Tek posle dve godine sam skontao da me rad više ispunjava nego neprekidno sedenje ispred kompa i drago mi je zbog toga.
Najgori osjećaj na svijetu mi je kad se udarim malim nožnim prstom o namještaj.
Kao mala bacala sam ribice u WC šolju misleći da će otići u neko more gde će biti slobodne...
U mom dnevniku postoji jedna koverta, zapečaćena, na kojoj piše "Otvori 2035. godine." Koliko se sećam, unutra se nalazi neki horoskop koji sam kao tinejdžerka našla, ispisala i koji mi je kao "prorekao sudbinu" i kako će mi izgledati život do tada u vezi sa porodicom, karijerom, zdravljem. Jedva čekam da je otvorim tada i, nadam se, slatko ismejem.
Baka sa kojom sam odrastao, koja me je naučila svemu lepom i pravičnom, podarila svaki sekund svog života jer su mi roditelji umrli, počinje da gubi sećanja.. Najviše se plašim da će jednog dana i mene zaboraviti.
Izlazim ja jedno veče u diskoteku i tu je ful oprema frizura, uska haljina, šminka kao manekenka. Kaže meni mama kako sam ja lijepo dijete rodila. Ujutru kad sam ustala kosa raščupana, ispod očiju crnilo od maskare, pidžama kao siroče. I kaže meni mama citiram: "U kolu ko vila kod kuće ko jabuka gnjila".
Kad žurim, izgasim laptop na dugme za paljenje, i uvek mi ga bude žao. Imam osećaj kao u filmu, kad neko umre, pa mu preklope oči.
Kad sam bila mala nagovorila sam brata da se skine go,stavi dva lista od smokve napred i nazad i tako izađe pred punu kuću gostiju i kaže 'Zovite me Adam.'