Već 2 mjeseca zamišljam da imam svog "imaginarnog" dvojnika. U početku je bilo teško, no već nakon par dana sam mogao pričati s njim. Nakon 2 sedmice sam ga toliko dobro "zamislio" da se mogao sjetiti stvari koje sam davno zaboravio, može perfektno citirati svaku knjigu koju sam pročitao. Sada ga samo prizovem kada mi treba, i kad mi ne treba samo nestane. Praktički sam otključao svoju podsvijest. Čak mi i ukazuje na neke stvari iz moje okoline koje nisam prije primjećivao, kao npr. zašto se netko ponaša na neki način, ili kaže nešto što kaže.
Kad je nekom rođendan, a meni na Fejsu mrsko da kucam poruku na zid, odem malo niže i copy-paste tuđe: Srećan ti rođendan i sve naj, naj...
Namerno dečku kažem da je lud da bi on meni rekao 'Jesam, lud za tobom!' :)
Ćale mi je najbolji čovek među najgorim očevima na svetu. Od kako znam za sebe-on se kocka, zbog njegovih dugova smo izgubili 3 kuće i sam Bog zna koliko para još... On je jedinac, deda (njegov otac) je umro pre nekoliko godina. Nikad nisu bili u preterano dobrim odnosima, i uvek je govorio da "mu od oca ništa ne treba". Deda je bio zemljoradnik, čovek koji je od jutra do mraka bio na njivi ili oko stoke. Taj moj otac, kome "ništa ne treba" je od dedine smrti prodao svu mehanizaciju i većinu njiva. Svađali smo se sa njim i brat i ja, ništa nije pomoglo... Obojica studiramo, ja sam pri kraju, i brinem se kako ćemo živeti za koju godinu, kad je za nepunih 5 godina od dedine smrti potrošio skoro 50000 evra... Sin sam mu, prvenac, neka mi Bog oprosti, ali ja bih na momente na njega digao ne ruku, nego ko zna šta u ruci...
Nadam se potajno da sam daleki potomak neke drevne i moćne civilizacije.
Obožavam osjećaj kad počnem da jedem, ali zato mrziiim onaj kad završim sa jelom.
Konkurišem na svaki posao koji nađem u ponudi iako znam da nema teoretske šanse da ću ga dobiti jer nemam vezu, ali barem pokušam pa mi bude lakše.
Moja devojka živi u susednoj zgradi, pa se nekad gledamo tako kroz prozor i pričamo. Jednom je onako gola otvorila prozor i pozvala me na kafu, nisam mogao da odbijem.
Svi kažu da je prijateljstvo u troje nemoguće. I sama sam se uverila u to jer sam kroz osnovnu večito bila u takvim grupicama i osam godina sam provela plačući. Na kraju sam ostala samo ja sa jednom drugaricom. Mislile smo da nikad nećemo da se sprijateljimo sa još nekim, jer su nas sve ženske osobe povredile, samo smo nas dve uvek ostale zajedno. Dođe gimnazija i tamo počnemo da komuniciramo sa drugim devojkama i vremenom se združimo sa dosta njih, ali sa jednom posebno. Od tad smo nas tri nerazdvojne. Volim ih podjednako i između nas uopšte nema podvajanja. Ona se nekad plaši da je ona treća i višak jer je kasnije počela da se druži sa nama ali nije tako, niti smo joj ikad dale razloga da misli tako nešto.Sad završavamo gimnaziju i nas tri smo i dalje kao jedno. Postoje još predobrih drugarica pored ali samo su njih dve moji prijatelji. Zahvaljujući njima sam se uverila da je ipak prijateljstvo u troje moguće, jeste retkost ali ako ga gradiš bez ljubomore, laži, ogovaranja, ipak može da uspe.
Voditeljka sam jednog radija. Kada sam radila, stigla nam je jedna poruka sa tekstom: ''Čim ti voditeljka imaš dobar glas, sigurno si ružna. haha''. U pravu je.