Pričam sa svojim psom, često. Sigurna sam da me razume.
Tata mi je alkoholičar i u januaru smo mama, brat i ja bili u Sigurnoj kući zato što nas je maltretirao i sad nisam u kontaktu sa njim, a ponekad mi tako jako nedostaje da mi dođe da vrištim (bio je divan otac dok nije počeo da pije).
Mrzim onaj "osećaj mokrog dupeta" nakon duuugog sedenja.
Prije tri mjeseca sjedila sam u kafiću sa čovjekom svog života. Bližilo se 11 sati navečer i on je rekao idemo malo prošetati. Sjeli smo u jedan obližnji park i on me nakon nekog vremena zaprosio. Ćutala sam, ni jedna pametna misao mi nije pala na pamet, samo sam ćutala tek onako nekih 60 sekundi. A onda je on rekao: "Pobogu odgovori nešto,umrijet ću." A ja sam ga pogledala i nasmiješila se, nasmiješio se u on. Bio je to najljepši i najtopliji osmijeh koji mi je neko poklonio u životu. I sada već puna tri mjeseca prvo što ugledam kada se probudim je taj lijepi osmijeh koji strpljivo bdije iznad moje glave čekajući da otvorim oči i ugledam ga. :)
Vraćala sam se iz škole biciklom... Vozila sam po stazici sve dok se ispred mene nije stvorio covjek s psom. Pokušavala sam ga zaobići na sve strane, ali nikako nisam uspjevala... Raširio se po stazici i sporo hodao. Zvonila sam mu, on ništa... Ne miče se... Šetka se i dalje i pjevuši... kakav bezobrazluk, pomislila sam. Na kraju sam bijesno uzdahnula i odlučila projuriti pored njega, makar ga okrznula. Okrznem ga, on se zaljulja. Počne se ljubazno, ali zbunjeno ispričavati. Osvrnem se i shvatim- čovjek je slijep. Njegov pas je pas vodič... A ja sam bila ljuta što mi se nije izmaknuo.
Spavala sam u diskoteci za vreme žurke na ekskurziji samo zato što me je bilo sramota da ustanem da igram jer sam debela.
Tek sad kad sam imala smrtni slučaj u porodici shvatila sam koji su ljudi zapravo vrijedni u mom životu, ko su mi pravi prijatelji.
Nikada mi nije bilo jasno zašto kada biraju manekenke, one moraju biti mršave i sa malim si*ama i guzicama, a kada biraju manekena uzmu one mišićave. Mnogo bi mi ljepše bilo kada bi one bile malo popunjene i sa oblinama.
Najviše mrzim kada osoba koja nije vrijedna i koja me ne interesuje pokvari moj dan!
Kad mi je mozak prepun, setim se kako sam kao mali na selu ležao na travi i gledao figure koje prave oblaci.. Da mi perspektivu..