Ulazimo moj brat i ja u zgradu i javljamo se jednoj baki i pitamo je kako ste... Ona odgovara: ''Ma nikako, sine, nadam se da ću uskoro da odem na Orlovaču (beogradsko groblje) da odmorim.'' Ja slegao ramenima, a moj brat mrtav hladan, misleći da je Orlovača neko selo, kaže joj: ''Pa što ne idete odmah?''
Ja dođem ovde i zamišljam da sam u Skupštini ili tako negde, i onda krenem ''ovo ćemo da odobrimo, a ovo ćemo da osudimo, ovde ćemo ostati uzdržani...'' i tako... lepo mi je da se igram sudije.
Moj mali sinčić od 3 godine, ljubi ga tajo, 7 dana je proveo kod deke i bake na selu, pošto ja radim dan noć i ne stižem ništa, a mamu smo nažalost izgubili na porođaju :(. Dolazim ja danas po njega, a on mi trči u zagrljaj, ja mu pružam lizu i bananice, a on se toliko obradovao i zvekno mi poljubac i kaže: "taju i deku vojim naviše". Ja reko što deku, a on meni zato što mi je kupovao 2 sladoleda na dan i davao piva kad baba ne vidi, i kupio papagaja. Sit sam se ismejao. Mali moj, jedina snaga i jedini razlog zbog koga sam nastavio dalje sa životom, ljubi tajo svog macana. Nadamo se da ćemo i mamu naći i proširiti porodicu. :)
U drugom srednje imao sam jednog po malo izlapelog profesora, bio je pred penziju. Mrzelo me da učim njegov predmet pa sam se dosetio da stavim jednu slušalicu u uvo, a drugar preko telefona da mi prosleđuje odgovore koje profesor postavlja. Od tog dana niko više nije učio taj predmet i niko nije imao manje od četvorke. Danas kada sam završio školu, žao mi je profesora, žao mi je drugova, žao mi je sebe, jer ništa nismo naučili od tako dobrog i iskusnog profesora.
Maloprije mi mama pokazuje čestitku koju sam napravio u 2. osnovne sa sadržajem : ''Mama i tata srećan vam 8. mart''.
Prije nekog vremena udario mi grom u kucu. U tom momentu sam bio za kompjuterom koji je naravno stradao od udara groma. Prilikom tog udara, ja sam se samo bacio na pod, i uhvatio za glavu. Neposredno nakon toga ulazi u sobu starija sestra, plače za kompjuterom, za njom ulazi tata u sobu i galami jer ko zna šta je još sve stradalo prilikom udara groma, niko ne obraća pažnju na to što ja ležim na podu, možda živ, možda mrtav. I poslije par sekundi, pojavljuje se i mama u sobi. Stala je iznad mene i počela da jauče jer je mislila da sam poginuo. I od tad znam sigurno da me jedino mama voli.
Ortaci i ja kad trčimo za autobusom i kad autobus ne stane na stanicu mi nastavimo da trčimo, da ispadne da kao nismo trčali za njim.
Strašno me živcira kada pitaš neku mamu koliko joj je dijete staro, a ona odgovori 22 mjeseca.