Kada sam imala pet godina, dobila sam u sladoledu onaj narandžasti "sat" sto ima kuglicu unutra. Jedan čovek me je video sa njim i pitao da li znam da gledam na sat. Ja sam odgovorila: Naravno.. ali ne znam koliko ima sati.
Sa samo tri godine doktori su mi zabranili da jedem slatkiše zbog bolesti, ali mom starijem bratu to nisu mogli da zabrane i obično su mu krišom davali da ja ne vidim. A on, da bi bio dobar brat uvek bi meni davao žele zeku (jer on nije voleo) i govorio bi kako je to slano, ja sam mu verovala. :D
Jednom sam javio devojci da ne mogu da se vidim s njom jer me boli stomak. U stvari sam pratio suđenje Šešelju.
Imam 40 godina, i ljudi me uporno pitaju zašto se nisam udala, zašto već nemam troje dece, i, između redova, šta to nije u redu sa mnom.
I nemam blagu predstavu šta očekuju da im odgovorim.
Danas mi je rođendan. Kad je mačka ušla u kuću mjauknula je, a ja sam rekla "Hvala", jer sam ubeđena da mi je čestitala.
Tužna sam kad pomislim da mi se trenutno niko od društva iz detinjstva ne javi kad prođe pored mene na ulici, kad odrastemo svi nađemo neke mane jedni drugima. A nekad sam se krila po njihovim ormarima dok smo igrali žmurke, nismo se razdvajali, ove ljude danas ne poznajem...
Znate, postoji jedan taksista kojem kazem "kući", i on zna gde da vozi, a isto tako postoji i šanker kojem kažem njegovo ime, i on zna šta da sipa.
Uvek kada sam bolesna, kada mi nos curi, držim rolnu toalet papira pored sebe, čisto da ne uzimam maramice non stop.
Kada sam imao 8 godina, moj otac me je stalno vodio u jedan parkić u kojem sam proveo najlepše dane svog detinjstva. Godinu dana kasnije, on se razboleo i ubrzo preminuo. Bio sam mali, tako da nisam ni znao šta znači izgubiti voljenu osobu. Tada je i prestalo moje posećivanje tom parkiću. 12 godina kasnije, dobio sam posao blizu tog parka. Tada sam ga prvi put ponovo posetio, setio se tih dana, i preplavile su me emocije. Video sam malog dečaka koji se igra sa svojim ocem. I zaplakao sam kao nikad u životu.