Profesorica sam matematike i ne mučim učenike, a pogotovo ne geometrijom. Koji učenici imaju talenta, s njima i radim.
Sva raja oko mene fura te neke gotivne mobilne samo ja imam neku ciglu, nije što sam hipster nego zato što nemam para i onda kad svi svoje stave na sto stavim i ja pa hajd mi sad sta reci... + ima i lampicu
Kada moj ćale kaže: "To je 10 minuta posla" odmah znaš da ima da radiš najmanje 2 sata.
Nakon dana da bazenima dolazim kući umorna oko 5 i nalazim sestru od 10 godina kako spava na mom krevetu (inače su kreveti na sprat, i moj je donji) i počinjem histerisati, ali ajde sačekam da se probudi pa da joj očitam lekciju, jer sam taman stavila čistu plahtu, a ona balavi dok spava. I budi se i ja tražim objašnjenje koje je sledeće: Penjala sam se uz lotre, okliznula se i upala u tvoj krevet, u tome sam se udarila u glavu i slučajno zaspala tamo.
I kako da je nakon toga terapišem..
Malo mi fali da kažem drugarici da smo svi skontali da je skinula protezu i da se ne kezi više!
1961 godine, otac, majka (oboje po 4 razreda osnovne škole), ja (15 godina) i braća stižemo u Dansku, oktobar mesec, kiša pljušti. Mesto se zvalo Aarhus, oko mene vetrenjače, raznobojne kuće, čudno se osećao.. Pitam ja oca (inače Srbin iz Dalmacije, tepali smo mu): Pape, a gde si me ovo doveo? Kaže on meni, biće sve u redu Brane.. Mi krenemo polako, učimo jezik, roditelji dobili posao, krajem leta završili montažnu kuću, svetlo plava, i dalje se sećam. Došao septembar, a moja boljka stiže - nisam voleo školu.. U Danskoj već godinu dana, jezik sve bolji ali škola nikako.. Prvih mesec dana školski psiholog je pričao sa mnom, objašnjavao kako se sve temelji na trudu i radu, i nekim čudom ja sam se promenio. Od neukog Jugosa sa čudnim naglaskom danskog jezika, kojeg je jedino lopta zanimala, postao sam najbolji učenik u razredu. Posle je sve krenulo, fakultet, zaposlenje, porodica..Danas sam već deda, odmaram uz ženu i unuke i često se setim mog papeta, koji je već odavno na onom svetu.
Uvek kada ubacim nešto novca za Crveni krst ili neku pomoć istripujem da su mi svi grehovi oprošteni.
Ustajem u 4.55 ujutru da gledam reprizu turske serije jer zbog posla ne mogu da je gledam u udarnom terminu.
Zabavljam se sa dečkom koji je iz bogate porodice, koji ima sve i svašta. Jednom prilikom sam prespavala kod njega, uveče kada sam se skidala da spavam, skinula sam čarape koje sam bacila u vis da proverim da li će da se zalepe na plafon samo da bih videla njegovu reakciju. Kada me je pitao šta radim rekla sam mu da proveravam da li su prljave i da ako se zalepe za plafon da mogu da se peru, a ako ne mogu još koji dan da se nose. On mi se toliko slatko nasmejao i rekao mi da me obožava i da sam jedina devojka koja nije s njim bila utegnuta i da se ponašam potpuno prirodno. Rekao mi je, ljubavi, sve su glumile "ribe" ti si jedina koja me je osvojila sa ovim što si uradila i zato te obožavam. I zajedno smo već 4 godine.
Djevojka stalno hoće da ju nosim, kao lijepo joj je to... A ja se pravim da mi nije teško dok dušu ispuštam.