Našao sam prelepu devojku pre par meseci, s njom je krenulo ok , mislio sam trebaće malo više truda i razumevanja, međutim njeni su maniri da ona psuje kao kočijaš i baca đubre po ulici pa mi se smučila. Koliko god da je lepa odvratna mi je.
Imam 32 god. nemam posao, nemam devojku, drugovi me polako otpisuju, porodica je to davno uradila, svi misle sam luzer a ja sam više sagoreo nervirajući se i kažem NO SIKIRIKI :)
Moj muž radi u Polarnom krugu i naravno glavna klopa im je meso od irvasa i sad je naš sin ljut na njega, jer misli da kad mu tata pojede sve irvase Deda Mraz neće imati kako da mu donese poklone...
Kada sam imala 13 god, brat kojeg sam najviše volela na svetu, umro je od leukemije. Nakon njegove smrti i pogoršanog stanja u porodici (tata počeo da pije, svađali se i krivili jedno drugo, da vrše pritisak na mene da u svemu budem savršena) ja sam počela da gladujem, jer sam mislila ako mogu to da kontrolišem mogu sve. Sa 14 god dijagnostikovana mi je anoreksija i bulimija, na 170 cm, imala sam 36 kg. Kada god sam išla u bolnicu, moji su govorili da sam anemična i da sam i zbog toga tako mršava. Nikada niko nije saznao istinu, čak ni moje drugarice. Niko. Stideli su se. Sa 18 god,uz moj veliki trud, ja sam se izlečila. 3 godine sam bila savršeno dobro. Sada, već 4 god živim u Bg, studiram psihologiju(ironije li). Prosek 9,3. Imam 22 god i zadnjih 10 meseci se lečim od teške depresije i anksioznosti. Ponekad, život je pakao. Niko ne zna. Čak ni moji. Dovoljno su patili. Kolege sa faxa, proglasile su me za najsrećniju i najzabavniju osobu na faxu. Jer sam uvek sam nasmejana. Samo ja znam kako mi je kad ostanem u 4 zida.
Ponekad odem na groblje samo da se isplačem. Tamo me bar nitko ne pita što mi je.
Upravo sam, na pravu fotografiju sa svadbe na kojoj sam juče bio, pokušao da kliknem dvaput prstom, da zumiram.
Moj deda ima 80 godina i juče nas je obavestio da kupuje auto na kredit.
Upravo sad plačem jer mi je moja mačka nestala. Ona mi je oduvek bila jedina s kojom sam uopšte mogla da prčam, jer nemam prijatelje.
Pošto dečka teram da ne psuje kao kočijaš i bude bar malo manje vulgaran, osećam se kao mama, a ne kao devojka i to mi je zastrašujuće.
Kad me roditelji vide kako vozim bicikli bez ruku obavezno mi dobace ''vozićeš i bez zuba''.