Čitajući ispovjesti shvatila sam da nisu svi muškarci isti.
Poruka koju sam poslao ljubavi svog života za 31. godišnjicu našeg braka:
Pre 31 godine, bili smo mladi i lepi. Mlado i lepo nije teško voleti – čista fizika – reklo bi se. Godine koje su prošle odnele su nešto kose, donele nešto kilograma, promenile nas... Nismo više tako mladi. A lepi? Možda je fizika prešla u hemiju, možda su nam se promenile norme, možda su preovladale neke druge vrednosti, možda sve po malo... Ko zna? Uglavnom, čini mi se da ljubavi i dalje ne manjka. Naprotiv. Možda bi moglo i više kada bi se potrudili. Ali možda ovo, koliko jeste, baš zato i vredi, što je bez truda, što je jednostavno tako... Srećna ti godišnjica!
Prema devojci sam gad, zato što ne znam kako da je ostavim i želim da ona ostavi mene.
Moja drugarica je toliko rasejana da je gola otvorila poštaru.
Vraćao sam se sa neke žurke pijan kući, ušao u auto i rekao liku što sedi napred adresu na koju da me vozi. On me je samo pogledao i rekao : "Majstore, ja nisam taxi.."
Od kad sam počeo ljudima drsko da odgovaram i da ih prozivam kada se istresaju na mene ili kada mi se učini da me prave budalom svi odjednom imaju ogromno poštovanje prema meni...
Trkam se sa ljudima na semaforu ko ce pre prepesaciti ulicu, oni to ne znaju naravno. I kad god neko potrci i stigne na drugu stranu pre mene, ja mislim u sebi: ne vredi, ne vredi, varao je!
Dok sam bila manja, kad god bih stala na vagu, podigla bih jednu nogu, misleći da sam tako lakša.
Odjednom svi idu u kafanu, svi su veliki boemi, viđam tamo decu od 13-14 godina, a pola njih ne zna da nabroji 3 pesme od Jašara, Save, Milančeta, Ipčeta, Mitra...