Danas sam položio poslednji ispit. Čudno se osjećam. Ne znam da li da skačem od sreće, ili da tugujem jer je to kraj mog studentskog doba... :(
Jednu večer sam sjedio u kafiću s 3 prijateljice. I jedan dečko je poručio piće za naš stol. I dolazi konobar i pita šta ćemo popit na račun od tog dečka. Prva kaže ništa, druga također ništa, treća isto ništa. A ja? Ja naručio pivo. :D
Kao klinka nisam htela da jedem štrudlu s makom jer sam verovala da su to mravi, a baka mi je rekla da ne smem nikako pojesti mrava jer će me jako boleti stomak. I mislila sam da me mama ne voli jer me tera da jedem tu glupu štrudlu s mravima.
U vrtiću sam uvijek bježala kroz prozor kada dođe vrijeme za spavanje, sad bježim iz srednje da bih otišla kući, spavati.
I dalje ne smem da pogledam diskove sa pobratimove svadbe, iako je prošlo 2 godine, jer sam bio dever i pijan skakao po stolu sa kumama dok su gosti gledali i kamermani snimali.
Ćelav sam, naizgled ološ, propalitet sa tetovažom, i postavljam se tako. Ali malo njih koji me vide znaju da sam ja pesnik,pisac, i da imam neviđen broj diploma koje se vezane za pisanje. Ljudima je srednje ime predrasuda...
Koliko god me mrzelo da uradim nešto i poželim da prepustim to nekom drugom, vidim da bih ja to uradila mnogo bolje, pa se ipak latim posla.
Dok sam išla u vrtić, svi moji vršnjaci iz grupe su povodom rođendana donosili tortu. Ja sam rođena u julu, tada je raspust i nikada nisam dobila priliku da i ja odnesem tortu. Jedne godine sam rešila da rođendan proslavim kada mi nije i pozvala drugare kući, bez ičijeg znanja. I dok je mama vikala ja sam otvarala poklone.
Uvek kada vidim ljude na fakultetu koji su upravo odbranili diplomski, pitam se kada ću i ja već jednom da položim sve ispite, pa da i meni donesu cveće. Danas mi je drug poklonio ružu, moj omiljeni cvet i rekao da je to mali podsticaj da bolje učim.
Sedim sa svojim društvom, sa kojim se družim godinama, i shvatam kako smo se vremenom promenili i da razmišljam o tome da su dosadni.