Kad sam bio mali mama me je terala da jedem spanać i pričala mi da je to vitaminska bomba. I ja pojedem i čekam...
Živim sa svojom bakom, i kada joj kažem da nisam gladna odmah mi daje toplomer da vidi da nisam bolesna.. :))
Kada sam prvi put otišla u solarijum i legla da se sunčam, nisam smela da ga zatvorim, pa sam se 5 minuta sunčala sa podignutim vratima.
Mrzim kad svi zajedno jedemo, po običaju završim prvi, odem do slavine da pijem vode i cujem mamu, tatu i sestru, u isto vreme, daj i meni vode.
Jedno veče kad sam se vratio iz grada i krenuo na spavanje (djelio sam sobu s bratom) vidio sam da plače u snu i grli lutku što mu je bivša djevojka poklonila. Pokrio sam ga i sjeo na svoj krevet u čudu jer nije inače pokazivao da ga je raskid pogodio, tad sam shvatio koliko mi on znači i zato mu nikad ovo neću ispričati.
Mrzim kad me neko nagovara da mu kažem nešto što sam rekla da neću. Ako sam rekla da neću, nema teoretske šanse da me ubedi, pa ni da uradi ne znam šta.
Mrzim ova sedišta u gradskom što nisu tapacirana pa klizim sa njih..i još kada vozač vozi kao sumanut..onda me ima po celom busu!
Nema mi ništa privlačnije od devojke koja zna voziti auto, onako muški.