Već godinu dana se borim sa bolešću. Upravo ta bolest mi je oduzela moj društveni život.. strah me da ću ostati sama. Nitko me ne razumije,osjećam se tako jadno i prazno...
Meni se život svodi na rečenicu iz filma "Kad porastem bicu kengur" gdje ona kaže: Hoćemo na piće? A ja :Mogli bismo da ja nisam klošar!
Kad god vidim osobu da trči u sebi se proderem: 'run bitch ruuuuuuun'.
Volio bih da živim sa 2 žene i pružam im ljubav i pažnju jednako.
Imam drugara Vokija, koji kad je bio mali imao je kaznu tačno za moj rođendan, sećam se tog dana da je pobeo iz kuće samo da bi došao kod mene da pravimo žurku, moj tata ga od tog dana sve više i više voli, a mi i dalje blejimo ko da imamo 7 godina. Živeli pravi ortaci :-)
Imam 22 i u tripu sam da ću oćelaviti... Svaki put kada vidim da mi je bar jedna dlaka opala, u žalosti sam narednih 7 dana.
Svaki put kad se parfemišem, stanem ispred ogledala, zašto, nemam pojma.
U autobusu uvek izlazim na prva vrata zato što sam tako bliža kući za celu dužinu autobusa.
Kada je moja sestra bila mala, dok smo prelazili preko nadvožnjaka, sva bitna je rekla:"Al' su ovde ljudi zaboravni, nisu napravili reku."
On je bio jedan od onih ljudi kojima je majka sipala supu,
brinula o boji košulje...
otac ga je "gurao" iz razreda u razred i na kraju ga ugurao u fotelju jedne uspješne firme...
Ukratko, njegovo je bilo samo da diše
ostali su uvijek brinuli o njemu, valjda sam zato i otišla iz grada
i iz njegovog života...
Baš zbog svega toga nisam mogla da povjerujem svojim očima kada sam ga srela poslije desetak godina...
u naručju je držao sina, zaštitnički i brižno...
Nije me zanimalo s kim sada živi... smiješila sam se.. jer konačno je skupio snage da i on o nekome brine!