Kao mali, a i sad mislim da neko prisiljava fudbalsku reprezentaciju San Marina da igra.
Da ljudi vide kako perem sudove,ne bi više jeli kod mene.
Kao mala, bila sam veoma nemirno i nestašno dijete. I jadna mama, uvijek me morala čuvati. Žena nije ni jela kako treba, koliko me pazila, ni raditi nije mogla. I jednom ti moja Danka ode da kači veš, i zamoli tatu da me samo desetak minuta pripazi. I ovaj je sjedio, ne sjećam se šta je tačno radio, a moja malenkost je otišla do veš mašine, i tu se uvukla. A de, meni bila fora vrtiti se unutra. Ulazi mama u kuću i gotovo, kad ne dobi infarkt, nema mene nigdje. I trče oboje po kući, tatu peče savjest, traže oni mene, ma jauk bolan, haos.... a ja ladno kuliram u veš mašini i okrećem se.
Moj najveći strah je da ne budem roditelj, da ne budem otac.
Evo već pola sata se sređujem da bih pozvala jednog dečka na kafu. Porukom.
Imam prijateljicu koja živi u inostranstvu, a pritom je Srpkinja. Jednom prilikom u prodavnici zakačio je čovek i rekao joj 'Mrš u pi*ku materinu' ona mu se nasmejala i odgovorila: 'Razumela sam te'.
Bila sam na plaži sa mamom i sestrom, i pored nas je stalno prolazio jedan momak i zagledao se u nas. Meni to dosadi i kažem mu "imaš li ti kakvih problema?" a on mi odgovori "ja samo radim ovdje i provjeravam da li je sve u redu..." Samo sam se okrenula i otišla.
Apsolvent sam, a i dalje stavljam knjigu pod jastuk nakon učenja.
Preminuo mi je tata pre godinu dana i sada kad god napravim nešto što ne mislim da bi se njemu svidelo, imam osećaj kao da on to vidi i užasno se osećam...