Jednog leta sam prepešačio 15 km do svoje devojke. Autobus koji je išao do nje sam propustio, i ona je mislila da se nećemo videti. Ne moram da pričam koliko je srećna i iznenađena bila kada me je videla. Odavno više nismo zajedno, ali se uopšte ne kajem što sam to uradio. Učinio bih to opet za nju.
Bila sam prisutna kada je moja ujna učila svoje dete u 1. razredu sabiranje. Posle silnog objašnjavanja udarila joj je takav šamar da me je ostavila bez teksta. Sledeći vikend je moja mala seka provela kod mene, i uspela sam da je naučim sabiranje, oduzimanje, ali i tablicu množenja. Ujnu sam ostavila bez teksta kada sam joj vratila dete koje je naučilo i više nego što treba. Mala je sada u 4. razredu, i tu smo negde oko Pitagorine teoreme, mislim da je kapira, a isto tako mislim da će biti izuzetan matematičar, i da je to baš zanima :) Prosto, batine nisu rešenje za sve!
Prihvatio sam dete iz ženinog prvog braka, jednu divnu devojčicu koja me sa puno ljubavi zove tata. Obožavam je i znam da ona svog pravog oca voli još više, mada, nije otac onaj koji napravi, nego onaj koji odgaji.
Našla sam dečka koji je bukvalno muška verzija mene, koliko je to dobro isto toliko je i loše, ali sam trenutno srećnija nego ikad.
Moj dečko i ja svako jutro ustajemo u isto vreme, stavljamo kafu...palimo skype i tako pijemo zajedno :D Svi nam se smeju, ali nama je to mnogo lepo.
Kada god šef dođe po novac, nešto ostavi i meni za čokoladu. A ustvari zna kako teško živim i ponekad to njegovo "za čokoladu" me spasilo gladovanja.
Čitajući ispovesti shvatio sam koliko sam, u stvari emotivan.
Radim u Bus Plus kontroli i još mi se nije desilo da nastupim agresivno prema nekome, niti da nekoga isteram napolje. Desetine ljudi koji se švercuju svakodnevno me na ulici i kada sam u civilu pozdravljaju. Ali, 98% ljudi na moju rečenicu: "Dobar dan, kontrola", napadnu, psuju, vređaju, prete... Tada moje samopouzdanje padne pred nekolicinom psovki i uvreda. Kao da ja volim to što radim, radim za platu a ne da bih isteravala pravdu. Posle svake smene me boli glava...
Dok smo bili mali, sestra i ja smo uzimali mamin brushalter, stavljali WC papir u njega i pravili se se smo Jelena Karleuša.
Kad sam prva smjena odem u zadnju klupu i spavam. A profesor učenicima govori "ne dirajte ga,bolje da spava nego da priča".