Najjače mi je kad sam bio mali i napravim neku glupost, mama me prebije i kao krenem negde da plačem, vidim niko mi nije podrška i vratim se kod mame u krilo i nastavim da plačem.
Jednom sam istrčao iz kuće po najvećem pljusku. Obukao najstarije patike i šorc i trudio sam se da ne promašim nijednu baru. Bio sam sasvim sam na ulicama. Jedan od retkih trenutaka potpune slobode.
Imam 20 godina,a i dalje provravam broj dana u mesecu na pesnici.
Juče su me prijatelji zvali na kafu, brat (6) me pitao zašto ne idem, rekla sam da nemam para za kartu, pitao je koliko je karta, digla sam 5 prstiju. Otrčao je u svoju sobu i donio 5 KM i pružio mi: 'Seko idi na kafu'.
Beba mala.
Mrzim kad plačem u ležećem položaju, pa mi suze upadnu u uši!
Uvek kada jedem krem (pola kantice ), grize me savest. Tada popijem minimum 3 čaše vode, jer mislim da ce tada krem da se istopi.
Nikad nisam osetila nikakav miris, ništa... Ne znam ni kako hrana miriše, parfemi, ne osećam kad nešto smrdi, gori, baš ništa.
Mama mi nije bila ni na jednom takmičenju, niti treningu, niti dok sam polagala za pojaseve (treniram karate) i danas odem na takmičenje, osvojim medalju, a ona ni da me pohvali... trudim se da prikrijem da me to boli...
Jedna od trauma iz detinjstva mi je bila kada drugari dele bombone za rođendan i ovi što uzmu pre mene pokupe sve lepe, a nama na kraju učionice ostanu samo Negro!
Kad sam bila mala, bila sam se prehladila i puno mi je cureo nos. Tražeći maramice otvorila sam maminu fioku i videla tampone, ali naravno tada nisam znala za šta služe, pa sam ih ugurala u nos. Nakon toga sva ponosna sam ušla u dnevni boravak da se pohvalim pred gostima kako sam našla rešenje. Moja majka se zacrvenela i oterala me iz sobe, dalje ne bih nastavljala, ali sam shvatila da su maramice zakon.