Osećam se kao duh. Troje ljudi sedi pored mene, blejimo, a ja se svejedno osećam kao višak, kao nevidljivo stvorenje, sve zbog prokletog aparata za sluh!
Ne volim da me dečko ljubi kad smo u prodavnici, kafiću, autobusu ili tako na javnom mestu gde ima puno ljudi. Mene je sramota to, iako su se mnoge stvari promenile danas.
Jednu večer sam sjedio u kafiću s 3 prijateljice. I jedan dečko je poručio piće za naš stol. I dolazi konobar i pita šta ćemo popit na račun od tog dečka. Prva kaže ništa, druga također ništa, treća isto ništa. A ja? Ja naručio pivo. :D
Moj najveći strah je da ne budem roditelj, da ne budem otac.
Kad se pojavila govorna pošta moja prva poruka je glasila "Zamalo da me dobijete" :)
Kad bi moji roditelji znali na šta je ličilo moje letovanje sa društvom, verujem da bih bila doživotno u karantinu.
Dok sam bio mlađi uzrečica mi je bila "razumeš". Na sred časa profesorka pita šta je to ispalo i ja odgovorio "pala sveska, razumeš", svi patos.
Moj mali brat Aleksa za domaći imao da nacrta porodicu i nacrtao on čovek sve, samo tatu nije nacrtao...I dolazi tata kući, Aleksa mu pokaže i kaže 'Izviniii tata molim te što te nisam nacrtao, stvarno izvini ali šta ja da radim kad su svi u našoj porodici debeli, pa nije bilo mesta za tebe.'
Obožavam da kada sam u autobusu, kafiću gledam u devojku dok ne provali, i kada se okrene i kaže to drugarici, ja nastavim da gledam negde drugde, a obe pokušavaju da uhvate kada ću ponovo pogledati.