Kako nema ko, kada sam položila ispit pre par dana sama sebi sam stavila "koji dinar" u index,i lepo se zahvalila :))))
Pre neki dan sam dotakao devojku zbog koje ludim već neko vreme...znam, deluje jadno ali to je verovatno najviše što ću imati sa njom.
Kad god treba nešto da prepisujem uvek počnem da pišem ekstra lepo i pažljivo i što više pišem to mi slova budu sve gora i gora.
Mom bratu (kad je imao tri godine) govorili su kako će mu mama roditi dvije sestre blizankinje, i kad smo se rodile došao je da nas vidi i rekao ''Pa nema ih puno...''
Više se smijem fazonima koje ja izgovorim, nego onima koje ona.
Dečko mi tripuje da je Scooby Doo, i ispušta čudne zvukove..a ja se smijem kao luda na te gluposti.
Ako želim da mi se nešto ne dogodi zamislim da će mi se to nešto dogoditi i to se ne dogodi .
Uglavnom sam se družila sa ljudima koji su približne inteligencije kao ja, i osećala sam se dobro u toj "zoni udobnosti''. Od kada sam krenula na fakultet, pa i dalje u životu, sve pametniji, kreativniji, talentovaniji ljudi od mene, i teško se nosim sa tim.