Nije sreća para puna vreća .Verujte mi, imam sve što poželim, žensko sam, ali bukvalno sve. Šta bih ja dala da moram za nešto da se pomučim i da imam normalan život. Sve me smara i dosadno mi je po ceo dan.
Kada stavim brzu melodiju kao zvono telefona, javim se za sekund, a kada stavim sporu, pored mene može zvoniti godinu dana.
Kad sam bila mala uvek sam brojala da li stvarno ima 100 listića,u toalet papiru :D
Kada sam trebala prvi put da izađem sa jednim dečkom, koji je bio par godina stariji od mene, uhvatila me panika da će mi možda nauditi. I ja fino unajmim svoje 2 drugarice da nas nadgledaju i kažem im da ponesu neko ''oružje'' u slučaju da me napadne. One su ponijele dezodoranse.
Imam 22 godine i napravio bih dete devojci samo da bi baba i deda videli unuka jer znam da žive za to.
Najviše me nervira kad mi dečko uzme broj, a onda po "pravilu" čeka 3-5 dana da se javi. Umrem od nestrpljenja...
Ne smem da obrijem bradu, jer sam onda gadan svojoj ribi.
Ako postoji reinkarnacija u sledećem životu želim biti noj, jer kao prvo bila bih visoka, kao drugo mogla bih da uvučem glavu u zemlju.
Najviše mrzim kad je na nekom slavlju pesma ''Moji su drugovi'', i onda svi idu u ''voziću'', a ja ispred sebe dobijem znojavu babu, koja je vesela kad vidi 16-ogodišnjaka iza sebe pa sve poskakuje, a iza sebe imam neku solidnu ribu pa ne mogu da uživam.