Kad sam bila mala mrzela sam svoje ime jer ne postoji pesma u kojoj se ono pominje :D
Oduvek sam volela da idem na more sa porodicom. Stignemo tamo, raspakivanje završimo, svako na svoju stranu, pa opet sastanak pred izlazak i tako redom...Ali onaj jutarnji doručak kada svako priča u glas svoju priču od sinoć, ili lica članova koji baš i ne žele da pričaju o tome,neprocenjivo! I naravno taj divni osećaj sigurnosti i sreće, kada si okružen ljudima koje voliš, a sve to obavijeno mirisima mediterana, takođe neprocenjivo.
Jednom sam došla iz izlaska užasno gladna, napravila sebi sendvič, ali nije bilo čistih noževa da isečem paradajz pa sam ga isekla makazama. I dan-danas kada se mama čudi što su zarđale, ja se pravim mutava.
Kad je nekom rođendan, a meni na Fejsu mrsko da kucam poruku na zid, odem malo niže i copy-paste tuđe: Srećan ti rođendan i sve naj, naj...
Kad god odem kod zubara, bol u zubu prestane, ali znači uvek!
Dobro je što imam dlake na nogama. Dok komarac dođe do moje kože, on se tako upetlja u dlake i onda ga lagano ubijem. :)
Uvek kada ubacim nešto novca za Crveni krst ili neku pomoć istripujem da su mi svi grehovi oprošteni.
Jednom sam u srednjoj nagovorio ceo razred da pobegnemo sa časa. Svi su pobegli, a ja sam se na kraju vratio na čas i rekao provesoru kako su svi ostali neodgovorni (inače sam bio najlošiji đak u odeljenju). Profesor je ljut otišao u zbornicu i hvalio me drugim profesorima.
Prošlo veče mi je dečko čitao "Ježevu kućicu" jer nisam mogla zaspati.