Sinoć sam u izlasku izgubila ključ od stana, i kada sam pitala konobara da li ga je neko možda pronašao, on mi je odgovorio: "nije, ali ako hoćes možeš da spavaš kod mene". Veoma ljubazno :)
U kasnim večernjim satima kad ostanem sam, odem na terasu, pustim neki bluz i maštam o svemu što bih mogao postići u životu.
Svake godine kada idem na letovanje, svima kupim po neku sitnicu, a ja nikad ne dobijem ništa.
Sve sam ubedila da sam jako loš lažov, a ustvari ja veoma često i uspešno lažem.
Da mi nije sina starog godinu dana ostavio bih svoju ženu iste sekunde bez razmišljanja. Dok nam se nije rodio sin bila je najbolja žena na svetu. Otkako smo dobili dete postala je nervozna non stop, nema ni malo strpljenja za njega i njegove potrebe, stalno se nešto dere. Za moje potrebe i da ne govorim, stalno joj nešto smeta, a kad pokušam razgovarati sa njom ona samo kaže da je sve ok i da je to samo faza kroz koju prolazi. Trudim se iz petnih žila da joj u svemu budem podrška da joj maksimalno olakšam sve oko deteta jer je to i moje dete, pomažem u kućnim poslovima, svi govore kako sam brižan otac i dobar muž ali to kao da njoj ništa ne znači. Ne znam koliko ću još izdržati ali zaista ne bih želio da moj sin odrasta uz razvedene roditelje i samo zbog njega sam tu pored nje i trudim se i dalje uz nadu da će se vratiti u osobu kakva je bila pre nego što je postala majka...
Ne volim kad mi momak tepa na početku veze, automatski pomislim da je neiskren.
Zalepio sam stari telefon na daljinski, da mogu da ga pozovem kad se izgubi... E pa dragi daljinski upravljaču od danas smo na TI!
Mrzim kad kažem nekom nešto ironično, a on ne skonta. Tad ja ispadnem glup, pa ga moram pitat' jel čuo za ironiju.