Bližim se pedesetoj godini i primećujem kako mi je duša sve staloženija i mirnija, osvrćem se na prošlost i sećam kako sam sve do korone bila nemirnog duha i vesele naravi. Prošla sam mnogo toga, ni sama ne verujem za neke stvari, bila sam i na lošem glasu ali sada mi nije žao ni najmanje. Ako bih morala nešto da menjam u prošlosti, samo bih još dodala, nikako ne bih ništa oduzimala od toga što sam činila. Mislim da sam upravo zbog toga sad u zrelim godinama tako duboko staložena i zadovoljna žena.
Sve što je valjalo, oženilo se. Nema mi nade, ostaću usjeđelica.
Nikad se neću osećati ispunjeno dok se ne udam. Kao da moram to da ispunim. I imam jedno dete bar.
Od kako smo raskinuli nismo razmijenili ni riječ. Prošlo je 2 mjeseca i nedostaje mi puno. Izgleda srećnija bez mene. 😔
Moji baba i deda davno nisu među nama, ali ja stalno mislim na njih. Kad mi je teško zaplačem i zamolim ih da mi pomognu. Kada sam ponekad srećna podelim u mislima to s njima i zapalim im sveću, jer se osećam toliko nesrećno i usamljeno i depresivno kao nikad, jedino kontakt s njima me usrećuje bar ovako. Porodica me je izdala jako!
Da li je moguće da te ista osoba toliko povredi a u isto vreme donese radost neizmernu, da ne znaš da li da se raduješ ili da tuguješ da neizmernu bol ne možeš da isečeš i da joj se odupreš i da neizmernu radost zbog te boli ne možeš da doživis kako treba?