Najveća trauma iz detinjstva mi je bila kada se igram sa društvom iz kraja, padnem i posečem se, dođem kući i mama me još prebije jer sam se posekao. Kao da se nisam već sam kaznio.
Kada sam bila mala, nisam znala brzo da čitam pa bih zamolila mamu i tatu da mi prepričavaju. Oni su stalno odgovarali sa : ''Evo odmah, samo minut, sacekaj...'' pa se sad čude zašto i ja kada mi kažu da ugasim kompjuter, dođe, družim se sa njima i uradim nešto po kući odgovaram isto to.
Svake godine kada idem na letovanje, svima kupim po neku sitnicu, a ja nikad ne dobijem ništa.
Počela sam iz prijatelja na fejsbuku da brišem čak i ljude koje poznajem, a čije objave mi izazivaju alergiju. Život je lep!
Moj ćale kada pijan dođe kući, uvek popije par šamara od keve i nikada nije ni pomislio da uzvrati. Ćale, idol si!
Prijateljici sam iz zezancije rekla da nam ne treba karta kad idemo vozom, izbacit ću ja si*u i eto ga. Kaže ona sva ozbiljna - izbaci i drugu da imamo i povratnu.:)
Udajem se za dva meseca, a strah me da ne raskinemo jer smo pod ogromnim stresom zbog organizacije venčanja.
Svoje ime doživljavam kao jedino i jedinstveno, iako se mnogi ljudi zovu isto (nije retko ime), jednostavno drugačije mi zvuči kad izgovaram svoje ime i isto ime druge osobe.
Prijatelji iz razreda su me napali zato što nisam 2 tjedna u školi, a najbitniji se ispiti sad pišu. Kažu da foliram samo da ne moram u školu, a ne znam kako da im kažem da se leukemija ne može folirat.
Kad sam bila mala, bila sam se prehladila i puno mi je cureo nos. Tražeći maramice otvorila sam maminu fioku i videla tampone, ali naravno tada nisam znala za šta služe, pa sam ih ugurala u nos. Nakon toga sva ponosna sam ušla u dnevni boravak da se pohvalim pred gostima kako sam našla rešenje. Moja majka se zacrvenela i oterala me iz sobe, dalje ne bih nastavljala, ali sam shvatila da su maramice zakon.