Odrastala sam po hraniteljskim porodicama, sad imam 27 godina, uspela sam da stanem na noge, imam nekolicinu dobrih prijatelja i verenika bez koga ne mogu da zamislim život. Pre 5 meseci imala sam tešku saobraćajku dok sam vozila pod "gasom" i nedelju dana sam bila u komi. Zahvalna sam dečku i prijateljima što me nisu ostavili na cedilu i što su sve vreme bili uz mene i imali strpljenja. Čini mi se,a to mi je i većina rekla, da sam se promenila na bolje, zahvalna sam Bogu na svakom novom danu, neopisiv je osećaj dobiti drugu šansu.
Danas sam išla na njivu, da kopam. Na putu do njive zamišljala sam Majami i neku brutalnu plažu,i da ću tamo biti sledeće leto... Inače sam prilično poznata devojka, i radila sam za 3 svetska kreatora do sada. Ali što se mora-mora se. Bar je njiva moja.
Drugarica i ja smo pravile čestitke za 8.mart i otišle u drugi grad da ih prodajemo i govorile da su to pravila djeca iz doma i da te pare idu njima. A ustvari smo skupljale pare da vratimo neki svoj dug.
Kao dijete sam mislila da atletičari koji trče u zadnjoj stazi imaju najduži krug oko stadiona.
Skoro sam se ošišao na ćelavo. Bila je to velika promena i svi su se bili začudili tome. Nikome nisam smeo da kažem da sam imao vaške.
Blejim sa ortakom u parove koji se ljube, nek im bude nezgodno... kad mi već nemamo cure.
Kad su njegov stan i njegova kola u pitanju, ljubomorna sam i na sopstvenu dlaku.
Kad sam bila mala, stalno sam zamišljala situaciju u kojoj će mi sestra ili roditelji reći da sam usvojena, pa sam smišljala ceo razgovor, i to šta bih im rekla na to.