Dečko me zavodio da bi dobio opkladu sa svojim društvom.
Već 2 godine imam nesvestice. Roditelje lažem da mi lekari kažu da imam nizak pritisak, istina je da još ni jednom nisam bila kod lekara, jer se plašim da će da mi nađu neku tešku neizlečivu bolest. Bolje je ovako dok ne znam.
Kad god mi izađe bubuljica na vr' nosa tešim se da me neko voli...
Uvek kada su mi moji kupovali patike, majicu ili bilo šta, ja sam morala prvu noć da prespavam sa tim. Stavim patike pored jastuka, gledam ih sa uživanjem dok ne zaspim, i ujutru budem najsrećnije dete na svetu.
Mrzim to što se previše vežem za ljude, što u svakoj vezi zamišljam da sa tom osobom ostajem do kraja života i što se maksimalno dajem i kad se to sve završi, ne znam kuda da skupljam sve svoje djeliće da bih se vratila u normalu.
Od najboljeg druga sam dobila više komplimenata nego od svih bivših zajedno.
Mrzim kada starija sestra sa ogromnim si*ama nosi moje majice i raširi ih.
Prvi put kad sam pijan došao kući i povraćao u wc šolju, mama me tukla kišobranom, a tata je otimao kišoboran i vikao: Nemoj iskopaćeš djetetu oko. :D
Kad sam tužna odem na google earth i šetam se New York-om.
Kada sam u nekoj konverzaciji sa autoritetima, tj. nadređenima (pošto sam student, tu pre svih mislim na profesore, kako u srednjoj, tako i na faksu) nasmejan, predusretljiv, empatičan i uz izbor pristojnih reči, ljudi oko mene imaju tendenciju da to tumače kao dodvoravanje iliti šlihtanje, iako to ne radim iz tih namera, već zato što prosto smatram da se lepo vaspitanje i kultura komuniciranja treba pokazivati uvek i svuda.