Životna želja mi je da vodim ljubav sa crnkom i brazilkom.
Žensko sam ali na ličnoj karti izgledam kao Hose Armando Miguel iz španskih sapunica.
Niko ne zna da cu otići iz civilizacije, čim naučim neke stvari koje će mi pomoći da živim daleko (kako da napravim brvnaru, da obrađujem drvo, da obrađujem zemlju, da od prirodnih materijala napravim lepak i sapun npr, da napravim dobar luk i strelu i da dobro gađam itd). Čudno je jedino što se pored fakulteta zanimam za dosta zanata. Srećan sam i jedva čekam dan kada ću postati spreman. :)
Sa 17 godina sam saznala da ne mogu postati majka. Zbog toga nisam htela da imam dečka jer uvek kada bi mi se neko približio, osetila bih veliku krivicu i neodgovornost. Nisam želela ikoga da obavezujem. Vremenom sam pokušavala da se nekako normalizujem. Posvetila sam se nauci. Ali istovremeno se u meni stvarao jedan kranje patološki mehanizam isključivanja sebe iz normalnog društvenog života. Postala sam jako introvertna. Kada steknem prijatelja, nakon nekog vremena se samo isključim, distanciram. Sramota me je sebe. Sad imam 21.
Danas sam dobila platu. 300 EUR. Platila sam račune. U novčaniku sam upravo izbrojala 5 EUR. A nije ni 03.
Jednog jutra probudio sam se napaljen i uhvatio za dupe moju pospanu devojku na šta je ona odgovorila: "Da l' si normalan, je**te, pusti me da spavam!"
Mrzim kad idem da usitnim neku veliku novčanicu... uvek mislim da će ljudi da misle da je lažna pa uvek namerno kupim nešto što mi ne treba.
Kao mala volela sam da budem glumica, kako bi smuvala glavne glumce.