U braku sam sa gluvonemom ženom i zbog toga mi zamera gotovo cela porodica i prijatelji. Ona to zna. Najbednije se osećam kada nakon još jedne preprike sa roditeljima odem kući, a ona se okrene ka meni i dovoljno je samo da pogledam njene vlažne oči i skrušen osmejak da počnem da plačem kao dete. Ja nju volim, ona nosi moje dete. Briga me šta ko ima da kaže. Planiram i da prekinem kontakt sa porodicom i da odem sa njom ukoliko nastave da je ponižavaju kao da je od druge rase. Ne mogu da gledam kako majka mog deteta plače zbog ljudske zlobe. Nadao sam se da će nakon ovoliko godina da je prihvate, ali ništa od toga izgleda.
Pala sam niz stepenice i iščašila zglob. Natjerala sam batu da me prvo odnese u kupatilo da obrijem noge i nalakiram nokte pa tek onda u hitnu.
Kada sam bio mali, mislio sam da kada mama doji bebu, iz jedne si*e izlazi belo mleko, a iz druge čokoladno.
Kad sam se rodila , tata i kumovi su se toliko napili da su jutro nakon mog rođenja morali da odu u porodilište da provere dal ' sam beše muško ili žensko .
Moji roditelji računaju koliko su u braku - koliko ja imam godina pa +2.
Uvek kad se dvoumim između dva odgovora na testu, idem "eci-peci-pec" sistemom, ali umesto standardne rečenice "eci-peci-pec..." koristim slova imena i prezimena moje prve devojke.
Zvoni neko i ja otvaram vrata i vidim dvije ženske osobe, tamnog tena u dugim suknjama... Dolazi mama i pita me ko je, a ja odgovaram "Ma cigani traže nešto sigurno" (što su one naravno čule). Nakon nekoliko minuta saznajem da su mi to tetka i rodica (koje inače skroz slabo viđam). Blam.
Uvek sam kao mala volela da sednem ispred veš mašine, otvorim vrata i buljim u bubanj dok ga okrećem.
Smatram da je kruh milion puta bolji kada se otkine rukom, a ne izreže!