Juče me pozvao komšija da sedimo na njegovoj terasi i gledamo kako kiša pada... Opušten razgovor je prerastao u ispovest čoveka o teškoj situaciji u kojoj se našao pred svršen čin, kiša je stala, a onda je on počeo da plače. Pokušao sam i mislim da sam uspeo da ga utešim donekle ali po povratku kući i mene su te suze stigle... ne znam šta mi bi...
Predivno mi je kad vidim porodicu koja zrači ljubavlju, pozitivnom energijom i zajedništvom. Živim u porodici u kojoj je sve suprotno od toga, a nekad zna i gore od toga da bude. Jedva čekam dan kada ću i ja stvoriti jednu takvu porodicu poput onih kojima se divim!
Bila sam ponosna kad sam skužila da sam se večer prije velikog ispita pomolila da dečka prođe želudac, a nisam za svoj ispit.
Pre neko veče, dok je muž uspavljivao dete, ja sam upalila na terasi sveće da provedemo malo vremena u romantici, sami. Kada je došao, verovatno, ta romantika ga je navela da se prisećamo kako smo se sreli... Dok sam ja slušajući njega gledala u njegovom pravcu, proletela je zvezda padalica, koju on nije video...pomislila sam želju.
Kada su mog četvorogodišnjeg rođaka u vrtiću pitali čega se najviše boji, on je odgovorio "Praznog frižidera i kad mama vozi". Mali car!
U osnovnoj školi sam u igri s prijateljima slučajno razbio prozor od škole. Idućih godinu dana bi se us*ao svaki put kad je zazvonio kućni telefon.
Kada sam prvi put dobila trčala sam kod starijeg brata da mu kažem i plakala sam jer sam mislila da umirem. A on da bude dobar brat kaže ne brini ništa to se i meni neki put desi. I dan danas se smejemo za to.
Kada sam momka upoznala sa ukućanima, moj brat je rekao, krajnje ozbiljno: ''primi moje saučešće''.
Kad sam bila mala želela sam da budem špijun, i stalno sam sa sobom nosila beležnicu i zapisivala "čudne " pojave na koje bih naišla. I danas čuvam tu svesku i povremeno čitam.
Još uvijek se sjećam one noći kad sam ga upoznala. Bio je definitivno najljepši momak koga sam ikad vidjela. Cijelo veče mi se osmjehivao, a ja sam mu uzvraćala osmjehe. Na kraju večeri mi je prišao, i ja sam 'saznala' da se i gluhonjemi ljudi smiju isto kao i svi ostali. Upoznala sam ga onako kako nisam nikoga, naučila znakovni jezik i počeli smo se zabavljati. Prošlo je punih 10 godina i mogu sa sigurnošću da kažem da je on čovjek moga života. Volim ga više od svega. Teško mi pada što nikad neću moći čuti njegovo 'Volim te', ali mi on to svakodnevno pokazuje i užasno se brinem da li će naša nerođena beba imati isti problem kao otac.