Profesor sam engleskog jezika ali nikada nisam 100% sigurna da li uvek pravilno koristim određeni "the" i neodređeni član "a"... sreća pa ne predajem engleski u školi.
Kad dobijem za rođendan parfem ili dezodorans koji mi se ne sviđa, uglavnom ga koristim kao osveživač wc-a.
Kad sam bila nekih 4-5 god skupljala sam one crne bube što hodaju po stazi, bile su mi zanimljive, imala sam ih jedno 7 komada.. a danas bježim od buba ko pijanac od cedevite.
Kad je zima, obujem priglavke pa tek onda čizme i idem u školu, k'o da neko vidi.
Eh ovako ljudi. Imam 22 godine i milioner (sam u eurima) ali jednostavno nemam srece u ljubavi. Sad bih sve pare sto imam dao samo da sretnem onu pravu :'(
Hvata me jaza na pomisao , šta ću mojoj deci da pričam, kad me pitaju šta sam radio u njihovim godinama...
Pre par godina sređujući svoj ormar našao sam hrpu nekih ilustrovanih knjižica iz detinjstva koje mi je majka čitala i među njima priču "Devojčica sa šibicama"- Hans Kristijena Andersena.
Počeo sam da čitam. Toliko me je pogodila da sam plakao kao malo dete.
Pre 8 dana sam polagala ispit koji mi treba da bi bila na budžetu. Uradila sam ga loše i znala sam da nema tu za 6, već sam se bila oprostila od budžeta i smišljala gde ću i kako da nabavim pare za godinu jer znam da moji nemaju. To sam se i požalila, devojci koja mi je praktično poznanica i koju znam sa predavanja, uvek sedi sama, nema prijatelje i baš je onako zatvorena, bilo mi ju je žao, pa sam nekako gledala uvek da joj se nadjem, za ove 2 godine koliko studiram, davala skripte, ponekad posle predavanja ostajala na kafi i tako, nismo uglavnom nikad nešto puno pričale. Stigli su rezultati a ja sam pročitala da sam dobila 7. Na fejsu mi je to veče stigla poruka od nje, da se nada da mi je 7ica bila dovolja, jer je za toliko uspela da mi prepravi rad i dopiše šta treba, da je moj profesor ustvari njen otac, i da je na ovaj način želela da mi se oduži što sam joj prijatelj. Ljudi, ja sam plakala kao malo dete, niko mi veću uslugu u životu nije napravio a da ja to nisam čak ni tražila.
Kad smo bili klinci, brat i ja smo na sred dvorišta sklepali naš auto. Poslagali stolice u dva reda, zabili štap u zemlju i na njega stavili stari volan, stavili 2 cigle (nismo znali da postoji kvačilo) kao gas i kočnicu, štap kao menjač (očito automatik jer nema kvačilo) i neki stari tranzistor kao radio. Terali smo mamu i tatu da sede s nama satima dok mi vozimo, sve dok nam jednog jutra nisu saopštili da nam je preko noći pauk odneo auto zbog nepropisnog parkiranja. Poverovali smo im.