Uvek osetim neki mir kad odem sa dedom u šetnju ili sednemo negde da popijemo sok. Popričam sa njim o svemu i odmah mi bude bolje. I ne znam zašto je ljudima glupo da sa babom ili dedom prošetaju gradom. Ja se time ponosim.
Nikada neću zaboraviti kada me je nepoznati dečko zaprosio na stanici autobusa.
Imala sam običaj kao klinka kada kasnim kući da namestim na telefonu ono vreme u koje sam trebala da dođem, pa kad matorci krenu da me napadaju, ja im samo pokažem telefon i kažem: "Šta vam je? Došla sam na vreme!"
Prvo veče na letovanju sam se toliko napila da su mi sve vile izgledale isto i izgubila sam se. Sat i po sam lutala po inače, jako malom mestu i ko zna koliko puta prošla pored vile. Jednom sam čak ušla u nju i izašla misleći da sam omašila. Shvatila sam to tek kada je svanulo i kada sam se našetala dovoljno da se otreznim. Jedva sam se popela u sobu, pala preko kofera, udarila u krevet, ustala i zakucala u komarnik i odbila od isti. Sela sam na terasu, plakala od muke i obećala sebi da više nikada neću piti. Sledeće večeri sam se opet napila.
Kad god dobijem pozivnicu za neko veselje prvo što pomislim je: Ja nemam šta da obučem!!
Moja porodica nikada nije bila imućna, pa mi je ekskurziju platio nastavnik. Niko to od mojih prijatelja ne zna, a ja mislim da se njemu nikada neću moći odužiti.To je bilo najljepše putovanje u mom životu.
Još uvek mi nije jasno zašto u crtaćima padaju sa litice tek kada pogledaju dole..
Preko dana sam uglavnom ful sređena, a kad dođem kući obujem vunene čarape. Hoću grejanje.
Kada bi izabrali pobednika na Evroviziji nikada mi se ne bi svidela ta pesma.Tek kasnije bi mi postala odlična i nekim čudom opravdani pobednik.