Poslednji put sam bacio papirić na ulicu pre dve godine kada sam video da u pola 6 ujutru dva radnika čiste ulicu u decembru na -4.
Kad sam bio mali, tatin šef mi se javio preko telefona: "Halo, ovde Sofronije", a ja sam mu odgovorio: "Ma ti mene zaje*avaš" i spustio mu.
Kažu ljudi "Ne može da se uči kad su ovakve vrućine". Evo sad je kao malo hladnije i pada kiša, pa će moći da uče. Što se mene tiče, ja ne mogu kako god da okreneš.
Iako sam mnogo puta obećao da ću to promeniti, i dalje sve ostavljam za poslednji trenutak.
Moja devojka ima dlake na rukama, ali ja ne znam kako da joj kažem da to sredi. Svaki put kao krenem nešto ali shvatim da bi bilo glupo da to kažem i sve se nadam da ću je sledeći put sresti bez toga.
Kada sam bila mala i kada bih se u toku noći probudila i osetila da sam gladna, budila sam sestru da je pitam koliko dugo čovek može da izdrži gladan, jer sam se plašila da cu do jutra umreti od gladi.
Kao mali sam pipkao dugmad na jastuku dok ne zaspim. I dan danas to radim.
Imam fobiju od vađenja krvi, koju sam prevazišao posle više od 10 godina. Ali dok je trajala ta fobija, imao sam sistematski pregled u 4-toj godini srednje. Svi iz mog odeljenja su izlazili držeći se za venu. Prvo sam se preznojavao, pa sam onda pokupio stvari i bukvalno pobegao sa sistematskog. Razredna me je jurila dobrih 10 minuta da me ubedi da nam ne vade krv. Bilo me je malo blam, ali ne mogu protiv sebe.
Kad sam bila mala umesto ringišpil mami sam tražila ringipiš..
Svih stvari koje sam se najviše plašila, na kraju su ispale najlakše: poljubac, seks, raskidi.