Sjutra idem sa dečkom na more... Strah me da ne sretnem momka sa kojim sam ga varala prošlo ljeto u tom gradu.
Uzasno me nerviraju ovi studenti što svako malo kače statuse, pjesme i raznorazne linkove na fb kako bismo svi mi ostali vidjeli kako je njima fakultet užasno tezak i nemaju života i ništa ne stižu, ali se eto za fb ima vremena. Uz to se još nagomilaju desetine komentara na gore navedeno...
Kada idem ulicom i vidim da neko ide iza mene usporim i sačekam da me pređe jer se osećam neprijatno.
Mrzim kada moji roditelji pričaju o nekoj vrsti posla i kažu za mene: "Ma ne bi on to mogao raditi", iako nikada nisam ni probao to.
Prolazim ja pored zdjele sa kolačima i govorim sebi "Ništa nisi vidjela! " ...
Momak mi je mislio da se dnevni ulošci nose isključivo danju, a noćni noću.
Moja sestra kada je bila prvi razred osnovne škole je pokvarila u učionici kućicu za pse koju je neko dijete napravilo. Po dolasku kući je plakala i govorila da joj je učiteljica rekla da napravni novu kućicu . Svi smo se bacili na posao kako ne bi bila kažnjena (otac mi je arhitekta) . Napravili smo kućicu, čak joj i fasadu i prozore napravili. Sljedeći dan je došla ponovo uplakana zato što je trebala napraviti kućicu za pse . A ne za ljude, kako smo mi mislili. Specijalac.
Meni su rekli da je najlakše curama prići tako što im staneš na nogu, pa se potom izvineš, predstaviš i ponudiš dotičnoj da popijete nešto zajedno kako bi se bolje upoznali. Svaka cura kojoj sam stao na nogu je skočila, vrisnula, izderala se na mene, a potom mi šamarčinu svezala. Gdje griješim?
Ne znam za druge devojke, ali mene strašno odbijaju muškarci sa ovom novom zalizanom frizurom i uskim pantalonama! Sine, kratka kosa, trenerka stil, budi MUŠKO!
Mrzim kad sretenem nekog poznanika u busu, i kad sedne pored mene moramo da pričamo da ne bude neprijatno. A prvo pitanje bude: "Kako na faksu, koliko ti ostalo ispita?", zatim sledi: " Aaa, čekaj, koji si ti beše faks?". Meni postavljaju često ta pitanja, a često ih i sam postavljam.