Tek sad kad sam pravila CV shvatila sam koliko je moj zivot ustvari prazan...
Najveća trauma iz detinjstva su mi situacije kad su me vodili da kupim patike i one mi budu veće npr za broj, dva, a moji kažu 'super, taman će ti valjati i dogodine'.
Dečku je pred prvi put bilo glupo da se skine, pa je došao u krevet u bade mantilu.
Ne volim kada odem kod nekoga u goste, a oni nemaju ključ na vratima od kupatila i onda stalno imam trip da će neko da bane dok sam ja unutra.
Mama mi je ispričala da me je jednom kada sam bila beba ostavila samu sa tatom na dva sata, i kada se vratila zatekla oca u sobi a mene na terasi, na šta je moj otac odgovorio, upiškila se pa sam je izbacio da mi ne smrdi u sobi.
Mrzim kad ljudi kažu da ne postoje pravi prijatelji. Pa kakvim onda ljudima sebe smatrate.
Imam crni mladež veličine kao kovanica od 50 centi. Uvijek ga sakrivam, ne mogu nositi normalne majice ni kupaće što se sada nose, jer će mi se vidjeti. Bojim se reakcije i ismijavanja drugih kad bi vidjeli. I meni je to malo ružno, iako nije neki bauk, nije puno veliko kakvih sve ima. Zbog njega imam manjak samopouzdanja.
Jednog dana pričala sam s najboljim prijateljem o povjerenju. On mi je rekao da se njemu uvijek mogu povjeriti, na što sam mu ja rekla već pomalo iznervirano: "Ma svi ste vi isti, kako da znam da ti mogu vjerovati?" A on mi je sa nekim sažaljenjem, ali opet ljubavi u očima smireno rekao: "Malena, ja ne znam tko je bio taj kreten koji ti je slomio srce i uspio te u to uvjeriti, ali ja ću ti pokazati da nije tako. Meni možeš vjerovati."