Nisam "nedostižna" kao što momci često misle. Samo želim da se neko malo više potrudi oko mene, pokaže da mu je stalo... a ne da mi baci neku izlizanu foru i da očekuje da padnem u nesvest.
Ne mogu da idem u wc na duže kod dečka, ne kapiram kako nekome to može da bude opušteno. I kad budem imala muža svako će imati svoje kupatilo, da se nikad ne izgubi romantika i ta iluzija da je partner savršen.
Volim da boravim u wc-u kada sam tužna, da sedim u uglu, stojim ispred ogledala, bilo šta radim...Verujem da mi je to ostalo iz detinjstva kada bi se moji posvađali, ja bih se zaključala u wc. Nekako sam bila sigurnija, pružao mi je utočište...Kada sam bila mala sve mi se čini da sam više vremena provodila u wc-u nego bilo gde drugde.
Uvek me je bilo sramota u osnovnoj školi što imam polovne knjige, sad idem u medicinsku školu ni nemam knjige :)
Svog sadašnjeg dečka sam mrzila iz dna duše, sve dok jednom nije na utakmici kad je zabio gol skinuo majcu, a na njemu je pisalo "ANA, OŠ BIT MOJA!?"
Uvijek mislim da će mojim bivšim momcima biti žao kad raskinu sa mnom kasnije, ali to se nikada ne desi.
Tek danas sam gledala cd moje svadbe, iako sam se udala prije 3,5 godine.
Prijatelj mi je ponudio brak jer je to jedini način da se oboje riješimo psihički opterećenih roditelja. Brak je jedini izlaz jer ne bi imali mira ni minute kad bi se samo odselili, zbog histeričnih poziva naravno. Vjenčanjem bi se oni morali pomiriti s činjenicom da smo u drugoj priči, da imamo drugi život. Čak razmišljam da pristanem!
Prije sam slušala pjesme radi zabave, a sada kada mi se nešto loše dogodi pronalazim se u svakoj toj pjesmi, stihu, riječi...
Mrzim kad pišem nešto, npr. u školi, i nema mesta za poslednju rečenicu na listu, pa moram da 'načnem' sledeći, samo za tu jednu rečenicu, onda mi nekako bude prazan list... jedva čekam da se dopiše nešto...