Mislim da sam jedini čovek na svetu koji nema sa kim da ode na more. Blam me je od sebe samog.
Udala sam se u jednu od bogatijih porodica u gradu. Iz ljubavi koja se polako gasi. Porodica je na glasu kao imućna, ali to je samo gde treba da se vidi, ja sam ta koja nemam prebijenu paru, za svaku sitnicu moram da tražim. Muž je posvećen "biznisu" pa mene i dete retko kad gleda. Inače mamin je i tatin sin, igra po njihovim pravilima. Nemam gde pa ovde da olakšam dušu..."Nije sreća para puna vreća."
Jednoga dana dok sam se sam šetao gradom priša mi je neki mali rom imao je sigurno oko 10 godina, rekao mi je ''Imaš da mi daš neki dinar'',ja sam iz šale odgovorio ''Nemam, imaš li ti meni da daš''.On je izvadio iz torbice gomilu novca i pitao me je ''Koliko ti treba??''.
Kada god dođem na semafor, uvek prebrojim koliko ljudi ima sa suprotne strane.
Stari me često budi u ranim jutarnjim satima riječima: "hej, hej, evo mati hoće da te probudi, a ja joj ne dam."
Žene NISU kao vino. Naprotiv - što su starije to su otrovnije. Verovao sam čvrsto da nije tako... Trebalo mi je samo tri braka da to ukapiram.
Kada sam imao 10-11 godina bio sam kod sestre u gostima na 10 dana u Beogradu, a za to vreme je na tv-u išla španska serija Soledad. Prikazivali su poslednju epizodu u kojoj su Soledad i njen momak morali da se rastanu jer je on dobio posao negde u Americi, a ona je bila primorana da ostane u Meksiku. To je bio toliko tužan trenutak da sam ja počeo da plačem, a bas tada je kroz sobu prolazila moja sestra i upitala me šta mi je, a ja sam, od tolike sramote, rekao da mi nedostaju mama i tata. Sutra dan me je poslala kući iako je meni tamo bilo odlično!
Danas profesor u razgovoru reče:" Radim onoliko koliko sam plaćen." Slučajno sam mu odgovorila:" Slaba vam nešto plata." Oprostila sam se sa peticom.
Ne idem na slave jer jedem ko konj one kolace, zato ostejm sam kući i kad se vrate sa slave donesu uvijek kolača.