Neki dan stojim ispred škole i dolazi čovek koji je inače malo poremećen i pokušava da nam proda neke loptice, u jednom trenutku pokazuje prstom na mog druga i pita mene i drugaricu ko je on i kaže da mu je poznat, reče drugarica ime momka i deda reče da mu je to unuk, znači mog druga je bila sramota da ga pozdravi zato što je bolestan, žalosno. Toliko mi je bilo žao da sam se odmakla i pustila suzu. Čak sam videla da je i taj deda zaplakao.
Vraćam se kući sa posla i pridje mi lik koji mi kaže (citiram):" Prijavi se na neko takmičenje lepote. Ti si najlepša osoba koju sam ikada video." Ja se, naravno, istopim, napunim samopouzdanjem i zahvalim do neba. Kasnije sam saznala da je to lokalni džanki koji je lud. E tugo.
Uvek se rasplacem na ovom sajtu. Nekad od tuge nekad od smeha.
Celi život imam višak kilograma i u životu sam svašta pretrpela zbog toga. Smehom prikrivam bol koji osećam zbog tuđih osuda. Pitam se da li nekome bitno što nisam loš čovek, da li je sve što imamo da ponudimo spoljašnost?
Brus i gaće su mi uvijek različite boje. Još i to da kombinujem...
Ja i dan danas čekam kad ce neki milioner koji leti privatnim avionom, bacit jedan kofer pun para, na njivu iza kuće.
Sinoć sam svom bivešm dečku napisala kako ga volim i kako mi fali na šta je on odgovorio " Smiriti strasti i zaboraviti me". I pored te njegove debilne rečenice, ja ga želim još više i više...
Nikad se u stranoj pjesmi ne mogu pronaći kao u domaćoj.