Zamišljam kako će jednom, za 500 ili više godina, neko pronaći zabeležene ove naše ispovesti, i iz njih učiti o našoj kulturi, ko smo bili, šta su nam bile glavne teme, šta smo želeli da sakrijemo, kako smo sudili jedni drugima, na šta smo bili ponosni...zanima me šta će misliti o nama.
Svako jutro navijem alarm u 7 sati, da idem na trčanje. Probudim se, ugasim alarm i vratim se na spavanje.
Redovno kažem nekom dečku koji me muva da sam otišla u grad sa drugaricama pa isključim ćaskanje na fejsbuku i veče provedem kod kuće -.- Jako mi je glupo da se dopisujem sa njim i dajem mu lažnu nadu u našu vezu jer mi se uopšte ne sviđa, a žao mi je da ga ispaljujem jer se trudi. :(
Moji imaju previše para a ja idem kao klošarka zato što oni ne žele da mi pare budu bitne!
u Osnovnoj školi sam nakon svakog razreda na zajedničkoj školskoj slici grebala lica ljudi koji su me nervirali...naravno razrednoj se ni na jednoj nije videla faca:)
Uvijek kad nekom cestitam rodjendan, tri puta provjerim jesam li dobro napisla, jer sam jednom prilikom dobila poruku "stetan ti rodjendan i sve najbolje" od momka kojeg sam voljela i bas me bacila u bedak, jer nisam znala da li je to namjerno napisao ili slucajno (mislim da je bilo namjerno, da me isprovocira) i poslo mu je to za rukom.
Pre nešto više od mesec dana sam DNK anazilom saznao da nisam otac mom četvorogodišnjem detetu. Nikome nisam rekao, čak ni moja žena ne zna da znam. Prva misao u onim pomešanim osećanjima mi je bila da sve kažem ženi i da je izudaram, ali onda hladnije glave sam shvatio da ni to nije rešenje. Ne znam ko je biološki otac, ali znam da to dete volim više nego svoj život. Ne znam šta da radim. Nikome ništa nisam rekao od sramote. Ne znam čak i da li da ženi priznam da znam. Ne znam ni detetu da li da kažem, a još manje kako da mu kažem. Noćima ne spavam, a nemam sa kime da popričam. Želim da vam se u ovakvoj situaciji nikada ne nađete, jer je jako teško videti izlaz.
Kada smo bili mali, brat i ja smo hteli da uplašimo babu i dedu tako što smo se maskirali u lopove. Stavili smo mamine čarape na glavu i uzeli plastične pištolje. Nisu se uplašili.
Kada sam bila mala , dok je vatra naložena, prskala sam vodu po šporetu kako bih se čulo pucketanje.