Skoro sve moje drugarice varaju svoje momke, meni je mučno da slušam te priče. Imam vjerenika koga volim više od svega, nije mi ni na kraj pameti da mu nešto radim iza ledja, nema potrebe, s njim imam sve, ljubav, paznju, podršku. I onda sam prinudjena da slušam te besmislene, nemoralne priče.
Sada sam igrala slagalicu i pobedila. Lik mi je napisao na kraju "'crkla dabogda"'. Kakvi smo mi ljudi....
Priđe meni tako lik 45 godina ima (ja imam 22), traži cigaru.. Cigaru po cigaru sa njim sedim 2 i kusur sata, zakasnim na ispit.. Ime mu ne znam, ni on meni, al zna više o meni nego najbolja drugarica... A i ja o njemu više nego o svim bliskim ljudima.. Nemojte pogresno shvatiti, prijateljski razgovor, nikakvo sviđanje i zaljubljivanje.. Al su mi neke stvari puno jasnije, sebi sam puno jasnija.. Preporučujem svima razgovor sa potpuno nepoznatom osobom, al iskren razgovor, onaj do koske..
Mnogo mi teško padaju rastanci, iako nikad ne zaplačem.
Moja najveća trauma nije bila u detinjstvu, već sa 18 godina. Vratila sam se iz grada i ušla u sobu gde mama i tata obično pred spavenje gledaju TV. Njih dvoje su normalno ležali i gledali TV ali su pored kreveta bile tatine gaće i ja ne razmišljajući pitam "Šta ove gaće rade na podu"? Čim sam to izgovorila, znala sam šta je i kako je, promrljala sam 2 rečenice i otišla u sobu. Prvo je mama ušla kod mene u sobu, posle pet minuta i tata. Ja i moj brzopleti jezik...
Stvarno ne znam zašto bacam pare na bruseve. Nemam ih, pa ih nemam.
Tata me je zamolio da nacrtam mačku, da bi on objasnio našoj maloj kuci na koga treba da laje.
Često kažem prijateljima da nisam čula telefon,a u stvari kada neko zove pritisnem 'silent' , jer ne želim niko da me smara.
Kad sam bila mala pokušavala sam da prođem kroz zid, kad su me pitali što udaram u zid, ja sam im rekla: "Kad može Kasper mogu i ja!"