Kažem mu: 'Ostavi me na miru.' On me ostavi i ja se naljutim.
Sutra imam ispit, pripremio sam skriptu kako bi je otvorio čim ustanem... Ustao sam, jeo, odgledao sasvim prirodno, dedinom kosom pokosio dvorište, igrao se sa mačkom, skidao sam kamenac sa kovanice koju je ćale našao u crevu od veš mašine i e'o sad otvaram dušu dok mi je skripta još uvek zatvorena.
Nervira me kad netko počne nešto u fazonu "E buraz moram nešto da ti kažem.." i nakon dvje minute: "Ma nema veze, zaboravi." Onda poludim.
Nekad odem sam negdje gdje nema nikoga , i po 2 sata sjedim i razmisljam.
Devojka i ja ponekad, posle izlaska, sednemo u moja kola, spustimo naslone sedista, izujemo se i naslonimo noge na šoferšajbnu i pustimo muziku na radiju. Tako samo sedimo i pričamo na parkingu kod njene zgrade. Tad osećam da mi ništa vise nikada neće trebati.
Kada sam bila mala bacala sam smeće iza kreveta misleći da niko neće naći.
Sećam se dok smo još išli u osnovnu brat i ja, tata nije imao novca da nam kupi sve knjige i onda nam ih je prepisivao kada bismo pozajmili od nekog.
Muž mi je otvoreno rekao da je bivša cura od njegovog najboljeg druga najlepša žena koju je ikada video. Šta si mene onda ženio? Da bi mislio na nju dok spavaš sa mnom? Ja sam uvek mislila da onaj kog voliš postane najlepši. Nadam se da će me prevariti i da ću saznati pa da ga ostavim jer ovako nemam snage... A stalno se mučim sa tim da kad me vidi pomisli, uh kako je ružna... S obzirom da mi nikad ništa lepo ne kaže, pa čak ni na dan venčanja kad sam ga molila za to, vrlo je moguće.
Pričamo na Skype-u već nekih godinu i po i pored svih ljudi tu oko mene, ja ipak sve najsmješnije i najtužnije stvari nekako uvijek prvo pošaljem preko bare.
Nešto poslije rata, u osnovnoj školi nakon ljetnih praznika nastavnica je ispitivala gdje smo proveli ljeto. Pošto jedina nisam nigdje išla, izmislila sam da sam posjetila New York i dočarala sam moje putovanje informacijana zasnovanim na iščitanim enciklopedijama, knjigama, novinama, jer interneta još uvijek nismo imali! I danas osjećam grižnju savjesti zbog te male dječije laži, ali sam se tad osjećala važnom! :)