Sećam se da sam i kao dete bila jako skromna, a do danas se ništa nije promenilo. Budući da sam umela da štedim novac koji sam zarađivala kao student, od roditelja nisam tražila nikada ništa, uvek sam se oslanjala samo na sebe i svoje umeće da sebi priuštim ono što mi je potrebno. Svog sadašnjeg dečka sam upoznala slučajno na jednom rođendanu i tada smo se smuvali, a zaljubljena sam i danas. Meni bliske osobe smatraju i govore kako sam sa njim zbog novca (zarađuje mnogo više od proseka). Ponašaju se kao da me nisu ni u prolazu nikada sreli, a trebalo bi najbolje da me poznaju. Nije mi jasno šta im je u glavama i odakle odjednom takvo mišljenje.
Kad bi Albert Ajnštajn onako rasčupan i neuredan došao u BiH, ljudi bi ga tretirali kao smeće jer ovdje je nivo poštovanja koji dobiješ od konobara/nepoznanika direktno proporcionalan nivou fizičke sređenosti. Mrzim to plitko razmišljanje i takav narod. Svaki čovjek je vrijedan poštovanja, a iza "nesređene" osobe se često krije mnogo vrlina.
Imao sam oca koji je radio na ozbiljnoj poziciji za ozbiljnu platu. Aj uredu što smo s tim čovjekom živili ko bjednici najveći, i što nas je ostavio bez igdje ičeg. Nego taj čovjek nikad nije sjeo sa samnom i popričao ko otac sa sinom, nikad me ničemu nije naučio, posavjetovao. Njegov je život dok je bio živ, dođe s posla u 5 sati, i sjedi i bulji u tv do 11, kako je imao slobodan vikend, vikend samo prleži i presjedi. I tako 20 godina dok nije umro. Nikad nije imao ambiciju da nešto uradi, stvori, znači potpuni hajvan. I evo na kraju posle svega ispada da smo ga mi njegova porodica uništili i sahranili, a on ispade svetac. Znači lik nam je je*o majku, još nas na kraju napravio luđacima.
Drage djevojke! Kada pitate momka smeta li mu da vaša drugarica izađe s vama, malo koji će reći da ne smeta. Ne zato što mu ne smeta nego što neće vas da povrijedi.
Zovem članove familije na telefon ako su u drugoj prostoriji da bi im nešto rekla iako živimo u malom stanu.
Ja sam ona osoba koja se razboli i prehladi najstrašnije u sred ljeta, ali zato preko ostatka godine sam zdrava kao dren.
Kako priznati prijateljici da je ona sebično đubre? Družimo se godinama i dijelimo isto društvo.
Ne mogu da promijenim broj mobitela jer još uvijek mislim da će mi se on javiti...
Toliko mi raspoloženje zavisi od nadređenih da sama sebe nerviram.
Zaposlena sam u marketing sektoru jedne firme i posao mi je da ubjeđujem ljude da kupuju neke proizvode, najtužnije mi bude što ponekad pišem reklame koje su namjenjene djeci (uzrasta 12-13 godina) za neke proizvode koje svojoj vlastitoj ne dam ni da gledaju. Kakvim smećem trujemo djecu prosto me grize savjest.