Jako je teško nositi se sa Anksioznošću, bukvalno je postalo nepodnošljivo došlo je do toga da se stresiram kad i na 5 minuta izađem iz kuće. Gde god da sam imam osećaj kao da me svi gledaju i komentarišu, a kada vidim mušku osobu koja je mlađa od 30 godina počinjem da se preznojvam, ruke i noge mi se tresu, izbegavam pogled s tom osobom, postajem automatski nervozna i imam osećaj kao da ću umreti. Ja želim da se ponašam normalno ali ne mogu da se kontrolišem jer mislim da će me ta osoba muškog roda ogovarati, komentarisati šta sam obukla, kako izgledam ili da će mi nešto ružno reći.
Za vikend se brzo odviknem od posla i u ponedeljak mi je već teško da krenem ponovo. Najlepše je ne raditi, mogu radoholičari da s*ru šta hoće!
Sve više se udaljavam od muža zato što u kući neće apsolutno nista da pomogne. Ljubomorna sam što je pažljiviji za mamu i sestre pa čak i kolege.
Za ove što govore nešto o kesama kako se čuvaju i sl, ja ću reći da potpuno shvatam zašto. Mi otišli u Alcott, kupio on pantalone od 20 eur. Na kasi ispred nas još neka cura i vidimo na kasi broj koliki je račun. Radnica je pita hoće li kesu, ova kaže da hoće i iznos se poveća za 5 eur. Obična papirna kesa na kojoj piše Alcott 5 eur. I mi bismo isto rekli da nismo znali koliko košta da hoćemo. A ovaj moj čim je došao na kasu kaže "Nama ne treba kesa" i u ruci je nosio. Kaže meni "Idemo na sladoled ako hoćeš, bolje to nego da platimo kesu kao da je od zlata, četvrinu koliko koštaju pantalone".
Kupio sam supruzi mobitel za Božić i usred prebacivanja podataka sa starog ugledao nekoliko sumnjivih fotografija. Tada sam shvatio da me varala. Imamo malo dijete i srce me neizmjerno boli. Ne želim mu uništiti Božić. Supruga je ulazila u kuću iz kupnje i bio sam uvjeren da ću dobiti sat za Božić, pa sam se išao „iskupiti“ s novim iPhoneom. Umjesto toga dobio sam čarape i podlogu za radni stol. Ne treba vam posebno objašnjavati za koga je sat bio. Bol me slama. Toliko sam toga u životu podredio njoj. Ne znam kako ću dalje, ali moram nastaviti. Najviše me plaši pomisao da bi idući Božić mogao provesti sam. Nisam nikome rekao što se dogodilo jer nisam želio nikome uništiti blagdane. Samo sam prijatelju, kod kojeg smo trebali slaviti Novu godinu, rekao razlog zašto nećemo doći i zamolio ga da to zadrži za sebe. S njim imam i tvrtku, pa ću zatražiti mjesec dana odsustva i negdje otputovati kako bi se ona u miru odselila. U kuću ću ugraditi kamere jer ne želim da se vucaraju po mojoj kući!
Zašto ljudi ne vode računa o svom zdravlju i nije ih briga dok ih ne stigne jako teška bolest? Konkretno moj stric... Čovek je pio rakiju nenormalno! Svi mu govorili da prestane, čak je išao i dr, dali mu tablete i naravno, njemu su tablete bile skupe (a nije mu bila skupa rakija za koju je svaki drugi dan davao 5€). Njemu bilo svejedno, sprdao se. Povraćao je često i za to ga nije bilo briga. E, onda je saznao da ima rak... Otad je počeo da kupuje neke skupe proizvode, bilo mu je krivo što se nije čuvao itd. Bili smo mu mi krivi jer se on propijao (inače je uvek bio grozan i bezobrazan čovek). Kasno se setio da brine o svom zdravlju. Ja ne znam što se ljudi sprdaju s tim i smeju se, a onda kad ih zahvati najgore – jauču i krive druge, tad kupuju i ono što nikad pre ne bi kupili jer je skupo samo da bi se izlečili, ali kasno.
Najbolji su mi ljudi koji neće da ti se jave nikako, a onda kad im se ti javiš – oni ti pišu otkud to da me setiš, otkud to da se javiš... Međutim, oni ti se nikad izgleda ne bi javili. Pa kad prestaneš da im pišeš jer su bezobrazni, oni ti se više nikad ne jave (a posle se ti isti žale kako nema dobrih prijatelja...).
Imam česte napade anksioznosti. Preterenu brigu i strah. Osećam da ostajem bez daha, da ću se ugušiti, umreti. Puls mi je normalan, al osećam kao da je ubrzan. Osećam da mi je srce uznemireno, jako kuca. U zadnjih godinu dana zadesilo me mnogo i ružnih i lepih stvari, mislim da je to posledica svega toga. Nemam sa kim da pričam o tome. Ne želim da pričam mami, jer se plašim njene reakcije. Imam neki čudan osećaj, da me neće u potponosti razumeti, da će me osuditi, opet taj strah, opet to, šta bi bilo kad bi bilo. Ne znam kako da se izborim sa anksioznosti.. Brinem da svima sve udovoljim, da nikog ne uvredim, sebe stavljam na zadnje mesto. Plašim se ako ne uradim kako drugi pomisle, požele, kažu, da ću ih izgubiti. Ubija me sve to. Gubim volju za životom. Dolaze mi crne misli na pamet.