Džabe mi što imam krov nad glavom, tri obroka dnevno, pa čak i internet mogu da priuštim. Džabe što me to čini delom "povlašćenog" stanovništva. Kada se sve ostalo u mom životu već dve decenije raspada, kada svaki dan moram da gutam nepodnošljiv bol sa osmehom, da se sakrivam kad plačem...bar jednom, samo jednom da mogu da priuštim sebi da se požalim da mi je teško, makar anonimno, makar strancima. Žao mi je što sam slaba...i sramota me je što i sada plačem, ali bar niko ne vidi.
Iako najbolji ortak i ja kažemo da nikada neće biti nečeg više od prijateljstva između nas, ubeđena sam da će mi biti muž. :D
Sinoć sam se svađala sa komarcem koji mi je zujao oko glave celu noć. Svašta sam mu rekla i na kraju sam ga ubila.
Vojno lice sam i nema stvari koja mi je draža nego da se prošetam gradom u uniformi i krajičkom oka posmatram poglede prolaznika. Obožavam moj posao.
Majka mi je veoma poznata ličnost i teško se nosim sa tim. Često se provokativno slika, čujem da mi iza leđa dobacuju da je ''prava pi*ka'' i to mi smeta jer znam ko je ona i da nije to kako se predstavlja u javnosti. Budite srećni i zadovoljni vašim roditeljima kakvi god da su. Sve bih dao da mogu da izađem sa svojom majkom a da neko ne dobaci: ''Prava pi*ketina.''
Moje raspoloženje zavisi od prve pesme koju čujem ujutru.
Ne umiijem da pričam viceve jer se zacenem i prije početka pričanja istih, i onda ja vrištim od smijeha dok me svi ostali zbunjeno gledaju.
Pijem vreo čaj i gutam najveće moguće gutljaje u tripu da ću momentalno ozdraviti.
Pred menstruaciju sam toliko nervozna da sam se čak uspjela posvađati i sa popisivačem stanovništva.
Čudno mi je kad pomislim da sada (verovatno) na svetu hoda osoba za koju ću se jednog dana venčati.