Otac nas je napustio pre 5-6 godina i ne znamo sta je sa njim. Cesto se pitam sto mu je to sve trebalo i gde je on sada. Jeste da sve pomislim u sebi, jer su mama i brat zabranili da se o tome prica u kuci, jednostavno umro je za njih. Za mene nije, ali o tome ne pricam ni ja.
Imala sam potrebu da se nekome ispovedim, pa sam to uradila ovde.
Tata me je izbacivao često napolje, bez obzira na vremenske uslove, jer smo se stalno svađali oko SEGE ko će pre da igra.
Soba mi je konstantno u haosu i imam osećaj da će čitav život biti tako. Danas kad smo spremali kuću rekao sam mami: "Meni pod hitno treba kanta za smeće". Mama: "Ne, sine, tebi treba kontejner".
Najgori osjećaj je kada sam u gostima i jedem tortu, i jako mi se svidi . A oni me pitaju hoćeš li još? A ja iz pristojnosti odbijam to.
glavna odluka koju sam morala donjeti kad sam bila mala je bila hoces li da radi prut ili kais . :)
Uvijek kada perem suđe i na red dođu kašike, operem i sve oko sebe.
Večito govorim da nemam snage kada me mrzi da nešto uradim.
Dok sam bila mlađa, zamišljala sam da sam muva ili tako neki insekt pa da mogu da uđem u svaki stan u zgradi da vidim kako je sređen.
Pre neki dan me je udario čovek kolima na pešackom dok sam prelazio ulicu na biciklu. Udar nije bio preterano jak ali me je oborio, malo ostetio bicikl i sebi razbio branik i far. Odmah je stao, izašao iz svog juga i počeo da se izvinjava i moli sa suzama u očima da ne zovem policiju jer nema novca da plati kaznu. Dok sam ja njega saslušao, ustao, policija se stvorila pored nas. Jedan policajac nam je prišao i pitao šta se desilo. Pogledao sam u čoveka koji me je udario, ćutao i gledao u mene. Tada sam rekao policajcu da sam nepaznjom naglo izleteo na pešacki i da me je auto udarilo jer nije bilo vremena da se zaustavi. Policajac je prvo pogledao mene, pa vozača juga koji je nemo stajao i pitao da li želim da napravim prijavu jer se ipak sve desilo na pešačkom. Rekao sam da ne želim i on je otišao. Nakon toga mi je čovek koji me je udario prišao i rekao: Ne znam ko si, ali znam šta si. Veliki si čovek,hvala. Rukovali smo se i svako je otišao na svoju stranu.
Izlazim iz kuće, vučem dve teške putne torbe, pozdravljam se sa mojima i krećem ka autobuskoj stanici. Autobus kreće tek za pola sata i odlučujem da prošetam. Izlazim na kapiju, bacam pogled iza sebe, moj rot me veselo gleda i laje kao da kaže srećan put. Po prvi put u životu odlazim na duže vreme od kuće, po prvi put cu živeti sam, ali ljudi kažu da je studentski život prava stvar, tu se osamostališ, jer nema više mame i tate da ti pomažu. Idem niz ulicu i gledam klince kako se tapkaju, malo ispod je kuća dežurnog namćora čika Radeta, u dvorištu ogromna trešnja, e koliko puta nas je jurio jer smo ih krali. Malo ispod teren za mali fudbal, predivne uspomene zaista. Gradski park, mesto prvog poljupca i moje prve tuče. Gradsko pozorište, davno zatvoreno, ali njegov ulaz je bio zborno mesto gradske omladine, a danas nekako prazno, nema nikog. Uhvatim sebe da razmišljam kao da se nikad više neću vratiti u ovaj grad, ali shvatam da se jedino neće vratiti moje detinjstvo. Odraslo se jbg...