Kad pogledam svoj Internet history pomislim da sam psihicki bolesnik.
Najviše od svega mrzim kada se u autobusu uhvatim za vruću šipku!
BLJAK
Kao mala sam bezuspješno pokušavala pronaći to što piše "između redova".
Uvek pišem zelenom hemijskom. pišem recepte u knjigu recepata, dnevnik, bilježim predavanja, radim kolokvijume, svaki je poznat profesorima pre nego li vide ime... postanem jako ljubomorna kad neko uzme moju zelenu hemijsku da nešto zapiše a jako se rastužim kad se potroši a u knjižari nemaju onu kojom uvek pišem.
Mrzim kad zazvoni za kraj časa, a profesor kaže ''Stanite da zapišemo još nešto.''
Imam 18 godina i smatraju me za muškarčinu, a ja i dalje spavam sa plišanim medom kojeg mi je pokojni deda poklonio kad sam imao 2 godine...
Jedan gospodin me je nazvao gospođom i pokušao mi prodati kremu protiv bora. Imam 20 godina.
Toliko momaka me je pitalo da li treba da skinu svoju jaknu/duks da mi daju, nikada nisam htela, iako sam se smrzavala. Čekam onog koji će sam skinuti i staviti preko mene.
Jednom prilikom kada sam doručkovala viršle sa mojom bakom (koja je tada imala 80), nabodem jednu na viljušku i pitam babu iz zezanja : "Bako na šta ti ovo liči"?... A ona meni onako ozbiljno "Na davna vremena dok je tvoj deka jos bio živ". Hahaha, e kakva je to bila baba, neponovljiva.