Malo je glupo kad ti neko kaže, idi pij mleko pa spavaj. Ja to uvek radim nevezano sa tim da li mi neko kaže ili ne.
Pre neki dan ušao sam u poluprazan autobus (bilo je još pola mesta da se sedne ), seo sam napred , bio sam zaokupljen mislima oko ispita tako da ljude nisam ni primećivao. Neki deda je ušao i stajao pored mene, (iza mene je bilo prazno mesto ) i on stoji pored mene i u jednom trenutku mi udara rukom i govori: "Praviš se lud to je moje mesto" i pokazao na nalepnicu iznad za invalide i starije osobe. Ustao sam mu i rekao :" Sedite molim vas , i nemate pravo da kažete da se neko pravi lud ako ne znate njegove probleme!" . A on je seo na mesto iza , ja sam ostao da stojim i da ga gledam celo vreme dok nije izašao, i nastavio sam da stojim dok ja nisam izašao. Usput ja sam invalid zbog kolena koje mi je sport uništio i jako mi je teško bilo tog dana da stojim. Ovo nisam nikome ispričao niti ću, al bio sam ponosan na sebe što sam izdržao.
Sinoć sam razbio luster glumeći nindžu onim cevima od starog usisivača..
Jednom sam u pošti glumio da pričam na telefon kako mi se žena porađa, samo da bih došao pre reda.
Konkurišem na svaki posao koji nađem u ponudi iako znam da nema teoretske šanse da ću ga dobiti jer nemam vezu, ali barem pokušam pa mi bude lakše.
Za vreme vatrometa na mojoj svadbi ja sam bila u toaletu i vršila dužu nuždu.
Radim kao dadilja. Svaki put kada izvedem bebu u šetnju provjeram kolica po par puta, da vidim da je nisam negdje zaboravila.