Na granici uvijek posumnjam u svoju izjavu kad carinicima kažem da ništa nemam da prijavim. A to je u 99 posto slučajeva.
Užasno se gadim da pijem poslije nekoga iz boce, ali uvijek istrpim da se taj neko ne bi uvredio.
Najuzbudljivije što mi se u životu desilo je da sam se jednom u ovih 25 godina švercovala u autobusu. Tugomir.
Ležim u krevetu, i zvoni mi mob u 5 ujutru i vidim mamu kako stoji kod vrata moje sobe,i gleda ka mom krevetu. Javim se ja, onako ošamućena od spavanja, kad ono moja mama. I ja je u čudu gledam onako, i ja reko reci mama. Ona kao pa gde si ti, kad ćeš kući. Ja reko mama ispred tebe sam u krevetu, bukvalno dva koraka.
Najsrecnija sam osoba na svetu, jer je moja majka ponovo prohodala. Inače, imala je udes pre 5 meseci, gde je jedva ostala živa. Mama, volim te najviše♥
Čitajući ispovesti shvatio sam koliko sam, u stvari emotivan.
Ne umiijem da pričam viceve jer se zacenem i prije početka pričanja istih, i onda ja vrištim od smijeha dok me svi ostali zbunjeno gledaju.
Konstantno cupkam nogom. Gde god da sam, u kafiću, na faxu, u busu. Znam da ne valja, al' to mi ublaži nervozu.