Užasno me nervira što svaki put kada ustanem sa wv šolje, daska se zalijepi za mene, a onda klepne i pokvari mi veselo raspoloženje!
Već godinu dana se borim sa bolešću. Upravo ta bolest mi je oduzela moj društveni život.. strah me da ću ostati sama. Nitko me ne razumije,osjećam se tako jadno i prazno...
Kad sam na plaži, uvlačim stomak da bi mi se videlo ono malo što imam od pločica.
Posle tri godine veze ostala sam trudna,moj dečko je otišao u drugu državu i javio mi se tek kada je saznao da sam izgubila bebu.Nazvao me i rekao da me voli i da mi se nije javio, jer je bio bolestan. Ja sam ga ostavila i ne želim više da čujem za njega.
Volim kada dam krv za nekoga kome je potrebna. To me ispunjava.
Imam fobiju od vađenja krvi, koju sam prevazišao posle više od 10 godina. Ali dok je trajala ta fobija, imao sam sistematski pregled u 4-toj godini srednje. Svi iz mog odeljenja su izlazili držeći se za venu. Prvo sam se preznojavao, pa sam onda pokupio stvari i bukvalno pobegao sa sistematskog. Razredna me je jurila dobrih 10 minuta da me ubedi da nam ne vade krv. Bilo me je malo blam, ali ne mogu protiv sebe.
Uvek sam želela da me neko zatvori preko noći u Supermarket.
Ima tu u kraju jedan dečko koji svako veče u otprilike isto vreme izađe da prošeta svog psa, tako da ja sebi napravim kafu, stavim slušalice, sednem na terasu i čekam dok ne prođe... tako volim da ga gledam dok prolazi, da analiziram svaki njegov pokret, a on sav onako zbunjen sa cigarom u ustima dok po džepu traži upaljac, potpuno nesvestan svoje savršenosti i toga da ga ja posmatram. To su mi najlepših 30 minuta u toku dana..
Volim da pomažem u rešavanju tuđih problema, jer tako zaboravljam na svoje.
Uvek kada čujem oca ili majku da pričaju preko fiksnog telefona i shvatim da pričaju sa osobom koju ne poznaju i persiraju joj i kažu 'Da, da...' uvek se setim svih loših stvari koje sam uradio i zamišljam da upravo to objašnjava osoba sa kojom roditelj priča i smišljam priču da se izvučem... Trauma iz detinjstva!