Uvek kada nekom posaljem poruku za rodjendan strahujem da ću dobiti odgovor: "Hvala, ali meni nije danas rodjendan."
Ceo život imam utisak da, u bilo kojem stanu ili kući da sam, voda iz kuhinje i kupatila nema isti ukus.
Svaki put kad zalupim vratima, a nisam ljuta, otvorim ih ponovo i polako zatvorim jer mi bude žao i mislim da sam ih povredila.
Oko 03:30 sam ustala iz kreveta, otišla u kuhinju, napunila bocu vode od 2 litra, uzela kanticu i otišla kod komšinice da dam vode njenom psu koji cijelu noć laje od žeđi. Popio je tu vodu toliko brzo da mi se plakalo. Ona je inače na odmoru sa suprugom, i ja se onako nepozvana brinem o psu, koji je bolji od njih dvoje zajedno!
Dečko i ja smo se malo zapili pre par vikenda, i posvađali oko gluposti, da bi on u toku svađe skinuo patike i bacio ih na drvo! Sutradan smo ih zajedno skidali štapom za pecanje. :)
Komunikativnija sam preko fb-a, nego uživo. Nekako me uhvati trema.
Išao ja sa devojkom u Rim, i odseli u hotelu a ispred hotela zastave Evropske Unije... A ona gleda onu zastavu i kaže " Bože koliko ovaj hotel ima zvezdica".... meni bilo žao mene...
Moja prijateljica se ponaša kao da sam marioneta. Tu sam da joj ispunim vreme za koje čeka da se vidi sa dečkom ili nekim sa strane, kad nas je više u društvu ne primećuje me i retko razgovara sa mnom. Nikad joj nije problem ostaviti me samu i otići. Služim da idemo na mesta koja ona želi, jer je tu neko koga treba videti ili neko ko nju treba videti. Bukvalno sam privezak, ali ne znam kako da joj kažem da se ne ponaša tako prema meni... Boli me to.
Mrzim kad me neko nagovara da mu kažem nešto što sam rekla da neću. Ako sam rekla da neću, nema teoretske šanse da me ubedi, pa ni da uradi ne znam šta.
Uzeo sam toalet papir sa faxa...ako sam na budžetu, onda sam na budžetu do kraja.