Već godinu dana se borim sa bolešću. Upravo ta bolest mi je oduzela moj društveni život.. strah me da ću ostati sama. Nitko me ne razumije,osjećam se tako jadno i prazno...
Imam grižu savjest, kad ostavim psa koji cvili misleći da ga vodim u šetnju, uvijek se vratim da mu objasnim da ćemo kasnije ići.
Deda mi je umro 4 dana pred 18.rođendan. Iskreno, tada mi je bilo žalije što neću praviti žurku
Toliko sam umorna da sam malopre gurala punjač u index...
Prošle godine mi je mama umrla i od tad nijednom svog tatu nisam videla nasmejanog. Pre par dana položila sam prijemni i upala na budžet, ne možete zamisliti koliko srećno sam se osećala kad sam videla osmeh na njegovom licu kad sam mu saopštila svoj uspeh. Tata, volim te, najbolji si!!!
Podesio sam roditeljima na njihov laptop dječiju zabranu da ne mogu ulaziti na porno sajtove. Kako sam ja dobro dijete!
Kad vozim kroz sela širom zemlje, svirnem i fino mahnem ljudima koji sede ispred svojih kuća. Volim da vidim taj izraz lica - obraduju se, al opet ne znaju od kojih beše ovaj što se javlja.
Jednom sam za rođendan reko drugu 'Ma ne treba poklon, bitno je da ti dođes', i tako on dođe bez poklona.
Imam 25 godina,rekao sam ocu da hoću da se ženim,on je legao na pod i grohotom se smejao čitavih pola sata...
Smatram sebe sponzorušom najvišeg ranga. Mora da bude jako pametan (poželjno za nijansu pametniji od mene-to mi afrodizijak) i široko obrazovan! Lova uopšte nije tema, love ima il' nema.