Mnogo sam tužan jer moji roditelji ne prihvataju moju devojku pošto je razvedena i ima sina iz prvog braka. Često kada sedim sa njima hoću da im pričam o njoj kako nam je lepo i kako se slažemo, ali ne mogu jer imam osećaj da ih to ne zanima. Verovatno se nadaju da ću je ostaviti, ali nisu ni svesni da je ona žena mog zivota.
4 dana nisam video devojku sa faksa na koju se strašno ložim, mnogo je stidljiva i slatka, nedostaje mi. Danas, posle ispita, koji sam završio ranije, ispred fakulteta sam propustio 2 autobusa koja ne idu često, da bih je video... I šipak, nisam je video :(
Kod mene u soliteru pre dosta godina komšinica se udavala i dolazili su trubači po nju sa mladoženjom..pošto je živela visoko svi su ušli u lift i preopteretili ga pa se on otkačio i udario u podrum. Jedna žena je polomila nogu, a mlada je bela ko venčanica otišla na svadbu.
U meku sam par puta, slučajno, ceo posluzavnik ubacila u one njihove kante.
Nisam znao kako da prekinem sa djevojkom koja mi je bila mnogo draga (i ostala). Odlučio sam da se pravim lud. Čudan, odsutan, istripovan, bolesno nasmijan. I uspjelo je. Sedmicu dana poslije prekida počeo sam da posjećujem psihologa.
Vraćam se iz kafane oko pola 7 ujutu, idem mojom ulicom i vidim ide auto prema meni. Ja onako odvaljen jedva se sklonim s puta i onako mahinalno mahnem: zdravo komšija! Otvara se prozor i čujem: je*baće ti komšija mater kad dođe kući! To je bio moj ćale krenuo na posao!
Bivši dečko mi je jednom pijan ispred zgrade pevao Kučka neverna. Sve komšije su izašle, htela sam da propadnem u zemlju...
Kupila sam sama sebi sat i zamolila prodavačicu da mi ga zapakuje. Kada sam izašla, sva sretna sam otpakovala.