Mislim da sam uspela da promenim svog dečka. Imao je hiljadu i jednu (jedino mu je broj bio bitan), menjao ih kao čarape, sada je sa mnom već godinu dana, prva sam koja je upoznala njegove roditelje i ponosna sam na sebe! Ali, ipak, ponekad se plašim da se ne vrati starim navikama. Nadam se da ljudi mogu da se promene, ali stvarno.
Mrzim kad mi gosti ulaze obuveni, a da im ja ne dozvolim. Dođe mi da ih nateram da usisaju za sobom...
Cura mi kaže da sam previše blag, nisam agresivan, da mi sve paše što ona kaže, to joj smeta. Ne znam šta želi da je tučem, da se svađamo, da galamim...... Čudno, zbog toga me i ostavila ali nema veze možda jednom skuži.
Kada čujem kada će sestra izaći u grad uvek joj neprimetno stavim neku paru u novčanik, a ona pojma nema. I uvek sam u blizini da ona ne zna. Jbg nije lepo ali je meni lakše.
Kad sledeće godine diplomiram, postaću najmlađi inženjer u Srbiji, Sjajan osećaj!
Moj dečko je uvek bio originalan. Meni umesto poruke: "Dobro jutro ljubavi!" stigne: "Nadam se da si već ustala, ako ne, bio bi red više!"
Uvijek kada dođu gosti i napravim kafu strah me da nije dobra i dok piju ja im gledam u lice da vidim reakciju.
Mamu su juče operisali, i je gledam onako zbunjenu i u bolovima, a ona meni: ne gubi vreme, KUPI KNJIGE I KRENI DA UČIŠ!
Moj ćale je upravo našao pesmu koju je poslednji put čuo u osnovnoj, i sad nakon zaključka da je tražio 33 godine, pleše i skače po kući dok su zvučnici pojačani do kraja!