Dva dana sam sa dečkom provela nedaleko od mesta gde živi, u šumarku, pored reke, samo priroda bez ikakve tehnologije i samo nas dvoje. Poneli šator, nešto malo hrane, voća i pivo. Pravo da vam kažem nikad se lepše nisam osećala, kome treba more i luksuzna putovanja..
U poslednje vreme moj tata je u nekom žešćem tripu i isključuje mi internet u 00:00h, ali pošto smo brat i ja u odvojenim sobama a kod njega se nalazi ruter, on kada ga podmitim (kupiću mu sladoled, igračku neku),uključi mi internet i ujedno prekrije ruter nekom majicom da tata kad uđe u sobu vidi da je sve isključeno. Obožavam svog mladjeg brata.
Jutros pijem kafu sama u kafiću, po tradiciji. I prilazi mi djevojčica od 3-4 godine koja je bila tu sa tatom i počela je da priča sa mnom. Kada sam joj objasnila da ne idem u vrtić jer sam prevelika, ona mi je rekla da skinem naočare da mi vidi oči. Ja sam skinula, a ona je rekla: ''Vrati ih ružnija si tako''. Ah, ta djeca, stvorenja bez dlake na jeziku.
Kad god se osvrnem na život, shvatim da nisam ni blizu onoga što sam želela.
Kad sam bio mali mislio sam da se može skakati po oblacima kao po dušeku.
Posle nekoliko čašica, na sopstvenoj slavi sam izašla u hodnik da ispratim goste. Pružila sam ruku tati, pozdravila se, zahvalila i izašla za gostima. Shvatila sam tek kada sam ušla u lift...
Pitam se da li ću ja ikad biti jedan od onih osoba čiji prtljag izađe prvi na aerodromu.
Koliko god imala propuštenih poziva od tate ne bojim se, ali je zato dovoljan jedan propušteni poziv od mame i strah me da se kući vratim!