Pitam se... Zašto se uvek kaže "sve u 16", zašto ne 15 ili recimo 8?
Dok sam bio mali često bi razmišljao kako ću izgledat za 20 godina, gdje ću živit, koju ću oženit? Uzeo bi blok kojim sam crtao u školi i pokušav'o slikat sebe, bio bi isti al' bi dodao bradu na moje lice, djecu kraj mene koja su predstavljala moje sinove i ženu koja gleda prema njima i smije se, ispod slike je bio broj '25' jer sam uvijek mislio da ću se oženit u 25. Baš jučer sam kopao po starim stvarima i našao tu sliku. Sad imam 25, al' nemam ni žene ni djece a ni brada mi nije baš neka.
Za svakog profesora koji predaje određen predmet, uvek mislim da on jedino zna taj predmet i ništa više osim toga.
Moje drugarice iz razreda i ja imamo listu modnih promašaja, na kojoj se nalaze drugovi i drugarice iz razreda. Svaki dan imamo "pobjednika", tj. najveći modni promašaj.
Ceo život imam osećaj kad se vozim liftom da će sajla koja drži taj lift da pukne jedanput..
Svaki dan uradim nešto čega se plašim i nikad mi nije dosadno.
Ukrao sam devojci gaće nakon sexa. Sledeći put nije htela da ih skine.
Kao mala , kada su mi ostajale dlake na češlju od silnog češljanja, nikad nisam htela da ih skinem sa češlja, plašeći se da će me to čupati.
Ne volim što mi je dečko nevaspitan. Mojoj mami kaže ćao i zdravo, ne ume da kaže dobar dan, doviđenja. Stvarno me to iritira, i kad mu kažem da to nije u redu, on se naljuti.