Imam 14 godina i tata me nije priznao. Znam ko je, on zna mene, živimo u istom gradu i družim se sa njegovom mlađom ćerkom koja ima 15. Ima još jednu ćerku od 20 i kusur godina i imam neopisiv osećaj da bi me priznao da sam muško. Je*em ti tata mater!
Odrastala sam po hraniteljskim porodicama, sad imam 27 godina, uspela sam da stanem na noge, imam nekolicinu dobrih prijatelja i verenika bez koga ne mogu da zamislim život. Pre 5 meseci imala sam tešku saobraćajku dok sam vozila pod "gasom" i nedelju dana sam bila u komi. Zahvalna sam dečku i prijateljima što me nisu ostavili na cedilu i što su sve vreme bili uz mene i imali strpljenja. Čini mi se,a to mi je i većina rekla, da sam se promenila na bolje, zahvalna sam Bogu na svakom novom danu, neopisiv je osećaj dobiti drugu šansu.
Mrzim kad mi devojka napravi :O facu, kad joj kažem da sam slušao operu.
Uvek kada izlazim iz stana vičem ,,Ćao ljudi vidimo se'' i ako je stan prazan, čisto da bi komšije pomislile da ima nekoga i da nije prazan stan.
Kad god sam na Facebooku, gledam slike ili čitam ispovesti meni su prsti na a, s, d, w i razmaknici- previše igrica.
Volio bih da sam se danas barem jednom iskreno nasmijao.
Spokojan sam kad sedim na podu, iza maminog filadendrona, hvatam wifi i slušam Sinana.
Imam 16 godina, šta god uradio u životu, trenirao sam fudbal tata mi ni jednom nije rekao bravo, trenirao aikido tata mi ni jednom nije rekao bravo, u vrtiću sam osvojio bronzu iz kratea tata mi nije rekao ni bravo, u školi sam se trudio ali mi ne ide..
Šta god uradio u životu samo želim da imam odobrenje od tate da znam da je ponosan na mene!
Više volim njegov pivski stomak nego pločice od bilo kog drugog momka.