Drage komšije, ako vi možete 10 dana da renovirate stan i da mi probijate mozak, onda mogu i ja da u pola 4 ujutru udaram u zid pokušavajući da ubijem komarca. Molim lepo.
Jedini način da sačuvam svoje psihičko zdravlje je da ne živim sa roditeljima, a ova država mi iako završavam fax i budžetski sam student sve 4 godine ne dozvoljava da to ostvarim.
Kad vidim kako ljudi danas žive, strah me je godina koje dolaze.
Kada sredim sobu, posle toga stalno ulazim i divim se sebi kako sam je lepo sredila.
Bila ja kod dečka i sedela sa njim i njegovom mamom (super se slažemo), pričali tako o životu i planovima, i ja kažem "eto, jeste da imam 20 god., al' meni je prioritet da završim faks, pa da se onda izludujem za sve ovo vreme što nisam mogla, i onda lepo porodica, deca tamo oko 30-e.", na šta me je ona pogledala i rekla "oćeš ti da budeš majka ili baba?"
Imam astronomsku dioptriju od -8, i često poželim da mogu da pravim screenshot-ove očima, da mogu da pokažem drugima kako vidim.
U petom razredu osnovne ponjela sam stari foto aparat bez filma i cijeli dan slikala drugare i učiteljicu. Ostatak godine sam morala izmišljati razloge zašto nisam izradila film.
Kad u kući ima svega, ništa mi se ne jede, a čim nečeg nema, baš to mi se jede.
Kada sam bila mala, pravila sam spisak petica i četvorki. Na kraju mjeseca sam brojala koliko kojih ima i roditelji su mi davali novac. Svaka ocjena je imala svoju cijenu.
Nema mi goreg osjećaja nego kada poslednju cigaru zapalim naopako.