Sinoć sam organizovala žurku u svom stanu i toliko smo se drali i takav haos pravili, da me je sad sramota da izađem napolje da slučajno ne sretnem komšije...
Imam verenika, ali eto setim se prve ljubavi s vremena na vreme...pitam se da li i on nekad pomisli na mene i kako mu je...4 godine ga nisam videla...
Mnogo se nerviram. I ako nastavim tako mislim da će mi uskoro zdravlje biti ozbiljno narušeno. Volela bih da mogu to da promenim, ali ne znam kako. :(
Nikad,al' NIKAD mi neće biti jasno zašto moramo ''šišati vrhove'' da bi nam kosa narasla. Pa kosa raste iz tjemena, iz korijena, a ne iz sredine dlake pobogu!!!!!
Kada sam bila mala uvek sam govorila da me tata rodio.
Bulimija mi uništava život već par meseci. Svesna sam svog problema, ali jednostavno nemam snage da prekinem taj začarani krug. Muž mi je u Rusiji i hoću da smršam dok on ne dodje i mrzim zgodne Ruskinje najviše na svetu!
Duša me zaboli kad mama mora da se bakće sa popravkama po kući, da radi muške poslove, a prebila bih sve one ''majstore'' koji pokušavaju da je ''zavrnu'' za koji dinar i da do pola urade posao samo zato što je žensko pa misle da mogu. To su trenuci kad žalim što je tata morao da ide u rat i ostavi nas same već 20 godina...
Svaki put kad obučem neku kraću majicu mama mi kaže "Jel si ti normalna, prehladićeš bubrege i jajnike, nećeš posle moći decu da imaš".
Kada u gostima slomim nešto ili pokvarim, elegantno se udaljim od toga i pravim se da ne znam šta se desilo...
Svaki put kada u prodavnici naiđem na stvarčice sa ugrađenim alarmima, podesim ga za 20-ak minuta da se neko prepadne.