Kad god me nema i 3 dana kod kuće, kada se vratim sve mi je čudno i drugačije, kao da bez mene nešto ne funkcioniše.
Kad god dobijem lošu ocenu, kevu ne lažem već joj odma pošaljem poruku kako sam prošao, da bi se odljutila dok dođem kući.
Radim u ekspozituri jedne strane firme. Sve je dobro išlo, dok se vlasnik, koji živi u inostranstvu, nije zatreskao u jednu koleginicu mojih godina, (naravno da je oženjen) a koja je više od 30 mlađa od njega i postavio je pre nešto više od mesec dana na mesto rukovodioca, smenivši pritom daleko iskusniju, inteligentniju i vredniju osobu. Nova direktorka je mene automatski unapredila, a ja sam, budala, mislila da to radi zato što je uvidela koliko vredim. Povećala mi je primanja, čemu sam se ja neizmerno obradovala, iako je u pitanju suma od svega 20€, ali meni svaki dinar mnogo znači. Od tog trenutka, moji poslovi enormno su se uvećali, tako da čitavo radno vreme ne dižem glavu, mada se nisam žalila, smatrala sam da to tako treba. Danas sam slučajno otvorila mejl koji mu je poslala pre nekoliko dana. U pitanju je bio mesečni izveštaj- spisak poslova koje je svaki radnik obavio tokom juna i videla da je više od polovine onoga što sam ja uradila stavljeno na njenu listu, a meni su pripisane neke najjednostavnije stvari, nešto za šta mi je dnevno potrebno oko sat vremena. Baš lepo!!!
Dečko me natjerao da ga zagrlim samo zato što ga je ptica pokakila po ramenu. Želio je da i ja osjetim kako je. Hvala ljubavi.
Kada sam bio prvi razred osnovne škole, poslije nastave sam otišao kod druga i kod njega proveo čitav dan. Sve bi bilo super da sam se prethodno javio starcima. Kad sam došao pred kuću, zatekao sam dva policijska auta i baš me zanimalo što su tu. Ušao sam u kuću i pitao šta se desilo, a desilo se to da će stari da se zahvali policiji na pomoći, isprati ih napolje, a onda ubije hljeb u meni. Još uvijek me bole te batine...
Ne podnosim bol u očima kada na ulici vidim devojke u fluorescentnim dugim haljinama kupljenim kod kineza...
Meni je nekako najveća bleja uvek bila u prvom redu. Nastavnici su se uvek fokusirali na tu famoznu 'zadnju klupu' tako da mene doslovno nisu ni primećivali, mogla sam da radim šta 'oću.
Kad skidam pantalone uvek skinem i gaće zajedno s njima i popi*dim.
Kad sam tek raskinula s dečkom, pre nego što bih prošla kroz njegovu ulicu, morala sam da operem kosu, da se cela obrijem i da koristim najskuplja i najmirišljivija mleka i kreme, u slučaju da me vidi ili pozove kod njega.