Kada me u kafiću pitaju: "Keš ili kartica?" zbunim se i uvek prodje par sekundi pre nego što odgovorim.
Kao mala, bila sam veoma nemirno i nestašno dijete. I jadna mama, uvijek me morala čuvati. Žena nije ni jela kako treba, koliko me pazila, ni raditi nije mogla. I jednom ti moja Danka ode da kači veš, i zamoli tatu da me samo desetak minuta pripazi. I ovaj je sjedio, ne sjećam se šta je tačno radio, a moja malenkost je otišla do veš mašine, i tu se uvukla. A de, meni bila fora vrtiti se unutra. Ulazi mama u kuću i gotovo, kad ne dobi infarkt, nema mene nigdje. I trče oboje po kući, tatu peče savjest, traže oni mene, ma jauk bolan, haos.... a ja ladno kuliram u veš mašini i okrećem se.
Pre 4 godine sam imala saobraćajnu nesreću sa jos 4 drugarice. Sve smo bile pijane, ali najveća krivica je moja. Na svu sreću samo sam ja imala lakšu povredu nosa. Volela bih da su me bar pitale kako se osećam i da su uz mene bez obzira na sve. Ništa od toga se nije desilo, a danas čak ni ne pričamo iako smo se družile od vrtića pa sve do upisa na fax. :(
Dok šetam sa drugaricom zamišljam kako se jašemo po ceo dan.
Kada sam bila mala u leksikonima sam pisala da mi je simpatija Branko kockica.:D
Kao mala sam naišla na najlepšu sliku sa venčanja mojih roditelja, uramljenu i na komodi. Zasmetala mi je mrlja od čokolade na tatinom licu, pa sam oblizala prst sa namerom da je obrišem. Nisam znala da se stare slike ispiraju kada se pokvase. Sada postoji slika na kojoj se moja mama, presrećna udaje za čoveka bez glave... :)
Neopisiv osecaj kad mazim stomak i osetim bebino stopalce pod rukom.
Od kad sam na ispovestima pročitala da je znak za prilazak provlačenje prstiju kroz kosu, kad god izađem u grad ne vadim ruku iz kose i jos uvek mi niko nije prišao.
Најбољи пријатељ мог брата има надимак Деген. И једном приликом, док смо нас троје (бураз, Деген и ја) сједили код мене у стану појави се моја баба и крене нека прича о послу да би се баба обратила Дегену и рекла: "А је ли Кретену, гдје ти сада радиш?" Једино што је он рекао било је: "Као да ми није довољно што ме пола града зове Деген, сада ће ме друга половина почети звати Кретен." Баби уопште није било јасно зашто јој овај није лијепо одговорио на питање, а ни што се бураз и ја цијепамо од смијеха.
Ne volim onu mrtvu tišinu kada se vratim kući sa ekskurzije, mora, zimovanja...