Kada pricam sa ljudima, ne mogu da ih gledam u oči. Nekako mi neprijatan osjećaj.
Bivša djevojka mog dečka ima rak dojke i njega je to ljudski potreslo. Samo sam rekla nazovi je i pitaj kako je. Osjećala sam da sam bolji čovjek nakon toga, čemu ljubomora, ko danas koga može na silu da drži uz sebe.
Imam želju da na jednu noć odem u neki drugi grad i da se izludim, izigram, napijem kao nikad u životu, radim bukvalno sve što hoću. Jer, inače živim u malom gradu pa bih ovde zapečatila sudbinu kad bi nešto tako uradila.
Pre 4 godine sam imala saobraćajnu nesreću sa jos 4 drugarice. Sve smo bile pijane, ali najveća krivica je moja. Na svu sreću samo sam ja imala lakšu povredu nosa. Volela bih da su me bar pitale kako se osećam i da su uz mene bez obzira na sve. Ništa od toga se nije desilo, a danas čak ni ne pričamo iako smo se družile od vrtića pa sve do upisa na fax. :(
Nekad kad se posvađam sa dečkom, tad znam u toku svađe namjerno da ga isprovociram samo da budem sigurna da me neće nikad udariti.
Drugarica i ja smo pravile čestitke za 8.mart i otišle u drugi grad da ih prodajemo i govorile da su to pravila djeca iz doma i da te pare idu njima. A ustvari smo skupljale pare da vratimo neki svoj dug.
Ponekad se hladnije dopisujem sa dečkom, ako znam da je negde sa društvom koje ja ne volim.
Najveći strah na putovanju imam od toga da će mi neko ukrasti kofer, jer tada realno nosim najlepše stvari koje imam. Čini mi se, kada bi mi se to desilo, da više ne bih imala šta da obučem...
Dan treći... I dalje sam u pidžami, bez brusa, nisam provirila napolje.... Kako je lepo kad se student vrati kući...
Toliko volim svoju devojku, da čak i u snovima odbijam druge.