Mislim da gubim muškarca svog života, jer još uvek nisam spremna za život u dvoje i osnivanje porodice.
Dva puta sam u životu slomila nos. Prvi put: kao mala udarila me ljuljaška od ringišpila. Drugi put: na dan svoga vjenčanja zabila sam se u staklena vrata i imala lom na dva mjesta...
Pre neki dan sam dotakao devojku zbog koje ludim već neko vreme...znam, deluje jadno ali to je verovatno najviše što ću imati sa njom.
Oduvek sam maštala da mi neki dečko priđe i kaže 'Ja ne mogu više da se suzdržim' i strasno me poljubi!
Svaki put kad pričam preko Skype-a 90% vremena gledam u svoju sliku da vidim kako izgledam.
Smatram da se prava ljubav može "potrošiti" na samo jednu osobu i da više nikada ne možeš voljeti nekoga cijelim srcem kao što si već nekog volio... Želim jednog dana biti supruga i majka i sve ću dati od sebe da usrećim čovjeka za kojeg se udam ali bojim se da neću biti voljena jer sam već ja nekoga voljela više od svega... I nijednom ne mogu biti onoliko dobra koliko bi bila njemu...
Dok sam bila mala uvijek je važilo ono "Daj meni, ti možeš uvijek da se igraš kod kuće."
Uvek kad hoću nešto da uradim, pa zaboravim, vratim se na mesto gde sam smislila da bih se setila.
Kad sam bio u osnovnoj školi na kontrolni iz srpskog je bilo pitanje ko su bili narodni pevači (mislilo se na Filipa Višnjića i druge) ja sam napisao Milanče Radosavljević, Seki Turković...
Bila sam sa dečkom na bazenu. On me je nosio na ramenima, ja sam dobila napad smeha i slučajno sam se upiškila njemu po ramenima.