Dva dana sam sa dečkom provela nedaleko od mesta gde živi, u šumarku, pored reke, samo priroda bez ikakve tehnologije i samo nas dvoje. Poneli šator, nešto malo hrane, voća i pivo. Pravo da vam kažem nikad se lepše nisam osećala, kome treba more i luksuzna putovanja..
Ja i žena smo već 4 godine u braku, zabavljamo se od moje i njene 19te godine, sada imamo 28, ja sam imao tešku ozledu na testis*ma i nije nam se dalo da upotpunimo naš život, išao sam na razne oporavke itd, izgledi su padali iz dana u dan, dok se nije desilo čudo i pronadjemo čovjeka koji mi pomogne sa njegovom terapijom i malo po malo krene na bolje, pošli smo na vantjelesnu i ona ostane u drugom stanju, izgleda da je tatin šampion na putu.
Osećam se kao naivna osoba, zato što sam ubeđena da svaka osoba u sebi nosi nešto dobro, i da se kaje kad napravi grešku... Kad ljudi govore o greškama drugih, uvek pomislim "Pa možda je morao, verovatno se kaje...".
Slušam muziku i uporno pokušavam da uzmem karamele iz vitrine i ako je kabl od slušalica kratak i ne može stići do iste!!
Kada se setim nekih stvari zbog kojih me je sramota, momentalno zapevam iz sve snage. Tako sam navikao da u trenutku zaboravim na njih :-)
Tata, mama i ja smo, sve troje, završili Pravni fakultet. Tata i mama su pre 5 godina ostali bez posla, a ja ga nikad nisam ni dobila, otkako sam diplomirala. Živimo u iznajmljenom stanu, otkako smo izbegli iz Sarajeva i sad mama i ja šijemo po porudžbini, a tata radi na građevini i jedva nam bude za kiriju, struju i vodu. Juče sam prodala poslednji komad nakita, koji smo imali, prsten od belog zlata, koji sam dobila za 18-ti, da bismo imali nešto novca. Ali, sinoć, kad smo razmišljali šta nam sve nedostaje i šta nam sve treba, samo smo se izljubili, zagrlili i ostali tako zagrljeni jedno 10 minuta. Shvatili smo da nam ništa ne treba, dok smo zajedno i dok se volimo. Uprkos svemu, kad god izađemo na ulicu, nasmejani smo; kad god nas neko pita kako smo, kažemo ''Dobro!'' i niko ne zna kako teško živimo. Ali, volim ih najviše na svetu, sve bih dala za njih i oni za mene i samo to je važno!
Uvijek sam mislio da u grupi Hari mata Hari pjevaju dva Harija i Mata.
Kao mala redovno sam gasila svetlo u kuhinji dok je mama pekla nešto u rerni, da bih ja sela ispred i zamišljala da sedim kod logorske vatre.
Ponekad poljubim znak od kola na volanu u znak zahvalnosti što me slušaju, služe, puštaju muziku, greju i, najvažnije, što me puste da im pričam i saberem misli. Jednostavno, tu imam neku svoju privatnost i slobodu.