Posto nocu ucim a vrata od terase su mi stalno otvorena, privucena svetloscu u stan je usla leptirica, ogromna je! I sad ona tako vec dva dana leti po stanu a meni zao da je ubijem, nazvao sam je Zorka. Zorka i ja sad zajedno ucimo, a ja se nadam da cu poloziti ispit jer sam bio human i nisam je ubio.
Redovno imitiram dečiji glas kad me zovu ovi da mi reklamiraju nešto, kao nisu mi tu roditelji i ne znam kad se vraćaju.
Jedno veče sam otišla sa dečkom uveče u park. Sedela sam njemu u krilu i ljubili se, dok neka baka nije prošla i dobacila "vodi ti to u stan, sinko!".
Vojno lice sam i nema stvari koja mi je draža nego da se prošetam gradom u uniformi i krajičkom oka posmatram poglede prolaznika. Obožavam moj posao.
Od kako sam na dijeti, jedino sam grudnjak kupila za manji broj.
Kad ne spavam niko ne zove, kad zaspim posle 15 minuta kao da zemlja gori.
Pre nešto više od mesec dana sam DNK anazilom saznao da nisam otac mom četvorogodišnjem detetu. Nikome nisam rekao, čak ni moja žena ne zna da znam. Prva misao u onim pomešanim osećanjima mi je bila da sve kažem ženi i da je izudaram, ali onda hladnije glave sam shvatio da ni to nije rešenje. Ne znam ko je biološki otac, ali znam da to dete volim više nego svoj život. Ne znam šta da radim. Nikome ništa nisam rekao od sramote. Ne znam čak i da li da ženi priznam da znam. Ne znam ni detetu da li da kažem, a još manje kako da mu kažem. Noćima ne spavam, a nemam sa kime da popričam. Želim da vam se u ovakvoj situaciji nikada ne nađete, jer je jako teško videti izlaz.
Uvijek sam mislila da je duga na asfaltu poslije kiše, kad ono ulje iz auta se presijava u duginim bojama.
Kad moj muž hrče ja ga udarim laktom što jače mogu samo zato jer me probudio i prekinuo mi san.
Kad god ne mogu da zapamtim neku rečenicu iz lekcije, pokušavam da reči iz nje pretvorim u seksualni smisao kako bih lakše zapamtila.