Dala sam novi nadimak babama u prevozu, kad ih vidim kažem cimerki - ''pazi, idu mik mik''.
Dok sam bila mala uvek sam molila tatu da ne zgazi ležećeg policajca jer sam dugo mislila da je to čovek.
Kad nisam našminkana ljudi me pitaju - šta ti je , jesi bolesna ?
Žensko sam, a ormar mi je tako neuredan, doslovno stvari ispadaju iz njega. Meni bude mrsko da složim pa samo zafrljačim kad ispadne.
Skoro sam u autobusu video devojku koja neverovatno liči na moju najbolju drugaricu i hteo sam da je uslikam ali me je provalila pa sam obustavio akciju : )
Kada sam imala 4 godine otac me je odveo na šišanje, uobičajenu paž frizuricu. Frizerka mu je rekla da imam loš kvalitet kose i da je najbolje da me ošiša skroz kratko-da kosa ojača. Kad me je doveo kući mama se rasplakala kad je vidjela kako izgledam. To mi je najveća trauma iz djetinjstva.
Bojim se da će jednog dana biti izmišljena mašina za čitanje misli i da će na njoj pisati ERROR kad je ja stavim.
Kad sam imala 7 godina tata mi je doživeo saobraćajnu nesreću gde mu je noga ostala kraća za 2cm pa je bio prinuđen da šepa. Kako se ne bi osećao manje vrednim ili drugačijim moj brat (3) i ja smo šepali zajedno sa njim.
Otac mi je jednom prilikom, po povratku sa puta dao malu plišanu igračku - ajkulu. Vec tada sam prerasla igračke, ali sam ajkulicu sačuvala i držala je na sigurnom, ispod jastuka. Tata je umro pre dve godine, a ja i dalje držim igracku na starom mestu. Svaki put kad je vidim ili napipam pod jastukom, setim se trenutaka koje smo proveli zajedno, svi srećni, sa njim.