Ne prijavljujem se na oglase za posao gdje nema e-mail adrese. Često stave samo broj, čak ne navedu ni ime objekta.
Ne želim da budem u vezi radi reda (da ne budem sam). Ne želim da mi partnerka govori kako njoj nije bitno da joj je muškarac lep, kako joj joj je bitno da je situiran. Hoću ljubav, ogromnu i ljubav (bezuslovnu je svakako nemoguće dobiti), hoću poštovanje, podršku, da rastem uz tu osobu, da me ne koči u životu, da izvuče najbolje iz mene. Hoću da se žrtvujemo jedno za drugo, ali svojom voljom ne prisilno, pre svega hoću mir u duši.
Nedostaje mi onaj period kad smo se smejali bez razloga. Izmišljao je razloge da me pozove i smejali se kao deca. Sada ga je sve prošlo i ne vidi me ni u vremenu, ni u prostoru.
Zavidim svakome ko nije oženjen i ko nema devojku. Biti u vezi i tako i tako, ali biti u braku je robija.
Moram prihvatiti da su neke osobe jednostavno nepopravljive.
Jedne noći, na početku braka, taman legli spavati, meni zvoni mobitel. Skriven broj, prepadnem se, onako snena javljam se, a netko viče "Ivana, volim te!" i prekine. Glas kao mužev, a on kraj mene. Ništa mi nije jasno. Ja zbunjena, on gleda u mene, a nemam pojma tko je zvao. Jeste rekao moje ime, ali sam računala da je pogriješio. Ponekad se pitam tko je to bio i je li baš pogriješio.
Osoba koja je dobra sa svima, nije nikome lojalna i verna.
Čak ni sebi.
Kome li je prvom palo na pamet da izražava ljubav ljubeći se u usta?!