Kad bi moj kolega koji sjedi pored mene, znao da ga često zamišljam na sebi ..
Svakog puta kad prodjem pored svog bivšeg stana stanem i oslušnem sta rade stanari u njemu, pipnem kvaku i setim se starih dana, i naravno tugujem što sam se odselio.
Kao mala sam stavljala toplomer u radijator da ne bih išla sutradan u školu..
Voleo bih da shvati da pored svih njenih nesavršenosti, ne postoji ona koja bi mogla da je zameni, niti jedan jedini trenutak...
Kada mi zvoni mobilni moji odmah pitaju "ko je" kao da njih neko traži na moj telefon... Valjda stara navika još od vremena dok nisu postojali mobilni. :)
Srednje sam dete u porodici, trenutno studiram i plašim se da će mlađi brat kad upiše fakultet da zaboravi na našu sadašnju kuću, pošto ga poljoprivreda ne zanima. A ja, iako sam žensko, da ću morati da ostanem na selu i da vodim domaćinstvo, jer sam previše osećajna.
U prvom razredu osnovne škole sam dizao ruku da odgovorim na pitanje na koje pojma nemam, samo kako bi izgledalo da sam pametan. Svaki put kad sam digao ruku molio sam Boga da me učiteljica ne prozove.
Uvek su me nervirali oni likovi koji u igri "Ko zna zna", nakon što voditeljka pročita tačan odgovor, mlate glavom, kao znali su.
Mrzim maminu rečenicu: "Vidjećemo hoćeš li tako moći kod svekrve!"