Kada pricam sa ljudima, ne mogu da ih gledam u oči. Nekako mi neprijatan osjećaj.
Jednu večer sam sjedio u kafiću s 3 prijateljice. I jedan dečko je poručio piće za naš stol. I dolazi konobar i pita šta ćemo popit na račun od tog dečka. Prva kaže ništa, druga također ništa, treća isto ništa. A ja? Ja naručio pivo. :D
Tako mi treba da odem iz ovog malog mesta u kom živim, u kom svi znaju o tebi više nego ti sam...
Nikada mi nije krivo što neko jeste, nego što ja nisam.
Kao mala sam mislila da kad mama kaže treba orden da mi daju, misli na lek.
Kada stavim brzu melodiju kao zvono telefona, javim se za sekund, a kada stavim sporu, pored mene može zvoniti godinu dana.
Jednom sam se vraćao pijan iz gradaaa, na putu do kuće, na jednom stepeniku sedi devojka sama i plače. U tom trenutku sedam pored nje, zagrlim je i odem. Samo je rekla hvala. Od mraka nisam ja video nju, niti je ona mene, ali se nadam da sam joj bar malo olakšao to što joj se dešava. :)
Imam debelog dečka i volim ga neizmerno! Moji misle da zaslužujem nekoga ko izgleda bolje od njega, a ne shvataju koliko je on prema meni dobar i koliko me voli, da ga ne bih menjala ni za jednog, ma koliko taj dobro izgledao.
Danas mi je momak rekao: "Nisi ti meni još bivša!"
Nakon toga se morao cijeli dan pravdati kako mu je ono "još" samo slučajno preletjelo.