Imam 23 godine, 197 visok, 104 težak, treniram izrazito nasilnu borilačku veštinu, na kratko ošišan, tu i tamo nosim martinke "do ispod kolena". Ne živim sa roditeljima. Kada odem kući i gledam utakmicu ili film sa ćaletom, gledam kako da se naslonim na njega. Najradije bih da mu skočim u krilo i zagrlim ga i tako gledam TV. I dalje ga zovem "tajo". Ćale, najbolji si.
Sinoc sam jedva naterao devojku da je otpratim kući jer su me bolela ledja. Koliko god da su me bolela tih 10 minuta hodanja do njene kuće su vredela svakog bola.
Kad nosim brus grudi mi izgledaju prelepo i veliko (inače ne nosim push up, ne stavljam čarape, toalet papir i ostalu opremu), a čim skinem ni s od si*a.
Desi se kada nemam obaveza da u 06:00h ujutro, nakon provedene noći ispred računara, zapitam se, da li da idem da se pravim da spavam ili da ostanem tu kako bi ukućani pomislili da sam rano ustao.
U četvrtom razredu osnovne na fizičkom smo bacali medicinku od 10kg. S obzirom da sam ja tad imala kila kao dve i po' medicinke, htela sam da se potrudim jer sam važila za najslabiju. Podigla sam je jedva, međutim kad sam je bacila ispala mi je slina, koja je poletela dalje od nje. Celo odeljenje uključujući i profesora je krenulo da vrišti od smeha. I dan danas me je sramota kad se setim...
Jednom prilikom sam vidio komšiju kako juri kokošku i doziva je zviždanjem. Jaukao sam od smijanja.
Kada sam bila mala pojela sam otrov za pacove, misleći da je Koki (ako se sećate, ono kao sa rižom, ali u boji) tako sam se slatko najela.
Mama je pretrnula od straha, a deda je bio flegma i dao mi da se napijem mleka uz reči "Ma neće ništa da joj bude, to stoji tu sto godina, ne bi ubilo ni mrava!" :)
U utorak trebam diplomirati, ne znam šta mi je sinoć puklo da idem rješavati test inteligencije, vjerovatno da vidim koliko sam pametan ili da malo dignem samopouzdanje. Na kraju sam se samo zapitao kako sam uopće uspio završit fakultet.
Najbolji osjećaj je kad se okupam zatim legnem u krevet, a posteljina čista i mirisna.