Sinoć sam organizovala žurku u svom stanu i toliko smo se drali i takav haos pravili, da me je sad sramota da izađem napolje da slučajno ne sretnem komšije...
Poruka koju sam poslao ljubavi svog života za 31. godišnjicu našeg braka:
Pre 31 godine, bili smo mladi i lepi. Mlado i lepo nije teško voleti – čista fizika – reklo bi se. Godine koje su prošle odnele su nešto kose, donele nešto kilograma, promenile nas... Nismo više tako mladi. A lepi? Možda je fizika prešla u hemiju, možda su nam se promenile norme, možda su preovladale neke druge vrednosti, možda sve po malo... Ko zna? Uglavnom, čini mi se da ljubavi i dalje ne manjka. Naprotiv. Možda bi moglo i više kada bi se potrudili. Ali možda ovo, koliko jeste, baš zato i vredi, što je bez truda, što je jednostavno tako... Srećna ti godišnjica!
Kad sam bio mali mislio sam da je najstariji onaj ko je najviši.
Moj momak koji inače ne čita, učlanio se u gradsku biblioteku kada je saznao koju knjigu treba sledeću da pročitam, i ženi pokazao moju fotografiju da me prepozna i da mi tačno da knjigu u kojoj je on napisao negdje na 50 str. "Čisto da ti dam do znanja da sam otvorio nekad knjigu, tvoj S. Volim te!"
Pojela sam jednu breskvu i onda mi palo na pamet "Nije život jedna breskva" pa sam pojela još jednu.
Svaki svoj talenat sam otkrio u vreme, kad se više i nije mogao nazvati talentom...
Uvijek mi je bilo kul kad neko priča i ima neku svoju poštapalicu u govoru. Ja nikad nisam uspjela da izmislim neku svoju.
Ne mogu da zaspim uveče ako nije mrtva tišina, a zato svi moji profesori imaju tako mio i uspavljujuć glas, da zakuntam kao beba...
Kupila sam lepu košulju, dogovorili smo se da ću je obuci kad me izvede na večeru...našu prvu...košulja je još uvek u ormaru sa sve etiketom....a, mene on više ne zove ljubavi...