da konobarice ne rade u kaficima, ne bih imao kontakta sa zenama. Tuga.
Pre spavanja uvek stavim času vode pored kreveta, navika..
Meni je dečko za godinu dana veze poklonio ogromnu teglu ukrašenu presovanim jorgovanima (imam svoju mini baštu raznobojnih pa zato). Uglavnom, unutar te tegle nalaze se 365 papirića, što označava broj dana u godini, a na svaki od papirića je napisao po jedan razlog zašto sam njegova izabranica. Rekao mi je da je moj zadatak svako jutro (od dana kad mi je dao poklon) pročitam samo po jedno. Danas sam pročitala zadnje.
Danas mi je u prodavnicu usao dečak od desetak godina i tražio coca-colu sa imenom Maja.. kako nisam mogla da pronađem, pitala sam ga hoće li onu na kojoj piše simpatija. Dečak se sav zacrveneo i rekao mi: A ne, to mi nije simpatija, to je moja sestra koju boli stomak pa sam želeo da je oraspoložim.. Istopila sam se:-)
Sigurno mi se 2-3 x u životu desilo da kada upoznam drugove svog momka malo bolje shvatim i u sebi pomislim "Kud tebe nisam prije ovog svog upoznala" jer se ispostavilo da je svaki bio finiji i bolji od momka. A ovako kad više nismo skupa ne možeš brate sa drugom...to mi je užasno nikada sebi ne bih dopustila to sem u mislima.
Kad sam bila mala uvek sam brojala da li stvarno ima 100 listića,u toalet papiru :D
U decembru sam dobila novu cimerku...
Čim je ušla u sobu pao mi je mrak na oci... Ona je baš tip devojke koje ja ne podnosim, perfektno doterana, visoko uzdignute glave, dok priča vidi se da je prepuna samopouzdanja, veoma lepa i zgodna ali strašno naložena... Možda sam bila malo ljubomorna, ali više su to bile predrasude koje su vladale mnome. To isto veče sam otišla kod druga i otkukala celu noć kako neću moći da živim sa nekim takvim, ko je očigledno površan i prepotentan.
Prošlo je od tada 8 meseci... Ja sam tu devojku toliko zavolela, ona je bukvalno ja u drugom telu, nisam upoznala plemenitiju, bolju i pametniju osobu, postala mi je najbolji prijatelj i daću sve od sebe da ostanemo cimerke dokle god to bude bilo moguće.
Shvatila sam da koliko god ljudi bili drugačiji od nas ne treba suditi knjizi po koricama i treba svakome dati šansu.
Tata, mama i ja smo, sve troje, završili Pravni fakultet. Tata i mama su pre 5 godina ostali bez posla, a ja ga nikad nisam ni dobila, otkako sam diplomirala. Živimo u iznajmljenom stanu, otkako smo izbegli iz Sarajeva i sad mama i ja šijemo po porudžbini, a tata radi na građevini i jedva nam bude za kiriju, struju i vodu. Juče sam prodala poslednji komad nakita, koji smo imali, prsten od belog zlata, koji sam dobila za 18-ti, da bismo imali nešto novca. Ali, sinoć, kad smo razmišljali šta nam sve nedostaje i šta nam sve treba, samo smo se izljubili, zagrlili i ostali tako zagrljeni jedno 10 minuta. Shvatili smo da nam ništa ne treba, dok smo zajedno i dok se volimo. Uprkos svemu, kad god izađemo na ulicu, nasmejani smo; kad god nas neko pita kako smo, kažemo ''Dobro!'' i niko ne zna kako teško živimo. Ali, volim ih najviše na svetu, sve bih dala za njih i oni za mene i samo to je važno!
Imam drugara koji je frizer.. I šiša on mene tako i ja mu kažem : 'Ošišaj me da budem lep..' Kaže on: ' Brate, ja sam frizer, nisam plastični hirurg!'
Osećam se 5 godina mlađe kad podvrnem rukave na košulji i sakou.