Sutra branim diplomski a jedine stvari o kojima razmišljam su koliko gajbi piva i kg roštilja da kupim, kao i koju pozadinu da stavim na laptopu.
Jednom sam javio devojci da ne mogu da se vidim s njom jer me boli stomak. U stvari sam pratio suđenje Šešelju.
Nema mi ništa milije nego kad otvorim haubu od svog auta i kao nešto popravljam, a ljudi me gledaju ono kao pravog majstora...Ustvari pojma nemam šta je šta tamo, i samo otvaram i zatvaram čep od jedne bočice za koju takođe ne znam od čega je!
Kako momci ne kontaju da kad kažeš da hoćeš da odeš usred neke svađe, prepirke ili tako nečega, treba da te puste da kreneš (da bi ti sačuvala svoj integritet), ali onda odmah da krenu za tobom i da te mole da se vratiš? Ne puštajte nas tek tako!
Svaki put u pekari kad mi prodavačica uruči hleb, pipnem da nije slučajno pretvrd, bez obzira što znam da čak i da jeste, ne bih tražila drugi.
Pre par godina sređujući svoj ormar našao sam hrpu nekih ilustrovanih knjižica iz detinjstva koje mi je majka čitala i među njima priču "Devojčica sa šibicama"- Hans Kristijena Andersena.
Počeo sam da čitam. Toliko me je pogodila da sam plakao kao malo dete.
Kad sam bila mala, mama bi me stavila u hodalicu i vezala za stub.
Dobila sam direktorsku fotelju, a sedim na info pultu... IDEMOOOOO :D
Kad je moja sestra išla na posao, stao je neki poznanik da je odbaci da ne ide pešice, a ona je rekla"neka hvala žurim".