Bio je rodjendan mojoj curi, nisam znao šta da joj kupim pa sam joj kao poklon dao 5000 dinara koje sam imao u "kasici" sa namerom da ih potrošim na jedan magnet za gitaru i rekao joj da kupi šta želi. Posle par dana vratio sam se sa posla i zatekao taj magnet na stolu sa posvetom "sve što ja želim je da ti budeš srećan"... Koliko je samo volim...
Odštampao sam sliku nekog crnog Mercedesa, napisao ispod njega ''Uči, konju!'', i zalepio na zid...da ga kupim kad završim faks.
Osećam se kao da sam ga već kupio.
Kada mi baka čuje na tv-u da je neko otet odmah me zove na mobitel jer misli da sam ja.
Ne volim da neko sluša dok telefoniram, čak ni kad su u pitanju neki kratki informativni pozivi...
Kad se spremam za grad sredjujem se satima, a onda decku kazem navukla sam na sebe prvo sto mi je bilo.
Zamišljala sam svoj žitot skroz drugačije, i dalje ga zamišljam...mislila sam da cu se zabavljati, izlaziti, družiti više, imati više momaka, a ja evo sedim kod kuće i ne radim ništa povodom toga...znam, moja greška.
Uvek kada idem sama negde nosim slušalice sa sobom, koje ne skidam sa glave dok ne dođem na određeno mesto. Da bi mi se skoro desilo, dok sam sedela na klupi, da mi priđe jedan fin deka, sedne pored mene i kaže: " Drago dete, da li ti uvek nosiš to na ušima? Meni to izgleda kao da mrziš ceo svet i da nećeš da pričaš sa ljudima." Samo sam ćutala.
Maturska ekskurzija, drugaricu boli stomak, a doktor neki mlad, zgodan, lijep, ma lutkica. I došao on u sobu da je pregleda, a ja u kupatilu kao ne znam da je on tu. Namjerno sam izašla u donjem vešu.
Kad' bi se gosti kojim slučajem (ne daj Bože) vratili po nešto u našoj kući, zatekli bi mene kako gumam svu mezu sa stola, sestru kako 'snjuva' po kesama koje su donijeli, tatu koji se izvrnuo na krevet i majku koja govori: ''Neka, nemojte sve odma', kao gladne godine.'' I tako svaki put!