Imam skoro 36 godina i tek sam prošle godine upisao fax. Smešno je što su ljudi oduševljeni ili zgroženi, sredine nema....kao da nije samo moj život u pitanju.
Prošle nedelje sam bio na rođendanu kod šestogodišnjeg dečaka, sina mog najboljeg prijatelja. Mali već dva meseca priča kako hoće neku igračku, za koju njegovi roditelji jednostavno nemaju para. Pošto meni to nije problem, ja sam mu je kupio. Dete je bilo presrećno. Poljubio je roditelje pet puta, meni se zahvalio deset puta. Rekao je da mu je ovo najbolji dan u životu. Meni je krenula suza koju nisam mogao da sakrijem i svi su je videli. I svi su bili oduševljeni, pošto su mislili da plačem od sreće zbog deteta. Nisam imao srca da im kažem da sam plakao pošto me je klinac podsetio da ja kao dete nisam imao nikoga ko bi meni mogao da kupi bilo kakvu igračku.
Kad obrijem noge,dva dana samo suknje nosim. Ne mogu glatke noge pod hlače.
Svaki put kad uzmem od mojih pare za knjige/skripte, nikad ih ne kupim, uglavnom popijem te knjige/skripte. Inače sam uspešan student medicinskog fakulteta, sve završavam u roku.
Raduju me neke tako ''beznačajne stvari''. Ako moram negdje rano da idem i onda sjednem i popijem kafu oko 7h u bašti nekog kafića, a ljudi se tek spremaju za početak dana. Raduje me kad putujem avionom i stjuardesa mi donese hranu, ćebence...osjecam se tako srećno i ušuškano, i ako to nije baš neki razlog. Radujem se svom rođendanu, uopšte mi nije važno što nisam više mala. Radujem se Badnjoj večeri i Božiću, pravljenju kolača i dekorisanju kuće. Radujem se gostima i odlasku u goste. Radujem se kada mogu da ljudima koje volim pripremim iznenađenje. Radujem se kad uveče pred spavanje sa mužem gledam seriju. Raduju me sitnice i u njima vidim smisao života. :)
Sinoć sam tokom predigre dečku ljubila grudi i tom prilikom nenamerno zubima iščupala jedno 5, 6 dlaka...
Najviše mrzim kad nekom kažem da studiram fakultet bezbednosti, a on me pita: Jel ćeš da radiš u obezbeđenju kad završiš? Da, sigurno mi za to treba fakultet ;(