Kad sam bila mala,omiljena zanimacija mi je bila da odem kod bake na selo,uhvatim kozu,zavezem joj vrpcu oko vrata,stavim stari vokmen i ponosno prosetam sokakom. :)
Vozim se gradskim autobusom i jedna baka na stanici približi se vozaču kada je otvorio vrata i pita "za gde ide ovaj autobus?" vozač vikne: "za Bozman (najveće kragujevačko groblje) gospođo" a ona će "aaa neka hvala, neću još tamo i odmaknu se par koraka"
Pitala sam instruktora kojom brzinom da vozim u rikverc.
Baš se nerviram kada gledam film sa mlađim bratom i onda me on non-stop zapitkuje 'A šta će sad da se desi? A ko je ovo? A zašto je on to uradio?' Gledaj film, čoveče.
Dobiću bebu, a studiram. Da li ću uspeti ili ne.... Hm, videćemo.
Izgleda da bolujem od paralize sna. Za one koji ne znaju, to je stanje potpune svesti tokom sna, dok telo ostaje paralizovano. U početku, prilično sam se plašio tih "stvorenja" koje sam "video" u sobi, ali i onih koje nisam uspeo da opet "vidim". Kako vreme odmiče, sve ređe mi se ovo događa, na moju veliku radost. Mada možda i na radost tih "stvorenja". Možda, ali samo možda se i ona mene plaše. :)
Neko ko ovo nikada nije doživeo će reći da sam lud, verovatno bih to i ja rekao...
Sramota me je zato što kao student u inostranstvu, koji konobariše vikendom, imam veću platu nego moj tata koji u Srbiji radi ceo život kao inženjer.
Из Крушевца сам до Панчева стопирао због цуре коју знам само преко фејса, и сазнао да ме лаже да је одатле, сад када сам сазнао одакле је, размишљам се да ли поново да идем?
Знам да сам папучар, ал јбг...
Kao mala volela sam da budem glumica, kako bi smuvala glavne glumce.