Ćerka me pitala da ugradi silikone, ne znam šta da radim.
Kada sam imala 9 godina imala sam prvu školsku priredbu... niko iz moje porodice nije došao da me gleda. I dan danas plačem kada se toga sjetim.
Setam sa deckom, drzimo se za ruku... izgledamo prilično srećno...prolazimo pored mog bivšeg dečka kojeg ću voleti zauvek, maše mi sa smeškom i ja njemu uzvraćam... dečko me pita ko je on, ja mu odgovaram poznanik jedan... a bio mi je i ostao sve u životu. Kasnije mi stiže poruka od tog bivšeg " Baš si srećna " a ja mu odgovaram " Osmeh ne znači uvek da si srećan " :-(
Baba kad dobije penziju da mi para i kaže: Evo ti iako nisi zaslužila!
Imam žute zube i nikada se ne smijem na slikama jer me je sramota. Želja mi je da skupim pare i da imam nove zube, jer bi mi se samim tim i samopouzdanje povećalo.
Kad sam bila mala mama kupila omekšivaš,a u reklami za taj omekšivaš bila neka vila,i jaa lijepo uzela omekšivač i prosula ga u kadu i čekala da izađe vila da se igramo. :)
Jedno veče kad sam se vratio iz grada i krenuo na spavanje (djelio sam sobu s bratom) vidio sam da plače u snu i grli lutku što mu je bivša djevojka poklonila. Pokrio sam ga i sjeo na svoj krevet u čudu jer nije inače pokazivao da ga je raskid pogodio, tad sam shvatio koliko mi on znači i zato mu nikad ovo neću ispričati.
Nikada nisam razumela devojke koje kažu: ''Tretira me kao krpu, ali ne mogu da ga ostavim, jer ga volim.'' Na osnovu čega ga voliš?
Izlazim iz kuće, vučem dve teške putne torbe, pozdravljam se sa mojima i krećem ka autobuskoj stanici. Autobus kreće tek za pola sata i odlučujem da prošetam. Izlazim na kapiju, bacam pogled iza sebe, moj rot me veselo gleda i laje kao da kaže srećan put. Po prvi put u životu odlazim na duže vreme od kuće, po prvi put cu živeti sam, ali ljudi kažu da je studentski život prava stvar, tu se osamostališ, jer nema više mame i tate da ti pomažu. Idem niz ulicu i gledam klince kako se tapkaju, malo ispod je kuća dežurnog namćora čika Radeta, u dvorištu ogromna trešnja, e koliko puta nas je jurio jer smo ih krali. Malo ispod teren za mali fudbal, predivne uspomene zaista. Gradski park, mesto prvog poljupca i moje prve tuče. Gradsko pozorište, davno zatvoreno, ali njegov ulaz je bio zborno mesto gradske omladine, a danas nekako prazno, nema nikog. Uhvatim sebe da razmišljam kao da se nikad više neću vratiti u ovaj grad, ali shvatam da se jedino neće vratiti moje detinjstvo. Odraslo se jbg...