Krenuo sam kolima po devojku da odemo na piće, a onda sam potpuno zaboravio na nju i prošao pored njene kuće. Osećao sam se kao totalni idiot.
Sjećam se djetinjstva i odlazaka u goste.. Prije svakog odlaska smo u kolima slušali jednu te istu priču: "sad kad dodjemo tamo, fino da se pozdravite i odmah da sjednete..i to što bude na stolu da se ne dira, da ne bude kao da mjesec dana ništa jeli niste" :) a mi s vrata "ne smijemo nista da jedemo, majka i tata nam rekli " :D
Imao sam kuče sedam godina, bilo je rase rotvajler. Svi su ga se plašili i niko nije smeo da mu priđe. Jedino moja porodica i ja. Ja sam mu sve živo radio. Šetao ga, igrao fudbal sa njim, jahao ga, učio da sedne, legne, da da šapu, kažnjavao ga, vukao za rep, ležao sam sa njim u boksu... Voleo ga! Ali jednog dana kada sam se vraćao iz škole rekli su mi roditelji tužnu vest. Neko ga je otrovao. Tada, tog trenutka svet mi se srušio. Bio sam nervozan, bacao sam stvari naokolo, plakao, i trčao sam do placa (gde smo ga i čuvali) sa suzama u očima. Kada sam stigao tamo, legao sam sa njim, zagrlio i plakao. Nisu mogli da me odvoje od njega. Nedelju dana sam imao temperaturu, i samo sam drhtao. Nikada groznije se nisam osećao. Voleo sam ga više od života. Iako sam imao tad' 13 god. mrzeo sam sebe. Ne znam zašto, ali eto.
Ušao sam u zgradu i podrignuo iz sve snage, onda sam skrenuo levo da bi došao do lifta i video da mi dolaze gosti. Koji smor.
Stalno se zezam i šalim. Posle, kada pokušam nešto ozbiljno da kažem, niko me ne uzima za ozbiljno, svi smatraju da se zezam. Težak je život nas dvorskih luda ...
Obožavam kad šetam gradom sa devojkom i držimo se za ruke, osećam se nekako ponosno :)
Ponekad se namerno naljutim na bliske ljude samo da vidim da li im dovoljno značim. Posle toga kad vidim koliko ih to povredi se pokajem..
Ljubaznost je postala toliko retka da je mnogi smatraju flertom! Imam veliki problem s tim.
Dok se mi smejemo za ‘‘ses‘‘ i ‘‘oro‘‘, moj brat gleda ‘‘A gde je pečat?‘‘. Uvek je kasnio za svetom...