Promenila sam žanr muzike zbog dečka. Sada sam funky riba.
Kod bivšeg sam najviše na svetu mrzela to što sam imala osećaj kad hodamo ulicom da ga je sram što ga vide sa mnom. Mada sam lepa devojka, obrazovana, ne znam u čemu je bio problem.
Navalilo mi je to kompleksa za pola života.
Kad sam polagao vozački,pita me instruktor: "kojom sad ides?", zbog treme ja sam rekao ime i prezime devojke sa kojom sam tad bio u vezi,on me isterao iz auta jer je mislio na brzinu. A vrhunac je bio kad sam se vratio i pitao ga da mu to nije ćerka sto se toliko naljutio. Muka,sta da vam kazem...:/
Tokom jednog izlaska u klub, ispala mi je čarapa iz brusa. Htela sam da propadnem u zemlju.
Poslednji put sam plakala krajem 1998. godine. Svaki udarac posle toga sam podnosila stoički, bez suza i nastavljala da se borim. Danas sam se konačno slomila i isplakala ono što se skupljalo godinama. Sada imam snage za narednih 15 godina.
Moja drugarica pretežno kad pričamo na telefon bude na wc šolji . I svaki put kad treba nešto da "bućne" povisi ton da ne čujem... svaki put čujem.
Kako sam presla određeni broj godina, mama mi je iz faze "Kakav tvoj crni dečko?!" presla u fazu "Ima 2 ruke, ima 2 noge, šta mu fali?!" Eto, takvo mi je ljubavno stanje.
Izašao sam na piće sa stricem koji je iz Francuske i dam mu mob da plati parking koji je kostao 30 i nešto dinara. On kao da mi plati, izvadi novčanik, u njemu razne novčanice i domaće i strane, i on mi da tačno 35 dinara i kaže: "Evo častio sam te neki dinar, zadrži kusur". Bilo me je sramota i nisam mogao da verujem.
Возимо се моја сестра и ја колима и успут видимо неког лика који стопира и моја сестра ладно отвори прозор и продере се: "Е друже хвала ти што нам лајкујеш кола."