Majka mog dečka najozbiljnije me pitala da li imam silikone.
Nisam baš emotivna i zaista mi je patetična većina stvari koje druge oduševljavaju. No, kada na ulici vidim dečka sa buketom cveća kako žuri negde i jedva skriva osmeh na licu, to me istinski razneži. Danas sam u autobusu videla dečka sa rozim poklončićem, sav sređen i vidno nervozan. Samo sam se zapitala, hoće li nekad neko tako biti nervozan zbog mene... Hoće li nekad neko žuriti da mene obraduje i poljubi me... Kako vreme odmiče, sve sam više uverena da ću uvek samo gledati druge...
Imam 19 godina... Sinoć sam se igrala žmurke sa klincima. Vratila sam se u detinjstvo.
Nikad,al' NIKAD mi neće biti jasno zašto moramo ''šišati vrhove'' da bi nam kosa narasla. Pa kosa raste iz tjemena, iz korijena, a ne iz sredine dlake pobogu!!!!!
Toliko sam se ugojila da čak i baba krije hranu od mene.
Uvek kada jedem krem (pola kantice ), grize me savest. Tada popijem minimum 3 čaše vode, jer mislim da ce tada krem da se istopi.
Jednom prilikom sam sedeo sa jednom devojkom koju sam muvao na klupi i ona je onako htela da mi da do znanja da je zagrlim rekavši: Uf što je hladno ovde, a ja sam rekao na to jes' jbt...
Imao sam djevojku koju sam beskrajno volio, nisu je voljeli drugi oko mene. Sada imam zenu koju vole svi oko mene, samo je ja ne volim. Svako ima nekog koga nema.
Svako jutro se tata budi pre mene i mame, skuva kafu, pa tek onda nas budi.