Osećam se zaje*anije kad kliknem malo ENTER na desnoj ivici tastature, nego ono glavno po sredini.
Mislim da gubim muškarca svog života, jer još uvek nisam spremna za život u dvoje i osnivanje porodice.
Imala sam sreću da završim fakultet, nađem posao, nađem divnog muža, sa kojim sam pre 4 meseca proslavila 20 godina braka .Ali sam ostala uskraćena za ono najvrednije- decu. Muž i ja smo godinama pokušavali, odlazili na preglede, sve je bilo u redu ali jednostavno nije išlo. Ali nismo odustajali, nismo prestali da se volimo i da se nadamo. Sada imam 39 god, muž 43, pre 8 sedmica ostala sam trudna. Pre nekoliko dana sam saznala da nosim trojke. Nikad nisam verovala u čuda, dok mi se jedno nije ostvarilo. Nisam verovala u ništa, a danas verujem u sve.
Ja dođem ovde i zamišljam da sam u Skupštini ili tako negde, i onda krenem ''ovo ćemo da odobrimo, a ovo ćemo da osudimo, ovde ćemo ostati uzdržani...'' i tako... lepo mi je da se igram sudije.
Ne pušim, ali jednom nedeljno volim kad svi legnu da spavaju, da izađem na terasu, popušim pola cigare i gledam u nebo u toj mrtvoj tišini.
Prala sam sudove sunđerom. Na red je došla i renda, izrendala sam sunđer.
Posle svih lažnih prijatelja i razočarenja u ljude u koje sam nekada mogao da se kunem, plašim se da u nastavku svog' života ne prepoznam pravog prijatelja, jer ne verujem više nikome.
Kad sam bio mali skakao sam i mahao rukama da naučim da letim. Sve dok nisam razbio glavu.. nije mi bilo jasno da se razlikujem od ptica..
Sviđa mi se djevojka iz supermarketa.
Čini mi se da ću bankrotirati!!
Uvek pitam mamu i babu šta da obučem i na kraju ih ne poslušam.