Počeo sam da učim u biblioteci jer je to jedino mesto gde ne mogu da masturbiram.
Muško sam normalno i zdravo, imam sve potrebe koje imaju muškarci ALI NE VOLIM FUDBAL I GOTOVO. Uvjek kad se priča o fudbalu i kladionici ja pišem poruku.
Plačem, često plačem, skupi mi se neka bol u grudima i suze mi poteku. Osećam se nesrećno u vezi, a volim mog momka, voli i on mene bar tako kaže, ali i dalje svaki dan plačem jer osećam neku tugu. Niko to ne razume, a mog momka to nervira i onda galami na mene, a meni bude sve gore... i sve mi se više plače :(
Juče ujutru mi je u devet sati zazvonio alarm na telefonu. Bio je to podsetnik za rođendane. Pisalo je: Mama 52. Samo što ona više nije tu, već godinu dana. Na trenutak mi je srce stalo...
Kad mama i ja pokvarimo nešto, tata kaže - POKVARILE STE.
Kad tata pokvari nešto, onda tvrdi - POKVARILO SE.
Kao mala pravila sam rupu u dvorištu jer sam mislila da ću izaći na drugom kraju planete kroz nju, ako bude dovoljno duboka.. :/
Kad ne mogu da sredim život, ja sredim sobu i nekako mi bude lakše.
Kad vidim klince kako čekaju na pešačkom, da li sami ili sa roditeljima, uvek ispoštujem semafor i striktno na zeleno krećem da prelazim ulicu, da dete ne nauči pogrešno. A kad nema dece na vidiku, pretrčavam, ne mož' mi ni komunalna ni šoferi ništa.
Saznala sam pre 2 dana da postojim zahvaljujući restrikciji struje jedne septembarske noći '96 u Valjevu.
Kada sam kući neki glas u glavi mi govori: "Priđi joj...'' Ali kada sam u njenoj blizini taj isti glas mi kaže: "Bolje samo gledaj!''