Moja drugarica je uvek imala zlatni kavez kod roditelja. Sve ima, sve skupo i novo, ali rigidni dril. Zahtevaju od nje najbolji uspeh u školi, dve sekcije, medalje iz toga, čak savršeni izgled, ona je njima projekat kojim se hvale. Čak joj planiraju za dečka nekog lekara iz njihove privatne klinike. Stalno mi se žali na dril i dramu njih dvoje kad ona nešto ipak izvede po svom. Izem ti i te roditelje makar i bogate pored kojih dete treba da se bori za vazduh!!!!
Oženio se dečko koji mi se dopadao, ne mogu reći da sam bila zaljubljena nit da sam bila zainteresovana pa i da je slobodan ne bih ništa htjela sa njim. Ali iz glave mi ne prolazi kako je sad on, kad se oženio, totalno ispao iz igre, ne znam što mu je to trebalo. Apart from all of that, želim im svu sreću, ali ovo mi se konstantno javlja u glavi. I sama sebi se smijem koliko je banalno i nema smisla. U slučaju da se razvede, ja znam da ga opet neću htjeti jer ni u kom slučaju ne bismo bili kompaktibilni, ali ovo mi je više dosadilo i iscrpljuje me psihički.
Uspeo sam da pobedim svoju devojku u svađi. Osećam se kao mačomen.
Nemoćna sam da spasim majku od svog oca.... Večeras sam se prvi put suprostavila ocu, u toku svađe, odnosno vrijeđanja moje majke, slušala sam, slušala i pukla, samo sam rekla "je l možeš da prestaneš da vrijeđaš moju majku", a onda prekid, pa lavina svakakvih riječi, prvi put sam se uplašila od svog oca, prvi put sam očekivala da me udari, prvi put sam stala između njih ... U momentu sam pomislila da iskreno želim da pozovem policiju. Zamislila sam da majka i ja odemo od kuće i tražimo zabranu prilaska, ali onda sam shvatila da bi tek tada uslijedio pakao, iskreno koliko god sam pokušala da pronađem opravdanje za svoga oca kroz djetinjstvo, više ne mogu pronaći to opravdanje, imam 23 godine i dovoljno sam zrela da shvatim neke stvari. Iskreno strah me je od njega. Ali ne mogu da slušam kako u toku svog alkoholisanog stanja ili bilo kojeg drugog vrijeđa moju majku, svašta joj priča, a ništa od toga nije zaslužila, na sve ovo oprostila mu je prevaru prije par godina, samo zbog nas.
Muško sam i kad počnem da se dopisujem s nekom djevojkom toliko uživam gledajući njene starije objave i storije na fb-u ili instagramu. Imam osjećaj kao da prije bilo kakvog uživog viđenja želim s tom djevojkom da doživim još ljepše momente od onih koje je ona doživjela kad je objavila na nekoj društvenoj mreži.
Ljudi, koliko se često brinemo oko bezveznih problema. Ali zaista, ništa to nije toliko bitno. Ako ti osoba s kojom si u vezi/braku/obitelji/prijateljstvu ne odgovara, makni se, idi dalje. Ako ti posao ne valja, potraži dalje, nauči nešto novo, pokušaj promijeniti situaciju. Na kraju krajeva, ljudi odu na drugi kontinent pa započnu sasvim novi život, upoznaju nove ljude i stvore si novi svijet. Sve je moguće i sve je u glavi. Smatram da je jedina prava tragedija bolest ili bolest člana obitelji. Sve ostalo se može srediti. Dobili smo jedan život, ne znamo ni sami zašto, treba ga iskoristiti na najbolji mogući način. Tek to shvatimo kada dođemo u rizik da ga izgubimo. Život je zaista lijep, kada to osvijestimo, shvatimo da nema mjesta mržnji, inatu, frustraciji, samo ljubav, poštovanje i mir. Treba samo raditi, zalagati se za to da pružiš svijetu nešto korisno, ma što god to bilo i davati ljubav, podizati, a ne spuštati ljude oko sebe. Možemo mi to!
Moja bivša posle samo mesec dana od raskida našla drugog i već izbacuje pesme i citate da ga voli, jel realno to?
Spetljala sam se sa dečkom koji je dugo u vezi sa devojkom. Rekao je da mu je dosadna, ali da je neće ostaviti. Ja sam svesna da moram da to prekinem, ali ne mogu.
Da li biste raskinule sa dečkom koji ne radi već dve godine jer traži posao u struci? On se stvarno trudi, šalje CV, nekad ga zovu na razgovor, nekad ne, ali još uvek ne nalazi posao. Ne mogu da razumem da ne želi da radi bilo koji posao privremeno i usput da traži ono što želi i za šta se školovao. Zaista sam ga podržavala i imala razumevanja u početku, ali sad već počinje da mi smeta. Neprihvatljivo mi je da odrasla osoba 2 godine ne radi ništa i živi na tuđoj grbači. Razgovarala sam sa njim sto puta, i sto puta mu rekla da uzme da radi bilo šta, i svaki put kaže da hoće i kao ne beži on od toga, ali i dalje se ne pokreće i ne raspituje se da li npr. u nekoj fabrici, prodavnici, kafiću treba radnik već i dalje ganja samo da je posao u struci iako mu već 2 godine ne uspeva. Volim ga i lepo mi je s njim, ali se plašim da ću se ohladiti zbog ovoga.
Ukraden mi je mobitel. Nije mi toliko žao jer sam kupio novi iPhone prije krađe. Samo nisam imao vremena da prebacim sve slike koje imam sa bivšom djevojkom. Da stvar bude gora ima puno intimnih slika njenih i mojih. Ako izađu u javnost znam da će joj život uništiti, jer su njeni strogi roditelji. Ne znam šta da uradim peče me savjest što to nisam izbrisao ili prebacio, a ne znam ni kako da joj kažem da joj se javim. Može pomisliti da joj pravim osvetu a stvarno nije tako. Strahujem svaki dan da se neće negdje pojaviti. Žao mi je, muči me i eto...