Imam problem sa kockom. Zavlačim se u sve veće i veće dugove polako, ali sigurno. Živim u takvoj sredini da nemam kome da se obratim. Jedan psiholog i jedan psihijatar imaju koji od profesionalnosti i diskrecije nemaju ništa. Želim da se izvučem iz toga, ali ne znam kako. Svjestan sam da srljam u propast, ali mozak ne funkcioniše racionalno čim imam para, kao da neko pritisne neko dugme u mojoj glavi. Nema veze ni koliko dobijem para, ne radi se o novcu nego što ne znam šta ću od sebe.
Samo želim da dođem sebi i budem kao pre. Uništio me je raskid i otkaz na poslu. Odavno se ničemu ne radujem kao nekad, čak ni onoj jutarnjoj kafi. Prosto se rastužim što sam se probudila, ali guram nekako. Uskoro idem na neke razgovore za posao i nadam se da će se sve rešiti. Nisam znala da sa 27 mogu da budem ovako umorna od života...
Redovno kad mi neki muškarac pošalje zahtev za prijateljstvo, ukoliko je profilna slika dvojica ili više njih, uvek se ispostavi da je profil od najružnijeg sa slike. 😁
Smatram da su jedinci sebični i dosta dručkiji i po drugim stvarima od nas koji imamo braću i sestre pa nek priča ko šta hoće. Jednostavno nisu naučili dijeliti, dati, pričekati, biti strpljivi i mnogo su egoistični.
U vezi sam sa devojkom iz hraniteljske porodice, i generalno izbegavam da pričam mnogim ljudima da je ona iz hraniteljske porodice, da nije u dobrim odnosima sa njenim roditeljima i da nije u kontaktu da je situacija malo specifična. Pitam se da li je sudbina da mi je dodelila baš meni takav slučaj, njeni hranitelji duše od ljude međutim pitam se da li je još neko u vezi sa takvom devojkom tj iz takve porodice ili sam izuzetak, naslušao sam se raznih priča upoznao mnoge hranitelje i ljudi koji rade u centru za socijalni rad i ne znam ni sam da li sam srećan čovek, a devojka je mnogo dobra i voli me.
Koristim Tinder da upoznam žene za seks i vrlo sam iskren povodom toga. Neki ljudi me kritikuju da je to besplatna prostitucija, ok, onda sam ja tim ženama besplatan žigolo i svi srećni, ne vidim problem?
Kada sam bio mali mislio sam da živim u simulaciji i da su svi protiv mene (počevši od mojih roditelja) i da oni samo glume kako mi žele dobro. Ja sam to rekao tada majci, njoj je bilo smešno, ali nažalost ja sada sa 23 godine nisam baš u zavidnoj situaciji, depresija, anksioznost me uništavaju. Oni me sada smaraju o nekakvoj devojci, a ja nemam volje ni za šta.
Nikad nisam išla na more sa društvom ili dečkom i mnogo mi je žao. Prvog dečka sam imala tek sa 25 i raskinuli smo dva meseca pre letovanja. Od tad je prošlo dve godine, i dalje sam slobodna i mislim da su mi sve manje šanse da odem s nekim tako. Drugarice imaju decu ili su u dugim vezama. Nije to najbitnija stvar, ali volela bih da to iskusim.
Danas je moj muž slavio rođendan. Imali smo puno gostiju - dugogodišnjih prijatelja, kumova, kolega, rođaka. Svi su bili raspoloženi i veseli, donijeli su mu poklone koje je baš želio, ića i pića je bilo u izobilju, kumovi i šogor i šogorica došli su ranije da nam pomognu sve pripremiti... nakon zabave on je mrtav hladan izjavio da je totalno razočaran u ljude (jer nisu ostali feštati do jutra)... 17 godina smo zajedno i tek sad vidim za kakvog sam se kretena udala. Kakav jadni, odvratni, nezahvalni narcis... fuj!!!
Boli me to kada me neko pita o majci takođe kada pričam sa drugaricama a one pričaju kako su im divne porodice, a meni roditelji nisu zajedno, sa ocem ne pričam već dugo ništa ga ne zanima, a majka se samo tako naziva a nije vise žena kakvu sam je pre poznavala. Uvek mi bude krivo što nismo mogli da budemo srećna porodica kao i njihove, ja sada imam muža i ćerku i u srećnom sam braku i nadam se da ćemo se isto ovako voleti uvek i da će naša ćerka od nas gledati samo šta je ljubav i da nikada ne bude tužna i sa ponosom da priča o svojim roditeljima, jer ja o mojim mogu samo uz suze i tugu…