Često ljudima govorim kako su iskompleksirani, a ustvari sam ja najviše :/
Moj deda ne ume da kaže "ćao" kad završava telefonski razgovor. Pozove me, pričamo 20-ak sekundi, on sazna šta ga je zanimalo, i samo čujem: tu tu tu.. Svaki put se iznerviram.
Mama me uči da šijem na mašinu. Muško sam, blam me priznat. :(
Od prevelike želje ili šta već, dva puta sa njom je trajalo čitavih 5 minuta :(
Tu noć kad sam se rodila, medicinska sestra je saopštila vest mom tati, on je pitao :"Kako se zove?!"
Kad sam bila mala mislila sam da na oblacima postoji pupma za gorivo, za avione ...
Uh, teško je početi ispovest, ali osećam da sam na nekoj prekretnici u životu, pa evo, da olakšam sebi... Celog života mi je bilo teško, do 15. godine sam spavala na podu sa mamom, jer živim sa 'ocem' koji je neviđeni egoista... Sada ne razgovaram sa njim iako živimo u istoj kući, jer ne zaslužuje, dok svoju mamu volim najviše na svetu, jer daje poslednji atom snage da mi pruži koliko može... Često nisam imala novca za hleb, za knjige, obuću... Plakala sam mnogo i pitala se kako je to živeti normalan život... Ali me to nije omelo da učim i trudim se... Sada sam upisala fakultet, još malo ću da se uselim u dom i završiću ga kako znam i umem... Nadam se i da ću naći neki poslić u Beogradu da bih mogla da plaćam sve troskove... I želim da za 5 godina budem uspešna žena koja će da pruži svojoj porodici sve i omogući normalan život.
Volim kada se neko seti nečega što sam mu davno rekla.
Moj tata kad hoće da vidi da li sam još u vezi pita
'kako papučić?'........
Majka mi je jednom za rođendan kupila parfem i ja posle par dana iskoristim taj parfem, naparfemišem se ja, haos i odem na sastanak sa devojkom. Njen komentar je bio da mirišem kao jelkica za kola. To je bio i prvi i poslednji put da mi je majka kupila parfem.