Želim da devojka bude potpuno iskrena i otvorena sa mnom, ali momentalno bih je ostavio kada bi mi priznala da je ikada u životu bila u "kombinaciji".
Zbog drugih stvari ne ostavlja devojka ne zbog toga.
Dugo sam glumio poštenje jer je donosilo korist. Govorio sam prave reči, stajao na „pravoj strani“ i gledao kako mi ljudi veruju. Nisam lagao samo sam prećutkivao ono što mi nije odgovaralo.
Manipulisao sam drugima jer sam shvatio da većina želi da bude vođena, ne da razmišlja. I dok su me nazivali iskrenim, ja sam gradio prednost. Najgore je što sam u tome bio svestan i miran.
Krivicu sam izgubio onog trenutka kada sam shvatio da bih sve ponovio. Ovo nije kajanje. Ovo je priznanje da je iskrenost često samo još jedan alat moći.
Toliko mi je sebe žao. Zadnje 3 godine mi je socijalni život ravan nuli. Imala sam vezu koja se završila pre 3 godine i od tada ja sam mrtvo puvalo. Kao da je sve stalo posle toga i nikada se više ništa nije vratilo u normalu. Mislila sam da je to samo period u početku jer sam prestajala da radim stvari koje sam radila bukvalno sam se zabila u sobu i nigde ne idem i prijatelji uglavnom dolaze samo kod mene. Ugojila sam se ne puno ali neprimetno naravno jer ne mrdam dupetom nigde jednostavno ne mogu. Ušla sam u tu zonu konfora i ni makac čak mi je i teško do prodavnice da odem. Drugi mi donesu sve što mi treba čak i hranu i vodu kao da sam retardirana. Kupujem stvari u nadi da ću jednog dana biti kao pre. Skupljam kao krtica i cipele i haljine i nakit i šminku i sve tako stoji samo. Do duše ja bi i izlazila kada bih imala sa kim a to su obično osobe muškog pola koje bi me samo davile i muvale i to pada u vodu. Žao mi je sebe!
Sa dečkom sam skoro godinu dana u vezi i ne volim ga više kako da mu kažem ne postoji neko treći jednostavno ne osjećam više zaljubljenost kao na početku a možda je to samo faza i možda će me proći ne znam.
Mnogo se kompleksiram jer mi Bog nije dao zgodnu konstituciju. Imam kilograme viška, radim na tome, nadam se da ću ovaj put uspeti u potpunosti da ih skinem.. Ali to opet ne menja činjenicu da nemam neku zadnjicu i bokove, pa i da smršam plašim se kako bih izgledala, jer mi je malo gornji deo krupniji od gornjeg. A za mene su bokovi, noge, zadnjica oličenje ženstvenosti i budimo realni uvek će biti zgodnija devojka koja ima sve to, nego neka sa većim grudima a dole sitna... Znam da se trebamo voleti takvi kakvi jesmo ali mi u moru nerealnih kriterijuma ne uspeva. A i muškarci prvo zadnjicu gledaju, pa sve ostalo.
U vezi sam skoro 10 mjeseci, da li da raskinem ili ne... Kada izađem sa njim stvarno se lijepo osjećam i divan je prema meni, ali ima i tih dana da razmišljam samo o raskidu. Pričala sam sa njim i stvarno se tužno osjećao. Ne mogu reći da sam izgubila osjećanja jer ga idalje volim, ali nekad stvarno ne mogu jednostavno. Nedostaje mi nekad da budem sama i slobodna. I kad bih raskinula znam da bih se loše osjećala zbog njega jer znam koliko mu značim. Ne znam šta da radim...
Gledam slike na fb iz neko beogradskog noćnog kluba i pitam se šta se desilo sa ljepotom beograđanki? Bukvalno ni za jednu curu ne možeš pomisliti "jao, kakva ljepota" već sve prosjek ili ispod prosjeka. Ali zato kad prikazuju ulice BG, tad vidim dosta lijepih cura.
Rijetko tko je ogorčen kao moja svekrva koja sjedi, besposlena preko 20 godina, sa preko 100 kila i kuka kako je težak život.
Moj prijatelj iz djetinjstva i ja smo se najviše družili tokom cjelog školovanja. Pred kraj srednje smo se malo razišli. Moj drugi prijatelj je postao automehaničar i pomagao sam mu fizički jer je tek počeo a fakultet sam napustio nakon jedne godine. Imao sam vremena i bilo mi je zanimljivo da budem oko njega. Za to vrijeme moj prijatelj je našao ženu i bila je svadba 2022 godine. Ja to nisam znao a dosta je osoba bilo tu. Kasnije sam saznao da me nije zvao zato što je mislio da sam neozbiljan i da ću se napredvidivo ponašati i da je bolje da mi niko ne kaže. Žao mi je prijatelju nisam znao da me tako gledaš. :( Sad ne znam kako da se ponašam kad ga sretnem ali nećemo se dugo sresti jer ću najvjerovatnije i ja biti automehaničar jer nemam fakultet.
Ne znam kako da obuzdam majku koja uzima kredite i gomila i kupuje nepotrebne stvari koje cesto i ne upotrebi nikad, napada me i odbija da prizna da ima problem, ima maniju da mora do dinara potrošiti svaku platu na bilooo šta, a dugovi se samo gomilaju. Ludim i plašim se kad svi ti dugovi budu prešli na mene, kad nje ne bude, iako ne živimo zajedno. Očajna sam više i ne vidim rešenje!