Kad se od rodbine iz inostranstva vratim kući shvatim šta sve nemam,a kad se vratim kući sa sela skontam šta sve imam. I tako u krug.
Nakon svakog tuširanja, pre izlaska iz tuš kabine, se istresem kao pas... Tripujem da sam suvlji.
Kada god šef dođe po novac, nešto ostavi i meni za čokoladu. A ustvari zna kako teško živim i ponekad to njegovo "za čokoladu" me spasilo gladovanja.
Kao mali mislio sam da predsednički kandidati glasaju za protivnike u znak fair-play-a.
Za 4 godine studiranja, svako učenje ispita sa mnom je proveo moj mačak Džeki. Zajedno smo jeli, zajedno spavali, ja sam učio na glas, on je spavao, ponekad slušao, a poneki list knjige je i pojeo. Uvek je bio tu, čak i u njegovom omiljenom mesecu februaru kad je meni najteže, nije me napuštao. Položio sam poslednji ispit, diplomski je završen, odbrana je sledeće nedelje. Odlučio sam da odbrana bude pred prijateljima i rodbinom. I odlučio sam da nema te sile na ovom svetu koja će me naterati da ne povedem moju najdražu vreću buva, mog Džekija!
Svekrva mi je priznala da mi je pljunula u kafu kada sam prvi put došla kod nje kući. A sada, posle 2 godine, ja ću njoj roditi unukicu. Šta ti je život! :)
Uh, teško je početi ispovest, ali osećam da sam na nekoj prekretnici u životu, pa evo, da olakšam sebi... Celog života mi je bilo teško, do 15. godine sam spavala na podu sa mamom, jer živim sa 'ocem' koji je neviđeni egoista... Sada ne razgovaram sa njim iako živimo u istoj kući, jer ne zaslužuje, dok svoju mamu volim najviše na svetu, jer daje poslednji atom snage da mi pruži koliko može... Često nisam imala novca za hleb, za knjige, obuću... Plakala sam mnogo i pitala se kako je to živeti normalan život... Ali me to nije omelo da učim i trudim se... Sada sam upisala fakultet, još malo ću da se uselim u dom i završiću ga kako znam i umem... Nadam se i da ću naći neki poslić u Beogradu da bih mogla da plaćam sve troskove... I želim da za 5 godina budem uspešna žena koja će da pruži svojoj porodici sve i omogući normalan život.
Kada dođem kući više me ne pitaju "Da li si pio?'' već ''Šta si pio?'' .
Bulimija mi uništava život već par meseci. Svesna sam svog problema, ali jednostavno nemam snage da prekinem taj začarani krug. Muž mi je u Rusiji i hoću da smršam dok on ne dodje i mrzim zgodne Ruskinje najviše na svetu!
Znate ono kad neko stariji umre, pa kažu ma samo nek je po redu, a moj komsija (81) kaže ma je*em ti ja taj red!