Nakon 2 i pol godine veze, osjetim da to nije to. Težak je karakter, voli me, ali ja patim.. pokrenula sam puno toga da dođem živjeti u njegovo mjesto, posao još uvijek nisam dobila, godinu dana radimo na bebi, još uvijek nisam ostala trudna.. iskreno što dalje mislim da su to sve znakovi odozgora. Trebam dobiti menstruaciju za tjedan dana, ako dobijem.. mislim da ću odustati od ovoga. Vratiti se u svoj grad.. jedino što ću morati čekati još mjesec dana da riješim stambeno pitanje... :/
Mnogo su me frustrirali vlažni snovi u pubertetu. Brinuli su me jer su se nastavili i tokom početka 20-ih godina. Svašta sam isprobavao da ih izbegnem. Najdelotvornija taktika bila je edging (to je masturbacija koja treba da vas dovede do orgazma a onda se obuzdate i izbegnete vrhunac). Ovo će većini delovati mazohistički ali meni je pomoglo. Jedini problem je što kad nešto radite svaki dan, to vam pređe u naviku. I sad kad se bližim 30. godini moram ovaj proces da izvedem bar jednom dnevno. Kakva su vaša iskustva? Da li ste imali neku tehniku za obuzdavanje nagona ili ste čekali da godine odrade svoje?
Svaki put kada prođem pored Vukovog spomenika i ugledam ljude koji stoje u redu i čekaju taj 1 obrok koji deli "Solidarna kuhinja" osetim ogromnu tugu. Nisu to samo Romi i beskućnici.... To su penzioneri, samohrani roditelji, ljudi koji su ostali bez posla pa im je problem da premoste sa obrocima do kraja meseca..... Jako me rastužuje kada ugledam taj prizor i često pomislim koliko je siromaštvo zapravo prisutno u našem društvu. Možda imam pogrešnu procenu, ali mi se čini da je iz godine u godinu taj red sve veći i veći.... 😔
Danas me radna kolegica ujela za srce. Mnoge stvari sam prešutjela, nisam htjela probleme. Ali danas sam ja došla do kraja. Čuvala sam radno mjesto i njoj i sestri joj, ali više ne. Reći ću stvar koju šutim već 6 mjeseci i ostat će bez posla.
Lupala sam bivšem usred noći na vrata. Nije hteo da otvori.
Bili smo prijatelji godinu dana, više manje u grupi, ali onda smo se on i ja krenuli družiti i u dvoje. Krenuo me ispitivati dosta osobna pitanja, zvati me, pisati mi i sve. Za rođendan sam bila u drugoj državi, od njega u ponoć dobila video kako pjeva sretan rodenđan (ne zna hrvatski) da bi me za dva mjeseca doslovno ghostao, a radimo skupa. Eto, ne znam.
Pitam se jesam li jedina žena na svetu koja u ormaru nema ni jedan "normalan" brushalter. Svi su mi za broj manji ili veći. Jednostavno, ne umem da odaberem odgovarajuću veličinu kad kupujem.
Gde su nestala stara dobra vremena kad su se ljudi družili bez skrivenog koristoljublja ?
Za razliku od nekad sad mi je lakše da prihvatim da nisam u pravu ili da ne mogu da nešto promjenim nego da se "borim".
Nedjeljom uvijek odbijam mamine videopozive (čujemo se većinom svaki dan) jer me uvijek ispituje jesam išla u crkvu. Imam 28 godina i živim sama već 5 godina, a ona me i dalje kritizira zbog toga što ne idem i što je svjesna da ne idem i da nisam neka vjernica baš. Užasno se osjećam kad joj odbijem poziv, ali imam osjećaj da je ona stavila tu neku prepreku između nas zbog svojih očekivanja. Skroz sam normalna cura inače, smatram se ok osobom, radim, pomažem im kad treba ali eto po njoj imam tu nevjerojatnu grešku.