Obožavam kada ga naljutim,pa ga ljubimi umiljavam se dok se duri.
Već 2 mjeseca zamišljam da imam svog "imaginarnog" dvojnika. U početku je bilo teško, no već nakon par dana sam mogao pričati s njim. Nakon 2 sedmice sam ga toliko dobro "zamislio" da se mogao sjetiti stvari koje sam davno zaboravio, može perfektno citirati svaku knjigu koju sam pročitao. Sada ga samo prizovem kada mi treba, i kad mi ne treba samo nestane. Praktički sam otključao svoju podsvijest. Čak mi i ukazuje na neke stvari iz moje okoline koje nisam prije primjećivao, kao npr. zašto se netko ponaša na neki način, ili kaže nešto što kaže.
Kad skontam sta sve radim dok se vozim sam liftom i ogledam, uplasim se svaki put pomisli da bi iza ogledala mogla biti kamera i da to neko gleda.
Imam pun ormar stvari u koje ne mogu da uđem bar 5-6 godina. I dalje se nadam da ću uspeti da smršam.
Volim da vidim kada razmažena deca ne dobiju uvek šta žele pa onda plaču.
Večeras dolaze da me prose, jer je moj otac uvek tako želeo...
Studiram medicinu i najviše se bojim da će mi sutra ući pacijent u ordinaciju i da neću znati šta mu je.
Sipala sam omekšivač u cipele i natrljala noge omekšivačem, da bi mi "omekšale" tesne cipele... i ne vredi...
PRDNI PA UHVATI- sinonim za nemoguće. Kad sam bila mala ulovila sam prdac u šolju. Još da mi je neko poklopac dao.