Toliko patim za bivšim dečkom da i danas kad ga se sjetim popne mi se srce u grlo. Imam novog dečka ali već godinu dana šaljem poruke bivšem na koje ne dobijam odgovor. I da me za 5 god. zovne bila bih spremna da sve ostavim i odem.
Svi imaju poraze, ali mislim da sam ja jedini koji je od njih napravio karijeru.
Jutros, kada sam išao autobusom na posao, slučajno sam čuo jednog momka kako priča da radi za lijekove za svoju majku i u jednom trenutku mi je došao takav osjećaj da bih mu dao svoju platu.
Jednom kada sam se pešice vraćao iz grada kući oko četiri ujutru(sam) video sam ženu u spavaćici kako stoji pored semafora, kada sam prošao pored nje podigla je telefon i rekla : "Ptica ušla u kavez, ptica ušla u kavez". Uplašio sam se kao nikad u životu, trčao sam do kuće!
Ne volim kada se dogovorim s devojkom da idemo u bioskop i ona kasni namerno sve zbog toga da bih ja uzeo karte. Kao da bih joj ja dao da plati...
Za 18. rodjendan najbolje drugarice su mi došle u 12 sati isped kuće, sa tortom i cvećem u rukama. Dok su palile svećice ja sam slučajno tuda prošla i videla ih. Njihove reči: "Bravo Marija, sve uvek moraš da pokvariš". Ja nisam znala da li da se smejem ili plačem.
Tek kada počnem da učim, shvatim koliko zaista volim svoju devojku.
Moj drug je strastveni ribič i sve mu je u tom fazonu. Neki dan bari on curu, a ja dobacujem i ometam. Kaže on: "Aj stari, ja pecam, a ti mi bacaš kamenje".
Svaki put kad vidim na nekom formularu da treba napisati ime i prezime, dođe mi da napišem: nemam ja godine, nemam ime, ni prezime.