Sad listam svesku iz osnovne i shvatam da su za vreme čitanja mojih sastava medvedi mogli da odspavaju zimski san, nije ni čudo što me tad niko iz razreda nije voleo. :D
Najjače mi je kad sam bio mali i napravim neku glupost, mama me prebije i kao krenem negde da plačem, vidim niko mi nije podrška i vratim se kod mame u krilo i nastavim da plačem.
Kad sam bio mali, sestra bi svaki put kad bi kupila novu šminku prvo našminkala mene, da bi vidjela kako to sve stoji. Ali to mi se svidjalo, pošto svaki put dok bi me šminkala ja bih zaspao...
Kada sam bila mala nisam znala šta znači kada nekome pokažeš srednji prst, i videla sam da jedan dečak iz mog odeljenja to pokazuje kada ga neko iznervira. Došla sam kući, tata mi je rekao da idem da učim i ja sam mu pokazala srednji prst. Ni danas mi nije jasno kako nisam dobila batine. :)
Kada se moj mali bratić, koji nema ni 2 godine a užasno se boji mašinice, skoro šišao, pred sam kraj je kroz suze povikao: " Nemoj uši! Nemoj teto uši!"
Mrzim kad dobijem na poklon majicu sa većim dekolteom, pogledam sebe onako ravnu, pa pogledam majicu i onda se samo kiselo zahvalim.
Uz pomoć slušnih aparata sam sa 19 prvi put čula cvrkut ptica.
Svaki put kada ne znam kako se piše neka reč, kao fol pišem svako slovo posebno, da ne vide ljudi koliko sam N E P I S M E N...
Mamina recenica: ma 'ajde doći će i tvoj princ na belom konju. - uopće ne zvuči kao otrcana fraza iz bajki.
Nema mi veće motivacije da nešto uradim, nego kada mi neko kaže "ne smiješ"...