Osjetljiva sam i i čim me neko pipne ostaju mi modrice. Juče mi je majka rekla da sa tim modricama po rukama počinjem ličiti na žrtvu porodičnog nasilja.
Moji roditelji me nisu hteli. Uvek su mi sve branili, moje želje su im bile poslednja rupa na svirali. Nisam bila voljena, ništa mi nije bilo dopušteno i nisam imala lepo detinjstvo kao druga deca, kao moj brat. Zato sam postala povučena. Bilo im je bitno samo da završim fax. I evo, sad imam 2 diplome, nemam posao, nemam dečka, drugarice se udale, nemam s kim kafu da popijem. Bitno je da su oni srećni, jer sam ja završila fax. A mene ko šiša. Svaka vam čast, "roditelji"!
Kad podignem ruku da pozovem konobara, a on me ispali, brzo spustim ruku na glavu i pravim se da nameštam frizuru.
Pre tačno 2 godine sam ga prvi put videla na mojoj stanici... Od tog dana redovno u isto vreme, na istom mestu kao po dogovoru se nalazimo, nebitno prva ili druga smena.. krajičkom oka se gledamo, dok onaj drugi ne primeti, i samo se nasmejemo.. a ja i dalje ne znam ni kako se zove.. Samo znam da mi ulepša svaki odlazak na posao. :)
Mrzim kad me neko nakon nekoliko mjeseci vidi pa krene smarati što se ne javim nikad, a on/a se isto nije javio/la svo to vrijeme.
Kao mala, kada bi se završila školska godina uzimala sam svoje sveske, štiklirala svaki zadataki i ocjenjivala sa 5.
Moj tata je stavio moju sliku pored svojih vojnih diploma, trofeja i suvenira. Inače ne pokazuje emocije, ali ovim činom sam shvatila koliko sam mu važna!
Nedostajem sebi onakva kakva sam bila prije nego što sam ga upoznala.
Danas sam, na svoj 35-i rođendan, dobila najljepši poklon-kćerkicu.
Nikada mi neće biti jasno zašto 'deblji kraj' označava ono loše.. po svoj logici, to bi trebalo biti obrnuto, kao kod čokoladne bananice.