Moja baka je bila arheolog i iskopala je celu Srbiju skoro, proputovala ceo svet, napisala nekoliko knjiga, radila kao kustos u muzeju. Deka je bio odličan matematičar i šahista, prvi u jugi u šahu, pisao je zbirke sa zadacima, predavao na fakultetu i još svašta nešto.. Sramota me je što i ja imam potencijala, ali sam lenčuga koja običan ispit ne može da spremi kako treba. -.-
Hoću da promenim posao, ali me je strah da ću teško naći drugi. A ja jednostavno ne mogu više, treba mi promena.
Upisao sam kevu u fonu kao: "poziv koji se ne odbija".
Rekla sam, čim mi dođe letnji raspust, neću ulaziti u kuću, a evo, nikako da izađem iz nje.
Uključim aparat za komarce tek kada me izbodu i stave do znanja da su prisutni.
Jednom prilikom sam pitala tadašnjeg dečka: "Da li bi ikada bio u ozbiljnoj vezi sa devojkom za koju znaš da ne može imati dece?" , odgovor je bio: "Ne bi, ipak volim decu i želim da ih imam mnogo." Pitanje nisam postavila bez razloga. Bili smo neko vreme zajedno, zavoleli jedno drugo. Priznala sam mu da neću moći imati decu. Nije mu bilo jednostavno. Lečila sam se - bezuspesno, tada je bio uz mene ali sam ga pustila da traži svoju sreću negde drugo.
Svaki dan se pitam da li cu naci nekoga koga cu zavoleti i ko ce reci: "Pa možemo i usvojiti bebu." :)
Dolazim sa dva drugara na bus, mamurni, nenaspavani, krenuli kod druga u Sarajevo. I tako zaspimo nas trojica u busu , prođemo Sarajevo probudi kondukter drugara da izađemo jer smo stigli na zadnju stanicu (na moru) . Tad jaran iz sna počne da govori " ljudi budite se , poplavila Miljacka "
Da nisam ovoliko saljiv i da se ne zezam uvek, nikada ne bih imao devojku...