Ležim gola sa kod momka, on spava, a ja ne mogu čudom da se načudim kako loše porniće gleda, kopam mu po historiju..
Kad mi neko kaže da se izblamirao ko niko i da hoće u zemlju da propadne od stida, ja mu ispričam svoje prvo seksualno iskustvo i potvrdim da uvek ima gore...
Imali smo 17 god, bila sam užasno nervozna i posle škole smo otišli kod njega...I lepo je počelo kad je shvatio da ne može da izvadi penis. Uhvatio me je grč. Vaginalni. Jel možete da zamislite da vas uhvati vaginalni grč tokom gubljenja nevinosti?! E pa mene jeste, od nervoze i straha.Hmm onda smo lepo pozvali hitnu, pošto mora da se primi inekcija da se opusti mišić i došla je... Ne znam, jesam li spomenula da mi tata radi u hitnoj?
Tako da se tešite od sad.
Kad mami pošaljem z mee, ona pokuša da bude duhovita pa mi odgovori n ću.
Bila sam jedina devojka u društvu 6 frajera i mislila da sam najbolja riba na splavu. Ego do neba!
Mrzim kada se neko smeje na silu. Pa je*ote nemoj se ni smejati ako ti nije smešno.
Toliko glasno kijam, da nikada ne čujem "Nazdravlje", već "ma idi, uplaši me! "
Nikad mi neće biti jasno zašto neke osobe uvijek misle da su njihovi problemi najveći.
Noćas sam u povratku iz prodavnice naišla na besni automobil, tako parkiran da se ne zna da li više smeta pešacima ili ljudima koji manevrišu da ga zaobiđu kolima, nonšalantno sam otvorila jogurt i prosula mu čitav litar po šoferci.
Često kažem prijateljima da nisam čula telefon,a u stvari kada neko zove pritisnem 'silent' , jer ne želim niko da me smara.
Jedno veče, legla sam spavat i u po noći me probudio čudan bol trgnuvši se iz sna krenula sam ustati ali nisam osjetila noge.U tom trenutku sam mislila da sanjam i uštinula se za nogu al opet ništa nisam osjetila, počela sam vrištati i roditelji su došli i odnijeli me na hitnu. Dugo vremena nisu znali šta mi je te me nisu mogli niti lječiti. Nakon skoro mjesec dana provedenih u lječnici bezveze, uspostavili su bolest mišića. Mene je obuzeo tako čudan osjećaj, bila sam vezana za kolica. Ništa i nitko sam bila, bespomoćna. Dobila sam snažnu volju i tražila da me svaki dan vode na terapije i da pokušavam, iako je bilo bezuspješno nastavljala sam. Svi su se iznenadjivali, i svi su bili sigurni da neću uspjeti jer su lječnici tako rekli. Prošlo je vremena dosta, a ja i dalje nisam odustajala i trudila se , jedno jutro došli su kao i uvijek RADI REDA da me obidju lječnici te sam osjetila ubod igle u nogu, od tad sam najsrećnija osoba na svijetu. I danas idem na kontoliranje ali sve je uredu. ŽIVOT JE JEDAN!