Zbog čestih glavobolja pijem tablete protiv bolova skoro svaki dan i krijem od porodice da ne bi brinuli. Imam zalihe tableta protiv bolova u svim torbama da ne bih slučajno u nekom trenutku ostala bez njih i počinjem da se navikavam da ih uzimam svakodnevno.
Bilo mi je 10-11 godina. Moj otac je radio za nekog Amerikanca koji zna malo i srpski. Tog dana je ćale bio u toaletu, znam da je imao šuljeve, nisam znao šta je to. Zazvoni telefon, ja se javim, predstavi se neko na engleskom kao šef mog ćaleta i traži da ga dobije. Ja sam razumeo engleski, al nisam znao kako da mu odgovorim, pa sam mu na našem reko: "U toaletu je, ima šuljeve". Moj ćale istrčo iz kupatila, uzo mi slušalicu i reko: "Det iz maj son, hiz stjupid". Moj ćale, ipak nije doživeo najveći blam jer to nije bio njegov šef, nego moj stariji brat iz familije. Moj se ćale nije naljutio, a moj brat ovo doživljava kao najveći fazon koji je napravio.
Ja više ne mogu!! Celo lice mi je obraslo dlakama! Vodali su me kod lekara ceo život,ali ništa.....U društvu me omalovažavaju i dali su mi nadimak King Kong :( To me jako boli! Volela bih da sam kao svi ostali...Posavetujte me šta da radim,moj život je pakao!
1999., za vreme bombardovanja, tata je brata i mene odveo pred najveću i najlepšu kucu u komšiluku i rekao nam da jedna NATO bomba košta koliko 5 takvih kuća. Onda nas je pitao da li se njima isplati da gađaju nas, selo u zapadnoj Srbiji. Mi se pogledamo, i kažemo ne! Od tad nismo imali nikakav strah od cele situacije. Danas shvatam koliko se tad moj tata plašio.
Najlepši osećaj mi je kada gledam dok mi profa upisuje ocenu u index. :D
Pre nego što legnem u krevet, uvek upalim i ugasim svetlo da bih zapamtila gde je.
Uzmem tako tatinu sliku i pričam sa njim, bude mi nekako lakše...
Kad sam bio mali plakao sam jer ću jednog dana da umrem.