Nekad mi se čini da je mene više sramota od onog koji se blamira...
Kad sam bila mala, mislila sam da se tv program nastavlja tamo gde je "stao" kad je nestalo struje...
Uvek pojedem dva zaogaja pice nožem i viljuškom, i onda batalim, i nastavim prstima
Planiram da mojoj devojci napišem upustvo za upotrebu mene .
Kao klinac sam hteo da budem đubretar ali ne klasičan đubretar da ubacujem đubre nego da vozim kamion dok drugi ubacuju.
Kad su se deda i baba posvađali,deda je ( inače stolar po zanimanju) napravio drvenu pregradu na krevetu da se ne bi dodirivali kad spavaju i zvao svakog da vidi.
Kiša pljušti k'o iz kabla, vraćam se kući opušteno imao sam kišobran i na nekih desetak metara od moje kuće vidim ide devojka i kisne lepotica, i pogleda me krupnim očima kroz kišu kao da mi govori "Molim te mi daj taj kišobran" i ja budala produžim i odem kući.
Ekskurzija. Neko lupa i lupa, hoće vrata da razvali. Ustajem sva pospana. ''Ko je sad koji ***** ? O razredna to ste vi. Izvinite.'' Samo me pogledala.
Najviše me boli to što sam u životu bio mnogo više poštovan nego voljen, da ne kažem da nisam nikada bio voljen. Srce mi se slama zbog toga, i ja sam ljudsko biće, valjda.
Uvijek me je nerviralo što moj tata, čim uđe u sobu, uhvati daljinski, konstatuje onako sam za sebe: ''Jelde, ti ovo ne gledas?'' i prebaci na drugi kanal.