Završavam doktorat, a i dalje ne znam šta želim da radim...
Imati majku je nešto predivno. Svaki put kad sam joj išao bio sam tako sretan jer sam znao da me čeka. Nažalost nje više nema, sve mi nedostaje. Njeni osmijesi, zagrljaji, 20 poljubaca u sekundi, kad mi kaže da sam narastao, kad me pita imam li curu, ama baš sve. Volio bi da je sad mogu nazvati i reći našao sam posebnu curu i mnogo je volim, ali ti si i dalje moj No.1. Volio bi da se to može ponoviti, da joj opet mogu reći koliko je volim. Možda mi je teško, jer na dan kad sam rekao da ću joj doći, nakon nekoliko sati ona je preminula. Proslo je 11 mjeseci, a ja još nisam bio na mjestu gdje je živjela... Kad odem zaplakat ću, jer sam se naviknuo još od malena da stoji na pragu kuće i maše mi dok odlazim, u tom trenutku ću..ću..ne znam šta ću.. :(((
Kada sam imala 3 god. od kasirke u samoposluzi dobila sam veeeeliku čokoladu, jer sam stajala mirno i ništa nisam pipala dok je tata uzimao potrebne namirnice. Žena je bila oduševljena jer nije videla mirnije dete :D
Dečko me je snimao noćas dok sam spavala i probudio me da mi pokaže snimak i da mi dokaže da hrčem, prvo sam se drala na njega što me budi, posle smo se zajedno smejali. :)
Imam 32 god. nemam posao, nemam devojku, drugovi me polako otpisuju, porodica je to davno uradila, svi misle sam luzer a ja sam više sagoreo nervirajući se i kažem NO SIKIRIKI :)
Stvari mi stoje na podu jer odatle nemaju gde da padnu ili da se zagube.
Briga me šta drugi kažu. Kad jedem nešto ukusno uvek poližem i prste.
Svi moji prijatelji i njihove porodice zajedno ručaju, a meni to nikad neće biti jasno. U našoj kući svi jedemo u različito vrijeme, jer je nemoguće da 5 osoba u isto vrijeme bude gladno.
Pre nešto više od mesec dana sam DNK anazilom saznao da nisam otac mom četvorogodišnjem detetu. Nikome nisam rekao, čak ni moja žena ne zna da znam. Prva misao u onim pomešanim osećanjima mi je bila da sve kažem ženi i da je izudaram, ali onda hladnije glave sam shvatio da ni to nije rešenje. Ne znam ko je biološki otac, ali znam da to dete volim više nego svoj život. Ne znam šta da radim. Nikome ništa nisam rekao od sramote. Ne znam čak i da li da ženi priznam da znam. Ne znam ni detetu da li da kažem, a još manje kako da mu kažem. Noćima ne spavam, a nemam sa kime da popričam. Želim da vam se u ovakvoj situaciji nikada ne nađete, jer je jako teško videti izlaz.
Svaki put kada neko kine a da je u mojoj blizini, odmah u glavi zamislim kako će hiljadu malih bakterija ući pravo u mene i brzo stavim majicu preko nosa ili ako smo u kolima otvorim prozor.