Volio bih da imam vikendicu (kolibu) negdje u planinama, daleko od ljudi, bez struje...kamin, fotelja, mekan tepih i police pune knjiga, mnogo knjiga...samo bih čitao...
Kada smo bili mlađi brat i ja, jedan drugom bi lupali šamare kada bi neko rekao neku ružnu reč. I mogu da se pohvalim da je efikasno. :D
Kao klinka nisam htela da jedem štrudlu s makom jer sam verovala da su to mravi, a baka mi je rekla da ne smem nikako pojesti mrava jer će me jako boleti stomak. I mislila sam da me mama ne voli jer me tera da jedem tu glupu štrudlu s mravima.
Prvi put sam dao krv u trećem srednje da bih dobio slobodne dane da ne idem u školu. Baš je tad bila i Srpska nova i bio sam na nekoj žurci. Desilo se da smo se pokačili sa nekim lokalcima i dva moja druga su upucana. Jedan u nogu, jedan u stomak. Tu sam najdireknije moguće video gde krv koju doniram odlazi i koliko se krvi prosipa zbog gluposti. Od tada sam redovan davalac i do sada sam krv dao 11 puta.
Mrzim kada me mama budi za školu sa rečenicom "Planiraš li ti da ideš u školu danas?", kao da mogu da biram da li ću da idem ili ne.
Lijepo je znati da komšija iznad mene i ja kakimo u isto vrijeme.
U kući je ledeno, još nismo počeli da ložimo i celi dan kukam dečku kako se smrzavam i onda mi je rekao: "Imamo novo grejanje- na gas." - I pustio goluba.
Svaki put kada me neko pita za mišljenje, moj odgovor počinje sa: ''Stvarno ne znam šta da ti kažem'', a posle te rečenice ide tona saveta s moje strane.
Sa 25 godina sam upisao fakultet, posle 7 godina lutanja i uništavanja života. Mnoge kolege me gledaju sa nekom dozom entuzijazma i podržavaju me tipa: 'Svaka čast, ja se nikad ne bih mogao/la prilagoditi posle toliko vremena.' itd. Ne kažem da je bilo lako, bilo je đavolski teško ali nekako sam navikao. Tako mi je đavolski teško bilo da ostavim i alkohol, ali i to sam uspeo... Inače nisam osoba koja ima emocije, hladan sam. Kada sam izgubio dedu, nisam ništa osećao iako mi je ta matora tvrdoglava drtina bila drug, suzu nisam pustio. Mnogi koji me znaju kažu da je alkohol ubio sve u meni. Izgubio sam devojku, izgubio sam neke dobre drugove, nisam se nasmejao zadnjih 5 godina... ali po prvi put u životu sam stisnuo petlju i krenuo korak po korak. Onog dana kad budem dobio diplomu, ne moram da se nasmejem, ne moram ni da zaplačem, samo se nadam da ću u očima svoje majke videti makar neku iskru, koja ce mi kazati- drago mi je da si uspeo...