Jedino što me motiviše da učim jeste sreća moje mame kada položim ispit. Jedva čekam da joj javim da sam položila, jer je ona tada najsrećnija osoba na svetu. A kad je ona srećna, ja sam još srećnija.
Volim kada dođem kući umorna s posla, istuširam se, sednem na krevet i onda moj muž sedne iza mene, pa me masira i plete mi pletenicu. To me tako opusti :)
Kao dijete sam mislila da atletičari koji trče u zadnjoj stazi imaju najduži krug oko stadiona.
Direktor mi je na godišnjem odmoru. I već deset dana dolazim kasnije na posao, odlazim ranije, koristim priliku dok se ne vrati i ne nastavi tamo gde je stao sa maltretiranjem.
Imam problem da se često zamislim dok vozim auto. A kada mi se to desi, i kad dođem sebi posle nekog vremena, ne sećam se tog dela puta i ne znam kako sam još uvek živa... Nisam još ni jednom napravila udes, na svu sreću.
Mali brat (4god): mama je pokušala da kupi sebi cipele, ali nije uspela.
Ja: pa što nije uspela?
Brat: ne znam, tako ti je to sa ženama.
Plaši me pomisao kolike bi uši mogle da mi budu kad budem baka.