Nekad nisam svesna da mi se najlepše stvari dešavaju odmah tu ispred nosa. Obično kad je već kasno, ustanovim tako nešto.
Imam pradedu koji ima 98 godina(i dalje živi), bio je ratni zarobljenik u 2.svetskom ratu i kada god smo u školi imali da pišemo sastav na temu ,,Moj idol" ili slično tome ja sam uvek pisao o njemu iako su sva druga deca pisala o nekim estradnim ličnostima ili o sportistima!
Automobil perem iznutra bar jednom nedeljno, da bi prikrio tragove drugih devojaka. Dok moja verenica misli da uživm dok čačkam oko kola.
Nisam upisala žurnalistiku iako je to bila moja najveća želja. Nisam bila primljena, ni sa esejom od 400 riječi, ni sa savršenim intervjuom. A primljena je cura koja piše "neznam". Cijeli život ću patiti zbog toga.
Kada sam bila mala gledala sam film PTICE KOJE NIKAD NE POLETE i toliko sam plakala da sam se u jednom momentu zacenula .Tata me je tešio da je to samo film i da ništa nije istinito, a ja sam mislila da me on zapravo laže i pobegla sam u kupatilo i plakala još dva sata dok nisam zaspala na wc šolji...
Mama viče na mene sat vremena i na kraju kaže '' Nemam reči stvarno ''.
Ujutro imam razgovor za posao i zapisala sam moguća pitanja i odgovore. Večeras spavam sa sveskom ispod jastuka kao nekad u školi, da bi mi ostalo sve u glavi.
Danas dolazim sa posla mrtva umorna, ćale leži i sluša rock, u kući je haos. Pitam ga: "Zašto barem nisi maknuo ostatke od hrane sa stola", a veli ti on meni 'uživam dijete užvam, vidiš li da živim rokerski život, haos mora da bude' i poce da maše glavom.
Kad jedem jabuku i kada mi ostane ono na kraju i mrzi me da ustanem da bacim, ja uzmem i pojedem je celu.