Kad god mi dodju gosti ja sacekam da odu i onda pojedem sve slatkise koje je mama iznjela.
Kad mi mašu klinci iz busa, uvek mašem i ja njima. Jer se uvek setim kako je meni bilo žao kad mi neko ne uzvrati...a i ulepšaju mi dan! :)
Iako imam 19 godina, bude mi krivo ako neko drugi pojede srce (sredinu) lubenice.
Treniram već 10 godina košarku. Ljudi oko mene i moje kolege kažu da jako dobro igram i da imam talenta, ali trener mi uopšte ne daje šansu. "Igram" za prvi tim, odnosno samo sjedim na klupi, uopšte ne ulazim u igru,a i ako uđem to je na minut ili dva, ne više. Osjećam se užasno, jer šta je sa svim mojim trudom i 10 godina uloženih u treninge? Često se poslije utakmice vartim kući plačući. Teško mi je i niko me ne razumije. Osjećam se užasno i beskorisno i najteže mi je jer se jako trudim i bez obzira na sve mislim da će biti bolje i nadam se, ali ništa od toga, bar za sad.
Imam 22 godine i napravio bih dete devojci samo da bi baba i deda videli unuka jer znam da žive za to.
Ne smatram džentlmenom onog muškarca koji pomaže samo devojkama koje smatra lepim. To nije džentlmen!
Mrzim kada svi očekuju da odmah obučem i probam odjeću pred tim ko mi ju je donio kao poklon.
Danas sam kupio tortu svojoj majci za rođendan na koji je i ona sama bila zaboravila, od silnih problema...
U poslednje vreme hvatam sebe kako živim od datuma do datuma. Tipa, ako je nešto bitno u subotu, kao da se tu završava život. Ne razumem samog sebe.