Često ''kradem'' ispovesti i tvitujem ih kako bih ispala originalna.
Највише жалим за тим што никад нисам имао неког старијег брата/сестру од кога бих могао да научим нешто, већ сам увек морао да учим из својих грешака.
Nekad mi dođe da kolegu iz kancelarije zagrlim i izljubim kao malo dete, ali znam da misli da sam luda i bez toga pa ga kuliram i glumim nezainteresovanost.
Kad skontam sta sve radim dok se vozim sam liftom i ogledam, uplasim se svaki put pomisli da bi iza ogledala mogla biti kamera i da to neko gleda.
Biću kuma jednoj devojci na venčanju a ne želim. Niti mi je neka drugarica, niti mi se troše pare, a mrzim tu gungulu.
Uvek kada smo kao mali igrali žmurke, kada god je bio red da ja žmurim nisam htela više da se igram.
Kad mi stigne poruka kasno u noć, uvek pomislim da mi se neki od bivših napio pa onako emotivan setio da se javi. Obično to bude ili račun za telefon ili da je neko koga sam zvala opet dostupan.
Imam osećaj da mogu samo kod moje kuće lepo da se naspavam.
Mrzim kad odem kod nekoga u neki drugi grad i taj neko me izvede u grad ili na neku tvrdjavu, ne znam ni ja, i ja sva oduševljena, a on smoren kao foka.