Nisam baš emotivna i zaista mi je patetična većina stvari koje druge oduševljavaju. No, kada na ulici vidim dečka sa buketom cveća kako žuri negde i jedva skriva osmeh na licu, to me istinski razneži. Danas sam u autobusu videla dečka sa rozim poklončićem, sav sređen i vidno nervozan. Samo sam se zapitala, hoće li nekad neko tako biti nervozan zbog mene... Hoće li nekad neko žuriti da mene obraduje i poljubi me... Kako vreme odmiče, sve sam više uverena da ću uvek samo gledati druge...
Moj dečko svaki dan pije, ne mogu to da izdržim, a ne bih mogla bez njega.
Kad pričam preko telefona, uvek se zdam da objasnjavam rukamama, iako me ne vide.
Javila mi se kasirka u prodavnici. A nije bila na kasi. Ulepšala mi je dan. :D Pozvao bih je na piće, samo da nema prsten na ruci... za koji nisam ni siguran da bilo šta znači. :/
Ponekad se namerno naljutim na bliske ljude samo da vidim da li im dovoljno značim. Posle toga kad vidim koliko ih to povredi se pokajem..
Ponekad odem na groblje samo da se isplačem. Tamo me bar nitko ne pita što mi je.
Uvek kad ugledam jednog komšiju u blizini, obrnem jedan krug oko zgrade da ne idemo zajedno, usporim korak ili se foliram da pričam telefonom...
Bio sam sa devojkom 3 godine i voleo sam je više od života. Za našu godišnjicu sam saznao da je trudna, ali dete nije bilo moje...
Izađem sa deckom na piće.. ništa posebno, ali pričamo, raspričamo se čak i o politici. Drugarica mi šalje poruku "Kakav je, kakav je??'' Ja odgovaram: Ništa, evo smara o politici trenutno. ...tu poruku umesto drugarici pošaljem njemu. Strašan osećaj, izvinila sam se i rekla da sam greškom njemu poslala poruku i dao mi telefon i ja obrisala. Nije video.