Za 5 dana putujem u Rusiju, radiću 6 meseci građevinu da bih zaradio za karneval u Riu i svetsko prvenstvo u fudbalu.
U jeku najveće zaljubljenosti potpisala sam postpaid ugovor za telefon i broj dala dečku na korišćenje, uz dogovor da redovno plaća račun. Dve godine kasnije, ja sam tužena i svaki dan očekujem da neko dođe da mi popiše stvari, jer on skoro ni jedan račun nije platio. I dalje smo zajedno, on mi već godinu dana govori da će platiti "sledeće nedelje" i tako u nedogled. Sve sam pokušala, svađala se, raskidala, ne vredi. Neće čovek da plati. Ne znam više šta da radim. Ja nemam posao, studiram, a od roditelja ne smem da tražim.
Od kad mi je smanjena plata 25% zbog grešaka kolege, na poslu igram igrice, i napredujem galopirajućom brzinom na bubble witch i candy crash sagi. Uskoro prelazim na bolje plaćen posao, pa ću opet stagnirati u igricama.
Imam iq dovoljan za članstvo u Mensi, ali smatram da sam glup. Po ceo dan uzalud trošim vreme jer ne mogu da se nateram da učim, a ljudi oko mene to ne shvataju.
Dečko me je ostavio kada sam mu priznala da verovatno nikada neću moći da imam decu, iako imamo samo po dvadeset i jednu godinu.
Dragim komšijama poželim dobro jutro tako što u majičici i gaćicama izađem na terasu po čiste stvari.
Kući ženi ne smem ništa da kažem, u gradu ne smem da se posvadim, tako da odem na utakmicu, platim 300 dinara kartu, ispsujem se, izderem. I to me drži tako do sledeće nedelje!
Ex, колико сам само пива могао купити уместо овог вереничког прстена који и дан данас није завршио тамо где је требао.
Kada sam bila mala, moji su me šišali na kratko. Svi su mislili da sam muško.