Celi život imam višak kilograma i u životu sam svašta pretrpela zbog toga. Smehom prikrivam bol koji osećam zbog tuđih osuda. Pitam se da li nekome bitno što nisam loš čovek, da li je sve što imamo da ponudimo spoljašnost?
Duša me zaboli kada vidim da neki klinac vrijeđa svoju majku, sve bih dao samo da je još jednom vidim živu.
Toliko volim svoju devojku, da bih je i sad oženio i imao decu sa njom, iako ona nije ni srednju još završila, a ja studiram. Živeli bi od ljubavi.
Moj dečko i ja planiramo odlazak iz ove zemlje, on će tamo lako dobiti posao. Plašim se da ja tamo ne uspem i postanem jedna dosadna domaćica.
Kad god mi devojka pošalje poruku "možeš li doći da popričamo" momentalno se preslišavam šta sam radio van njenog prisustva od zadnjeg razgovora.
Mrzim kad uđem u pekaru da kupim picu i bacim pogled na najveće parče, a svaki put dobijem najmanje.
Kada uđem na fejs i vidim da je on tu, glupo mi je da mu se javim i uvek zamišljam kako bi bilo dobro da postoji opcija da mu "mahnem", čisto da vidi da sam tu.
Čim deda primi platu, odmah kupi kilo sira, onog za mazanje, kilo čvaraka, paradajza, još neke tako stvari slične ovome, i najedemo se kao da hranu u životu nismo videli. :)
Najviše volim zimi kada pojedem narandžu da stavim koru na peć pa onako lepo miriše.
Uvek mi je zanimljivo, dok šetam bulevarom, da posmatram ljude koji me preteknu a ja lagano šetam i sretnem ih na svakom sledećem semaforu i mislim ''hohoho džaba ste jurili''.