Juče sam na račun jedne aktuelne humanitarne akcije za neko dete uplatio 5.000 din. Sada ne smem da kažem ženi jer je jako osetljiva po pitanju novca. Nismo bogati, ali bi te pare sigurno potrošili na neku glupost! Morao sam nekom da kažem!
Sjećam se u osnovoj školi sam znao nastavnici pročitati domaći zadatak iz prazne sveske. Dok me nije provalila davala mi je petice.
Mrzim kad vadim pljuge iz džepa a ljudi gledaju šta pušim, jer gomila njih na osnovu toga "zaključe" u kakvoj sam materijalnoj situaciji.
Uvek kad sam u wc-u zamišljam da sam neka svetski poznata zvezda koja gostuje u nekoj emisiji. Ponekad mi bude žao da prekinem intervju.
Moj drug je bio dugo sa jednom djevojkom.Imali su slobodnu i savršenu vezu.Jedno ljeto je ona otišla na more sa drugaricama, a par dana nakon toga me je on zamolio da odemo za njima jer je želio da je zaprosi.Naravno,pristao sam!Par poklona,prsten,nekoliko piva i krenuli smo.Kada smo došli nismo je zatekli u stanu, a njena drugarica nam je rekla da je na plaži. Po dolasku na plažu smo primjetili da se "vata" sa nekim momkom. Sjeli smo u kafić pored plaže i gledali. Nakon pola sata drug je uzeo poklone i krenuo ka njima. Nju je poljubio u usta i dao joj poklone, njemu pružio ruku i otišao. Ona je problijedila. Nakon toga, ona ga je godinu dana zvala i plakala ali se nisu pomirili! Najjači momak na svijetu! Ja bih joj ,realno, morao nešto slomiti (bar ključnu kost) :)
Sedim, gledam tv i odlutale su mi misli. U jednom trenutku čujem: Izgledaš fantastično! I ja se okrenem i lepo zahvalim a onda skontam da sam se upravo zahvalila reklami za prašak.
Od kad sam na ispovestima pročitala da je znak za prilazak provlačenje prstiju kroz kosu, kad god izađem u grad ne vadim ruku iz kose i jos uvek mi niko nije prišao.
Kada sam bila mala, roditelji su mi doneli lutku iz Japana i nazvala sam je Tuki.
Fali mi djetinjstvo! Bez briga, uživanje u jednostavnim trenucima, šetnja, trcčanje, igra. Ma fali mi čak ona jutarnja magla kad idem na autobusku stanicu, miris proljeća, jesenje boje.. sad to više ne primjećujem. Imam osjećaj da sam izgubila dio sebe s godinama, čuj mene godinama, a 23 su mi, ali tako se osjećam. Prebrzo odrasla, previše problema. Ne žalim se nikad, uvijek sam nasmijana ali eto, voljela bih opet pronaći taj dio sebe koji vidi ono što drugi ne vide, i sanjariti o nekim drugim svjetovima i nekim drugim životima.
Kada sam bio mali mislio sam da životinje (krava, pas,mačka, konj i dr) u svakoj državi imaju svoj jezik, kao i ljudi.