Kada sam raskinula sa dečkom saznala sam da je za rodjendan hteo da mi pokloni 1001- og origami zdrala, napravio je oko 500 kad se to desilo i dan danas se pitam šta je sa njima uradio.
Piškim u moru, a da to ne bi neko provalio, ja za to vreme pravim neke talase.
Kad udjem u autobus i zauzmem mesto, pa kad vidim neku babu da mi prilazi, napravim neku facu da mi je pozlilo samo da me ne podiže sa mesta.
Ne podnosim ljude koji u autobusu na +40 zatvaraju prozore, "da ih ne ubije promaja".
Još nikada se nisam suočila sa smrću bliske osobe i stalno se bojim kako ću to podnijeti svaki dan me je strah...ne želim da ih izgubim.
Kada mi kaže devojka bole me noge, ja joj skinem štikle i masiram stopala :)
Ispit je u toku. Kao i svaki student pokušavam da sa puškice prepišem bar neko pitanje. Prilazi mi asistentkinja, koju sam opazio tek kada mi je prišla. Pogledala me je nekakvim nedefinisanim pogledom, sklop gađenja i čuđenja i otišla, ne rekavši mi ništa. Pre toga isterala je par studenata. Sav važan završio sam test i izašao, u prolazu oglednuo sam se u ogledalo i primetio na imam veliku, zelenu slinu na nosu, kao pirsing. Tek tada sam ukapirao njenu reakciju.
Uvek me bilo sramota da u jednom danu uđem u jednu te istu prodavnicu......
Ako nešto mrzim to je kad me bude da iz dnevnog pređem u sobu da spavam. Pa nema lepšeg osećaja kad zaspeš uz televizor. Naravno "čujem" šta oni pričaju, samo odmaram oči.