Iako imam 20 godina, svaki put kada krenem na spavanje ležem potrbuške ne bi li mi se stomak smanjio..
Volim da pogledam neke romantične filmove, iako sam muškarac.
Često razmišljam o vanzemaljicma. Da su tu negdje, da se nesmetano krećemo, da ih ne vidimo jer mozak ne može stvoriti sliku , jer su nam njihovi oblici nepoznati. Šta ako vremenom dođe do sudara svjetova?
koliko smo im blizu da sve česće
...da li će nam njihovi obrisi postaju nam prihvatljivi
i mozak će stvarati sliku?!! Zvuči neprihvatljivo, ali moguće, isto kao što nam je bilo neprihvatljivo prije 10 godina da će npr postojati telefon na dodir. Iskeno , plašim se :/
Mrzim kad se nakon depiliranja nogu (koje obično radim uveče) probudim ujutro i divim se nogama, pa se okrenem da vidim pozadi, a ono čitavu šumu sam preskočila.
Ljubav svog života sam uoznala u kafani, jedino mesto za koje sam tvrdila da sve i ostane tu kada se započne!
Upravo sam, na pravu fotografiju sa svadbe na kojoj sam juče bio, pokušao da kliknem dvaput prstom, da zumiram.
Kada sam bila manja i kada se posvađam sa mamom uvek sam se pitala da li me ona i dalje voli. :)
Svakoj ribi koju dovedem doma iz kluba dam istu četkicu za zube i kažem: "kakve li sreće, baš imam jednu novu viška."
Kada mi se sestra porodila otišli smo svi kompletno u bolnicu da vidimo bebu. Kako smo prilazili njen muž i dever su počeli da plaču od sreće kada su ugledali bebu, a ja sam im se smejala zbog toga. Kada sam prišla i videla je onako malenu iz šale sam rekla "Znači mala, tebe sam ja češkala dok si bila u stomaku" a ona mi se isplazila, istog trenutka sam i ja zaplakala od sreće.