Sve svoje važne životne odluke i dileme rešavala sam metodom brojalice "Eci peci pec!"Tako sam odabrala buduce zanimanje, supruga, imena cerkica..., a imam 44 godine i pritom sam prosvetni radnik ... do sada nisam imala utisak da je to pogrešno... :) Srećno i vama...
Kada sam bio klinac, rekli su mi da ce mi na rodjendan doći jedna plava devojka, ne mogu vam opisati koliko sam se razočarao kada nije dosla štrumpfeta.
Meni je dečko za godinu dana veze poklonio ogromnu teglu ukrašenu presovanim jorgovanima (imam svoju mini baštu raznobojnih pa zato). Uglavnom, unutar te tegle nalaze se 365 papirića, što označava broj dana u godini, a na svaki od papirića je napisao po jedan razlog zašto sam njegova izabranica. Rekao mi je da je moj zadatak svako jutro (od dana kad mi je dao poklon) pročitam samo po jedno. Danas sam pročitala zadnje.
Skoro svaki dan maštam da cu živeti u New york-u a onda dođe baba i kaže mi da nahranim svinje.
Sedim već 2 sata u holu od hotela i sa moje desne strane me ogovaraju 2 nepoznate devojke...
Igrala sam pred ogledalom u sobi u gaćama i brusu, pogledam kroz otvoren prozor i sretnem pogled sa komšijom od preko puta.
Zbog nje sam počeo da vežbam, da čitam knjige i sviram gitaru... ali jednostavno je ne privlačim više, pa čak ni ovako "poboljšan"... i dalje mi je teško da to prihvatim ali hvala joj...ako ništa drugo, bar sam postao bolji čovek.
Na času je profesor likovnog na tabli napisao 'mozai' zaboravivši slovo 'k' , na šta sam ja mahinalno rekla '' profesore, progutali ste 'k'. ''
Stvorila sam sopstvenu masku kako bih odbijala ljude oko sebe. Toliko puta sam bila povređena da mi jednog dana dosadilo, prekipelo i od tada sam hladna i nepristupačna za bilo šta što vodi razgovor dalje od šta ima novo. Stalno se smejem, zbijam šale, ja sam ta koja uveseljava društvo ali ovako sam emocionalno disfunkcionalna. Potajno želim da me neko voli i da se upustim u romansu ali se bojim da će me neko opet povrediti, čak i prijatelj, ma bilo ko, zato se iz dana u dan sve više zatvaram u sebe ali tu bol sam uspela da pretvorim u nešto što me tera u toku dana da pomeram granice u školi i karijeri uopšteno. Možda sam i našla nekad nekog ko me ne bi povredio ali sam i njega oterala zbog straha.
Kada mi je bilo 7, 8, 9 godina lomio sam glave svih barbika moje sestre samo da bi se ona igrala sa mnom i mojim autićima.