Oblije me hladan znoj kad proverim dzep i nema mi telefona na momenat.
Iako najbolji ortak i ja kažemo da nikada neće biti nečeg više od prijateljstva između nas, ubeđena sam da će mi biti muž. :D
Kao mala, bila sam veoma nemirno i nestašno dijete. I jadna mama, uvijek me morala čuvati. Žena nije ni jela kako treba, koliko me pazila, ni raditi nije mogla. I jednom ti moja Danka ode da kači veš, i zamoli tatu da me samo desetak minuta pripazi. I ovaj je sjedio, ne sjećam se šta je tačno radio, a moja malenkost je otišla do veš mašine, i tu se uvukla. A de, meni bila fora vrtiti se unutra. Ulazi mama u kuću i gotovo, kad ne dobi infarkt, nema mene nigdje. I trče oboje po kući, tatu peče savjest, traže oni mene, ma jauk bolan, haos.... a ja ladno kuliram u veš mašini i okrećem se.
Obožavam novac. Smiruje me. Ali MRZIM ljude koji sve rešavaju novcem. Za neke stvari se treba stvarno potruditi i zaslužiti, a ne sve kupovati.
Živio sam na selu do svoje 10. god. Kada sam se doselio u grad mislio sam da ću upoznati bogate prijatelje sa velikim kućama, dosta igračaka, slatkiša. Al ustvari sam upozno veće fukare od sebe.
Na trafici kupim karticu pa se iz zezanja dopisujem sa likovima što ostavljaju brojeve na tv-u. Nemate pojma čega tu ima...
Jedna od trauma iz detinjstva mi je bila kada drugari dele bombone za rođendan i ovi što uzmu pre mene pokupe sve lepe, a nama na kraju učionice ostanu samo Negro!
Neću razumeti kako neko kaže da je umoran, a onda melje 100 na sat. Ja kad sam umorna, nisam raspoložena uopšte da pričam.
Mrzim kad odem nekome i prva stvar koju kažu je: "Izvini zbog nereda." A ja nikad uređenije sobe nisam vidjela.