Kad sam bila mala, brat i sestra su mi vezivali noge i ruke kao da sam jare i tako me kotrljali, a ja nikad srecnija :)
Jedva čekam uveče da deca legnu da spavaju, muž na poslu a ja drmnem veliko pivo i gledam serije.
Imam 16 godina i deda mi je preminuo pre 3 godine.Izjedam se zadnje 3 godine zato što nisam bio blizak sa njim poslednjih par nedelja njegovog života, jer nisam imao snage da ga gledam tako bolesnog, jer je za mene on bio najjači čovek na svetu (bio je operisan od raka). Mislio sam sve će to proći, pa ću se opet zbližiti sa njim, ali nekoliko dana kasnije on je umro...Odlučio sam da njegov lik istetoviram na ledjima, jer će mi jako puno značiti kao i svima u mojoj porodici... Deda,počivaj u miru.
Dečko koji mi se sviđa živi u zgradi preko puta moje. Svaki dan gledam u njegov prozor od sobe, s dvogledom. Već sam ga vidjela golog, a nije ni svestan. :)
Uvek ustajem poslednja ujutru samo da ne bih išla da kupim hleb.
Zauvek smešno kad je drugarica smarala momka jer uvek piše NE spojeno s glagolom mučenik joj pošalje "ne dostaješ mi".
Poslala sam mu poruku "volim te", a on mi je odgovorio "šta ti je?"...
Filolog sam po struci, ali nema šanse da u razgovoru izgovorim “sad ću” ili “sad će”. Uvek to bude “saću / saće”. To je jače od mene.
Pre neki dan odlučim da odem do crkve da zapalim dedi sveću, i povedem sa sobom svog malog sestrića. Kada sam ga dovela do mesta gde se pale sveće, počeo je da peva: "Danas nam je divan dan, divan dan.." Inače, ima 2 godine, i plakala sam od sreće kada sam to čula. U tim situacijama, zafali da vas neko nasmeje.