Ceo život mi se sviđaju, visoki, crni, tamnoputi momci sa gustom dužom kosicom, zelenim očima, masivnim grudima, klasika, ludela sam za njima, a ovaj moj od svega toga ima crnu kosu sa zaliscima do pola glave, al' ga, majku mu njegovu, obožavam i ne bih ga menjala za krdo ovih kosmatih :)))
Moj najveći strah jeste da pred svoju smrt shvatim da sam uzalud živjela.
Nema mi ništa gore, nego kad mi nečije majke uvaljuju sinove i kad mi ih počnu faliti.
Vreme merim koliko pesama prođe. Na primer, kada idem u školu prođu 3-4 pesme i tako znam da mi treba oko 15 minuta do škole.
Srecnija sam kad mi decko pokloni ubran cvet ili malu travku i šmekerski kaže "čisto mali znak pažnje" bez povoda, nego kada mi kupi buket ruža, ne znam zašto ali tako je :-)
Imam naizgled divan brak. I ja i muž visoko obrazovani, radimo na odličnim pozicijama, imamo veliki stan, dva automobila, putujemo nekoliko puta godišnje, imamo prelepu devojčicu, sve savršeno... Svi nam u okolini zavide...
Međutim, ja već skoro pet meseci trpim psihičko a neretko i fizičko nasilje... iz meni nepoznatih razloga. Ničim izazvan, besni kad se vrati sa posla, a ja mu dođem kao izduvni ventil. Naravno, mislili smo da dete ništa ne primećuje, pred njom smo najbolji mama i tata. Ali, kada me je sinoć izvređao i izašao van, ćerka (5 god) je došla kod mene, jako me zagrlila i rekla: Mama, nemoj da plačeš, ja ću da te branim od svih kad još malo porastem. Obrisala mi je suze i jako me grlila. Sinoć sam odlučila da se razvedem. Zbog nje. I zbog sebe.
Muško sam. Drugarica mi uvek govori da imam dobro dupe. A ja se mislim kad bi ga videla onako dlakavog, sigurno bi promenila mišljenje.
Uvijek kad se vozim autobusom, sa slušalicama u ušima, gledam kroz prozor i mislim o svojoj dragoj.
Moj otac se danas podsmevao ljudima sto su dali imena sinovima Antonio i Mario, a moja sestra i ja se zovemo Kosana i Svilajna..
Sa 25 godina sam upisao fakultet, posle 7 godina lutanja i uništavanja života. Mnoge kolege me gledaju sa nekom dozom entuzijazma i podržavaju me tipa: 'Svaka čast, ja se nikad ne bih mogao/la prilagoditi posle toliko vremena.' itd. Ne kažem da je bilo lako, bilo je đavolski teško ali nekako sam navikao. Tako mi je đavolski teško bilo da ostavim i alkohol, ali i to sam uspeo... Inače nisam osoba koja ima emocije, hladan sam. Kada sam izgubio dedu, nisam ništa osećao iako mi je ta matora tvrdoglava drtina bila drug, suzu nisam pustio. Mnogi koji me znaju kažu da je alkohol ubio sve u meni. Izgubio sam devojku, izgubio sam neke dobre drugove, nisam se nasmejao zadnjih 5 godina... ali po prvi put u životu sam stisnuo petlju i krenuo korak po korak. Onog dana kad budem dobio diplomu, ne moram da se nasmejem, ne moram ni da zaplačem, samo se nadam da ću u očima svoje majke videti makar neku iskru, koja ce mi kazati- drago mi je da si uspeo...