Imam želju da na jednu noć odem u neki drugi grad i da se izludim, izigram, napijem kao nikad u životu, radim bukvalno sve što hoću. Jer, inače živim u malom gradu pa bih ovde zapečatila sudbinu kad bi nešto tako uradila.
Osećala sam se tako ispunjeno i ponosno što sam pročitala Anu Karenjinu.
Toliko me nekad nerviraju dlačice u nosu da uzmem i spalim ih upaljačem. Sad skoro sam tako slučajno i trepavice spržio.
Mama mi je uvijek govorila u ovo vrijeme godine "sine, sad kad krene škola moraš se potrudit, nema više izlazaka, nema interneta, nema treninga... Najvažnije su ti one ocjene na početku ". Uvijek mi je bilo krivo što mi to govori jer me je jednim dijelom smarala pričom, ali da nje nije bilo ubijeđen sam da ne bi postigao ovo što sam sada.
Pitam ja jednom tatu da mi skuva čaj i kaže on meni od čega ćeš, a ja mrtva 'ladna: '' od šupka.'' Misleći na čaj od šipka.
Devojka mi je uvela sankcije. Izgleda da će mali malo da odmori...
Svaki put kad jedem one male koka-kolice (gumene bombone), uvek im prvo odgrizem čep, pa tek onda pojedem onaj ostatak.
Nešto poslije rata, u osnovnoj školi nakon ljetnih praznika nastavnica je ispitivala gdje smo proveli ljeto. Pošto jedina nisam nigdje išla, izmislila sam da sam posjetila New York i dočarala sam moje putovanje informacijana zasnovanim na iščitanim enciklopedijama, knjigama, novinama, jer interneta još uvijek nismo imali! I danas osjećam grižnju savjesti zbog te male dječije laži, ali sam se tad osjećala važnom! :)