Imam 30+ i dalje se crvenim kao malo dijete. Mislio sam da će me proći, prevario sam se.
Bivši mi je podigao kriterijume u skoro svakom smislu. Prvi dejt nam je proleteo, a trajao je šest sati. Imala sam osećaj da se odavno znamo, kao da sam našla šta sam dugo tražila. Odavno se kući nisam vratila tako nasmejana i puna energije. Tako je bilo lepo i kasnije, iako sam bila u neverici da mi se to dešava. Razišli smo se zbog različitih planova za budućnost, ali setim ga se posle svakog lošeg dejta. Ne znam da li ću se opet tako razumeti sa nekim.
Od malena imam mehanizam buđenja iz košmara. Uštinem sama sebe za ruku, otvorim oči i pomislim "to je bio samo san". Nekad dok sanjam sam svesna da je to samo san.
Shvatila sam da je veoma teško pronaći nekoga za zdravu i dugu vezu, kamoli brak. Drugarice su svoje muževe upoznale slučajno, jedna kad je išla da šeta psa, druga na poslu, a ja nemam sreće. Sad je pitanje da li da budem u neobaveznim odnosima i uživam bar u seksu ili da budem u doživotnom celibatu.
Toliko srećno živi da pravi već peti po redu lažni profil..
Nekad pomislim, da će me muž ostaviti, jer u 2 godine braka nisam mogla još ostati trudna.
Žalosti me što svojoj najboljoj drugarici sve što mi se dogodi odmah napišem, a ona se meni stvari iz svoga života “ne sjeti” reći ni na kafi…
Molim roditelje koji imaju više od jednog djeteta da iskreno ostave svoj odgovor da li se zaista jedno od djece izdvaja u smislu privrženosti, da narodski kažem više voli. Na svojoj koži sam doživjela to od svojih roditelja, bar takav utisak imam cijeli život. Imam jednu djevojčicu koju sam željela najviše na svijetu ali ne bih voljela da sutra, ako budemo imali još djece, neko od njih ikad osjeti ovo što ja osjećam.
Želim onu poetsku ljubav, da trajemo i u dobru i u zlu, a doživela sam samo kratku zaljubljenost. Ne znam da li previše tražim ili samo nemam sreće.