Kad god se dečko ponaša malo uzdržanije, ja istripujem da me više ne voli, da će da me prevari ili ostavi.
Iz priča roditelja shvatio sam da sam bio "poseban". Uvek bih prestao da plačem pored veš mašine.
Kad sam bio mali, učili me moji da psujem. Jedan dan sam se razboleo i morao da primim injekciju. Bio sam miran dok mi je medicinska sestra davala injekciju i kad je završila, ja njoj sve po spisku :) ćale hteo da umre od blama. :)
Mrzim kad se nakon depiliranja nogu (koje obično radim uveče) probudim ujutro i divim se nogama, pa se okrenem da vidim pozadi, a ono čitavu šumu sam preskočila.
Kad sam bila mala pokušavala sam da zatvorim polako frižider da bih videla kako se svetlo gasi. :)
Prvi put kad sam pijan došao kući i povraćao u wc šolju, mama me tukla kišobranom, a tata je otimao kišoboran i vikao: Nemoj iskopaćeš djetetu oko. :D
Ceo svoj život se prema ženama/devojkama ophodim kao skot. Cilj mi je da ih zaljubim u sebe i onda da ih odbacim. Nikad nisam bio zaljubljen i rekao sam sam sebi da se nikad neću oženiti. Priroda mi je dala lepo lice, dok sam, da bih imao dobro telo i slatkorečivost vežbao svakodnevno. Glavni cilj je kao što rekoh da nateram devojku da se zaljubi u mene, a onda joj slomim srce na najgori mogući način. Plakale su, neke su me čak preklinjale na kolenima da ih ne ostavim, ali to mi je samo punilo ego. Razlog tome je moja majka, koja je ostavila mog oca i svoja dva sina zbog drugog muškarca. Gledao sam oca godinama kako pati zbog toga, ali je kao samohrani otac uspeo da iškoluje mene i mog brata. Jedina devojka koju nisam želeo da povredim je rođena sestra mog najboljeg druga, rekao sam joj da se skloni od mene jer će se kasnije kajati i nisam želeo da rizikujem drugarstvo zbog svojih stavova.
Imam 45 godina i sve krevete u kući sam napravio tako da budu nekakvi golemi dušeci na podu. Nemaju one nogice ili slično, direktno sa patosa idu. Vala, neće me nikakva zla čuda ispod kreveta vrebati više nikada, kao kada sam bio mali.