Mnogo gotivim ovu celu ideju ispovesti jer sam izvalio da nisam nenormalan već da svi imamo neke sitne čudne i smešne navike/tripove.
Uvek žurim da stignem na semafor dok je zeleno svetlo, verujem da će mi onda sve biti ok tog dana!
Oduvijek sam imala želju da imam kancelariju i da se, kada mi neko dođe, okrenem u onoj velikoj stolici i kažem: Očekivala sam te.
Devojka koju volim je viša od mene, drugovi se stalno šale, kao šta ćes kada ona obuče štikle? Ne znam, cura ima prosečno telo, prosečnu liniju, ali zato zna da me nasmeje bolje nego svi drugovi zajedno, stvarno je gotivna, luda, kad treba emotivna i zna da te razume. Kad sam je upoznao počeo sam da verujem u tu unutrašnju lepotu.
Kada vršim nuždu u WC-u u nekom kafiću, ruke perem samo ako ima još neko ko čeka red.
Juče sam svom sinu pomogao da nauči da vozi bicikl. Skinuli smo pomoćne točkove i vrlo brzo je uspeo da održi ravnotežu i sam vozi nekoliko desetina metara. Kako je samo bio ponosan. Kako je bio srećan. A ja sam ga stalno hvalio kako je veliki dečko i kako je lako i brzo naučio da vozi bicikl. U jednom trenutku mi je spontano rekao: “Tata, hvala ti što si tako dobar prema meni.” A ja sam se potpuno istopio od ljubavi. Zar je moguće da dete od 5 godina zna toliko da ceni pažnju koju mu posvećujemo, čak toliko da može da je iskaže rečima?
Vozim ti ja danas sa instruktorom po gradu i izleti neki biciklista, te će instruktor "konju jedan jel znaš gde se nalaziš", ja sam trubio. Čovek kad se okrenuo shvatio sam da je to bio moj tata.