Zbog potrage za poslom i željom za promenom preselila sam se u susedni grad i tu živim 3 godine. U rodnom mestu sam uvek bila neprihvaćena, što me bolelo, nit drugarice, nit dečka, samo knjiga, kuća, samoća. Bio je jedan momak u kog sam bila zaljubljena, ali on se uvek povlačio, te kao hoće sa mnom, ali mu društvo ne da. Ja jesam bila lepa, i sada sam, ali ne kao te ribe koje momci vole. Kao da ga je bilo sramota da bude sa mnom ili je hteo da mi se podsmeva. Meni je u novom gradu dobro, imam krug poznanika, ali ni sa kim bliska. Igrom slučaja, ispostavi se da je taj momak, sada već oženjen, prijatelj mom šefu i svaka poslovna žurka ili događaj ne može bez njega. On je jednom pripit meni rekao da mu se sviđam i oduvek sam mu se sviđala, al eto, "sudbina nas rastavila". Trezan se pravi distanciran. Najgore što još nisam ravnodušna, a tera me sada i inat da ga dovedem ili u položaj čoveka koji vara ženu ili da ga navučem na tanak led i odbijem za osvetu, jer i ja imam dostojanstvo.
Udala sam se za maminog sina i to od 40 godina. Bila sam sa svakakvim momcima ranije, al nisam verovala da je mamin sin najgori tip!
Mislim da sam jedina osoba na Balkanu (sad će da skoče na mene zbog ovoga) koja ne osuđuje, ne bavi se tuđim životima, ne komentariše tuđe postupke, ne mrzi, ne ponižava itd. Dosad nisam upoznala osobu koja ne radi bar jedno od ovoga.
Imam 27 godina i blistav život, život bez problema, porodica funkcionalna i uspešna, sa materijalne strane imam sve, pare, stanove, aute sve... Pre 2 godine na poslu sam upoznao devojku koja ima dete i proživela je psiho-fizičko nasilje. Kada smo se upoznali bila je kao uvela ruža, skontali smo se na prvu postali drugari, mnogo sam joj pomogao u životu za kratak period, gledao sam je kao prijatelja. Kolegini s posla je priznala da je pored mene procvetala i da sam joj veliki oslonac. S vremenom moja empatija prema njoj je prerasla u veliku ljubav i volim je beskrajno, priznao sam joj svoje emocije ali nažalost ona me je odbila... Ostali smo i dalje dobri i stalno izlazimo i viđamo se ali ja pored nje umirem.... Hoću iz svega ovog da se izvučem ali nemam snage. Najviše se plašim da će se sve ovo tragično završiti...
Da li i vas nervira kad netko kad spominje dečka, prijateljicu ispred koristi moj ovaj, moja ova.. Bre znam o kome pričaš, ali čemu ta naglašavanja svaki put ispred istih par osoba, a nisi im roditelj?!
Ponekad mi bude naporan dečko. Volim ga, drag mi je i lepo mi je s njim, ali ne razume da nekad nisam raspoložena ili sam umorna. Jednom prilikom me je pred spavanje krenuo ubeđivati da imamo odnose, ja sam ga molila da odložimo jer sam preumorna, a on je i dalje pokušavao da me ubedi. Samo sam ustala iz kreveta i otišla da spavam u dnevnu. Kasnije mi je bilo krivo, ali stvarno me nekad nervira sa tim ubeđivanjem i nemarom za moja osećanja.
Imam platu malo iznad 1000e, ali ja to potrošim za jedan dan. Bukvalno za jedan dan. Ne na sebe, sebi ništa ne kupim. Napunim rezervoar, platim zubara, uplaćujem letovanje mesečno, uvek neki neplanirani troškovi. Plus račun za telefon. Kućne troškove plaća porodica, ali opet... Stalno neki rođendan, praznici, svaki mesec nešto novo. Što više imam, više mi novca treba.
Ostala sam bez posla zbog njega, emotivno me osakatio, manipulisao, vređao, ponižavao, raskinuo preko poruke na najgori mogući način. Kad sam mu u poruci napisala sve najgnusnije stvari koje mi je radio, kako me je ponižavao seksualno i vređao on mi je kratko odgovorio da ne pravim od sebe žrtvu nije on ništa pogrešno uradio i da mu ne nabijam krivicu i blokirao. Količinu besa i tuge koju sam nakupila u sebi, mesecima ne prolazi, pritom mi je to prvi dečko. A bio je tako divan i pažljiv na početku, mislila sam da sam našla normalnog. Govorio mi je kako sam pametna, obrazovana, vredna, dobra, imam ambicije, ciljeve i da se to retko nalazi danas i na kraju me je uništio.
Nešto najgore je kad ti poklone onaj kozmetički set sa mirisom voćkica.
Ne razumem osobe koje moraju mene da ponize da bi sebe uzdigli iako su u boljoj poziciji nego ja. Zaista ne kapiram takav mozak. Evo i ja nikad neću moći da priuštim sebi torbu od par hiljada € ili da odem na Tajland, ali uživam gledati vlogove ljudi koji su tamo otišli. Nikad nisam bila u fazonu kao većina našeg naroda da kažem šta ćeš tamo, bacaš pare, ko zna ko te finansira, bez veze i sl. Ja se uvek obradujem i oduševim. Eto i sama imam komplekse i nezadovoljna sam, ali ne znam kako će meni pomoći to što ću ja da ponizim nekog.