Moj tata je krenuo na put i pre toga dosao u grad gde studiram da se pozdravi samnom.Na stanici smo se pozdravili, i svako krenuo svojim putem, ja sam se okrenula da ga vidim i prošla mi je misao kroz glavu "pa ja ga zadnji put vidim". Posle nekoliko dana je umro, i ja sad osecam veliku krivicu i žao mi je što mu nikad nisam rekla da ga volim.
Baba me je jednom pitala da li se "ljubekam s dečkom". A mi bili u vezi tada tri godine...
Znam da nije higijenski i zdravo, ali mi je veći merak jesti trešnje sa drveta nego oprane.
Nikad nisam doživjela orgazam za vrijeme spolnog odnosa.
Cesto kada idem ulicom, pomeram vilicu levo-desno kako bih udaranjem zubima napravio neki ritam.
U braku sam 8 godina (pre toga 3 god. veze) i obožavam svog supruga. Ne razumem kako ljudi mogu da kažu da ljubav vremenom pređe u naviku... Imamo decu, volimo ih, vaspitavamo, ali ono naše vreme kad deca legnu i kad nas dvoje ostanemo sami je neprocenjivo. Uvek nađemo vremena samo za nas i gradimo naš brak. Imam sve u njemu- ljubav, prijatelja, podršku i odličnog ljubavnika.
Tek sam se probudio, strašno mi se ide u wc ali trpim jer me mrzi da ustanem iz toplog kreveta.
Kada sam bila mala, mislila sam da je duša neki organ unutar tela...
Danas mi je jedan fin dekica u busu rekao da bi lepim devojkama trebalo zabraniti da budu tužne. Kaže da je nekako greota.
Kad sam bila mala tata mi je kupio knjige za četvrti razred, a ja sam pošla u treći.