siđe pre 6 stanica... A i ja zamalo da promašim, zanimljivo mi da gledam kad će se probuditi.
Studiram u Americi i prvo što sam ih naučila je pesma "Prokleta je Amerika".
Bulimija mi uništava život već par meseci. Svesna sam svog problema, ali jednostavno nemam snage da prekinem taj začarani krug. Muž mi je u Rusiji i hoću da smršam dok on ne dodje i mrzim zgodne Ruskinje najviše na svetu!
Imam osećaj da se svi koji se voze iza mene, pitaju ko mi dade dozvolu.
Kada sam bila mala, i kada bi negdje otišla u goste sa mamom, uvijek prije nego se poslužim slatkišima sa stola, sa kojim su me nudili domaćini, obavezno bi pogledala u mamu da mi pogledom odobri da uzmem.
Uvijek kad čitam malo duži tekst, prekrijem rukom kraj jer mi oko preznatiželjno.