Osećam se kao duh. Troje ljudi sedi pored mene, blejimo, a ja se svejedno osećam kao višak, kao nevidljivo stvorenje, sve zbog prokletog aparata za sluh!
Kad god baba kaže "erkondišli" umesto "erkondišn" ili "fem" umesto "fen" ili "pemzija" umesto "penzija", ja je ispravim, a ona mi kaže "more puši k....". :(
Na granici uvijek posumnjam u svoju izjavu kad carinicima kažem da ništa nemam da prijavim. A to je u 99 posto slučajeva.
Plaše me momci koji primećuju kad se devojka ofarbala, skratila kosu, promenila parfem...
kada se neki momci raspituju za moje drugarice, a ne za mene pomislim da nisam dovoljno lepa i smorim se.
Uvek mi se prikaki posle kafe...prestao sam da je pijem na poslu.
Slušam razgovor mog malog sestrića dok sedim na balkonu. On je dete razvedenih roditelja i nikada nije video svog oca. Pita ga drugar: A gde je tvoj tata. Sestrić kaže: "Moj tata ne postoji. Ali kada se mama bude oženila onda ću dobiti i tatu i malu bebu. Sad imam samo dedu." Duša moja.
Najgori osećaj je kad se hoćeš da budeš sa prelepom devojkom, a i ona sa tobom, ali ne može zato što se njena, u većini slučajeva ružna drugarica, loži na tebe.