Nisam usao u more a bio sam na exkurziji, to je bio prvi put da vidim uživo more...
Imam veoma malo svojih slika. Ni jedan rođendan, letovanje, čak ni slike s krštenja nemam. Jedino imam slike iz škole, i kad smo išli negde pa nas drugi slikaju i daju nam slike. Nije novac za foto aparat bio problem, već samo nezainteresovanost, i to stvarno zameram mojima. Ja kad budem imala decu, promeniću to sigurno, jer ne želim da dođem u situaciju da mi bude neprijatno kad me dete pita kad odraste 'A što nemam svojih slika, kao da nisam ni postojao?'
Za 8. mart sam komšinici odnela poklon i povukla je za uši iz navike...
Jednom kad sam došla iz izlaska, i javila se dečku, a on je mica bio toliko pijan da nije mogao da sastavi poruku, nego mi je poslao jednu od onih šablon poruka, koje imate u telefonu, tipa "Trenutno sam zauzet, zvaću vas kasnije."
Sa 'Ćao ćao' pozdravljam one ljude koje ne želim da pozdravim uopšte.
Ne znam za druge devojke, ali mene strašno odbijaju muškarci sa ovom novom zalizanom frizurom i uskim pantalonama! Sine, kratka kosa, trenerka stil, budi MUŠKO!
Živim u zgradi na 4. spratu. Najveća životna želja mi je da odem dva sprata iznad, zamolim dobre ljude da me puste unutra, pa da skačem kao Tasmanijski đavo satima po glavi ovima iznad mene, što su svoja dva divlja sina naučili da igraju tenis, fudbal, košarku, bejzbol, ragbi, umetničko klizanje, mačevanje, boks i sinhrono plivanje u stanu, u ranim jutarnjim časovima, a ne kao sav normalan svet da to rade na igralištu ispred zgrade. Uvek sam mislila da nemam životnu želju, ali sada sam sasvim sigurna u nju.
Glumica sam u pozorištu i najbolje se osećam kada posle odigrane predstave stanem pred publiku i slušam aplauz, a on ne prestaje... Publika ustaje, i dalje aplaudira, svi imaju na licu onaj zadivljen pogled i svi me gledaju sa poštovanjem. Tada se setim zašto volim pozorište, i to mi je podstrek da radim ono što volim!