Najveća trauma iz detinjstva su mi situacije kad su me vodili da kupim patike i one mi budu veće npr za broj, dva, a moji kažu 'super, taman će ti valjati i dogodine'.
Kao jedan od retkih kvantitativnih napredaka u životu navešću samo to da me za sve više stvari sve više zabole moje savršeno dupe.
Baš me zanima da li ću ja djeci govoriti 'to nije bilo u moje vrijeme'. Šta li će sledeće izmisliti?
Svi živi na planeti mi brže odgovaraju na poruke od moje devojke i to me jako izluđuje.
Nemam velike grudi čak sam i blizu da se kaže da sam ravna. I sad svaki put kad dođu gosti komentariše se na koga ličim i tata je jednom izjavio noge ima na mene a bogami i gornji deo.. Blam.
Jedan od najljepših osjećaja mi je kad me gledaju djevojke iz skupih/brzih auta dok su sa momcima. Tada imam osjećaj da novac ne kupuje sreću.
Jutros kada sam busom krenuo na faks pored mene je sjela crna djevojka sa ogromnim grudima. A ja sam stavio ruku preko čela kao da sam umoran ili mi smeta odsjaj, pri tom pokrivajući pogled na njeno lice. Tako da sam nesmetano buljio u grudi tokom sat i po puta.
Imam sindrom odgovornosti. Ne znam zašto, ali uvek kada je u pitanju organizacija nekog rođendana, ja se uvek najviše iznerviram. Jer moji vršnjaci su u fazonu, neka, ima vremena.
Svake godine za Bajram se kod nas skupi sva rodbina. Tako je bilo i ove godine. Kao i inače, kuća puna ljudi. Ja onako zamišljena stala uza zid jer nisam imala gdje da sjednem. Odjednom mi prilazi tetka i daje neki papir govoreći: "Uzmi sine.." Misleći da su u pitanju pare, ja (kako bih ispala fina) joj govorim: "De ne moraš davat' tetka ništa.." Kasnije pogledah i svatih da mi je dala palomu da bacim u smeće.