Kupila sam suprugu košulju za rodjendan. Prvi put kada ju je obukao rekao mi je:"ovo bi mogla biti ženska košulja, dugmad je na pogrešnoj strani", rekla sam:"nemoguće, kupila sam je na muškom odelu..." Međutim, posle sam videla te košulje baš na ženskom odelu. Sada ćutim, ako kažem, neće je više obući, a osećam se papak. :)
Svaki put kad grmi i seva ja otvorim prozore i pojačam muziku :D i skoro se svaki put upiškim od straha da će da me pogodi grom, ali i dalje radim isto to svaki put :D
Moja ćerka kreće u prvi razred. Ona jedva čeka, a ja imam tremu.
Vozimo se drugar i ja kolima sporednim putem i opazimo veliku kolonu koja se kreće glavnim i čekamo mi da se uključimo i ne vidimo da su okićeni i da je to svadba i mrzi me da čekam i ja isečem kolonu i ubacim se negde na pola i kada su svi počeli da trube našli smo se u čudu. Počeli da se smejemo kada smo provalili. Ispoštovali smo i legli na sirenu.
Kad god me pitaju odakle mi ožiljak na glavi, kažem da me ne neko udario flašom u tuči... Sramota me je da kažem da me je ćale opalio po glavi lopatom dok je u panici ubijao miša na placu...
Veoma mi je žao što nikada nisam pokušao da naučim da sviram klavir, jer me sada muzika klavira najviše opušta.
Ortaci su me prozvali papučom zato što me devojka pozvala, dok sam bio u kafiću sa njima, da je od posla dobacim do kuće jer taksi nije nailazio, a kiša je padala. Otišao sam naravno i to trčeći. A ovi me od tog dana pa sve do danas nazivaju papučom. Iskreno, ne trebaju mi takvi prijatelji.
Danas sam odbila poziv na žurku pod izgovorom da sam zauzeta učenjem. Zapravo je mojoj mački rođendan i bilo mi je žao da je ostavim samu.
Bio sam jedini đak koga su profesori u srednjoj molili da ne dolazi na časove i da me neće zapisati. Zavidjeli su mi zbog toga
Uglavnom sam se družila sa ljudima koji su približne inteligencije kao ja, i osećala sam se dobro u toj "zoni udobnosti''. Od kada sam krenula na fakultet, pa i dalje u životu, sve pametniji, kreativniji, talentovaniji ljudi od mene, i teško se nosim sa tim.