Niko u porodici ne zna da sam cela istetovirana , a oni mi danas rekoše da kupuju bazen uskoro :/
Ufurala sam se da sam trudna. Čak sam počela da hodam kao trudnica. A samo sam debela..
Kupio tata novi auto, i dao mi ključeve da ga provozam. Izašli smo na auto-put i sad ćale krenuo da me loži kao: "Šta ga voziš kao neki penzioner, stisni ga malo po gasu, nov je ovo auto može brzo da ide". I tako ja krenem da ga gazim, išao sam negde oko 180-200 km/h. Posle kratkog vremena rekao mi je da stanem desno. Kad sam stao, povukao mi je ručnu i rekao "Samo jedna moja rečenica te je nagovorila da vozis tooliko brzo, a šta bi se desilo da si sa društvom i da oni krenu da te pale da voziš tako brzo. I izađi iz kola da se zamenimo". Zamenili smo se, otišli kući, i dobrih godinu dana mi nije davao kola. Zato sad, i ako mi neko kaže da ubrzam, setim se njegovih reči, i hvala mu na tome.
U petak nam je dve godine veze, a on je dogovorio sa društvom roštilj. Nije se ni setio. Bedak.
Pre kuvanja ako su viršle onako po dve spojene uzmem ih i vrtim kao nunčake i zamišljam da sam Mikelanđelo.
Nikad nisam osetila nikakav miris, ništa... Ne znam ni kako hrana miriše, parfemi, ne osećam kad nešto smrdi, gori, baš ništa.
Svaki put kada želim da dam nekom prolazinku telefon da me slika, obično mi prođe 15 minuta dok ne nađem neku bakicu za koju sam sigurna da neće otrčati sa mojim mobilnim dok ja poziram. Baš tripujem.
Moj šef mi konstanto šalje poruke (koje nemaju veze sa poslom), povremeno mi pošalje nedostaješ mi ili mislim na tebe, dva-tri puta mi je kupio cveće, a ja ne znam šta da radim i kako da reagujem, to mi je sve tako odvratno jer je stariji od mog oca. Užasno se osećam i sa mukom odlazim na posao jer je po ceo dan tu negde oko mene i non stop me dodiruje kao da me pomeri da prođe i te fore. Kad pomenem mojima da hoću da dam otkaz niko me ne podržava u tome, kao kriza je nema posla, da sam ja srećna što imam posao, a ne mogu konkretno da im kažem o čemu se radi jer ne želim da napravim probleme.
Danas sam položila jedan od najtežih ispita na fakultetu. Nisam spavala, nisam jela, zapostavila sam samu sebe... I danas se sav trud isplatio. Ali najdraže mi je od svega kad sam vidjela koliko se ljudi brine oko toga da li ću položiti ispit jer su svi znali koliko se mučim oko njega i koliko mi je važan. Koliku zapravo imam podršku, koliko sam iskrenih zagrljaja i osmijeha dobila danas. Mnogo mi je drago što sam uspjela sa 20 godina da stvorim neki krug ljudi oko sebe koji me baš vole i koje volim. Uspjeh je još veći kad ga možeš podijeliti sa pravim ljudima.