Kada sam bila mala, bila sam ubeđena da pevači žive u tv-u, tako me mama uhvatila kako stojim pored tv-a sa ciglom, kada je upitala šta radim odgovorila sam - "Hocu da razbijem tv, pa da izađe Lepa Brena". :-)
Svojoj najboljoj drugarici sam sa za 20.rođendan kupio rokovnik. Prema spoljnem izgledu je to bio običan rokovnik, ali pravi poklon je bilo ono što je pisalo u njemu. Potrudio sam se da sve osobe koje joj nešto znače u životu napišu nešto o njoj u rokovnik, neku zajedničku šalu, neku staru uspomenu. Bilo je to nekih 50-ak ljudi. Krenuo sam naravno od njenih roditelja, sestre, brata, prijatelja itd. Na jednoj stranici je stajalo to što je ta osoba napisala, a na drugoj njena slika. Ona se oduševila ovim poklonom. Dokaz da poklon ne mora da bude skup, samo treba da imate dovoljno mašte i volje da uradite nešto slično za osobu koju volite. Inače, ta najbolja drugarica mi je danas devojka. :)
Ne mogu više da objašnjavam ljudima da nemam pare za odmor, samo jednostavno kažem "nisam se umorila"..
Kad mama i ja pokvarimo nešto, tata kaže - POKVARILE STE.
Kad tata pokvari nešto, onda tvrdi - POKVARILO SE.
Što više zarađujem,sve više shvatam da ipak nije sve u novcu..
Toliko sam jadna da sam danas koračajući pored bazena sve vreme uvlačila stomak da bi ljudi pomislili da ga nemam.
Štapiće za uši, prije nego što bacim u smeće, obavezno prvo dobro umotam u toalet papir, da neko ne bi provalio da su mi uši bile toliko "prljave".
Mrzim kada me mama budi za školu sa rečenicom "Planiraš li ti da ideš u školu danas?", kao da mogu da biram da li ću da idem ili ne.
Na sahrani moga ćala, koja se dogodila pre tri godine, drugarica mi je prišla i rekla: "Primi moje saučešće". Ja sam rekao hvala, a ona je na to odgovorila: "I drugi put". I onda sam počeo da se smejem sa rukama preko lica da me ne bi videla rodbina.