Juče sam izvadio ličnu kartu i video da sam na fotografiji ispao kao pacov koji je doživeo elektrošok.
Kad sam bila mala, dok mi je mama pravila frizure stalno me je čupala i govorila da za lepotu mora da se trpi. Gledam slike na kojima sam ja sa nekih 5-6 godina i ni dan danas mi nije jasno o kojoj je lepoti govorila.
Radim u jednoj firmi gde sklapam priveske. Sami Bog zna koliko sam za 6 godina rada sklopila ukupno. Ključ od stana nosim u novčaniku, nikad do sad nisam kupila privezak.
Završila sam fakultet, tražim posao i molim Boga da ga ne nađem.
Srednje sam dete u porodici, trenutno studiram i plašim se da će mlađi brat kad upiše fakultet da zaboravi na našu sadašnju kuću, pošto ga poljoprivreda ne zanima. A ja, iako sam žensko, da ću morati da ostanem na selu i da vodim domaćinstvo, jer sam previše osećajna.
Uvek kada jedem sladoled u kutiji, obavezno ostavim jedan maleni deo koji stane u supenu kašiku, da bih rekla sebi da nisam sve pojela.
Ja i moja drugarica smo danas počele da svaku riječ započinjemo sa slovom z. Idemo tako mi ulicom, odvaljujemo nešto, smijemo se, a onda nam je ponestalo inspiracije. Ćutimo jedno 10 metara kad odjednom pored nas prolazi neki policajac, a nas dvije se pogledasmo i u isto vrijeme: "Zolicajac", tu smo se zacenile od smijeha, nadam se da nas nije čuo.
Za mene je evro uvek 100 dinara, nezavisno od kursa i promena ja ga uvek računam kao 100.
Dok sam polagao za kola, uvek se nekako pogađalo da baš na pešačkom bude lepa devojka i da ja normalno stanem. Jedan dan isto prolaze neke lepe devojke ja odmah stanem i sad instruktor meni govori: "Miloše ti uvek staneš svom kalibru, a na svog instruktora ni da pomisliš". I na sledećem pešačkom kao da ju je Bog poslao, prelazi neka baka koja se jedva kreće i ja ono brzo zakočim i kažem: "Ćiro evo i tvog kalibra".