Umesto ''Opraštam ti Zlatiborske zore'',moj dečko je čuo: ''Opraštam ti slatki morski stvore''. To sam ispričala drugaricama, i od tad, kad god izadjemo negde, iz sveg glasa pevamo: ''Opraštam ti SLATKI MORSKI STVORE''.
Kada mi racunar sporo radi udarim ga u nadi da ce ubrzati, a onda kada skontam da radi istom brzinom, onda mu se "izvinjavam" ne bi li ubrzao.
Kad odem bilo gde i sednem negde blizu wc-a, posmatram sve muškarce da li operu ruke posle pišanja. Ako primetim da ne operu, završili su kod mene.
Jedno veče dok sam se spremala za izlazak, tata uđe u sobu, odmeri me, pa upita: ,,A šta ćeš preko da obučeš?''
Sad da se vratim u srednju školu, IŠAO BIH U OBE SMENE !
Vraćala sam se iz škole biciklom... Vozila sam po stazici sve dok se ispred mene nije stvorio covjek s psom. Pokušavala sam ga zaobići na sve strane, ali nikako nisam uspjevala... Raširio se po stazici i sporo hodao. Zvonila sam mu, on ništa... Ne miče se... Šetka se i dalje i pjevuši... kakav bezobrazluk, pomislila sam. Na kraju sam bijesno uzdahnula i odlučila projuriti pored njega, makar ga okrznula. Okrznem ga, on se zaljulja. Počne se ljubazno, ali zbunjeno ispričavati. Osvrnem se i shvatim- čovjek je slijep. Njegov pas je pas vodič... A ja sam bila ljuta što mi se nije izmaknuo.
Brat položio ispit, koji mu je bio uslov za treću godinu. Pravi slavlje k'o da je doktorsku disertaciju odbranio.
Oduvek sam mislila da kad napišem što više strana na pismenom iz srpskog, da mi je sastav bolji.
Uzmem ja istoriju da učim. Sednem. Zašto ne bih legao? Legnem. "Srbija je u početku bila županija..." vidi ona fleka na zidu, nisam je ranije primetio.
Zaspim.