Jako sam besna na svog oca. Ceo život me uči nekakvim patetičnim religijskim vrednostima žrtvovanja i patnje, sve što poželim postane predmet njegovih opsesija. Te zašto ja baš to želim, te šta će mi to, te to treba ovako i onako, te pokušava da manipuliše mnome na osnovu toga što je zaključio o meni na osnovu mojih želja i ciljeva (to vrlo naivno deluje ali to mu ne možeš objasniti). Dovelo je do toga da mi se više bukvalno ne radi ništa, sve prilike koje sam u životu imala sam propustila. Gledam drugaricu kako grabi prilike, kako je alava na sreću, kako nije ni previše izbirljiva ni perfekcionisticna (otac kaže naravno da je zla iako nikog devojka ne ugrožava) i srećna sam zbog nje ali mi je krivo što mene moji nisu učili da budem srećna već mučenica i njihova barbika. Sada i kad vidim sve ovo ne vredi jer sam postala perfekcionista i sve što radim je borba sa vetrenjačama.
Imam jednu drugaricu koja stalno priča kako nivo obrazovanja zapravo nema nikakve veze sa nečijim ''pravim'' obrazovanjem jer danas svako može da završi fakultet. Kad sam joj rekla da baš nešto ne verujem da ona, koja je srednju završila sa dobrim uspehom, ima isti nivo obrazovanja kao i ljudi koji su na državnim fakultetima, a kamoli ovi koji završavaju master ili čak posle postaju doktori nauke, smrtno se uvredila.
I posle 7 meseci ne mogu da verujem da je doktor zakazao porođaj carskim rezom ženi kojoj je termin bio naredne nedelje jer bi on tada bio na odmoru i ne bi mogao ON da je porodi!!! Možda se to inače dešava u Srbiji ali ja sam čula ovaj jedan slučaj i ne verujem!
Mislila sam da je moj bivši samo hladan i da je eto, takav. Nikad zagrljaj, obavimo to u krevetu tada me ljubi i toliko. Nikad držnje za ruku, spontanost ili prisnost dok šetamo, sedimo na keju... Fotografisanje nije želeo, nije imao ni 5 naših slika na kraju. Sve sam mislila imamo puno već i godina (40+) možda ja preterujem. Dok nisam našla fotografije sa bivšom. Na svakoj je drži u zagrljaju i ljubi u čelo ili obraz, gleda zaljubljeno i ima milion njihovih slika. Nije me voleo. Ne lažite sebe da postoje hladne osobe. Hladne jesu, ali za one koje ne vole.
Veoma sam nervozna osoba. Retko se osećam lepo i opušteno. Jedino sa mužem ili kada cirkamo u društvu. U kancelariji ne mogu podneti priče o kuvanju, unucima, politici.. osećam se zarobljeno, vrištim u sebi, urlam a niko me čuje.. samo moj organizam, koji će se raspasti ako nastavim.
Mnogi će me osuditi već znam. U braku smo 17god oboje. Moj brak nije savršen. Znamo se 10god, radimo zajedno. Prijatelji smo. I uvek je tu bilo nešto između nas, to se prosto oseti ta energija. Posle toliko godina ubeđivanja da je sve to u mojoj glavi desio se poljubac. Sutradan smo se seli i popričali, ostajemo samo prijatelji što je i bolje zbog oboje zbog porodica. Znam da me želi, želim i ja njega. Razumni smo ljudi, ali mene duša zabolela. Moram nekako izdržati ali teško je. Volim muža a i prijatelja ne znam da li moguće al tako je.
Govorim da sam *iz Niš* da bi ih uskratio mogućnosti da to kažu (a budimo realni uvek kažu), kao i da im vidim zbunjene face kad shvate da sam okej s tim i da me zabole za padeži.
Zanima me kako je moguće da toliko ljudi na ovom sajtu oseća/prolazi kroz slične ako ne i iste stvari i razmišljanja kao i ja, a ne znamo se?
Ko izmisli ove užasne valute. Da se bar neko sjetio, da napravi jednu novčanu valutu, koja bi se u cijelom svijetu koristila, bi bilo super. Ovako, kad kreneš na neko putovanje, promjeni pare, bakći se sa računanjem i pretvaranjem (tj. upoređivanje cijena kod nas i negdje drugdje ako nešto kupuješ), te plaćaj proviziju u banci, komplikovano zaista.