Počeo sam u kafićima da plaćam karticom, bez izuzetka, jer ne želim da ostavljam bakšiš.
Evo ide već druga godina a ja ne mogu da se odlepim od tog jednog dečka koga uopšte nije briga za mene i s kim nikada nisam ostvarila skoro pa nikakav kontakt sem toga što smo se vidjali u školi jer smo svojevremeno pohadjali istu. Ne znam šta da radim sa sobom, pokušavam da se “dozovem” i utuvim sebi u glavu da nismo jedno za drugo i da nikada nije pokazao da je zainteresovan za mene ali uporno mi je stomak pun leptirića kad god ga sretnem. Kako da se rešim ovog osećaja? Mislila sam da će to samo od sebe da prodje kada se udaljimo ali ništa od toga…
Mrzim što je moj momak opsjednut sa teretanom. Toliko da na putovanju od tjedan dana traži hotel sa teretanom.
Niko ne priča koliko je ženama teško poslije poroda prihvatiti svoje tijelo, koje se totalno promjeni...nijedan dio mene nije kao što je bio, totalno neka nova ja... Budite razumni ljudi prema nama i razgovarajte, jer to nam treba, treba nam zagrljaj, razumijevanje i podrška!
Danas sam doživjela ogromno razočaranje i još uvijek ne mogu u to povjerovat. Dopisujem se s jednim dečkom duže vrijeme, vidjeli smo se 2 puta do sad pošto živimo malo dalje, ali on kaže kako mu nije problem vozit 60 km. Osjeća se kemija između nas, predivan je prema meni, komunikativan, stalno mi govori kolko mu je lijepo kraj mene i kako mu se sviđam u svakom smislu, često mi daje komplimente. Danas mu je trebalo dosta vremena da odgovori na poruku. Frendica otvori Badoo, i ugledamo njegov profil te on lajka frendicu i javi joj se. Znači bila sam u šoku... Zašto je danas toliko teško naći iskrenog muškarca kojem je dovoljna jedna?🥺
Prije braka sam bila tako nekako puna života, vesela, u sitnicama sam vidjela sreću, uvijek sam optimistično razmišljala, bila sam dobro.
Sada sam tako loše, najviše psihički.
Imam neki poremećaj definitivno. Naime, kada jedem keks ili čokoladu moram sve da pojedem, uopšte mi se ne jede, ali ja moram da pojedem sve... Ne znam šta da radim, ugojit ću se ko praseee!
Kolega koji radi sa mnom u timu, često nadrndan. Ima 30 godina, dobro zarađujemo ali šta mu je... jedan dan, ja sa klincem u autu i vidim u sred BGa njega i ženu svađaju se na ulici, pršti. I to baš baš svađaju. Sutradan, nadrndan. Ne znam dal mi ga je žao ili ne, razumem odakle frustracija, žena mu i deluje namćor, al brate niste ni godinu dana u braku, šta će biti kad dođu i deca...
Na plaži u Turskoj sam vidio kako se neka žena crvenom krpom obrisala ispod pazuha, pa poslije tom istom krpom briše malog sina oko usta jer se umazao od sladoleda. Zgadila mi je hranu. Cijeli dan nisam mogao jesti više ništa. Samo pio kolu. Smještaj je bio odličan, cijene pristupačne. Ali stvarno ima svake mrake.
Nakon faksa sam počeo raditi u firmi i učio posao tako što sam gledao kako drugi rade i trudio se da ne pravim njihove greške. Malo kad s desilo da mi neko nešto objašnjava. Pretpostavljam da je jedan od razloga to što je šef u jednom momentu rekao- dobar je on, al j..be ga ime. Nisam bio vjere i nacije kao većina. Nikad nisam dao do znanja da me to boli, i trudio se više nego ovi "odgovarajući". Pa sam postao Ronaldo u svom poslu. Pa sam se počeo pitati za sve. Pa su to čuli ljudi iz druge firme, ponudili bolje uslove i Ronaldo prešao kod njih bez odštete.