Svaki put kada se napijem volim da otvorim dusu i da ispricam sve sto me muci..
Kad god uzmem neko jelo u menzi imam osećaj da u tanjiru pored ima više tog jela...
Čitav život bežim od veza, od straha da ne budem povređena. Sad mi je 40, nisam imala nijednu ozbiljnu vezu u životu i vidim da ću zauvek ostati sama.
Baba mi je sva važna jednom prilikom rekla: 'Šta je? Šta se tripuješ? '
Kad sam bila mala , mama mi nije dala da jedem lubenicu jer sam se piškila u krevet :(
Želim da mi pridje neko nepoznat i da mu ispričam ceo svoj život... Onako da budem sjeban uz cigaru i neku žestinu.
Kad sam bila u obdaništu, bio mi je rođendan i delila sam bombone. Vaspitačica me je pitala povodom čega služim bombone, a ja sam rekla povodom pomorandže.
Ortaci su me prozvali papučom zato što me devojka pozvala, dok sam bio u kafiću sa njima, da je od posla dobacim do kuće jer taksi nije nailazio, a kiša je padala. Otišao sam naravno i to trčeći. A ovi me od tog dana pa sve do danas nazivaju papučom. Iskreno, ne trebaju mi takvi prijatelji.
Uvek kad pojedem nešto slatko počnem da se hvatam za stomak da vidim da li se povećao.