Uz decu na porođaju bi trebalo da se dobije upusto. Toliko je danas roditelja koji ne znaju sa decom da mislim da je to normalno rešenje lepo dobiješ knjižicu šta i kako ono osnovno ništa više pa ko hoće nek pročita.
Muči me to što me familija mog dečka ne voli. Njegova sestra je ljubomorna na mene od samog starta, a i ona je malo čudan lik. Njegova majka je jedna veoma iskompleksirana žena u kasnijim 40-im koja se takmiči sa klinkama po pitanju fizičkog izgleda. Ponaša se kao da je u pubertetu. Svaki susret sa njima u meni izazove osećanje prezira i mržnje i ne znam kako da se ponašam...
Mrzim svoje roditelje, bili su hladni i vaspitali me da budem zavisna od njih, da budem kao dete, bili su prestrogi, sada bukvalno ne znam ko sam i šta bih. I dan danas kad se jave samo zameraju i pitaju a što nisi ovo, što nisi ono...
Zbunjena sam zašto često od novih ljudi koje upoznam dobijem komentar da sam pozitivna/optimistična/svetla osoba, kad ja znam da je moj život vrtlog bola i ja lično smatram da ja to isijavam na kilometar.
Nerviraju me kolege koje se non stop žale na razne stvari u firmi, a ništa ne preduzimaju povodom toga. Ja se slažem sa njima oko stvari na kojih se žale, ali isto tako kada sam šefovima više puta iznela te probleme, većina kolega su ćutali kao piiiii...i skoro niko me nije podržao. Ja sam ispala crna ovca jer kako se pobogu samo ja žalim, a niko drugi ne. Ne razumem takve ljude, čega se toliko boje i kako ne shvataju da radnici jako veliku moć imaju kad se udruže. Ako ništa, naučila sam lekciju i od sad se borim samo za sebe.
Bivši partner je bivši sa razlogom to je tako u životu ali ne da mi nedostaje bivša, ta njena energija, mogućnost da pričam o bilo čemu sa njom, spremnost za avanturu akciju, stalnim unapređivanjem, novim iskustvima... ah, prosto dugo ništa ni slično nisam video. Ostavila je trag njen na meni nema govora. Voleo bi da je deo mog života ponovno ali ja ne verujem u čuda i to je to, bivša je i ništa više sem toga i lepih sećanja. Mislim da je svaka osoba imala takvu neku osobu za koju komotno može da kaže šteta što nije uspelo.
Pre 10 godina svideo mi se dečko iz zgrade u kojoj sam stanovala kao student. Nikada se nismo zvanično upoznali, ali bismo razmenili po neku rečenicu kada se sretnemo. Taj osećaj traje i danas, iako u toj zgradi i u tom gradu ne živim godinama. Noćas sam ga sanjala.
Evo da olakšam dušu, radim u toksičnom kolektivu gdje je šefica ulizica a nikad je nema stalno je na bolovanju kao uvijek dijete bolesno, kada se vrati uvuče se direktoru u du*e, a ima klan svojih prista sa koji se podržavaju a nas radnike pravi budalom koristi za rad i odgovornost a sa drugim ćakula pošto su većina neradnici planiram dat otkaz ali ne znam od čega ću živjeti, inače ću oboljeti.
Kako se nositi za takvim ološima i ljudskim otpadom.
Ne patim ni za jednim bivšim. Nije mi jasno to. Patim samo za samom sobom od pre kad sam bila dosta gluplja i srećnija. Sad više ništa ne može da me usreći. Što sam starija i što više kapiram, sve mi je gore da uživam.
Imam osećaj da, kao muškarac, kada bih pokazao bilo kakav vid slabosti ili manjak samopouzdanja, bio bih ismejavan od strane žena, ali i muškaraca. Moram konstantno da ispoljavam neprikosnoven karakter, što me često iscrpljuje i stvara pritisak da stalno budem u top formi. U svetu gde se očekuje da muškarci budu snažni i nepokolebljivi, svaki trenutak nesigurnosti može biti shvaćen kao slabost i biti repulsivno, što otežava iskazivanje prave prirode i emocija i osećaj prihvaćenosti.