Gledam preko puta moje kuće, komšije ispraćaju ćerku, koja ide u Ameriku sa mužem da živi za stalno. Sin im je već odavno tamo. Oni ostadoše ovde sami da žive do kraja života. Džaba im onolika kuća i sve pare što imaju kada će svoje najmilije viđat jednom u dvije godine, zato nikad neću otić iz svoje zemlje, pa valjda će i ovde nekad krenuti na bolje...
Ne želim da pojedem voćni jogurt do kraja ili nešto slično u nadi da će ga naći neko ko je gladan. :/
Niko mi ne uništi dan kao moja devojka koja misli da je uvek varam!!!
Dok sam spavao sa jednom devojkom sve samoglasnike mi je usdisala, osećao sam se kao kralj, poslednji samoglasnik na kraju bio je ,,i''? Smorio sam se kao tetreb...
Jednom sam naveče obukla farmerice i majicu, spremila se za školu, da bih ujutro mogla što duže spavati...
Upisala sam pogrešan fakultet i od tada je moj život krenuo stranputicom. Ne prepoznajem više sebe, osećam se kao da sam zarobljena u telu neke druge osobe, primorana da živim njen tužni život.
Imam 17 godina i jednom sam se tokom noći probudio nesvjesno dok sam spavo, zvao staru da dođe i reko joj "stara mene su oteli pokemoni!" To je bilo šokirajuće kad mi je pričala... :O
Moja prababa (81) i ja smo se kladile ako preživi ovu zimu i doživi mart-april da mi daje celu penziju (koja nije baš mala).. Molim se za njeno zdravlje.
Mrzim kada taksista vozi rutom koja se ne poklapa sa rutom koju sam ja zamislila.