Ovako izgleda moj dan na netu, malo vrtim po fb, pa na tumblr, pa neke vesti, pa malo guglam o estetskim operacijama, pa opet čitam neke zanimljivosti, pa tražim kako bih mogla na najbrži mogući nažin zaradit bruku nekih para..pa onda od čega raste kosa, pa onda sise, pa malo neke usluge stomatologa, pa mi se onda plače.. pa jedem, pa gledam film i onda dobijem neke nenormalne energije i želje za svim i svačim pa guglam neke lepe stvari, i najednom se od svega toga umorim i eto tako sve u krug..ahhh
U prvom razredu na nekom roditeljskom sam plakao jer su sve mame bile zgodne samo je moja imala debeli stomak. A žena samo bila trudna.
Posle raskida sa momkom nakon 2 godine veze , 10godišnja rođaka mi je otkucala poruku da niko ne vidi i poslala mi: '' A da se ti lepo nasmeješ i budeš srećna do kraja života?''
Kada se ujutru vraćam iz izlaska uvek kupim 2 hleba u pekari, onako vruća, da ljudi ne misle da sam ženski probisvet, već fina ćerka koja se budi ujutru da bi donela kući vruć hleb.
Žensko sam i nemam skoro ni jednu drugaricu jer ne podnosim uobičajene ženske priče, ogovaranja, kukanja zbog slomljenog nokta ili haljine za Novu godinu koja ne može da prikrije salo itd. Mnogo me smara to.
Mogu ja pronaći bolju ili goru od nje...ali istu nikada.
Pre neki dan pitam ja babu šta je deda u horoskopu, a ona kaže: ,,Šta je! Magarac!''.
Kad sam bio klinac stalno sam prozivao starije i onda kad krenu da me jure da mi nalupaju šamare ja se popnem uz drvo izvadim pišicu i pretim da ću da se popiškim po bilo kome ko pokuša da se popne za mnom.
Ja ne znam šta je sa mnom.. Imam 16 godina i trebalo bi da sam donekle formirana ličnost. Nemam nikakav cilj u životu, ne znam ni otprilike čime želim da se bavim, ništa me ne privlači. Ni o čemu nemam neki svoj, čvrst stav, često menjam svoje mišljenje kad čujem tuđe. Nemam ni neki svoj, aj da kažem stil oblačenja, imam gomilu stvari i nešto što sam nosila do pre mesec dana sad ne nosim jer su mi te stvari sad baš grozne. Nemam ni omiljeni žanr muzike, svašta slušam. Ne znam kako da opišem rečima kako mi je, možda ima neko sličan meni, pa da me razume.. Kao da sam izgubljena u vremenu i prostoru. Hoću da imam neki svoj stav, kakav-takav, da mi mišljenje ne zavisi od mišljenja drugih ljudi, da znam čime želim da se bavim u životu, da postavim sebi neki cilj i da lepo idem ka njemu, da znam šta hoću.. Nekad ne prepoznajem sebe. Znam da sam u pubertetu, da još treba da se formiram... ali ja stvarno još uvek nemam baš ništa po čemu se 'izdvajam'...