Још увек нисам наиш'о на Кока-колу са својим именом. Почињем да се плашим и питам се: Да ли уопште постојим?
Tek sad kad sam pravila CV shvatila sam koliko je moj zivot ustvari prazan...
Danas sam ugledala kako čovek bez jedne noge (ima samo metalnu šipku kao protezu) gura kolica žene bez obe noge. Ljudi, sve je moguće! Zaista ću se setiti te slike uvek kada pokleknem...
Moj mali blam se desio pre dvadesetak dana u Čanju na letovanju. Vraćali smo se iz izlaska i seli pored šetališta. Jednog momenta sam osetila kako mi se neviđeno piški i da do hotela neću izdržati, pa sam otišla iza nekih prodavnica i trafika. Samo što sam ispraznila bešiku (niko od mene nije bio srećniji), ustala navukla gaćice, zakopčavam šorc... kad se u tom momentu pale parkirana kola ispred mene. Nastavila sam kao da se ništa nije desilo.
U nekom sam fazonu tipa, kad me zove mama i kaže "Miljanee" ja kažem "Mamaa" i ona posle "Molim?" I ja kažem "Molim?" :D Tako sam danas u školi profesorici koja me je prozvala "Miljane?" reko "Emilija?" Ona "Molim?" Ja isto "Molim?" :D Izbačen sam bio na tom času...
Kad god prolazim pored zatvorenih vrata uvek ispružim ruke ka vratima, u slučaju odbrane, da ne otvori neko baš kad ja prolazim.
Primetila sam da mi je dečko danas bio baš raspoložen i srećan i ja ga pitam šta se desilo pa je toliko srećan i on mi kaže ' bićeš ujna ' ja sam se oduševila zbog toga što mu je sestra trudna, a i zbog načina na koji mi je to rekao.
Najbolje mi je ono kad je neka pesma na radiju iz perioda mojih roditelja,i mama ustane,pojača, krene da igra i uvek ista rečenica:"Jaoj što volim ovu stvar!"
Nikad nisam imala drugaricu kojoj mogu bukvalno sve da kažem.