Kad sam bila mala pitala sam tatu kako sam nastala uopšte? Rekao mi je da je otišao u wc i našao me u šolji, okupao i izvadio....eeee Bog mi je svjedok da sam poslije toga sate provodila blejeći u wc šolju i plačući, jer svu su ostalu djecu "rode" donijele samo je mene wc šolja izbacila.
I dalje čuvam svoju prvu ružu koju sam dobila od prvog dečka. I stoji mi na jednom mestu u kući za koje niko ne zna, mislim da nikada neću moći da je bacim.
Svi me gnjave što se ne udajem. Jedino moja baba koja je bila u braku 55 godina govori: kćeri, ne žuri, nikada nije kasno udati se i skočiti u bunar.
Mogu ja pronaći bolju ili goru od nje...ali istu nikada.
Jednom prilikom sam pitala tadašnjeg dečka: "Da li bi ikada bio u ozbiljnoj vezi sa devojkom za koju znaš da ne može imati dece?" , odgovor je bio: "Ne bi, ipak volim decu i želim da ih imam mnogo." Pitanje nisam postavila bez razloga. Bili smo neko vreme zajedno, zavoleli jedno drugo. Priznala sam mu da neću moći imati decu. Nije mu bilo jednostavno. Lečila sam se - bezuspesno, tada je bio uz mene ali sam ga pustila da traži svoju sreću negde drugo.
Svaki dan se pitam da li cu naci nekoga koga cu zavoleti i ko ce reci: "Pa možemo i usvojiti bebu." :)
Mrzim kada zavežem rep i onda me čupa samo jedna jedina dlaka zbog koje moram opet da vezujem. -.-
Sav novac koji uštedim od BusPlusa, podelim sviračima u Knez Mihajlovoj.
Kada sam bila mala uvijek sam mislila da je mama rodila mene , a da je tata rodio mog brata.
Tek kada počnem da učim, shvatim koliko zaista volim svoju devojku.
Ove godine sam drugi put u životu išla na more. Ne znam da plivam i moram da kažem da imam 27 godina ali ja sebi kupim šlauf i uživam brate, gotiva i nije me sramota nikako.