Mrzim reklamu gdje prikazuju spravu za trbušnjake. Ide prvo crno bijela slika, neka prasica se raspada, znoji se, pada kiša, majka mu umire. I onda kad kupi spravu za vježbanje on bilder, smije se, sunce grije, majka mu oživljava, djevojke sve oko njega, kupuje ferarija. Pi
Osećam se kao naivna osoba, zato što sam ubeđena da svaka osoba u sebi nosi nešto dobro, i da se kaje kad napravi grešku... Kad ljudi govore o greškama drugih, uvek pomislim "Pa možda je morao, verovatno se kaje...".
Ne znam, nekako uvijek mi bude žao kada ofarbaju pješački prelaz na ulicama, tako da uvijek kada prelazim, prelazim sa strane, da ne uprljam.
Moja baba je dva jareta nazvala po meni i mojoj najboljoj drugarici.
''Baba mi je upravo rekla, da, kada mi se svidi neki dečko, da ga uhvatim za onu stvar i odmah ce poludeti za mnom''
Dečko mi je upravo rekao da nisam lepa. Iskreno, to me je povredilo.
Na ekskurziji u trećoj godini srednje škole smo bili u Beču u hotelu i zaspala sam pred zoru. Dok mi je glava bila na noćnom stočiću zazvonio je telefon, mašina koja nas je zvala na doručak. Kako sam bila najbliža samo sam podigla slušalicu, čula nekoliko reči na nemačkom i onako neispavana sam rekla 'go to pi*čku materinu' i spustila slušalicu.
Imam 26 godina, volim devojke, volim ljude generalno.. međutim da bi se upoznao sa njima čovek mora nešto da priča. Nažalost zbog moždanog udara koji sam zadobio sve teže pronalazim reči i teže se sporazumevam sa ljudima.. I kada kažem to prijateljima oni ne znaju kako da reaguju, izgleda da je ovo jedna od onih neobjašnjivih i nepopravljivih situacija...
Kada mi je bilo 7, 8, 9 godina lomio sam glave svih barbika moje sestre samo da bi se ona igrala sa mnom i mojim autićima.