Juče sam izvadio ličnu kartu i video da sam na fotografiji ispao kao pacov koji je doživeo elektrošok.
Trenirao sam košarku do druge godine fakulteta i onda prestao, odlučio se za školu i završio je. Vrlo često sada, kada ostanem sam u kancelariji, pravim rolinge i polažem na zamišljeni koš.
Ne znam ko ce mi biti kum na svadbi , jer nemam pravog prijatelja. Razmišljam o tome i onda se setim da trenutno nemam ni devojku.
Radim kao dadilja u Nemačkoj već 5i mesec, volim decu. Devojčica koja ima godinu i po dana me često zove mama, i ne znam zašto, svaki put mi prođe jeza kroz stomak, valjda sto sam izgubila svoju bebu u 3 mesecu...
Kad ozbiljno sjednem da učim, ugasim zvono da me niko ne ometa, a onda svakih 3 min. virkam, jel me iko zvao il' poslao SMS...
Kada sam bila mala uvijek sam sunce crtala u uglu papira. Sa očima i osmehom. To radim i sada, a imam 30 godina.
Priznala sam komšiji da mi se sviđa. Mislim da više neću izlaziti iz kuće.
Danas sam dečku rekla da sam našla venčanicu u kojoj ću da se udam, a on mi je na to rekao: "Super i ja sam našao auto koji ću voziti kada položim." Ubio mi je jednog leptirića u stomaku.
Rodica mi je preživela kliničku smrt, a nismo u dobrim odnosima. Razmišljam o tome da je posetim.
Svaki put kada sam u pidžami ceo dan, nesređena, čupava neko 'bitan' dođe u našu kuću i onda se ja lepo izblamiram i kažem ''Jaooj, pa ja još u pidžamii.. :')".