Ušao sam u pekaru i rekao: Jedan rekbu ... a talentovana radnica mi je odgovorila : Je l pizzu?
Kada posle zime, u toku koje non stop nosim jaknu i držim ruke u džepovima, dođe leto i izađem napolje u šorcu i majici ne znam šta ću sa rukama. :)
Kad skontam sta sve radim dok se vozim sam liftom i ogledam, uplasim se svaki put pomisli da bi iza ogledala mogla biti kamera i da to neko gleda.
Žena i ja za slavu, čim gosti odu, obeležimo od koga je koji poklon. Da nam se ne desi, kad prođe vreme, da ih vratimo onima od kojih smo ih i dobili.
Jedina stvar koju mrzim u ovoj kući u kojoj živi nas osmoro je jedno kupatilo! Ujutru ima svako svoj raspored kad ko ulazi u wc i ako se neko uspava za posao ili za školu treba sat vremena i više da čeka da bi došao na red.
Pre par dana keva mi je ušla u sobu dok sam slušao pesmu 'esi mi dobar' i sela na krevet i poslušala je sa mnom do kraja. Juče ja bio na treningu i ona došla po mene i srela kolegu sa posla i on se javio i pita je: kako si, a ona kaže: dobro, ti, esi mi dobar?
Baš se nerviram kada gledam film sa mlađim bratom i onda me on non-stop zapitkuje 'A šta će sad da se desi? A ko je ovo? A zašto je on to uradio?' Gledaj film, čoveče.
Kad sam bila mala u obdaništu sam se popela na wc šolju i pokušavala da vidim preko zidića sta rade dečaci i wc šolja je pukla...Vaspitačica me više nije volela!A tata i dalje misli da sam proveravala da li ima vode u kazančetu :-/
Jednom kad sam se busem vraćao iz škole, u busu totalna tišina, ja sav smoren gledao kroz prozor i slušao muziku. Odjednom me neko uhvati za rame, ja se okrenem kad ono neka žena stoji ispred mene, pročitam joj s usana "je l' imaš tatu?" ja sav zbunjen, skidam slušalice i odgovaram: "paa imam tatu, što?" odjednom ceo bus, uključujući i nju, počinje da umire od smeha. Dok ona odlazi ja zbunjeno vraćam slušalice, i tek 10 minuta kasnije kontam da me je pitala "je l' imaš kartu?!"
Uvijek sam imala tako poremećen odnos sa tatom... bio je alfa mužijak, onako sav važan kada udari majki šamar jer mu nisu ispeglane čarape... plašila sam se kada me zovne imenom... a voljela sam ga više od bilo koga i od sebe.. bilo je teško cijelo djetinjstvo vući ga za rukav i pitati "Je li ovako dobro? Voliš li me sada malo više"... Odustala sam od svega što volim, prestala sam da idem na hor, da igram folklor... Prestala sam biti djevojčica jer on želi sina.. Nosila sam široke majice i trenerke kada sam počela da se razvijam, jer samo "kurve" oblače farmerice i tunike... Trebalo mi je skoro 20 godina da zavolim sebe, takvu kakva jesam.. osjećajna, ludasta, ljubavna (majčin opis mene), plačljiva, ponekad tako zbunjena, ali svoja i posebna.... Njega ne volim od kada sebe volim.. Ali je uspio... On je natjerao dio mene da se plaši svega, da ne vjeruje, da preispituje svaku rečenicu po sto puta, da se ustručava, da se uplašim pred svakim većim izazovom..