Dva puta sam u životu slomila nos. Prvi put: kao mala udarila me ljuljaška od ringišpila. Drugi put: na dan svoga vjenčanja zabila sam se u staklena vrata i imala lom na dva mjesta...
Kad dečko za drugu devojku kaže da je lepa, kao da me ujede za srce.
Kad dođem kući poslije noćnog izlaska, tokom kojeg se obično provodim kao da sam najsrećnija na svijetu, ušuškam se u krevet i razmišljam o tome koliko mi je život u globalu jadan i prazan.
Prišao sam iz zezanja prelepoj devojci u Knezu, i rekao "ćao, ti si moja nova devojka!". Odgovorila je "Ćaoooo, a ti si moj novi dečko!" Posle toga sam ćutao kao tele 20 sekundi, iznenadila me je moram priznati :) Ostalo je istorija!
Moja drugarica ovog leta (kao ni ja) nije išla na more. Kako su sve njene drugarice negde letovale, sinoć me je pitala da li znam neki photoshop program ne bi li isekla sebe sa neke stare fotke i ubacila na neku random fotku sa egzotičnih krajeva i istu postavila na fejs kako bi svi videli da je bila na letovanju.
Malopre me je tata zamolio da mu prebacim nešto na fleš. U tom trenutku sam ležala, bila sam malo pospana i samo sam mu drsko odgovorila ne mogu sad, mrzi me i okrenula se na stranu da spavam. Ništa nije rekao, samo je otišao negde. I posle par minuta pokajala sam se što nisam to uradila, jer on, kad god mu nešto tražim, bilo šta da je u pitanju, koliko god da je sati, koliko god da je umoran on to uradi, a ja nisam mogla da mrdnem du*e samo 2 minuta da to uradim. I tek sad vidim koliko sam ja ustvari nezahvalna...
Mužu nikada nisam priznala da je verenički prseten koji mi je dao ružan i da ga ne nosim zato što mi je mali nego zato što je očajan...
Milslim da ću da počnem da vodim evidenciju ciklusa svojih drugarica, da znam u kom periodu ne smem da im se zamerim.
U prvom osnovne učitelj nas je terao da "zavežemo" noge za stolicu, odnosno da ih držimo obavijene oko nogu stolice i da se tako ne pomeramo u klupi, ne vrpoljimo i ne klizimo po stolici... I danas (30godina posle) tako sedim, nogu obavijenih - "zavezanih" za stolicu..
Danas za ručak majka mi sipa čorbu u tanjir. Promešam nekoliko puta kašikom da se malo ohladi pa je pitam: 'A od čega je ova čorba?', a ona meni kaže: 'Od teletine'. 'Ali zašto onda ovde nema teletine?', nastavljam ja. A ona će meni: 'Pa nema ni vojnika u vojničkom pasulju.' I tako ja pojedoh teleću čorbu bez teletine...