Kao mala ljubila sam ormar, pretvarajući se da mi je to dečko.
Aj' vi meni recite jesam ja normalan? Ja ne volim sve što vole mladi. Momci mojih godina ( 23 ) svi se opijaju, izlaze, balinjanju se sa djecom i kao ka*aju neke kurave i to ih čini šmekerima. A ja druže moj, gledam ih i razumijem ih, to njih valja ispunjava. Ja tražim normalnu curu koja me neće varati, sa kojom ću moći da pričam normalno, da mi leži na grudima dok gledamo film i te slične fore.
Plašim se da šetam po njivama ili po ogromnom otvorenom prostoru gde nema ljudi, jer uvek imam osećaj da me posmatraju vanzemaljci i da mogu svakog trenutka da me otmu.
Kad sam nervozna idem na jedno mesto odakle se vidi veći deo grada, zapalim cigaru, pijem guaranu i svu nervozu prenesem na papir koji kasnije bacim... Bude mi nekako lakše...
Dečko me je pitao da mu budem devojka rečima 'Most je dugačak, livada je široka, ja te volim budi mi devojka'.
Kad pričam sa djevojkama uvijek ih gledam u usne a ne u oči..
Koliko bi mi život bio ljepši i lakši da mogu da nađem G - tačku.
Kad sam bila mala, skinula sam se skroz, stavila šarene štapiće za uši između guzova i trčala po kući vrišteći: '' JA SAM PAUN, JA SAM PAUN'' ____tužno ali istinito.
Moja frizerka je diplomirani inžinjer. Radila je u dobroj firmi i imala super platu, ali sve to joj je dosadilo i samo je jednog dana otvorila frizerski salon. Sada je u moru frizerki baš ona najpriznatija frizerka u gradu. A veliki plus je što se samo s njom se u frizerskom salonu može pričati o kulturnim temama bez tračeva i ostalih malograđanskih tema.