Kada sam imala 9 godina imala sam prvu školsku priredbu... niko iz moje porodice nije došao da me gleda. I dan danas plačem kada se toga sjetim.
Imam jako čudan odnos prema plakanju. Smatram da je to za slabiće i gotovo uvek se suzdržavam da zaplačem. Ako mi baš dođe da plačem trudim se da to uradim kada sam sama, da me niko ne bi video.
Priđe meni tako lik 45 godina ima (ja imam 22), traži cigaru.. Cigaru po cigaru sa njim sedim 2 i kusur sata, zakasnim na ispit.. Ime mu ne znam, ni on meni, al zna više o meni nego najbolja drugarica... A i ja o njemu više nego o svim bliskim ljudima.. Nemojte pogresno shvatiti, prijateljski razgovor, nikakvo sviđanje i zaljubljivanje.. Al su mi neke stvari puno jasnije, sebi sam puno jasnija.. Preporučujem svima razgovor sa potpuno nepoznatom osobom, al iskren razgovor, onaj do koske..
Kada mi je majka bila u bolnici, spavala sam sa njenim džemperom, da joj budem bliže.
Kada sam bio mali svaku bezobraznu reč koju bi mi moj stariji burazer rekao ja sam zapisivao na papirić i uveče pokazivao roditeljima..
lmam strašno veliku želju da postanem glumica, ali svaki put kada to kažem moji roditelji se samo ironično nasmiju i kažu 'hah.. to nije za tebe, šuti.'
loš osjećaj pravo, sputavaju me skroz. prijateljice govore potpuno suprotno. Evo predala sam prijavu za pet audicija, uporna sam :)
Vreme merim koliko pesama prođe. Na primer, kada idem u školu prođu 3-4 pesme i tako znam da mi treba oko 15 minuta do škole.
Kada sam počeo pozitivno o svemu da razmišljam, sve je krenulo uzlaznom putanjom.
Jutros se ja budim, cimerka do mene, primakla lap top ka licu i dere se Vlado Georgijev, Vlado Georgijev! Ja je pitam šta radiš bre to? Kaže imam ono zvučno traženje, mučno mi da kucam.
Kad sam bila u obdaništu, bio mi je rođendan i delila sam bombone. Vaspitačica me je pitala povodom čega služim bombone, a ja sam rekla povodom pomorandže.