Drugi put mi se dešava da budem ostavljena uz objašnjenje da taj neko ne može da mi vrati toliko pažnje i ljubavi koliko ja mogu da pružim.
Svaku noć kad hoću da spavam zamišljam se kao golmana BiH reprezentacije u finalu SP u Brazilu protiv Španije. Na drugom golu brani Iker Casillas (moj najdraži), a BiH vodi 1-0 i 90. je minuta...PENAL ZA ŠPANIJU... Torres je srušen u šesnaestercu, a David Villa će izvesti jedanaesterac. Ja stojim drhte mi noge bacam se prije lopte u lijevu stranu i BRANIM penal... DA... to je odbrana... BOSNA osvaja MUNDIJAL a ja sam zaslužan... Imam 17 godina i nigdje ne treniram ali mi kažu da sam bolji golman od onih pola svjetskih golmana, znam da se ovaj moj san nikad neće ostvariti... Da napravim bar jednu paradu pred 80.000 gledalaca. Uvijek kad ga se sjetim zaplačem :'(
Moj najbolji drug sa kojim sam delio dobro i zlo 15 godina mi je rekao da se ženi, a iskreno sam očekivao da će mene zvati za kuma, ali nije, odabrao je drugog lika s kojim je isto dobar dugi niz godina. Naravno, ne mešam se u njegov izbor, i ići ću na venčanje jer me je zvao i želim mu sve najbolje od srca, ali nekako gorak ukus je ostao i pomalo sam razočaran tim njegovim postupkom još pogotovo što svi koji nas znaju se čude da nije mene izabrao.
Kad sam bila treći razred osnovne, radili smo kontrolni iz matematike i prva sam završila, i iz dosade sam okrenula stranu i nacrtala neka brda i leptiriće. Učitelj se oduševio i dao mi dve petice iz matematike. Od tog dana pa sve do kraja četvrtog razreda je dobijao kontrolne sa crtežima. Svi su mi zavideli jer nikome nije hteo da da peticu, osim meni kad sam to uradila prvi put.
Bio sam sa društvom na kampovanju... Upoznao sam jednu curu i odveo u svoj šator, tamo smo se mandali... Dok nije uleteo moj pijani drug, legao pored nas i rekao: "Ne obraćajte pažnju na mene ja sam kamen"... posle dva minuta je zaspao... :D
Koji sam ja peh, kad god odigram kladionicu, obavezno moram pasti prvi par koji počinje. Onda iz žala za izgubljenim parama, čekam ostale rezultate da vidim jesam li barem bio blizu.
Iz dana u dan, godine u godinu, bilo posle kraćeg ili dužeg vremena, ispistavi se da je mama bila u pravu. Bilo da su u pitanju velike stvari, ili da treba da ponesem džemper. Hoću li ikada shvatiti da je nekako uvek u pravu i početi da je slušam?
Kad me mrzi da ustanem i uplalim svetlo, uzmem papuče pa gađam prekidač, ne bi li se upalilo. Ponekad i uspem.
Više volim zimi nego leti da izlazim po žurkama, klubovima, kafanama itd. Ne znam, prosto sam više u elementu i opušteniji.