Moji nisu imali dece prve 4 godine braka, mislili su da nikada neće imati dece i onda odjednom je mama zatrudnela i ja sam se rodila. Mama mi je to često pričala kad sam bila mala i ja sam to prepričavala društvu, ali po mojoj verziji ja sam bila u stomaku 4 godine i nisam htela da izađem. Danas studiram medicinu i blam me je kad me društvo iz detinjstva na to podseti.
Moj sin sutra puni godinu dana, trenutno spava podnevnu dremku, gledam ga u krevetu i srce oće da mi iskoči od srece. Ovo je bilo najboljih godinu dana do sada u mom životu.
Nikad ne otvaram vrata kad neko zvoni, a i ako otvorim u drugoj ruci obavezno držim dezedorans, videla sam da ga u filmovima koriste umesto suzavca, ponekad... :)
Radim u firmi tri godine, gazda me unapredio u njegovog zamenika, ima veliko poverenje u mene, a ja planiram da dam otkaz, imam bolji posao, a ne znam kako da mu kažem, osećam se kao da ga izdajem.
Kad vidim krevetac za bebe, poželim da spavam u njemu, iako imam 37 godina...
Sve gluposti koje ja radim u društvu ćaletu prepričavam kao da rade moji drugovi ili drugarice , a on se cepa od smeha i žali tu decu.
Ceo život sam mislila da su "Spice Girls" u prevodu "svemirske devojke". I tek danas shvatih da se u nazivu nigde ne spominje svemir (space). :)
Mrzim kad me neko nagovara da mu kažem nešto što sam rekla da neću. Ako sam rekla da neću, nema teoretske šanse da me ubedi, pa ni da uradi ne znam šta.
Pošto dečka teram da ne psuje kao kočijaš i bude bar malo manje vulgaran, osećam se kao mama, a ne kao devojka i to mi je zastrašujuće.
Jednom prilikom kada sam doručkovala viršle sa mojom bakom (koja je tada imala 80), nabodem jednu na viljušku i pitam babu iz zezanja : "Bako na šta ti ovo liči"?... A ona meni onako ozbiljno "Na davna vremena dok je tvoj deka jos bio živ". Hahaha, e kakva je to bila baba, neponovljiva.