Ne znam kako da objasnim svom kućnom ljubimcu da, svaki put kada me vidi kako nepomično ležim da se ja to samo sunčam i da nema potrebe da sedi pored mene i neumorno zavija.
Devojka koja mi se se sviđala pre 4, 5 godina mi je stalno davala korpe i kulirala me. Sada se ja njoj sviđam, a ona se ne seća šta je pre bilo. E sad je na mene red da zaj**avam.
Kada sam prvi dan došao u školu izuo sam patike pred ulaznim vratima škole :)
Kad sam imao 6-7 godina uhvatio sam drugaricu oko struka i kao u "Esmeraldi" poljubio je , ona je počela da plače i vrišti a keva me je dohvatila i izlupala pred njom jer je verovatno mislila da sam je udario ili nešto.I dan danas kad pijemo kafu mora to da spomene i da me zeza .
Ovog leta sam se udala i često se pitam da li neki muškarac potajno tuguje za mnom uz pesmu "Udata je ona majko".
Kad sam bila mala, skinula sam se skroz, stavila šarene štapiće za uši između guzova i trčala po kući vrišteći: '' JA SAM PAUN, JA SAM PAUN'' ____tužno ali istinito.
Kad god prolazim pored zatvorenih vrata uvek ispružim ruke ka vratima, u slučaju odbrane, da ne otvori neko baš kad ja prolazim.
U autobusu uvek izlazim na prva vrata zato što sam tako bliža kući za celu dužinu autobusa.
Kad legnem uveče, pokrijem se jorganom preko glave i onda se prisećam najlepših
trenutaka doživljenih s nekom osobom ili zamišljam kako putujem negde, upoznajem
nove ljude... To me oraspoloži, a često me i uspava.
Uvek kada čujem oca ili majku da pričaju preko fiksnog telefona i shvatim da pričaju sa osobom koju ne poznaju i persiraju joj i kažu 'Da, da...' uvek se setim svih loših stvari koje sam uradio i zamišljam da upravo to objašnjava osoba sa kojom roditelj priča i smišljam priču da se izvučem... Trauma iz detinjstva!