Kad vidim kako ljudi danas žive, strah me je godina koje dolaze.
Najgora rečenica od roditelja u detinjstvu bila mi je "Videćemo", naravno, retko kad sam video.
Danas kad sam krenula na posao, zaustavio me je moj sin koji ima 2 godine i 9 meseci i rekao "mama ja mislim da si ti mnogo lepa".
Kaže meni moja mama pre par godina: ''Sine, jesi gledao film 'Montenegro, Bog te video'?''
Kada sam bila mala, jednom prilikom sam otišla u zoo vrt sa roditeljima, i kada smo prišli majmunima jedan od njih mi je pružio ruku. To, zaista, nikada neću zaboraviti. :)
Životna želja mi je da bacim lubenicu sa tarase na ulicu ispred zgrade.
Preveo Goran Kričković. Tekst interpretirali : Ljubiša Bačić, Nada Blam, Vlastimir Đuza Stojiljković i Nikola Simić. Najlepše sećanje iz detinjstva :)
Za vreme bombardovanja mama i ja smo uvek bile same. Bila sam još prilično mala. I kada bi spavale, mama bi moja stopala stavila između svojih listova, da mi ih greje. Verujte mi, da me je tada čuvala čitava vojska, ne bih se osećala sigurno kao kada me je ona čuvala.
Jedan dečko me je 6 meseci bukvalno molio da izađem sa njim, nakon što mi je uzeo broj na jednom koncertu. Pre mesec dana sam konačno pristala i on se meni dopao, ali ja njemu očigledno nisam, jer od tada od njega ni 'ćao', a dopisivali smo se tih 6 meseci skoro svaki dan. Nedostaje nekako...
Pre neki dan se vraćam sa fakulteta, predveče onako, idem peške od stanice, i odjednom me neko uhvati za torbu i krene da je vuče, ja se okrenem udarim mu šamar i krećem da ga šutiram, a sva sam se tresla od straha.. Lik sklanja ruke i ja vidim drug iz detinjstva kojeg nisam videla par meseci pokušava da me urazumi i zagrli. Osećala sam se kao kung-fu panda.