Kada god noću čujem štikle kako nabadaju po spratu ili se penju/silaze obavezno idem do špijunke do vidim koja je komšinica u pitanju i da vidim kako se obukla.
Uvjek kada idem negde čini mi se da mi treba 3 sata, a kad se vraćam samo 5 minuta.
U vezi sam više od 3 godine, moja je djevojka jako uspješna, dok ja i dalje stagniram u mjestu. Jako je volim, ona je žena mog života, znam da i ona mene voli, još sam i prvi muškarac u njenom životu, al me strah da joj sve ovo ne dosadi i ne poželi nekog boljeg od mene...
Kad god ulazim u lift plašim se da će se vrata naglo zatvoriti i zgnječiti me.
Dok sam bila mala, svaki put sam se namjerno duže kupala dok mi se stopala ne bi smežurala i onda sam govorila mami : "mama, mama ostarile mi noge ". :D
Upisao sam kevu u fonu kao: "poziv koji se ne odbija".
Neću da perem majicu jer miriše na nju, a nećemo se videti dugo.
Kada devojci otvorim vrata od kola ona misli da sam džentlmen, a ja to radim samo da bih mogao da prdnem i ugrabim vreme da se proluftiram pre ulaska.
Tek nakon što sam se obukla, sredila, i bila već dalje od stana, primetim na košuljici malu fleku - valjda od rđe na vešalici, ne znam. Da se vratim i presvučem em me mrzi em nemam vremena. I uđem u samoposlugu, otvorim Venish da kao "omirišem", kanem malo na prst, i obrišem fleku. Morala sam, ne mogu da idem uflekana. :)
Kad sam bio mali, plakao sam jer kamen nije živ. Kad je to moj tata video, nije mi se smejao, nego mi se pridružio i onda smo zajedno plakali. Volim te tata!!