Danas sam trebao da idem na ispit, ali nisam, jer je brat slučajno poneo i moj ključ od stana kada je otišao na posao, a mene je ostavio zaključanog...
Dok čekam međugradski na Autokomandi, često se prilikom prolaska neke krntije od autobusa isprdim jako. Posle se kao nervozno šetkam i gledam na sat, a ustvari se luftiram.
Upisao sam jednu devojku u imeniku sa sufiksom Levo. Zato što izgleda kao da ne zna gde je levo. Uvek mi ulepša dan kad je vidim u imeniku.
Uvek me je zanimalo šta glumci u serijama/filmovima pričaju kada se čuje samo muzika, a njihovi glasovi ne, ali oni ipak otvaraju usta...
Danas mi je mama dobila prve nalaze, inače je snimala dojku, koji nisu dobri i pokazali su da ima nešto što mora na dalju pretragu. Ona je plakala, a ja se bojim. Danas sam bio s njom kao da se rastajem od nečega, kao da mi se život raspada. Zagrlio sam je kao nikad u životu, i jako je zajecala u mom zagrljaju, i najgore od svega kad smo ostali sami, rekla mi je: "Ti si sine ipak velik, teško mi je radi nje!" Pogledali smo oboje na malu sestru, onako nevino je stojala s osmijehom na licu do nas i rekla nasmijana: "Mama, meni trebaju dvije sveske bez linija!"
Ja ovo pišem i plačem, a 22. su mi godine i nisam velik, i ja još kao malena beba trebam majku, trebam zagrljaj, topli dodir i osmijehe. Bože, jedina si mi nada! Mama, volim Te!
Imam neki trip da kad god gledam Noleta u tenisu on gubi, a kad izađem iz sobe njega krene.
Nisam imao ni četiri godine kada sam probao da poljubim jednu devojčicu. Ona se izmakla, a ja pao u ruže. I dalje sam jednako "uspešan" u ljubavi.
Zivim u studenjaku i pokusavam da budem veran devojci.
Svaki put kad se posvađam sa bratom, mama dođe do mene i ispriča mi priču, kako sam kao mala stajala ispred nje, vukla je za suknju i molila da mi rodi brata. Priča je naravno istinita, i uvek kada je spomene se osmehnem i bude mi lakše, odljutim se.. :)