Svoje nisam u životu nazvala "kevom" i "ćaletom", niti ću.
Kad idem ulicom sama kasno noću i prolazi neko pored mene obavezno buljim u telefon i naduvam stomak, kako bih izgledala debelo.
Volim \"loše momke\" jer se svaki put ponadam da ću baš ja biti ta devojka zbog koje će se promeniti i zbog koje će postati dobar.
Počeo sam da se preslišavam za ispit i prilazi mi sestrić od 5 godina da me sluša. Onda sam se ja uživeo, i krenuo kao nešto da mu objašnjavam ekonomiju, da bi mi on posle 2 minuta rekao "Ujka, nastavi ti, slušaću te ja iz druge sobe"...
Ljudi često misle da sam asocijalan i čudan, ali ne shvataju koliko su oni u stvari dosadni. Svaki put iste priče, prazne priče i olajavanja. Postoji svega sačica ljudi sa kojima mogu stvarno da pričam i da se zezam. Veoma žalim što sam izgubio jednu takvu drugaricu, ali sam sam kriv.
Bivši dečko me je jednom ostavio da sedim sa njegovom babom i mamom, u kući, dok je on bio 4 sata sa društvom u kafani. Nikad se gore nisam osećala.
Često se zapitam gde ću i sa kim ću da budem u ovo vreme za jedno 20-ak godina.
Kad sam kao mali gledao Prijatelje i Mućke stalno sam se smejao čim čujem ono smejanje iz pozadine iako nisam znao ni engleski, a Boga mi nisam znao ni da čitam, nista mi jasno nije bilo, a keva je mislila da sam genijalac.
Dok se neke devojke trude da nađu bogatog muža, ja se fokusiram na to da budem bogata žena.
Kada idem na neki put obavezno ponesem sve knjige, sve što trebam učiti iako znam da neću ništa otvoriti kažem sebi "za svaki slučaj". I stvarno, jednom nisam ponijela ništa i imala sam toliko vremena i što je još gore, učilo mi se, pa me savjest pekla. Od tad redovno nosim sve knige, skripte i sveske. Ponekad ih čak i otvorim!