Ponekad, prije nego zaspim, sjetim se osobe koju sam izgubio, i mislim šta bi se desilo sa nama da smo još zajedno.
Rekao mi je da me voli više od sebe. Zviznula sam u oblake. (:
Namerno sam pitala tatu da mi objasni nešto što je njegova profesija, iako sam mogla da uđem na google, i nađem. Nekako mi je drago kada vidim kako je sav ponosan kad objašnjava :)
kao mala sam se krila u korpi za veš kada bih igrala žmurke sa sestrom. Sad ni noga ne može da mi stane u tu korpu.
Imam slike iz djetinjstva gdje poziram sa Nokiom 3310.
Kao klinac sam imao tešku saobraćajnu nesreću sa porodicom. Kao trajni podsetnik od povrede ostali su mi ožiljci na licu. Zbog tih ožiljaka imao sam pakao od detinjstva, a slično je bilo i u srednjoj školi. Danas više ne obraćam pažnju na to, ali mi ožiljci i dalje prave problem u životu. Prilikom konkursa za rad u jednoj firmi, inače jako uglednoj u Srbiji, žena koja me je intervjuisala mi je kratko i jasno rekla da moje lice ne bi bilo prijatno klijentima. I tek tako me je odbila, uprkos mojoj kvalifikaciji za posao. Ponekad se, uprkos mom trudu da se uklopim, stvarno osećam kao da nisam deo ovog društva, ove zemlje i ovih ljudi.
Poznajem ga od svoje 6. godine, bili smo najbolji drugovi, braća. On je bio stariji od mene godinu dana i uvek me je štitio, pazio, bio je mega frajer pa bi mi često i nabacio dosta riba. U jednom segmentu mog zivota sam bio oklevetan za nešto što nisam uradio, svi su bili protiv mene, čak i on. Dokazao sam nevinost ali mu to nikada nisam oprostio. Pre 2 meseca je preminuo od raka testisa, kad sam čuo, izolovao sam se od sveta i plakao danima. Sad ne mogu da oprostim sebi što mu nisam oprostio.
Ne volim da dajem obećanja, jer znam koliko je razočaranje kad se ne ispune.