Najgori osećaj je kada dečko raskine sa tobom bez objašnjenja.
Ostavio bih porodicu, devojku, faks, ma sve.... Samo kada bih našao ortaka ili devojku (jer moja to ne želi), da kupimo čopere i da odemo u pm. Živeli bi od sviranja, pomaganja drugima(dali bi nam klopu ili gorivo, zavisi šta nam treba), ma ima sto načina da se zaradi. Mislim da mi se želja nikada neće ostvariti.
Nervira me kad u gradu sretnem osobu koja nosi istu majicu kao ja.
Sa dečkom kog neizmerno volim nikada ne mogu da doživim orgazam.
Kad god se dopisujem s nekim dobrim momkom, pričam sama sa sobom u sobi od sreće.
Pripravnik san, ne plaćaju me, a pola njih u firmi im manje završene škole nego ja, i prima platu za to...
Svaki dan ko neka baba prozoruša blejim na prozoru da vidim kad ide i kad se vraća iz škole... i tih par sekundi kad prođe setim se svega i srećan sam...
Danas kad sam krenuo na ispit jedan dekica mi je ustao u busu kad me je video kako držim gomilu papira i pokušavam da učim.
Kada sam bila mala mama mi je često pjevala pjesmicu "Sve ptičice iz gore". A ja sam svaki put plakala jer sam mislila da su ptice izgorele, i da je "samo jedna ostala".