Imam uspomene iz detinjstva za koje nisam 100% sigurna da su se stvarno desile ili sam ih sanjala.
Molim Boga da mi se sestra bogato uda i da ode što dalje od mene, da joj mogu ići u posjete u inostranstvo...
Imam 30 godina i još uvek živim sa majkom... Često čujem kako se šapuće u gomili, kako ga nije sramota, ima 30 godina i još je vezan za majčino krilo.. Ono što ne znaju je, da sa svojih 30 godina ja kupam svoju majku i hranim, i opet izađem sa iskrenijim osmehom među ljude,nego svi oni koji žive "savršen život" !
U srednjoj školi, kada bih bila prva smjena ustajala sam u 5, jer mi je škola bila udaljena 45 minuta busom, a stanica 15 min od moje kuće. Jednog jutra sam tako ustala, istuširala se, spremila i taman da krenem na bus, kad nešto mi čudno, ni jedna kola da prođu...pogledam na sat...02:45 h. Lagano sam htjela da se uputim na stanicu.
Imam malenog pauka u ćošku sobe, koji se više od 24h bori sa bubom koja mu je upala u mrežu, a 5x veća od njega. Sad mi žao da ga usisam kad tako vredno radi :)
Zbog posla sam non stop u autu i vrzmam se po gradu i toliko je lepih devojaka na stanicama i hiljadu puta mi je došlo da neku pitam da je povezem, pogotovu kad je loše vreme, ali mi je glupo jer sam u tripu da će pobeći misleći da sam seljačina ili manijak...
U kafiću naručujem "ekspreso" samo da bih video izraz na konobarevom licu.
Često se zapitam da li neko, na drugom kontinentu, u drugoj državi ili čak paralelnom univerzumu vodi isti život kao ja? Da li postoji neko ko ima sve što imam ja, da li radi sve što radim ja, da li ima ista osećanja kao ja... Kad bih znala da tako nešto postoji, volela bih da pitam tog nekog, kako se nosi sa svim tim glupostima, čisto da proćaskamo...
Žensko sam, a veći džentlmen od većine svojih drugova.
Kad sam bila druga smena, a moj brat prva uvek sam rekla tati da i mene probudi jer sam uvek volela da se samo okrenem na drugu stranu i zaspem.