Imam 21. godinu. majka mi je umrla od raka kad sam imao 10, tako da sam odrastao pored ćaleta. Pre 3 godine sam ga prvi put video uplakanog, kada sam mu nakon sto nam je opljačkan stan i ukraden sav novac i nakit koji je ostao od pokojne majke, da novac nije bitan ali da mi je krivo što više nemam nijednu uspomenu na majku (osim njene uramljene slike). Iako se foliram da sam jak/hladan i da sam preboleo njenu smrt, nikad mu nisam rekao koliko mi je teško, koliko ga volim i koliko sam mu zahvalan što me je izveo na pravi put . Ona koja me gleda odozgo mi je najveća motivacija u životu i znam da ona ne želi da se ikada predam, iako se ona predala...
Otkako sam prestala da se oblačim kao seljanka (minići i štikle), počeli su normalni, kul momci da me šmekaju. Otkrila sam da nisu svi muškarci džiberi bez ukusa, neki vole prirodne devojke u trenerkama i patikama, bez šminke :)
On je u zatvoru,ja imam svoj život,ali ne prođe dan da ga se ne setim.Nekad me grize savest.On i vreme provedeno sa njim...najlepše uspomene.
Nikad više "Je*bem li ti oca tvog" i "Mamicu ti milu ja tebi" nisam dobila nego danas kad sam igrala karte sa svojim roditeljima.
Kad sam bio mali, budući da sam jedinac i da deca po prirodi znaju da budu egoistična, bio sam mnogo sebičan. To je išlo dotle da nisam hteo da pozajmim drugu olovku na času. Pokojni deda, pametan čovek mi je onda, kad sam imao devet, dao, bez reči ili pametovanja da pročitam bajku Sebični džin od Oskar Vajlda. Tada su mi prvi put oči zasuzile zbog nekog umetničkog dela, a Vajld je i danas moj omiljeni pisac. I kažu mi da više nisam sebičnjak. Hvala ti, deda.
Kad se dopisujemo i on mi ne odgovori na poruku 15 minuta i ja posle sačekam bar 5 minuta pre nego sto mu odgovorim. Neću da ispadne da sam jedva čekala njegovu poruku pa mu odmah odgovaram.
Mrzim kad pišem nešto, npr. u školi, i nema mesta za poslednju rečenicu na listu, pa moram da 'načnem' sledeći, samo za tu jednu rečenicu, onda mi nekako bude prazan list... jedva čekam da se dopiše nešto...
Ћале и ја имамо посебне надимке. Кад год га видим смислим одједном нов надимак, типа лупим: " Ћаларекс ! ". А он ми одмах узврати са: "Синарекс! ". И тако, Ћалкан - Синкан, Ћеил - Сеин, Ћалукс - Синукс. И сваки пут ме испоштује.
Kad padnem na kladionici, uđem na PES, i oderem tu ekipu što me je oborila. Odmah mi bude lakše.
Uvek sam se pitala kako to ljudi mogu da izađu u grad sami, kako se uopšte ponašaš kad izađeš sam? To nekako izgleda glupo, kao sramota.
I tako ti ja juče ostanem sama u stanu a izlazi mi se haos, svi nešto zauzeti. Sredim se ja i izađem sama. Vrh provod, vrh osećaj kad ne moraš da žuriš zbog nekoga i ne zavisi od nekoga. Ovako sam radiš kad šta hoćeš. Ponosna sam na sebe zbog toga što sam uspela da pobedim predrasude i strahove i izađem sama.