Najveća trauma iz detinjstva su mi situacije kad su me vodili da kupim patike i one mi budu veće npr za broj, dva, a moji kažu 'super, taman će ti valjati i dogodine'.
Najviše volim nakon dugog dana pustiti neku laganu muziku, zapaliti cigaru, doći ovde i čitati redom ispovijesti.
Imam pun ormar stvari, ne može igla više da stane. A ja i dalje kukam kako nemam sta da obučem.
Jednu večer sam sjedio u kafiću s 3 prijateljice. I jedan dečko je poručio piće za naš stol. I dolazi konobar i pita šta ćemo popit na račun od tog dečka. Prva kaže ništa, druga također ništa, treća isto ništa. A ja? Ja naručio pivo. :D
Mrzim kad neko hoće da mi se javi, pa mi pruži znojavu ruku.
Kada mi se pripiški u autobusu, a znam da nećemo uskoro praviti pauzu, jedem štapiće ili čips. Kontam natopiće se, neće mi se piškiti.
Toliko volim svoju devojku, da čak i u snovima odbijam druge.
Kada sam bolesna i dok se tuširam, tuš stavim na grlo jer mislim da će mi vrela voda pomoći da što pre ozdravim.
Zanima me da li ljudi koje viđam po školi znaju moje ime i prezime kao što ja znam njihovo...
Sinoć je mama pričala sa tetkom iz Pariza preko telefona i zaspala u pola razgovora. Poslije joj slagala da se veza sama prekinula a nama zaprijetila da ne smijemo nikom to reći a pogotovo ne tetki.