Pobedio sam leukemiju i neću pisati o svemu što sam prošao kroz taj period, već ću napisati neke od svojih ciljeva u životu, na kojima već radim kako bi' ih ostvario: pretrčati maraton, preći ultra maraton na Fruškoj gori, voziti bicikl po Srbiji i Evropi, prošetati kroz neku vojnu bazu (imao sam želju da idem u vojsku, ali faks me sprečio :D ), otići na more, završiti veterinu, osnovati porodicu sa devojkom sa kojom sam sada i onda sa nekih 80 godina da nas dvoje zajedno prepričavamo svom podmladku doživljaje iz mlađih dana...
Čitav život sam podstanar. Sramota me je da dovodim prijatelje da ne bi videli gde i kako živim. Iz istog razloga izbegavam i bilo kakve veze sa devojkama.
Nikako da mi postane nebitno to što mu kum dade ime Miladin.
Moja najveća trauma iz detinjstva je kad se spremi nešto što mrzim da jedem, i onda mi roditelji kažu: "Nećeš da ustaneš dok to ne pojedeš." I ja naravno nikad ne pojedem, nego vratim u šerpu.
Kad god vidim one golišave modele na tv-u ili u nekom spotu, ja se pitam kako njihove tate reaguju na to.
Moj tata je 364 dana u godini ozbiljan obiteljski čovjek, s ozbiljnim poslom i obavezama. No onaj jedan dan, on izvuče stare pocjepane hlače, najdražu mu Hendrixovu majicu, te on i ja odlazimo na motorijadu. Bio je biker do '87me, tad je upoznao mamu, oženio se i 'skrasio' no njegova ljubav prema svemu tome se nikad nije ugasila. Tako od moje 5te godine on i ja obilazimo moto susrete. Svaki put novi grad. Trenutno planiramo gdje ćemo ove godine. Jednom sam mu s 6g.rekla 'tata ja ću oženiti bikera.' Imam 18 al još uvijek to želim. :)
Kad god neko hoće da me odveze do kuće, ja kažem 'Ma nemoj da trošiš benzin, baci me do stanice', a u sebi molim Boga da me odveze do kuće.
Nemam hrabrosti da kažem ocu ono što stvarno mislim i osećam, dok sa drugim ljudima nemam taj problem .
Evo nas na službenom putu, pijemo, ne mislimo na sutra. Šefe, nadam da ne čitaš ovo! :)
Moj dečko se sinoć napio i vukao kesu sa smećem i pravio se da je Deda Mraz i da nosi poklone!