Inače imam 22 god. Pre neki dan izađem iz zgrade, krenula do drugarice. Vidim neka mala deca igraju se žmurke, i slučajno vidim gde se ko sakrio. Neki mali što je žmurio pita me "Jesi li videla gde su pobegli", ja pokažem prstom, kad izlazi klinac i urla "E neću da se igram, ona me je odala, djubre matoro" :)
Kako mrzim kada ljudi obećavaju nešto, obećavaju danima, mjesecima, i onda ništa od toga ne ispune, a znaš da mogu. Osjećaš se kao poslednje go*no. Ja se trenutno baš tako osjećam.
Uvek kad idem noću kroz neosvetljene ulice uključim telefon da svetli i okrenem ka licu da bi me vozači videli na vreme.
Kad sam bila mala jedva sam čekala da gosti odu, da vidim šta su doneli u kesama.
Kad dođem kući poslije noćnog izlaska, tokom kojeg se obično provodim kao da sam najsrećnija na svijetu, ušuškam se u krevet i razmišljam o tome koliko mi je život u globalu jadan i prazan.
Nikad ne jedem vrh korneta iz navike, jer me brat kao malu uvjerio da prodavači time čiste uši...
Kad sam bila mala mislila sam da fakultet završe samo pametni ljudi.
Kada ugledam dva slobodna mesta u autobusu,nikada ne sednem do prozora jer se plašim da će neki debeli čika sesti pored i zarobiti me da ne mogu sići na sledecoj stanici.
Nigde drugde se ne javljam komšijama osim u zgradi i liftu.