Ne vjeruje mi niko da sam se sa diplomom državnog fakulteta zaposlila bez štele...
Obično kada sam pijan, odveže mi se jezik mnogo, a sutradan me sramota šta sam pričao.
Želim, tražim i zahtjevam da se ponovo uvede obavezan vojni rok. Pa majku mu, kad vidim da su neki današnji momci toliko isfeminizirani, sramota me je.
U kasnim večernjim satima kad ostanem sam, odem na terasu, pustim neki bluz i maštam o svemu što bih mogao postići u životu.
Dok plačem, povremeno liznem suze koje se slivaju blizu usana..
Moja profesorka psihologije je izjavila da je smisao života malter.
Večito govorim da nemam snage kada me mrzi da nešto uradim.
Najviše mrzim kad sam na nekoj svadbi i moram da čekam da neko prvi "ubode meze" pa da i ja počnem da jedem. Ili kad pršuta neće da se nabode na viljušku. Uuuu, to je još gore.
Moja škola je dobila ponudu za razmjenu učenika u Njemačkoj. Svima daju osim meni. I to me nekako ubija. I uvijek se zapitam zašto ja moram imati stroge roditelje. Ništa mi ne dozvoljavaju.
I sada, kao i nekada kada sam bila mala, dok čekam da prođe teretni voz obožavam da brojim vagone...