Kad god putujem autobusom ili nekim drugim prevoznim sredstvom,imam trip da će jedino moj kofer negdje zalutati ,da će nestati...
Osećam se kao da sam svima tu, samo kada nemaju šta drugo da rade.
Osećam se da me ne voli tom jačinom koliko je na početku veze. 2 godine smo zajedno.
Bio je to dan kad nisam imala šta dati deci za jesti, otišla sam u veliku trgovinu i napunila kolica do vrha svega i svačega. Pokušala sam da prođem karticom, mada nije bila u funkciji, jer sam dobila otkaz u firmi. Međutim, bingo, prolša sam, mojoj sreći nikad kraja. Već 10 godina živim u Nemačkoj i uvek se setim ovog dana.
On je jedini uspeo da probije zid koji sam postavila oko sebe, uspeo je da me otopi iako sam ja uvek u njegovom prisustvu bila ledena i nedodirljiva, a zapravo sam obožavala kad je tu. Ali plašim se da je kasno, više ga ne viđam, iako se sad ja trudim oko njega. Bojim se da je kasno i da sam propustila priliku da budem srećna... Sad bih čak i svaku fudbalsku utakmicu pogledala samo da sam pored njega, a kad je on hteo da se slika i pleše sa mnom ja nisam htela...
Imala sam 20 god. udala sam se za "lošeg tipa iz kraja". Tada su mi svi pametovali, davali savete, svi su bili protiv toga. Bila sam mamina i tatina princeza, a on "baraba", niko nije verovao kada sam pokušala da im objasnim kakav je on zaista prema meni. Sada, posle 10 god. imam najboljeg muza na svetu. Predivan je otac, suprug i jako sam ponosna na nas što smo uspeli.
Dobila sam direktorsku fotelju, a sedim na info pultu... IDEMOOOOO :D
Za svojih 16 godina, možda sam jednom u životu videla tatu kako plače, i to kad mu je mama umrla.
Pre neki dan dolazim ja iz škole, i ulazim u kuhinju. Tata stoji sa suzama u očima. Zanemela sam, jednostavno. Kada sam spustila pogled,videla sam da je nasekao puno luka, jer je pravio nešto i da je zbog toga plakao. Laknulo mi je, jako. Nikada u životu ne želim da ga vidim kako plače, jer je to nešto najgore i najbolnije što sam ikada videla.