Od kako sam šefu, umjesto djevojci poslao ˝ :* ˝ preko skype-a, svaki put po 4 puta provjeravam kome šta pišem, jer prva 3 puta ne vjerujem samom sebi ... :)
Uvek sam se pitala da li se momci obrišu nakon sto obave malu nuždu?
Imam naviku da kad ulazim u kuću pregledam obuću, da znam da li je neko u poseti... Jednom sam se prevario i otvarajući vrata glasno ''pustio'' gasove... Tek tada sam primetio sestru i njene drugarice, koje su ušle obuvene! Blam...
Kad god se neki uređaj pokvari ja ga udaram. Ili proradi ili ga polomim pa bar znam zašto ne radi!
Često se pretvaram da sam stranac kad se izgubim u centru, jer me je sramota da pitam kako doći negde.
Beograd, jesen. Sivilo Knez Mihajlove ulice zatamnila je kiša ohrabrena vetrom koji je terao ljude brže nego lišće, u svakog ulivala dozu tenzije, nervoze i depresije. Posmatrao sam ljude kako trče, roditelji sklanjaju svoju decu i još raznorazne slučaje u pokušaju skrivanja od kiše. Meni je bilo sasvim sve jedno, imao sam mantil sa kapuljačom i po prvi put u životu kišobran i nisam razmišljao o ulasku u neki butik ili kafić dok ne stane kiša. Šetao sam lagano, kao da teram inat svom tom nevremenu, dok mi pažnju nije odvukla simpatično smotana devojka u kratkoj kožnoj jaknici sa izlomljenim kineskim kišobrančićem. Uspaničena devojka se vrtela u krug dok je kiša sve jače padala, a vetar istu nosio pravo u oči. Video sam da niko nije mario za nju, pa sam osetio potrebu da joj pomognem. Otvorio sam svoj kišobran, prišao joj i zaštitnički je zagrlio jednom rukom. Pribila se uz mene kao da sam ja jedini spas od ko zna kojeg problema, a ne od kiše i vetra...
Iako nikad ne dobijem poklon, ja svoj rođendan toliko volim. Osećam se kao da je taj dan samo moj, svi čekaju samo mene da ustanem da mi čestitaju rođendan, pravimo tortu, smejemo se.. Osećam se toliko važnom. :))
Данас сам срела бившег у маркету, да би се он цијело вријеме крио од мене иза рафа! Као да бих му се ја јавила...