Kad cale oce da cita novine na netu, ja ga pustim nekih 15ak min a onda mu iskljucim net i lozim ga da je on pokvario net pa glumim da popravljam dok on ne izadje iz sobe pa nastavim da blejim na fb.
Svake subote odlazim na preživljavanje u obližnju šumu sa samo jednom malom konzervom mesnog nareska i jednim nozem. Mojima kažem da idem kod druga.
Nisam "nedostižna" kao što momci često misle. Samo želim da se neko malo više potrudi oko mene, pokaže da mu je stalo... a ne da mi baci neku izlizanu foru i da očekuje da padnem u nesvest.
Ljudi misle da sam ružna, i ja se stvarno trudim da me to ne povređuje. A povređuje me jako i ne znam šta da radim.
Ne volim kada na nekome vidim mladez iz kog rastu dlake.
Kad pušim cigare u sobi bacam pikavce kroz prozor, zato što me mrzi da gasim u pikslu.
Uvijek kad me nešto slomi u životu, sjetim se kako se moja drugarica u osnovnoj javila da popravi jedinicu, pa dobila još jednu... I kad se jedna cura rasplakala jer je bila prozvana i isto dobila jedan, nastavnik je poslao tu curu da ode na wc da dođe sebi, pa poslao moju drugaricu koja je dobila dva keca da je tješi.
Jedno veče kad sam se vratio iz grada i krenuo na spavanje (djelio sam sobu s bratom) vidio sam da plače u snu i grli lutku što mu je bivša djevojka poklonila. Pokrio sam ga i sjeo na svoj krevet u čudu jer nije inače pokazivao da ga je raskid pogodio, tad sam shvatio koliko mi on znači i zato mu nikad ovo neću ispričati.
Čudno mi je kada na fotografiji u boji vidim osobu koja više nije živa...
Kada sam bila mala "progutala" sam onaj mali deo od upaljača pa su me 2 sata držali okrenutu na glavačke da to "ispadne". Na kraju se ispostavilo da je samo palo ispod stola.