Prešla sam 300 km u jednom pravcu da ga vidim i on se nije pojavio.
Često gledam nebo nocu i zamisljam kako ću jednog dana otići na mjesec.
Kada trčim, zamišljam da jurim čokoladu i odjednom imam kondicije.
Stvari mi stoje na podu jer odatle nemaju gde da padnu ili da se zagube.
Volim atmosferu železničke stanice. Kao da smo se vratili par vekova unazad.^^
Jedina iz društva sam se sećala svih dešavanja i zanimljivih događaja... Sada kad me neko pita: ,,Sećaš li se...?", iz inata kažem ,,ne" da pokvarim svu ,,čaroliju".
U osnovnoj školi sam polagala prijemni ispit za nižu muzičku, želela sam da sviram harmoniku. Kad je došao red da se proveri koliko imamo sluha tako što ćemo pevati pesmu po izboru, sva deca pre mene su pevala pesme o proleću koje smo u tom periodu učili u školi. Ukrali su mi sve ideje i kad sam ja stigla na red, zapevala sam "Čoban tera ovčice". Mama se u čekaonici prevrnula od smeha. Bila sam primljena u muzičku.
Moja mamu je zanimalo da li devojka mog brata puši, i pitala ga je, citiram ''Da li ti puši ta mala''.
Bivši dečko mi je jednom pijan ispred zgrade pevao Kučka neverna. Sve komšije su izašle, htela sam da propadnem u zemlju...
Umrlo mi je malo mače i to sam saznala kad sam se vratila kući iz grada. Sva onako uplakana i razmazane maskare pošla sam kod mačke, njegove majke, uzela je za šapu i izjavila joj saučešće. Nakon toga sam završila u hitnoj, jer me je izgrebla. Šta znam valjda se prepala...