Imam 29 god, dvoje dece i užasan strah da neću znati da od njih napravim dobre ljude...
Deda mi je umro 4 dana pred 18.rođendan. Iskreno, tada mi je bilo žalije što neću praviti žurku
Od malena moja najveća ljubav je jedan sportski klub. Zbog te ljubavi sam prelazio stotine kilometra bez dinara u džepu, spavao na klupicama, dobijao batine... Zbog te ljubavi su me ostavile mnoge devojke, izgubio mnoge prijatelje, svađao se sa porodicom... ne znam da li je sve to vredno.
Žena i ja za slavu, čim gosti odu, obeležimo od koga je koji poklon. Da nam se ne desi, kad prođe vreme, da ih vratimo onima od kojih smo ih i dobili.
Volim kada mi kažu da zračim pozitivnom energijom i da sam jedina osoba koju poznaju koja je uvek nasmejana.
Sanjala sam da sam dlakava kao vulverin i da mi je dečko rekao da se izdepiliram.
Uvek kada sam u čitaonici poželim da kažem nešto tako glasno, čisto da razbijem onu tišinu, a i vidim reakciju drugih.
Jedna moja drugarica ima dečka po imenu Nemanja. Druga drugarica je imala dečka po imenu Nemanja. Treća samo misli da je imala dečka, Nemanju. Moj dečko se zove, naravno... .Željo.
Koliko bi mi život bio ljepši i lakši da mogu da nađem G - tačku.
Entschuldigung sie bitte, dаs ich zu spät kommen! -rečenica koju sam svaki dan izgovarala na vratima učionice, zato što sam uvek kasnila na čas. Kamo lepe sreće da je bilo više tih rečenica koje se 'po kazni' izgovaraju, sad bih odlično pričala nemački i ne bih imala problema sa istim na faxu.