Kao klinci smo revodno igrali mali fudbal u dvorištu. Kako bismo utvrdili pravila imali smo onu izreku: ''Pu poliži'', pri kojoj pljuneš na zemlju i ko to poliže on poništava pravila i igra se kako on odredi. Ja sam to polizao. Tuga, majke mi..
Ne jedem ništa ako prvo ne pomirišem... Isto je sa kašikama, čašama, tanjirima, ne koristim ih ako ne prođu taj test...
Sanjam da nađem dečka koji će me voleti baš ovakvu kakva jesam.
Ozbiljno razmišljam o tome da upišem kineski jezik i da ga završim, zato što mi se sviđe njihova kultura. Ali kome god saopštim, ili me gleda kao da sam budala, ili mi se smeje.
Kad sam bila mala, uvek sam pravila neke smešne frizure dok mi je kosa penava (ako se tako kaže xD) i bradu, onako kao Deda Mraz. I dalje to ponekad radim, samo bez brade. Imam 18 godina.
Imo sam običaj ko mali, da uzmem komad sira trapista i da ga počnem grickati sitno pretvarajući se da sam miš, Jerry.
Bio sam jedan od najboljih košarkasa u zemlji 87' godište, top 5 sigurno... 3. godinu srednje dok smo vozili u školu udarila nas je medicinska sestra koja je gledala u retrovizor i stavljala šminku umesto da gleda na put.. Slomio sam obe noge u nesreci, 8 meseci kasnije kad sam ponovo počeo da trčim shvatio sam da više ni loptu nisam umeo da driblam, izgubio sam svu koordinaciju.. Njena bolnica je kasnije zataškala celu nesreću da ona nebi izgubila posao jer joj je otac imućan covek u toj bolnici gde su me inace lečili. Imao sam stipendijske ponude da odem na coledž u inostranstvo da igram, a sada ništa. Ponekad dok igram u parku devojka mi kaze da imam nekog talenta i da sam trebao ranije da treniram kao klinac i da bi mozda bilo nešto od mene, a pojma nema kako sam nekad igrao. Ne želim o tome nista da joj pričam jer ne želim da u njenim očima budem jedan od onih jadnika koji živi život u prošlosti i ne želim da me sažaljeva kao što ja potajno sažaljevam sebe sve ove godine.
Dečko me je pozvao kod svojih da slavimo položenu vožnju. Svi su bili vani, a ja sam ušla da obavim malu nuždu. Čim sam sjela, odmah sam ispustila 3 veoma glasna prdeža. Pomislila sam: "srećom pa su svi vani" , a u tom sam čula kako se vrata zatvaraju. Čekala sam da čujem korake, ali sam skontala da je neko izlazio, a ne ulazio. Vratila sam se i niko ništa nije pominjao. Bila sam srećna i dalje mislila da niko nije čuo. Međutim, nakon 2-3h je prišao ćale mom dečku i rekao: "Sine, kako možeš onakve zvukove ispuštati u wc-u?"
Dečko me nakratko pogledao i rekao mu: "Jelo mi nije pasalo."
Ćale mu se samo nasmejao i otišao. Ipak sam na kraju prekinula s'njim, jer je blam bio prevelik za mene.
Nikada mi se nije deslilo da skuvam makarone a da mi u toku kuvanja bar jednom nisu pokipele.