Mnogi vole da citiraju Andrića, Đinđića i ostale poznate osobe, a ja najviše volim da citiram svoju babu.
Bila bih najsrećnija kada bi mi istom brzinom rasle dlake na nogama i na glavi.
Baka mi je sve, majka mi je umrla kad sam bila mala, a otac je otišao od mene, i samo ona brine o meni. Ona ima 80 godina, a ja 22. Nikome neću da priznam da mi je najveći strah da nju izgubim, jer ću tad ostati zaista sama.
Imam 3 devojke, sa sve tri sam istovremeno i sve na neki način volim...ne znam koju da oženim, a ni kako sa ostale dve da raskinem.
Obrisala sam njegov broj i sve njegove poruke, kako ne bi pala u iskušenje da se prva javim. Sad mi ostaje da čekam da se javi prvi. A sigurna sam da hoće, za dan, za pet, za sto. Jer, muškarci su takvi, kada ih kuliraš, jednostavno lude za tobom.
Dečko mi je trenirao u najpoznatijem klubu u gradu. Dao je život za njega, sve vrijeme, suze i znoj. Pratila sam ga na svaku utakmicu. Na treningu mu je pozlilo. Završio je u bolnici, imao operaciju i jedva se izvukao. Niko iz kluba ga nije pozvao, a kamoli posjetio. Doktori su mu zabranili da se bavi sportom, a oni su mu banuli na vrata, moleći ga da se vrati. Nije želio, prekinuo je sa fudbalom zauvijek. Od operacije nisam pratila njihove utakmice, skoro šest mjeseci. Danas su imali važan kup. Došla sam samo da vidim kako skotovi gube.
Druga uvek zovem na fiksni jer sam zaljubljen u njegovu sestru i volim kada se ona javi i ja joj čujem glas.
Dečku sam za rođendan poklonila i dnevnik koji sam pisala od kako smo se upoznali. Ima da doživi šlog kad vidi šta je sve ispisano...
Zbog vas i vaših ispovesti sam shvatila da je i moja spremačica nekome majka, da je i moj baštovan, pa i đubretar na ulici nekome otac. Svi smo mi ljudi. I oni koji najčvršće deluju, imaju osećanja. Postala sam srećnija od kako sam uz vas shvatila da smo mi svi u stvari na neki način isti. Hvala vam. Neopisivo vam hvala na tome!
Juče mi je mama pomagala da uradim pripremu za pismenu vježbu. Govorila mi je da antitetanusa ima sve manje u apotekama i da je jako skup, a na to će moja pramajka (87) zabrinuto: "A šta ćemo sad kad nema tog lijeka, umrijet ću ovako mlada".