Uvek kad se raspravljam sa mamom i ona izađe iz sobe počnem da je imitiram.
Ponekad, prije nego zaspim, sjetim se osobe koju sam izgubio, i mislim šta bi se desilo sa nama da smo još zajedno.
Pričam sa svojim psom, često. Sigurna sam da me razume.
Uzeo ja da prepisujem na faksu, na ispitu, i zagledao se u puškicu, kad asistentkinja viče: Boško, ne prepisuj! Ja zbunjen podižem glavu i kažem pa nisam ja Boško. Ispostavi se da se lik koji je sedeo iza mene zove Boško.
Jednom sam poljubila sama svoj prst - da prodje. Šta ću kad sam forever alone..
Previše razmišljam o ljudima za koje verujem da o meni ne misle uopšte, a zaboravljam one koji su tu za mene svaki dan...
Menjam često profilnu sliku na whats app-u, (iako ga uopšte ne koristim) u nadi da moj bivši ima mene u imeniku i da može da vidi sve te slike.
Kada mi je tata umro, pre dve godine, otisli smo kod babe u stan da pokupimo neke tatine stvari i medju njima sam nasla sliku gde me je on nacrtao i to mi je nekako najdrazi poklon i uspomena na njega..
Imao sam djevojku koju sam beskrajno volio, nisu je voljeli drugi oko mene. Sada imam zenu koju vole svi oko mene, samo je ja ne volim. Svako ima nekog koga nema.
Znam da predugo nisam bila kući onda kad ne znam da potrefim toplu vodu na tušu!