Najveća trauma iz detinjstva, koje se sećam kao da je juče bila, je kad moj mlađi burazer (tada je imao 2 god) igrajući se sa mnom dobije napad i mama ga brzo uzme u ruke i kaže mi trči po pumpicu. Sa 5 godina sam trčala najbrže u životu.
Mrzim kad mi majka plače. Ne znam kako da je utešim, pa plačem sa njom...
Radim u prodavnici u Novom Sadu. Dolaze neki Englezi i na srpskom kažu "ćuretina". Pošto je nismo imali ja im ponudim svinjetinu na srpskom, oni ne razumeju i kako bi im objasnila groknem. Blam me pojede. Eh što nisam učila.
Toliko me nekad nerviraju dlačice u nosu da uzmem i spalim ih upaljačem. Sad skoro sam tako slučajno i trepavice spržio.
Najlepši prvi sastanak mi je bio van grada, na magistralnom putu u kolima on i ja, muzika... Daleko od svih.
Danas sam išla na njivu, da kopam. Na putu do njive zamišljala sam Majami i neku brutalnu plažu,i da ću tamo biti sledeće leto... Inače sam prilično poznata devojka, i radila sam za 3 svetska kreatora do sada. Ali što se mora-mora se. Bar je njiva moja.
Danas mi je najbolji prijatelj rekao da je zaljubljen u mene.. to mi je onako prečudno, mislim, kako se može zaljubiti u mene kad zna sve moje mane i nedostatke, i zna da nisam savršena, i zna da sam smotana i zbunjena, jednostavno zna sve sve o meni.. nije mi jasno kako se uspio zaljubit.. možda je on pravi baš zbog toga?
Kad me pitaju koliko imam godina, nikad ne mogu da se setim, pa im kažem svoje godište.
Kao klinac sam prešao na drugu stranu terase, na drugom spratu sa namerom da skočim sa velikim kišobranom (padobranom). Baba me je snimila u poslednjem trenutku i sećam se da je bio jako tvrd taj kisobran.
Kad god trčim za autobusom i on mi pobjegne, ja nastavim trčati da ljudi ne misle da sam za autobosom trčala.