Kad sam bio peti razred mislio sam da je hemija predmet na kome se piše isključivo hemijskom olovkom.
Nekad mi se čini da je mene više sramota od onog koji se blamira...
Prema devojci sam gad, zato što ne znam kako da je ostavim i želim da ona ostavi mene.
U prvom razrednu osnovne imali smo za zadatak da nacrtamo naš razred, ja sam nacrtala sve đake kako sede u klupama po dvoje, jedino sam sebe nacrtala bez para. Učiteljica je mislila da sa mnom nešto nije u redu pa me pitala zašto sam ja jedina sama, a ja sam joj odgovorila da je drugarica otišla da piški.
Danas dok sam sa ćerkom bila u šetnji, ispred jednog izloga divila se lepoj haljini, nije tražila da joj kupim ali me pitala: "Mama jesmo li mi siromašni?" Čučnula sam pored nje, pogledala je u oči pa rekla: "Ne, mi nismo siromašni samo nemamo para, biti siromašan je stanje duha, biti bez para je prolazna stvar. Tome će te mama naučiti. Zagrli me, hajdemo ima lepših stvari od haljine zar ne!" Bila je srećno usvojena prva lekcija...
Prosto se pitam hoću li ja ikad doživeti, da sedim u nekom finom restoranu, na romantičnoj večeri sa meni dragim bićem, uz vino i sveće... ples uz stari dobri evergrin, da sve prosto bude kao u snu, bar na jednu noć, ili ću celi život da se smucam po parkovima grickam semenke i pijem pivo iz limenke.
Stavim par listova zelene salate pored svakog jela, pa kao hranim se zdravo.
Bila sam mala. Gledali smo tv tata, mama i ja. Dečko i devojka su se ljubili i rekla sam tati da tako majstor ljubi mamu.
Svako jutro me probudi komšija svojim psovkama, nije on čovek puno glasan, nego ima baš originalne psovke, tipa " vrag te kotio" ili moja omiljena " *ebo ja šiljat kolac"! Kralj xD