Kad udjem u autobus i zauzmem mesto, pa kad vidim neku babu da mi prilazi, napravim neku facu da mi je pozlilo samo da me ne podiže sa mesta.
Mrzi me da peglam stvari. Opeglam kada se oblačim za nešto baš baš važno. A ovo ostalo samo obučem i kad me moji smaraju zbog toga kažem: "opeglaće se na meni!"
Ponekad očekujem od ljudi da mi oproste ono što ja njima ne bih.
Ladno mi se jutros iselila devojka iz stana...a uselila se prošle nedelje nakon što smo se oboje razveli... a bio sam uverenja da je ova zaUvek.
Volim atmosferu železničke stanice. Kao da smo se vratili par vekova unazad.^^
Kad sam bio mali uzeo sam mamine uloške, a da pritom nisam imao pojma za šta služe, pa sam ih stavio u cipele... Bila je to dobra izolacija.
Ja sam onaj lik što u Sutomoru viče krofnicee, ce, ce, ce, ooo...
Ponekad odem kod babe misleći da će da mi da koji dinar pred izlazak u grad. I dok sam kod nje uradim sve što njoj odgovara a na kraju kad treba da idem kaže, nemam ništa do penzije ... a meni posle krivo što sam izgubio 2-3 sata života.
Brzo se zaljubim u devojku i onda joj laskam i sve joj dozvoljavam. Previše sam iskren prema njima i to mi smeta. Svaki put kada budem sa nekom devojkom ponavljam te greške.