Kad sam bio mali za svaki maskenbal su me moji maskirali u šeika. Stavili bi veliki beli stoljnjak preko moje glave i pričvrstili bi rajfom. Mrzeo sam to.
Kad god mi vreme to dozvoljava, na posao idem svojim motorom. Imam ritual koji se sastoji od toga da kada idem nekim podužim pravcem (uglavnom je to Gazela) vrištim, neartikulisano urlam poput Tarzana, ili divljački iz sveg glasa pevam neke rok ili navijačke pesme. Zbog gustog saobraćaja i zvuka motora verujem da se to ne čuje, a svakako se od kacige ne vidi. Kad stignem na posao skidam kacigu, nabacujem učtivi smešak, i prebacujem se u stanje ljubaznog kolege, tašna, mašna i odelce, ceo fazon.
Namerno nikad ne nosim kišobran, u nadi da će neki džentlmen ponuditi da stanem pod njegov kišobran.
Imam jednu kovertu u koju stavljam pare i pravim se da ne postoje,tako već 2 godine...
Inače se ne gubim po diskotekama ali zato kad čujem neku dobru pesmu na radiju u 4 am, obavezno sa sve slušalicama igram ples plodnosti. U mraku. U pidžami.
Ponekad kad sam na poslu predstavljam se kao svoja sekretarica (inače sam direktor) i kažem da nisam tu .....
Greškom sam poslao poruku "Može kod tebe oko 10" na pogrešan broj. Stiže odgovor "Možeš", nikada se nisam toliko zbunjeno osećao.
Prolazim pored Laze Lazarević i jedna gospođica sa prozora mi kaže: Jao što si lep. Prelep si! Ništa lepše nisam videla... Mislim se u sebi: Nećeš ti skoro odatle...
Nikad ne znam lepo da zatvorim vrata od auta.Ili je to prejako ili preslabo, nikad taman.
Vozila sam se u autu i drugi auto je krenuo da me prestigne, pošto nije uspeo, svirnuo mi je, kao da usporim, il' šta već.. Bila sam jako nervozna, pa mi je malo falilo, te sam mu pokazala ''srednjak''. Auto je cijelo vrijeme išlo iza mene, mislila sam da me prati, sve dok nismo skrenuli u moju uličicu, kad sam vidjela da je to moj tata... Blam.