Sinoć u povratku kući, kad sam izašao iz kluba, malo dalje niz ulicu, primetio sam par kako se svađa... Bio sam blizu njih, onda je on lupio njoj šamar. Prišao sam mu, i zalepio takvu šamarčinu da je samo pao nazad. Ustao je, pogledao me i otišao mumlajući nešto. U pitanju je mlad momak, ne verujem ni da je punoletan. Možda sam pogrešio, možda nisam, ali u tom trenutku sam osećao da je to ispravno.
Otac mog deteta smatra da ono ne mora da slavi rođendan, da nam ne treba auto, da ne moramo da idemo na more. Ja sam shvatila da mu onda ne trebaju ni brat ili sestra. Najteža ali najispravnija odluka koju sam ikada donela, verovatno.
U busu pored mene sedi dete koje pije vodu i igra se sa čepom sve vreme. U jednom trenutku ja iz torbe vadim istu vodu da pijem, on se okreće ka meni i kaže: ŽIVELIIII! :DDD
Na svakom koraku čujem da mladi koriste reč random. I to me iritira, jer mi imamo svoj jezik i svoj rečnik i zaista mislim da nije potrebno da ga kvarimo koristeći strane reči da bi ispali face.
Nek svako misli kako hoće, ali meni su devojke najlepše bez trunke šminke, čiste i obučene što jednostavnije i udobnije...
Kao klinac sam sa društvom iz zaje*ancije prizivao duhove... Jedno veče su se zbog čudnih zvukova i mirisa utripovali da su nešto uspeli... Još im nisam rekao da sam taj dam ručao pasulj...
Kad me svrbi levi dlan, pošteno se počešem. Ali kada me svrbi desni, samo iskuliram.
Kao mala sam odrasla uz dedu, roditelji su mi radili, pa sam uglavnom bila kod njega na selu. Često me vodio na planinu, išli bismo pješke, u ruksak stavimo malo hljeba, sira i pekmeza, i kad dođemo gore na svjež vazduh, deda raspakuje ono što smo ponijeli, i mi u slast to pojedemo. Za mene na svijetu nije bilo slađeg ručka. U posljednje vrijeme zaokupljena fakultetom sam slabije išla kod njega na selo, kad jutros neko zvoni, ja u čudu, nisam nikoga očekivala. Otvaram vrata, kad moj dragi deda donio sira i pekmeza! Za čas me vrati u najljepše dane mog djetinjstva.