Ponekad se pitam kako imam obraza da osudjujem druge ljude, a šta ja sve radim.
Svaki put, kad odem na pijacu i vidim one stare bake i deke, sa čvornovatim i napaćenim rukama, kako se kuvaju ili smrzavaju za tezgom, poželim da imam dovoljno para da im otkupim sve sa tezge, da bi mogli da idu kući da se odmore.
Više bih volela da znam da mu se ne sviđam, da je to tako, nego da ovako nagađam i nadam se...
Sedela ja na terasi, pila kafu. Nesto se zamajala i pustila goluba.. Sve bi bilo okej da nisam čula: "Takoo je komšinice, samo rokaj!" Htela sam u zemlju da propadnem...
Najviše mrzim kada mi mama kaže: "Nevena, najbrža si, aj skokni do prodavnice da kupiš hleb!"
Ljudi misle da sam nafurana i pod tripom "napući usta" i stalno me kritikuju zbog toga, a ne znaju da se ispod toga kriju moji nesavršeni, krivi zubi i da se ja stidim njih, i da je to pravi razlog zbog čega se slabo smejem, a ne to da sam mrgud i bezobrazna.
Danas sam bio u školi i kod pedagogice je zazvonio fiksni telefon u kancelariji, što se čulo do naše učionice, a ja sam profesoru rekao "izvinite moram da se javim zovu me" :D navika valjda...
Kad gledam dobar neki film, uglavnom me više zanima kako je neka scena snimljena nego sama radnja filma.
Uvek sam ja ta koja se čeka i na koju se viče kad se ide negde porodično.
Uvijek sam se pitala ko pojede svu onu hranu koju kuhari spreme u onim kulinarskim emisijama na TV-u.