Smorim se kad čujem to "danas" ili u "današnje vreme". Shvatite, oduvek je svega bilo.
Samozadovoljavao sam se u kabini za presvlačenje na bazenu.
Imala sam područnu voditeljicu, zmiju. S njom sam prolazila pakao, bila sam joj najgora, kad bi god došla obići dućan, od svih radnika, samo je mene napadala. Bila je na višoj poziciji od poslovođe i svaki put kad bi joj sinulo, ona je mene slala po drugim dućanima da 'uskočim' i to uvijek popodne. Tog jednog ljeta, ja sam morala radit stalno popodne, svaki dan u drugom dućanu i nisam imala ništa od života, kad bi me god netko zvao na more ili negdje, ja nisam nikad mogla nigdje jer sam morala je**no da radim! I taj jedan dan sam poludjela i napisala joj poruku da nije nimalo u redu to što sam uvijek popodne dok se ona gospođa sunča na plaži i da isto tako imam puno planova, obaveza i da ne želim da moj privatan život ispašta. A ona mrtvo hladno da neka ne pišem "nebuloze" i da će biti kako ona naredi i da je uopće ne zanimaju moje obaveze ni ništa. Al najviše me naljutilo to "nebuloze". Što je tu točno nebuloza? To što se pokušavam izboriti za sebe i ne dam da me se tretira ko stoku?!
Joj što me nervira kad malo zatrese zemljotres, a odmah krenu izbacivati na društvenim mrežama “zemljotres” itd.. pa imaš li malo života čoveče?!
Posvađala sam se sa najboljom prijateljicom i ne pričamo već mesecima, sve bi dala da smo bliske ko nekad. Bila mi je poput sestre.
Iscrpljena sam i fizički i psihički, njegova prevara je ostavila duboku ranu na mene, otišla bi od njega ali problem je što ne znam za bolje.
Mrzim što radim u školi kao zamjena. Trpim mobing od ravnatelja i nekoliko njemu bliskih ljudi, a ne mogu dati otkaz jer mi posao treba, a struka i nije baš deficitarna.