1995. godine mnogo izbeglica se doselilo u moje selo, ja sam tada imao 5 godina, nisam bio svestan situacije. Odmah pored moje kuće se doselio jedan dečko, zvao se Miroslav, koji je tada bio mojih godina. Brat od strica i ja smo se odmah upoznali sa njim, igrali se svakodnevno, vremenom je počeo malo da nas smara jer je uvek od nas uzimao slatkiše. Dali smo mu nadimak Željko. I tako jednom mene tata pita sa kim ideš u park a ja mu kažem sa bratom i Željkom, pita on a ko je Željko, ja kao mangup kažem Miroslav, a tako ga zovemo jer je željan svega, sekund kasnije tata mi je zakucao takav šamar da sam sve zvezde prebrojao i naravno kaznio. Taj šamar cu pamtiti čitav život, to je bio šamar koji me je naučio da poštujem druge i njihove živote.
Svi me gnjave što se ne udajem. Jedino moja baba koja je bila u braku 55 godina govori: kćeri, ne žuri, nikada nije kasno udati se i skočiti u bunar.
Dečko mi je rekao da mu je drago što imam male grudi, jer bih u suprotnom bila "mnogo dobra riba" i on ne bi mogao da me smuva. Baš utešno.
Sa 16 sam imala tumor na jajnicima, operacijom su izvadili tumor, ali i jajnike.
Prošla sam kroz svašta, od tuge, pa sve do sreće.
Danas mi je zdravlje najvažnije.
Tada sam mislila da ću biti dobro bez djece, bez svoje djece...
Danas imam 29 godina, opći sam kirurg i sretna sam. Radim ono što volim. Operiram. U bolnici sam spoznala koliko sam zapravo sretna da tada nisam umrla.
A kada dođem kući čeka me najdivniji muž na svijetu i naša prekrasna kčerkica Dea koju smo posvojili prije 9 mjeseci.
Život je uistinu lijep!!
Borite se za svoju sreću!!
Moja mama je upravo pokušala da dozove golubove sa: goci, gociiii
Meni je mama je platila da položim vožnju, a ja sam to saznala tek kada sam došla kući sa vozačkom i sada mi ne da da vozim kola jer kaže da nije sigurna u mene.
Moj cimer se naljutio što želim da dam ime keru po njemu, a ja mislim da je to baš slatko.
Dobila sam takav grip, da to nije normalno. Temeratura, zapušen nos, glava boli, grlo peče...
Kaže mi moja baka: "Sine, za to je najbolji lek zrno bibera", ja u čudu: "Kakvo zrno bibera bako? Baka: "E pa lepo, 'vako, legneš na leđa, staviš zrno bibera u pupak, i onda pupak-na-pupak, a zrno bibera ne sme da ispadne sve dok se skroz ne preznojiš. Provereno pomaže!" Baš je vrag ova moja baba. Sada tražim drugi pupak, mislim čisto u medicinske svrhe.
Devojku viđam jednom u nedelju dana iako živi 10km od mene i to samo ako je ja pitam da dođem kod nje. Ona nema šanse da se seti. Dođe mi da odem na pusto ostrvo i jedem banane ceo život jer se osećam kao majmun...