Uzmem da jedem smoki i šetam se početnom stranicom, vidim njegovu sličku, pomislim nešto objavio pa da mu lajkujem. Kad ono gle iznenađenja, dotični gospodin je lajkovao sličku nekoj devojci koja ličnu kartu nema, himen nema, moral nema. A šta ima?
Ima tigraste helanke, ili cvetne ili sa pomagačima deda mraza.
Ima pornićarske nokte, i štikle, ima trinaest godina, pride.
Oprostim mu, mislim da sam i ja muško i ja bih te devojke... ženio.. šetam se dalje nova devojka sa istim opisom, dobro uredu je.
Uzela sam malo šećer i vodu, i nastavila sam kad je treća ista takva mačkica izašla ovde. Lepo natenane sam ih blokirala, a da dodam da ih ni nemam za prijatelja a gospođice podelsile tamo da im svi vide sličke. Paa lepo poslala sam ih u tri lepe... šargarepe i doviđenja.
A tebro, što i meni ne lajkuješ neku sličku, a da ja nemam sličke ni tigraste helanke. Padam u depresiju.
Oduvek su me privlačile šarmantne devojke. Šarm je ono što određuje ženu. Lepota je bonus.
Kao mala sam stavljala toplomer u radijator da ne bih išla sutradan u školu..
Radim od 8h... a od 8i5 sam ovde i čitam li čitam... a svi su ubeđeni da radim ko luda :)
Tatina rodbina mi govori ista si tvoj otac, a mamina rodbina ista majka.
Sa dečkom sam već godinu dana u vezi. Stekli smo poverenje jedno u drugo, nekako se razumeli i zavoleli. Sve je bilo savršeno do trenutka (8. mesec zabavljanja) kada sam saznala da me je na početku veze slagao za neke stvari, tj. još uvek se čuo sa bivšom. Jako sam bila razočarana, ali nisam želela da raskinemo, dok ne budem sigurna, htela sam da me samo ostavi neko vreme na miru da razmislim lepo o svemu. Objašnjavao mi je, slao poruke, ali sam kulirala. I noć pred moj polazak na put za Beč (išla sam tamo za raspust) popeo se na moj krov zgrade i došao do potkrovnih prozora moje sobe (inače se plaši visine). Uradio je i nemoguće samo da bi me video pred polazak. Iako sam se prepala i tresla cele noći kad sam videla glavu nečiju kroz prozor koji je iznad mog kreveta, to je nešto što mu nikad neću zaboraviti. Naravno, pružila sam mu drugu šansu (poslednju) koju, nadam se, neće prokockati.
Mrzim kad pišem nešto, npr. u školi, i nema mesta za poslednju rečenicu na listu, pa moram da 'načnem' sledeći, samo za tu jednu rečenicu, onda mi nekako bude prazan list... jedva čekam da se dopiše nešto...
Kad me mrzi da ustanem i uplalim svetlo, uzmem papuče pa gađam prekidač, ne bi li se upalilo. Ponekad i uspem.
Večito sušim ruke na onome što duva i suši i na kraju ih obrišem o pantalone.
Osoba sam sa invaliditetom i volim da se šalim na račun svog invaliditeta. Volim ljude kojima nije problem da se nasmeju ako im je smešno kada nešto odvalim, a obožavam ljude kojima nije problem da originalno dopune fazon!