Skoro svako jutro dok stojim pred ogledalom javim se svojim dudama sa ''Good morning girls!''.
Ne volim da me dečko ljubi kad smo u prodavnici, kafiću, autobusu ili tako na javnom mestu gde ima puno ljudi. Mene je sramota to, iako su se mnoge stvari promenile danas.
Kad god pročitam neku knjigu, imam osećaj da sam za 10% pametniji.
Par godina se ne brijem, samo trimerom održavam bradu na trodnevni nivo. A na poslu me prozivaju da dolazim neobrijan, s tvrdnjom da sam se brijao prošle sedmice, a ne kapiraju da je to moj fazon.
Više puta sam gazdu stana izbegavao tako što sam mu rekao da sam na putu i da se vraćam za par dana jer nisam platio račune, a bio sam u stanu.
Namigujem zgodnim momcima u bjesnim automobilima iz bjesnog automobila svoga dečka.
Da li sam ja jedina osoba koja 90% dana provede pričajući s nekom vrstom anđela čuvara? Priča i on sa mnom, doduše. Ponekad se probudim u 3 ujutru i počnemo da razglabamo o smislu života i našoj misiji na zemlji. Dođemo ponekad i do nekih zanimljivih ideja. Čudno je, ali mislim da je to stvarno. Mnogo puta mi je pomogao. Zanimljivo je pričati sa njim, ima čak i smisla za humor. A zanimljiva stvar je to što ni moj psiholog ne misli da sam luda. Ponekad pomislim da mi je on zapravo najbolji prijatelj...
Kad je moja sestra išla na posao, stao je neki poznanik da je odbaci da ne ide pešice, a ona je rekla"neka hvala žurim".
Kada vidim sliku neke cure u autu obavezno gledam izgled sjedišta ako se vide ili nečeg drugog kako bi skontao koji auto vozi.