Kad sam imao 5 godina izuo sam patike i čarape i bos trčao po dvorištu i vikao "vidi mama ja sam Bosanac".
Nekad bih momka ubila sekirom, a nekad bih mu sarme zavijala i rađala 9 Jugovića.
Grad mi postane totalno drugačiji kada šetam sa slušalicama u ušima i slušam omiljenu pesmu.
Jedne večeri kad se popilo malo više, vraćam se kući i prolazim pored kuće gde me čeka stari na vratima, samo sam produžio i rekao `dobro veče komšija` ..
Majka nije htjela da me rodi, otišla je da abortira ali doktor je rekao da ne može jer je već kasno. Kasnije, kada sam se rodila doktor je rekao da mu je bilo žao da uništi jedan život, i da je majka mogla abortirati, ali on nije imao srca da to uradi. Hvala doktoru!
Kad god osetim miris pečene paprike i miris džema od šljiva, znam da se približio septembarski ispitni rok.
Tražeći punjač našao sam usnu harmoniku koju sam tražio neki dan, štimer koji tražim već mjesec dana, udice i plovke koje sam tražio tri dana. Još malo naći ću i žvaku negdje zalijepljenu još iz osnovne škole, ali punjača nema!
Mama mi nije bila ni na jednom takmičenju, niti treningu, niti dok sam polagala za pojaseve (treniram karate) i danas odem na takmičenje, osvojim medalju, a ona ni da me pohvali... trudim se da prikrijem da me to boli...
Bio sam sa svim curama o kojima peva Toma Zdravković.... Život.
Volim originalne ljude... trudim se i ja da budem svoj, ali čini mi se da sam ceo život sivi prosek u armiji istih.