Snimao sam sebe kako ponavljam istoriju i puštao sebi dok se tuširam.
Ponekad kada čekam lift pravim grimase dok se vrata ne otvore i onda u milisekundi pravim normalnu facu i javljam se osobi koja izlazi iz lifta.
Pre spavanja uvek mislim na moju simpatiju. Mogu da provedem 2 sata samo tako ležeci i razmišljajući o njemu.
Sa momkom sam u vezi 5 godina, a moji roditelji još ne znaju za njega.
Imam čudan trip kad se zahvaljujem ljudima na fejsbuku kad mi čestitaju rođendan, reč HVALA zvuči tako čudno, po pet puta proverim da li se stvarno tako kaže.
Uključio sam rernu na 200, otvorio sam je i stao ispred nje da se grejem.
Izađem ja sa drugaricama u grad i tak mi u klubu.. nakon par minuta prilazi lik kao ćao cure šta ćete piti, a ja sva važna ništa hvala. On opet.. neki sok.. koktel.. reko hvala nećemo ništa čekamo konobara.. kaže on pa ja sam konobar šta si ti mislila...
Pre nešto više od mesec dana sam DNK anazilom saznao da nisam otac mom četvorogodišnjem detetu. Nikome nisam rekao, čak ni moja žena ne zna da znam. Prva misao u onim pomešanim osećanjima mi je bila da sve kažem ženi i da je izudaram, ali onda hladnije glave sam shvatio da ni to nije rešenje. Ne znam ko je biološki otac, ali znam da to dete volim više nego svoj život. Ne znam šta da radim. Nikome ništa nisam rekao od sramote. Ne znam čak i da li da ženi priznam da znam. Ne znam ni detetu da li da kažem, a još manje kako da mu kažem. Noćima ne spavam, a nemam sa kime da popričam. Želim da vam se u ovakvoj situaciji nikada ne nađete, jer je jako teško videti izlaz.
Dok sam studirala, živjela sam sa 5 cimerki u maloj sobi u studentskom domu. "Obaveza" svake je bila da kad uđe u kafić "mazne": pepeljaru, osvježivač prostora, toalet papir, tečni sapun, podmetač - bilo šta što nam u tom trenu zafali u našem domu.