Kada bi imali pregled kod školskog zubara uvek sam moju knjižicu stavljala poslednju.
Ceo život me drže u okovima i ne mogu da se oduprem. Ne mogu ništa sama da uradim, ne mogu da donesem sama odluku, ne mogu da odem do prodavnice bez dozvole... Mislim da zaslužujem više slobode i autoriteta nad sopstvenim životom. Imam 21 godinu, a roditelji mi ne daju da živim.
Kad treba da izgovorim stručna sprema, skocentrišem se i onda tek izgovorim, jer sam se plašim da umesto sprema, ne kažem sperma
Prosto se pitam hoću li ja ikad doživeti, da sedim u nekom finom restoranu, na romantičnoj večeri sa meni dragim bićem, uz vino i sveće... ples uz stari dobri evergrin, da sve prosto bude kao u snu, bar na jednu noć, ili ću celi život da se smucam po parkovima grickam semenke i pijem pivo iz limenke.
Pre neki dan me je udario čovek kolima na pešackom dok sam prelazio ulicu na biciklu. Udar nije bio preterano jak ali me je oborio, malo ostetio bicikl i sebi razbio branik i far. Odmah je stao, izašao iz svog juga i počeo da se izvinjava i moli sa suzama u očima da ne zovem policiju jer nema novca da plati kaznu. Dok sam ja njega saslušao, ustao, policija se stvorila pored nas. Jedan policajac nam je prišao i pitao šta se desilo. Pogledao sam u čoveka koji me je udario, ćutao i gledao u mene. Tada sam rekao policajcu da sam nepaznjom naglo izleteo na pešacki i da me je auto udarilo jer nije bilo vremena da se zaustavi. Policajac je prvo pogledao mene, pa vozača juga koji je nemo stajao i pitao da li želim da napravim prijavu jer se ipak sve desilo na pešačkom. Rekao sam da ne želim i on je otišao. Nakon toga mi je čovek koji me je udario prišao i rekao: Ne znam ko si, ali znam šta si. Veliki si čovek,hvala. Rukovali smo se i svako je otišao na svoju stranu.
Uvek pre spavanja zategnem lepo krevet i polako se uvučem da slučajno ne rasturim to, a onda ujutru kad se probudim ko bomba da je pala kako mi izgleda krevet.
Najbolja drugarica je naglo promjenila ponašanje prema meni, vjerovatno tripuje da mi se sviđa.
Kad sam imala nekih desetak godina slušala sam radio i odlučila da nazovem tada neki večernji program. Nazvala sam i naravno šutila i tako par puta i to je meni bilo zanimljivo, sve dok voditelj nije pročitao na radiju moj kućni broj i izvređao me.
Jednu noć sam išla u grad i trebala mi je bijela pismo torba, i baba mi da njenu iz mladosti. Sutradan ona će meni: "Hajde vrati mi onu torbu, nisam ti je dala za stalno!". Kao da će sa 80 godina ići negdje, pa će joj trebati. :)