Imala sam više povjerenja u profesoricu srpskog jezika nego u drugarice iz razreda, u pismenim zadacima sam joj rekla stvari koje njima nisam mogla.
Upisala sam pogrešan fakultet i od tada je moj život krenuo stranputicom. Ne prepoznajem više sebe, osećam se kao da sam zarobljena u telu neke druge osobe, primorana da živim njen tužni život.
Jedno veče, razmenjivali smo dečko i ja porukice. Taman sam se uživela i odlučim da mu napišem jednu zanimljiviju i tako uđem u poslednje kontakte i mahinalno pošaljem poruku kevi... A poruka je glasila "volim kad se spustiš dole", na šta se keva prodere sa sprata "šta ti sad opet treba, legla sam."
Kad sam bila mala uvijek sam mislila da je ''malo morgen'' neka psovka. :D
Najveće traume iz djetinstva kad me pitaju:
- Idem ti u školu sutra, imaš li što da mi kažeš da se ne crvenim tamo?
Imam oko 100 kolega u firmi, kad hoću nekog da istestiram da li je čovek od poverenja, ispričam mu neku laž. Ako se po firmi priča o tome, znam ko je preneo. Volim da testiram ljude.
Kad hoću neku sliku da stavim na fejs, prvo pitam brata šta on misli pa ako on kaže "da", onda stavim.
Skupljam od svake plate po 2000 dinara da bih kupila laptop, a juče moja sestra od strica (jako bogata) slomila nokat, i onako besna bacila svoj laptop. Pa mislim, živote!
Uvek me bilo sramota da u jednom danu uđem u jednu te istu prodavnicu......