Kad sam bio 4. razred osnovne, godinu dana starija "devojka" mi je rekla da hoće da se smuvamo... Uveče kad sam trebao da izađem u ulicu da "odradimo taj" čin ja sam se uplašio i ostao kući pod izgovorom da me boli zub... Posle toga sam se pravio kao da ništa nije bilo... Seronja...
U želji da se svima svidim, postajem ono što nisam. A jedino što želim je da me neko voli onakvu kakva jesam, ali se plašim da ja kao ja, neću biti zanimljiva nikome i da me niko neće voleti.
Mislim da nikad neću zaboraviti kako sam lepo spavala na časovima.
Svaki put kad spavam kod dečka, roditeljima kažem da spavam kod neke drugarice, zato što su oni generalno staromodni i ne kapiraju ovo moderno vreme.
Pre neko veče, dok sam bio pijan, bio sam sa jednom devojkom koja mi je u tom trenutku izgledala prekrasno. Kad sam se ujutru probudio i video kako ona izgleda, umalo me šlog nije strefio.
Jutro mi najlepse počne kad čujem dečka kako kaže :"brm brm brm, ide valjak" i legne na mene svom težinom, kotrljajući se.
Pre neki dan odlučim da odem do crkve da zapalim dedi sveću, i povedem sa sobom svog malog sestrića. Kada sam ga dovela do mesta gde se pale sveće, počeo je da peva: "Danas nam je divan dan, divan dan.." Inače, ima 2 godine, i plakala sam od sreće kada sam to čula. U tim situacijama, zafali da vas neko nasmeje.
Nešto poslije rata, u osnovnoj školi nakon ljetnih praznika nastavnica je ispitivala gdje smo proveli ljeto. Pošto jedina nisam nigdje išla, izmislila sam da sam posjetila New York i dočarala sam moje putovanje informacijana zasnovanim na iščitanim enciklopedijama, knjigama, novinama, jer interneta još uvijek nismo imali! I danas osjećam grižnju savjesti zbog te male dječije laži, ali sam se tad osjećala važnom! :)