Pre 2 nedelje sam prevario devojku koju obožavam i sa kojom sam 7 godina u vezi.. Ne znam ni sam zašto. Sinoć mi je devojka rekla da je trudna, nema srećnijeg čoveka od mene, ali u isto vreme hoću da crknem koliko me grize savest.
O čoveku saznam mnogo kada ga slušam šta priča i kako priča o drugima.
Uvek me zanimalo da li negde u svetu postoji osoba koja ima istu sudbinu kao ja, da li joj se određene stvari dešavaju istog trenutka kad i meni i uopšte da li joj je život identičan kao i moj.
Grad mi postane totalno drugačiji kada šetam sa slušalicama u ušima i slušam omiljenu pesmu.
Moj najveći strah je da ne iskoristim život u potpunosti.
Još nikada se nisam suočila sa smrću bliske osobe i stalno se bojim kako ću to podnijeti svaki dan me je strah...ne želim da ih izgubim.
Sinoć mi je mali imao temperaturu. Plakao je i probudio i starijeg brata. Cijelu noć nisam spavala, za razliku od muža koji je glasno hrkao u spavaćoj sobi i uopšte se nije obazirao na to što se sama borim sa dvoje male djece. Ujutro je otišao negdje nije se ni javio gdje će, čak ni marku za hljeb nije ostavio. Da je bar nazvao da upita kako je dijete ali nije se udostojio, kamoli treba li meni išta... Naveče je došao, muzika je grmila iz auta, sa skupocjenim telefonom i osmjehom od uva do uva...naravno, para za telefon, cigare i kafanu uvijek mora biti... Ujutro je opet negdje otišao, ništa nije rekao. Hvala Bogu, mališa je bolje. Skupila sam nešto para pa ću ih sad koji dan odvesti u igraonicu i na kolače. Dobra su to djeca. Nisu oni krivi što sam se ja udala za idiota. Sad samo mogu da molim Boga da nađem posao...
Profesor matematike je jednom prilikom zapeo na času i zamalo da padne. Mi smo se povaljali od smijeha, a on, mrtav ozbiljan blijedo nas je pogledao i rekao: "Ako padnem ja, padate i vi sa mnom."
Kada se vozim i naletim na rupu na putu, umjesto da mi se ljuljaju sise, ljulja mi se stomak.