Živim za trenutak kad neću imati tremu pred javni nastup.
Dok sam bila mala 7-8 god. Prilikom slušanja stranih pjesama sam pisala tekst u svesku, onako kako se riječi izgovaraju i ćirilicom... Pa kasnije čitam taj tekst i pokušavam naučiti pjesmu. Najgore kad vidim šta sam slušala -.- i zahvaljuem se Bogu što moji nisu znali o čemu pjevam. Samo primjer Pachanga-Loco: Ajlajk dseks vitju aftr d partis, ajvana go ovr jor badi -.-
Kad sam bila mala mrzela sam svoje ime jer ne postoji pesma u kojoj se ono pominje :D
Sramota me je kad me devojka pita čime se bavim, da joj kažem da radim kao prezenter, tj da prodajem babama i dedama ćebiće, pa kažem da radim u nekoj random firmi koja se bavi marketingom.
Nekad podignem mačku ako hoće da dohvati bubu koja je visoko na zidu.
Trener je na utakmici bio pijan, psovao me i poslao na oblačenje iako sam nosilac tima... Napustio sam tim.
Uvek kada prolazim pored fontane na Trgu Nikole Pašića, poželim da se bačim u nju. Nebitno je koje je doba godine. :)
Pre pet godina, moj brat je video moju Superman majicu i oduševljeno je upitao "Ti si Superman?!". Samo sam mu rekao pssss! To je tajna! Mali danas ima 8 godina i još uvek veruje da sam Superman. :)
Dobila stimulaciju na poslu, pogledala po kući, zaključila da mi ništa novo nije neophodno, odlučila da častim sebe, kupila skup parfem koji sam oduvek želela, došla kući, uključila TV kad on kroz 20 minuta crče. E živote... :-D
Bio sam sa devojkom na koncertu i išla je pesma o varanju, a ona me je varala, kako glup osećaj.