U srednjoj sam bila u vezi s dečkom koji mi je tada bio sve — pažljiv, duhovit, imao je manire i isti smisao za humor kao ja. U dubini duše bio je dobar, ali se s vremenom počeo ponašati ružno prema meni. Iako sam ga voljela, morala sam otići. Nosila sam godinama bijes u sebi, mislila sam da ga više nikad neću ni pogledati.
Ali nakon pet godina, slučajno smo se sreli. Samo jedan pogled i sve se promijenilo — bijes je nestao, a u meni se probudilo nešto staro, poznato. Počeli smo se često viđati i nisam mogla prestati misliti na njega. Javio mi se, otišli smo na kavu i bilo nam je kao nekad — toplo, iskreno i posebno.
Jedne večeri smo završili zajedno, ali me nakon toga obuzeo neki nemir, možda ponos ili želja da mu vratim za sve što sam nekad pretrpjela. Kad sam došla kući, blokirala sam ga. Zvao je, molio, dolazio pred moju zgradu… i iako sam se pravila hladna, u meni je sve gorjelo. Gledala sam ga i osjećala i bol i tugu, ali i to koliko mi je zapravo stalo do njega, unatoč svemu.
Žao mi je što nisam bio popularan u svojim tinejdžerskim godinama. Sad sam u ranim dvadesetim i ništa se nije promjenilo. Bio sam bez razloga introvert, loš učenik a pubertet kao da nije ni bio. Možda je vama društveni život dosadio a nama koji ga nismo imali djeluje neostvarivo. Mislim da ću takav biti do 30te ali opet ne mogu to dozvoliti trebao bi to riješiti ali ne znam kako. Uvjek sam bio bezvoljan i nezainteresovan. Tek sad vidim kako je odbačenost teška stvar. :(
Čim sam odbila perverzno dopisivanje s njim prestao mi se javljati.
Od malena sam slušao roditelje i kad nije bilo po mojoj želji, i bio primoran na razne obaveze koji su mi nametali, da budem ono što su oni zamislili, da se družim sa ljudima sa kojima mi kažu, da radim posao, blago rečeno ucementirali su mi u glavu njihove obrazsce da drugačije ne znam, postao sam konj koji ne vidi ni levo ni desno.
Prije su lijepe cure imale dečke, danas dečke i muževe imaju ružne, lukave i sposobne.
Često mi je mrsko otići na Instagram jer znam da ću tamo naići na sve one likove koji se puvaju što žive bogato i raskalašno, čast drugačijima.
Ružno sam građena i to ne mogu da popravim vežbama. Vežbala sam 11 god bez pauza + ishrana.. i ostala sam ista. Prosto takva sam i tako sam tužna zbog toga. 😭
Mene najviše j*be što ja sve razgovore sa ljudima obavim sam sa sobom u glavi i posle zaboravim taj razgovor, i zaboravim da sam hteo nešto stvarno da pitam tu osobu... Neverovatno, kao da sam samozadovoljio želju da znam odgovor na to pitanje. Nekad se i setim tog pitanja i pitam uživo, ali neretko nije to odgovor koji sam očekivao, nekad je lošiji, pa se onda pogubim i vrtim preračune u glavi... :D
Došao sam u tridesete preko noći. U jednom trenutku, kad sam se vratio doma nakon nekog vremena budući da ne radim ovdje, pitao sam se gdje su kafane koje su postojale prije 10 god, gdje su društva, gdje je sakupljanje, prijateljetva iz mlađih dana. Šta je ljudima, tko je kriv. Ne vraćaju se prošle godine.