Osećala sam se tako ispunjeno i ponosno što sam pročitala Anu Karenjinu.
Najlepši prvi sastanak mi je bio van grada, na magistralnom putu u kolima on i ja, muzika... Daleko od svih.
Volim da dugo gledam u svetlo i onda naglo prekrijem oči rukama. U tom mraku onda mi se prelivaju razne boje i bude mnogo zanimljivo, kao da sam u svemiru.
Prijateljica i ja smo pričale s njenom bakom o seksu prije braka i ona je rekla: "Daj mu, nije sapun da se potroši".
Na ekskurziji sam se pravila da spavam u busu samo da bih mogla da grlim druga.
Živim u zgradi na 4. spratu. Najveća životna želja mi je da odem dva sprata iznad, zamolim dobre ljude da me puste unutra, pa da skačem kao Tasmanijski đavo satima po glavi ovima iznad mene, što su svoja dva divlja sina naučili da igraju tenis, fudbal, košarku, bejzbol, ragbi, umetničko klizanje, mačevanje, boks i sinhrono plivanje u stanu, u ranim jutarnjim časovima, a ne kao sav normalan svet da to rade na igralištu ispred zgrade. Uvek sam mislila da nemam životnu želju, ali sada sam sasvim sigurna u nju.
Na pismenom zadatku iz srpskog, uvek pišem znatno većim slovima nego inače, da bi sastav izgledao duži.
Mrzim kad kažem nekom nešto ironično, a on ne skonta. Tad ja ispadnem glup, pa ga moram pitat' jel čuo za ironiju.