Trauma iz mog detinjstva je sastav iz srpskog "Proleće u mom kraju" .
Kad mama i ja pokvarimo nešto, tata kaže - POKVARILE STE.
Kad tata pokvari nešto, onda tvrdi - POKVARILO SE.
Moja baba i ja smo sinoć jurile guštera po stanu. I ja kažem ''Baba stani, stani,čujem ga kako korača'', a baba će: ''Pa ne budi glupa ne nose gušteri štikle pa da ih čuješ.''
Pre par godina igrala sam se sa društvom ispred kuće. Sa nama je bio i tada petogodišnji Nikolica. Ne znam šta mi je bilo, ali uzela sam njegov mali bicikl, da se malo provozam. Papuče su mi dodirivale pod i samo sam čekala kad ću pasti, jer sam inače jako smotana. I krenula ja na put, a staza do puta išla nizbrdo. Zapela sam papučom za kamen i kotrljala se do puta. Raskrvarila sam i ruke i noge. Nikolica je prasnuo u plač i vikao, aaaa boli boliiii!! Dotrčao do mene, poljubio mi je svaku ranu i rekao: ,,Da jubim da pjođe, kad si tako smotana'' I dan danas kad me vidi poljubi me i kaže mi ,,Ćao smotana'' :))
Kad sam bila mala hteli su da me izbace iz kineskog restorana jer sam celo osoblje zvala "Džeki Čen".
Bio sam sa svim curama o kojima peva Toma Zdravković.... Život.
Svaki put kada iz provoda dođem kući posle pet tata me pita: ,, Jel se to plašiš mraka, pa čekaš jutro? Mogla si bar sa toplim hlebom iz pekare da dođeš''.
Kompjuter je kriv za sve što me boli po mom tati. Požalim se da me bole zglobovi i glava slijedi rečenica: "Sve će vas boliti koliko buljite u ono čudo".
Moja mala komšinica dobila nove patike i ja je pitam: Jesu li to STARKE (All Star), a ona meni odgovara: "Nisu, ovo su NOVKE"