Oduvek sam volela da idem na more sa porodicom. Stignemo tamo, raspakivanje završimo, svako na svoju stranu, pa opet sastanak pred izlazak i tako redom...Ali onaj jutarnji doručak kada svako priča u glas svoju priču od sinoć, ili lica članova koji baš i ne žele da pričaju o tome,neprocenjivo! I naravno taj divni osećaj sigurnosti i sreće, kada si okružen ljudima koje voliš, a sve to obavijeno mirisima mediterana, takođe neprocenjivo.
Свиђа ми је једна девојка, отишо сам чак до Ресника због ње, где ме је пијаног победио још пијанији локални Бобан у партији шаха испред продавнице. Као фигуре за пијуне је користио листове јоргована. Нисам јој нашао кућу !
Mrzim kada mi kaže da ide da spava i posle toga ostane još pola sata, sat.
Uvek sam svoje ime pisala kada smo glasali za predsednika odeljenja.
Obožavam osjećaj kad počnem da jedem, ali zato mrziiim onaj kad završim sa jelom.
Dok sam bio klinac, u povratku iz škole obično bi šutirao kamenčić zamišljajući da su to moje jedinice iz škole, neopravdani izostanci, razmišljajući šta da kažem roditeljima kad dođem kući... Zamišljao sam zapravo da su to moji problemi koje jednostavno šutnem, gurnem od sebe i nestanu... Danas osećam kao da šutiram stenu.
Često se zapitam da li neko, na drugom kontinentu, u drugoj državi ili čak paralelnom univerzumu vodi isti život kao ja? Da li postoji neko ko ima sve što imam ja, da li radi sve što radim ja, da li ima ista osećanja kao ja... Kad bih znala da tako nešto postoji, volela bih da pitam tog nekog, kako se nosi sa svim tim glupostima, čisto da proćaskamo...
Obožavam smejanje do iznemoglosti i kad me toliko zaboli stomak da me ujutru kad ustanem sačeka upala.
Brat mi je prije nekoliko dana otišao na fakultet. Kad je krenuo rekla sam mu: "Aj hvala Bogu napokon imam svoju sobu." Ostatak dana sam plakala u sobi.