Nekako, mnogo sam lepši samom sebi kada je u kupatilu polumrak.
Drugar i ja u gradu pre neko veče, i oko 2 ostanemo bez para, sve smo popili. I mi sednemo ispred neke poslastičarnice i počnemo da pevamo. I posle sat i po vremena, masa nam dala ukupno oko 700 dinara. Bili smo srećni kao mali majmuni, i krenuli do kafane ponovo. I onda smo videli čoveka koji svira gitaru već 2 sata, i u onom koferu mu bednih 100 dinara. Uzeli smo onih 700 dinara, stavili mu kao bakšiš i otišli 3 puta srećniji.
Mrzim to što se previše vežem za ljude, što u svakoj vezi zamišljam da sa tom osobom ostajem do kraja života i što se maksimalno dajem i kad se to sve završi, ne znam kuda da skupljam sve svoje djeliće da bih se vratila u normalu.
Kad vidim koliko vas nema mamu, sve mi dođe teško i krivim sebe što moju ne poštujem dovoljno! Idem da joj vratim klompe koje sam joj sakrila još prošle godine na potkrovlju.
Prvo sto radim svakog jutra, podignem majcu i gledam jel mi se smanjio stomak....
Kada sam bila mala, stariji brat me je nagovorio da zakopamo pod zemljom pare koje sam dobila za rođendan i rekao mi da će onda izrasti drvo koje rađa novac. I naravno on ih je kasnije uzeo.
Kad god sam vozio bicikl kao klinac, uvijao sam ruke kao da dajem gas na motoru i ispuštao zvuke kao kawasaki iako zvuci nisu delovali tako.
Živim za trenutak kada TV komentatorima neće suci biti krivi za poraz naše momčadi.
Kad god tokom putovanja ne znam u kom gradu se nalazim, gledam registarske tablice automobila koje prolaze i na osnovu njih zaključujem.