Zovem dečka ''princezo'' i njemu to ni najmanje ne smeta. Volim ga.
Poslednjih nekoliko godina baka je bila jako senilna i tako jednom kad su mi bile drugarice ona im je rekla: "***ite se deco dok možete, posle džaba što hoćete kad ne možete".
Drug mi je oko mesec dana u bolnici. Ima tumor na mozgu. Ne prođe dan kad ga se ne setim i ne zaplačem. Uvek je bio tu za mene u svako doba i pomagao mi je nesebično kad je god mogao i koliko je mogao. Sad ja ne mogu njemu da pomognem. :(
U društvu sam poznata kao osoba koja ne voli djecu, i zaista je tako. Prilikom ljetovanja u Crnoj Gori, vraćala sam se iz restorana u hotel noseći otpatke za pse lutalice, koje vrijeme provode u obližnjem parku. Dok sam ih mazila, prišao mi je dječak i pitao me "zašto mi živimo?''. Nasmijala sam se i sjela sa njim na klupicu. Pričali smo sat vremena i hranili cuke. To mi je jedna od najdražih uspomena ovog ljeta.
Kada sam bio mlađi, pa možda i dan-danas, kada god se SLUČAJNO udarim, padnem, povredim, itd, moji, umesto da me uteše, uvek se deru..
Pitala me mala sestra od ujaka gde ima da se kupe noge, pošto njenu mamu mnogo bole.
Mrzim kad prođem pored nekih devojaka i one se posle 5 sekundi smeju u pozadini.
Moja devojka je toliko ovisna o žvakama da ih žvaće čak i kad imamo seks. Postajem ljubomoran na te je*ene žvake.
Djevojka stalno hoće da ju nosim, kao lijepo joj je to... A ja se pravim da mi nije teško dok dušu ispuštam.
Kad sam prva smjena odem u zadnju klupu i spavam. A profesor učenicima govori "ne dirajte ga,bolje da spava nego da priča".