Otac nas je napustio pre 5-6 godina i ne znamo sta je sa njim. Cesto se pitam sto mu je to sve trebalo i gde je on sada. Jeste da sve pomislim u sebi, jer su mama i brat zabranili da se o tome prica u kuci, jednostavno umro je za njih. Za mene nije, ali o tome ne pricam ni ja.
Imala sam potrebu da se nekome ispovedim, pa sam to uradila ovde.
Imam 18 godina. Nedavno sam saznala da bolujem od raka kostiju. Svoj život moram menjati iz korena. Osećam se kao ptica u kavezu, sve mi je zabranjeno, a upravo sada treba da mi počne život. Umesto toga, moram se svega odricati i boriti se. U nekim trenucima mi dođe da odustanem od svega, iako su šanse za ozdravljenje velike.
Kad god hoću da prestanem da mislim na neku devojku, zamišlim je na wc šolji kako vrsi veliku nuždu, i istog momenta prekinem da mislim na nju.
Kada podižem roletne pokušam da izgledam što više seksi mogu u slučaju da me neko ipak vidi.
Mrzim kad svi zajedno jedemo, po običaju završim prvi, odem do slavine da pijem vode i cujem mamu, tatu i sestru, u isto vreme, daj i meni vode.
Moj omiljeni san je kada sanjam da letim i mogu da odletim gdje želim.
Divim se momcima koji puste devojku da uđe prva u autobus.
Uvijek sam imala želju da saznam kakva su muška osjećanja. Jesu li iskreni kad napišu djevojci da je vole i tako to? Zašto im treba toliko vremena da priznaju djevojci da im se sviđa? Muškarci su za nas djevojke kao i mi za njih potpuno neshvatljivi.
Uvek kada prođe neko dete pored mene, ja sakrijem cigaru da je ne vidi. Da ne bih bio loš uzor.