Kada sam bila mala, posle velike nužde obrisala sam se zavesom. Evo, i nakon 20 godina moji to stalno pričaju i to pred gostima.
Srela moja baba mog bivšega dečka, i tako na kraju razgovora pitala ga "Da je pozdravim?" na šta je on odgovorio "Kako hoćete", čisto da ne kaže ne morate. I tako priča to meni baba, sa zaključkom da me uteši: "Ali nije rekao da te ne pozdravim, znači ipak mu se sviđaš!" :)
Ja sam se opekla peglom po čelu. Ne, peglom za kosu, nego onom "normalnom". Po čelu.
Moje drugarice iz razreda i ja imamo listu modnih promašaja, na kojoj se nalaze drugovi i drugarice iz razreda. Svaki dan imamo "pobjednika", tj. najveći modni promašaj.
Kad god čekam u redu u menzi, brojim preostale tanjire sa mojom omiljenom hranom i broj ljudi ispred mene, da vidim da li ću stici i ja da pojedem to. :)
Sedim ja u troli i kod VMA ulazi dekica i seda pored mene. Ceo put cita nešto i uzdiše. Ja slučajno bacim pogled i piše konzilijum za maligne tumore. Nakon nekoliko stanica dekica izlazi i laganim korakom pognute glave odlazi. Ja sam sišla na sledecoj stanici jer nisam mogla da zadržim suze, plakala sam kao malo dete.
Kada mi u gradu posluže vino u onoj ''elegantnoj'' čaši, osetim se kao prava dama. Ali, već u sledećem trenutku skontam da mi je to deseta čaša i da sam obična šljokara! :D
Uvek se u sebi izvinjavam pešacima kad ih ne pustim na pešačkom.
Prošle godine kada smo išli Yugom na letovanje, otpao nam je auspuh na autoputu. Otac ga je stavio na zadnje sedište i automobil se čuo na dva kilometra, kao da je bombardovanje.