Izgledam debelo kad sam obučen, čak mi je i faca malo okrugla, ljudi me smaraju da moram da smršam itd.... Čim dođe leto i skinem se u kratke rukave ili na plaži mišići dođu do izražaja.
Ne shvatam ljude koji jedu peciva iz pekare. To je hrana za siromahe.
Verila se. Bukvalno je sve gotovo. Otkad sam čuo, slabo jedem, slabo izlazim, generalno ne funkcionišem, ništa nema smisla. Bio sam ubijedjen da će nas život spojiti, da ćemo se samo ohladiti od svađe i onda opet pronaći jedno drugo. Ja sam kriv, ja sam odustao prvi jer sam bio ponosan, nisam mogao da pogazim neke glupe stavove i evo me, patim kao nikad u životu. Kunem se, da nisam bio ponosan, oženio bih je do sad. Ovako, ne znam kako ću živjeti sa činjenicom da više nije moja i da moj dom nikada neće biti naš dom.
Toliko mi je teško u duši, nemam kome da kažem. Prošlo je šest godina, još uvek nisam dobila ni pitanje a ni prsten. Radim kao konj, verna kao pas, sa svim teretom životnim sam ga prihvatila i rešila mu sve proleme, odrekla sam se mnogih stvari, postajem da budem umorna, a vreme mi prolazi. Da li više ima smisla biti dobra, poštena žena u ovom vremenu. Ne možeš se osloniti više na muškarca, ako li je to više uopšte.
Ne znam zasto ljudi lazu koliko dugo su sa nekim u vezi? To je toliko nebitna informacija da nema poente to lagati. Stvarno ne razumem.
Osoba koja je šutnuta i najstrašnije izvređana ne treba ništa da razume.
Devojka me zamolila da joj pored wc šolje ugradim malu policu da ima di odložiti telefon.
Očekivao sam da će raskid sa curom teže da mi padne, ali nije... ne kažem da je nisam voleo, jesam i više nego što je možda trebalo. Ali ipak, svestan sam bio da koliko se trudili, nismo jedno za drugo. Ne ide... možda je zbog toga.