Mnogi neće poverovati u moju ispovest ali nema veze.Pre 10 godina ja, moj otac i moj brat smo imali susret sa jednim natprirodnim bićem.Svoj trojici nam je bilo jasno šta se desilo i nismo širili priču da nas ne bi proglasili ludacima, da ne bi širili paniku i sl.Od tada je prošlo 10 godina i ja sam sasvim odrastao, vodim normalan život, studiram u Beogradu, imam devojku, društvo i mogu reći da sam zadovoljan životom.Problem je u tome što se često osećam otuđenim i samim u svom znanju da ovaj naš pojavni svet u kome živimo nije sve i da isti ovaj svet delimo sa drugim bićima za koje skoro niko ne zna.Nisam uplašen, znam da smo mi ljudi daleko zlonamerniji od tih ''drugih'' ali ne mogu kao i ostali da posmatram i doživljavam stvari oko sebe.Za mene religija, priroda, život, smrt, dan, noć imaju sasvim drugačije značenje i ponekad osećam i sažaljenje za ljude oko mene koji nisu imali priliku da saznaju ono što sam ja.Ne znam možda je tako i bolje.Bilo kako bilo u jedno sam siguran, život je predivna stvar, moramo ga voleti kakav god da je i sasvim sigurno nije besmislen.
Uvek izaberem decka kojim cu bar malo moći da manipulišem,nego dečka koji mi se zaista sviđa i za kojeg se lepe sve ostale devojke.Imam problem da kad mi se neko zaista sviđa ili počnem da mucam ili lupam neke gluposti i još pored svega ne promenim padež.
Retko nosim haljine, pa kad se osmelim i obučem neku imam osećaj kao da idem gola.
Imam utisak da sam potpuno drugačija osoba sa podignutom i spuštenom kosom. Jednostavno je tako.
Toliko mi je dosaadno, da trenutno brojim koliko puta je komšinica kinula, za sada 9x. Izgleda da je ambrozija baš *ebe.
Sa 'Ćao ćao' pozdravljam one ljude koje ne želim da pozdravim uopšte.
Ekskurzija. Neko lupa i lupa, hoće vrata da razvali. Ustajem sva pospana. ''Ko je sad koji ***** ? O razredna to ste vi. Izvinite.'' Samo me pogledala.
Uvek kad pijem kafu ili koka kolu odmah progutam, jer imam trip da će zubi da mi požute.
Rano jutros otišla sam da izvadim ličnu kartu, dobila sam broj na kome piše da dođem u 11:30h... došla sam tad, ušla unutra, a za šalterom je sedeo prelep dečko i traži mi broj, a ja sva onako važna upitam: "Broj mobilnog?" Počeo je da mi se smeje, a zatim mi je rekao: "Ne, nego onaj što si dobila jutros kada si došla." Htela sam u zemlju da propadnem.
Mrzim kad na svakom veselju ( slave, svadbe, rođendani, itd..) gde je obično spojeno više stolova, sednem između 2 nogara i celo veče sedim raširenih nogu...