Poginuo mi je muž, ostala sam sama sa dve bebe, da bi danas saznala da je vodio dvostruki život i da je imao devojku! Kako to boli...
Imam 20 godina, a klinci iz kraja su krenuli da mi se javljaju sa zdravo.
Više vremena provedem nameštajući toplinu vode za kupanje, nego u samom kupanju.
Kada god prođe neki motor velikom brzinom pored moje zgrade, prođe me lagana jeza i govorim: Uspori! Svaki put tako. A živim u prometnoj ulici.
Odem u kuhinju po čašu vode, a vratim se sa čokoladom.
Obavezno kad idem kući od babe, ona mi kaže da joj se javim kad stignem i ja nekad zaboravim da joj se javim i naravno, eto nje zove da vidi da mi se nije desilo nešto. Ne omaši ni jednom.
Kad sam tek raskinula s dečkom, pre nego što bih prošla kroz njegovu ulicu, morala sam da operem kosu, da se cela obrijem i da koristim najskuplja i najmirišljivija mleka i kreme, u slučaju da me vidi ili pozove kod njega.
Djevojka me ne zadovoljava u intelektualnom smislu. Ubija me to. Nemam o čemu više pričati sa njom jer se sve svodi na smiješne situacije koje je ona doživjela ili njena prijateljica. Razgovori nemaju smisla.
Jednom sam se toliko napio sam da sam izuo patike ispred kapije, misleći da su to ulazna vrata, i na kraju zaspao u garaži na podu.
Sedim sa svojim društvom, sa kojim se družim godinama, i shvatam kako smo se vremenom promenili i da razmišljam o tome da su dosadni.