Jednom kad me je otac vozio u vrtić na semaforu pred policijom sam sa zadnjeg sedišta vikao 'upomoć oteli su me' i lupao po prozoru. Jbg, mrzeo sam vrtić .
Uvek me strah kada tražim nekog na fb da ne upišem slučajno ime tamo gde se piše status umesto u search.
Tata je kupio baterije za fotoaparat koje se zovu duracel, a ja sam ko iz topa rekla " E da te durex su najbolje" mama i tata su se čudno pogledali, a ja sam mrtva ladna okrenula glavu. Tek nakon 5 minuta sam shvatila šta sam zapravo rekla.
Ne mogu pričati sa roditeljima o svom seksualnom životu. Prosto me sramota.
Užasno me iritira smeh koleginica sa kojima delim kancelariju.
Nebrojeno puta mi se desi da sretnem nekoga na ulici, čovek me zaustavi, ispričamo se, a ja nemam pojma o kome je reč. Tokom razgovora uvek imam u glavi "Seti se, seti se, seti se", motam odakle se poznajemo, na sve najopuštenije odgovaram, postavljam pitanja... Setim se ko je posle nekoliko dana.
Januar, onako sve poledilo, idem ulicom ispred mene je neki momak, lagana je uzbrdica, momku ispred noge proklizaše i pade, baš se onako lijepo zakucao. Već se cijepam od smijeha. Ustao je, ide dalje, opet je ispred mene, treba da se popne uz stepenice prva stepenica i opet pada, ovaj put na leđa... E tad me tek spopao smijeh... Nekako mi žao što su nam se poslije tih stepenica putevi razišli. :)
Dok sam išla u vrtić, svi moji vršnjaci iz grupe su povodom rođendana donosili tortu. Ja sam rođena u julu, tada je raspust i nikada nisam dobila priliku da i ja odnesem tortu. Jedne godine sam rešila da rođendan proslavim kada mi nije i pozvala drugare kući, bez ičijeg znanja. I dok je mama vikala ja sam otvarala poklone.
Mrzim kad pišem nešto, npr. u školi, i nema mesta za poslednju rečenicu na listu, pa moram da 'načnem' sledeći, samo za tu jednu rečenicu, onda mi nekako bude prazan list... jedva čekam da se dopiše nešto...