Nekidan sjedim u kafiću i prilazi mi klinac prosijak, kaže mi da nema para, da teško živi i tako to, standardna priča... i na kraju traži da mu dam za picu da jede. Meni bilo žao, izvadim par maraka, reko evo ti, uze on to, kad izvadi baraba iz džepa šake pune siće, nasmija se i reče "uuu jesam te za*ebo" i pobježe :O
Hodam bosa po kući, jer mi je žao da probudim kucu kada mi zaspi na papuči.
Prije desetak godina, vratila sam se kući iz grada u blago rečeno pripitom stanju, oko 4 ujutro. Mobitel mi se ugasio i naravno da sam tri puta krivi pin ukucala i zablokiram ga. E sad, kako je lijepo ponuđen, i s takvim stanjem mobitela, mogućnost SOS poziva, takva nenormalna nazovem, al zaista misleći da zovem službu za korisnike. Javi se čovjek, ja pozdravim kulturno i još se lijepo ispričam ako sam ga probudila i da imam veliki problem - tri puta sam krivi pin ukucala! Samo mi je rekao: "Gospođo,ovdje se prijavljuju hitni slučajevi,nesreće i slično." i spustio slušalicu.
Tad me nije bilo sramota,ali jeste ujutro i kad sam u novinama,nakon mjesec dana, pročitala članak o SOS pozivima i naveden primjer mog poziva kao najglupljeg mogućeg.
Gledam ljudi oko mene sve nešto u problemima, nemaju posao, ostavili ih dečko/devojka, počeli ispiti...a meni jedini problem da l da se ofarbam u crno ili čokoladno braon?
Ponekad mi je stvarno žao što i daljinski ne može da se zove kao mobilni kad ga izgubiš.
Kada uđem na fejs i vidim da je on tu, glupo mi je da mu se javim i uvek zamišljam kako bi bilo dobro da postoji opcija da mu "mahnem", čisto da vidi da sam tu.
Jedan dan sam pobjegla iz škole kako bih stigla kući na vrijeme da jedem sarmu.
Uvela bih obavezno nošenje onih trakica sa semafor žurki (crvena, žuta, zelena) za svaki izlazak. Ovako se ljudi ili boje prići ili se ispale.