Kad sam bio manji, često sam zvao, lupao brojeve na telefon i vrištao, glumio da sam otet, da mi treba pomoć i sl.
Nikada neću oprostiti babi koja radi na šalteru na Štrandu sto se izderala na mene sto imam 50 din usitno. Kada sam rekla da moji nisu imali drugačije nije mi verovala, a tužna istina je da smo piljkali po kući celo prepodne da i to sakupimo. Rasplakala sam se čim sam ušla.
U osnovnoj školi sam se brijao svaki dan samo da bi brada počela da mi raste.
Volim da gledam u vodu, pogotovo kad sam na moru , to me opušta.
"Kad sam bila mala, ostavila sam mami poruku na vratima koja je glasila ovako: 'Vratit ću se kad dođem kući.' I dan danas me zeza zbog toga."
Prije nego što ću se roditi, odnosno kada mi je mama bila u 7-8 mjesecu trudnoće, pala je granata iza njene kuće. Ja sam se nakon toga rodio sa poremećajem, ne psihičkim, samo nemam, ili imam al skroz slabe, hormone rasta kose, odrastao sam uz čudne poglede, svi su me smatrali "drugačijim" od ostalih, neki su čak i mislili da imam rak ili nešta slično i tako sada kada imam 18 godina, živim sasvim normalno, imam dosta prijatelja, curu i svi su me prihvatili ovakvog kakav jesam.
Jedna od najtužnijih stvari u životu mi je kada osobe sa kojima sam provela detinjstvo i skoro celu mladost, prođu pored mene i ne pozdrave me ili samo spuste glavu!
Sadašnjeg dečka sam upoznala kad smo išli da tovarimo kukuruz.
Ne znam za vas, ali ja ne mogu da se poljubim, smuvam, štagod, sa potpunim neznancem, pa makar bio najlepši na svetu.. Morala bih makar dva tri puta da izađem sa njim, da ga malo bolje upoznam pa tek onda ako proradi 'ono nešto'...