Mama me je zaboravila na pijaci kad sam bila mala. A ja sam ostala za tezgom da blenem u klompe.
Predao sam tehnički crtež urađen slobodnom rukom 5min pre časa... Profesor ga je pogledao, pogledao mene, a zatim rekao: Ti si vrlo hrabar momak.. ili vrlo glup.
Kad me ujede komarac češem se svuda oko tog mesta jer živim u ubeđenju da će me tako manje svrbeti.
Tata mi je umro kad sam imala 8. meseci, iako mi nikad nije ništa nedostajalo pored majke i braće uvek je postojala neka praznina u meni. Njemu je pre smrti najveca želja bila da dobije ćerku i tako sam i ja stigla 20. godina posle moje braće :D. Kad sam bila mala zamišljala sam da je moj tata neki tajni agent ili nešto (posledica gledanja tv-a) i da će jedan dan doći i jako me zagrliti i reći da mu je žao što nije mogao da bude samnom. Danas shvatam koliko je dečija mašta čudna ali i koliko pruža utehe.
Svaki put kada čitam neku knjigu preskočim neke strane, koje uopšte nisu bitne za tok radnje, i onda me na kraju uvijek grize savjest kad kažem nekom da sam pročitala knjigu, a znam da mi je ostalo tih par strana.
Vidim ovdje kako su nečiji roditelji kraljevi, uradili ovo-ono, poželim da su moji takvi. A onda shvatim da su najbolji takvi kakvi jesu, obični.
Kad sam bila mala baba me je nervirala u autobusu jer mi je pričala kako treba da se ponašam i ja sam joj rekla: "baba baba smrdi ti iz usta."
Nacrtala sam sebe i najboljeg druga. Znala sam tačno svaku njegovu crtu lica, a sebe nisam umela da nacrtam.