Sestrična koja je uvijek govorila da smo najbolje prijateljice, nikad nije zadržala tajne koje sam joj povjerila, uvijek je širila okolo, i tvrdila da nije. Prigovarala je, nakon što sam joj svega 2 puta dotrčala kada sam imala neki problem kući, da ju samo iskorištavam, a ona je ta koja je o svojima prigovarala stalno. Posvađala me sa familijom jer sam ju ja pokušala upozoriti na nešto što sam čula, za njeno dobro, a ona me odmah izdala svima, dok ja nisam nikada smila ništa nikome reći kad bih ona meni nešto povjerila, kako ona ne bi ispala loša. Sada živi u inozemstvu i odjednom je dobra sa svima njima, dok mene nitko ne može podnjeti jer sam "cinkaroš". Da napomenem, prije nikog od njih nije mogla smisliti i za svakog je imala ružnu riječ. Žao mi je što sam tolike godine bila zamazanih očiju i govorila za nju da mi je prijateljica, a nikad to ustvari nije bila. Valjda to shvatiš tek kada se na duže vrijeme raziđete.
Najmlađa sam u porodici, kako sam odrastala, kada su neke proslave rođendana i sl, najbliži rođaci su "zaboravljali" da me pozovu, samo mene, dok su ostali iz porodice bili uvek obavešteni na vreme. Otkako sam se udala, imam decu, više me "ne zaboravljaju", skoro da me i ne zovu. Da napomenem da su oni pozvani bili više puta kod mene, kako na proslave, tako i tokom svakodnevice neke. Mnogo sam se udaljila od svih, gledam samo muža i decu, ostalima po zasluzi. Imam osećaj da me tek sada ne podnose. Osećam se u mnogim situacijama usamljeno, izolovano od strane familije. Mnogo mi je zbog toga krivo ali se trudim da to ne pokazujem. Pokušala sam ranije da kroz priču provučem te boljke ali ništa.
U poslednjih mesec dana osećam se bezvoljno i očajno. Ali stalno se pred drugima smejem.
Radim u jednoj kompaniji u Njemačkoj. Jedini sam stranac u odjelu gdje smo svi na većim pozicijama. Firma nije u stečaju niti to da manjka posla. Svaki dan kada dođem u firmu čujem, "sporo", "mora brže", "kako si ovo zaboravio", "ovo moraš ti raditi"..... Iskreno da vam kažem, niti jedan mjesec ne znam da li ću dočekati novi na istom radnom mjestu. Otpuštaju kao u americi. Dadnu ti kao neku otpremninu i ideš isti dan kući sa svojim stvarima. Istina jeste da imam novca, ali isto tako da imam jako puno stresa i da ne znam šta me čeka novi dan. To je isto Njemačka.
Nedavno sam okončao jednu vezu koja je od samog početka bila jako toksična i nije imala nikakvog smisla tako da sam blokirao tu negativnu osobu i nastavio sa svojim životom ko da se ništa nije desilo. Jednostavno ne vrijedi svoje vrijeme ni svoj život bacat u nešto što nema svrhe ni budućnosti.
Kako žene uspijevaju da se ne oznoje dok su u teretani dok ja izgledam kao da sam izašla ispod tuša?
Ne razumem zašto me ljudi gledaju kao čudaka samo zato što ne želim da otvaram profile na DM, niti da provodim vreme na TikToku i sličnim glupostima. Imam osećaj da me sažaljevaju i misle da sam nesrećna, a onda kad odemo na kafu shvatim koliko su zapravo oni nezadovoljni, frustrirani i prazni, uprkos svemu što prikazuju. Imam dete i svesno ne želim da delim njegove slike. Ljudi se često uvrede kad odbijem da pošaljem fotografiju, ali moje dete nije sadržaj za tuđe oči. Čak sam i svojim najbližima i muževim jasno zabranila da njegove slike dele na internetu.
Imala sam težak period. Živela sam jedan period sama, pa sa verenikom. Ostala trudna, ostala bez posla, verenik me je varao i oženio se još dok sam bila trudna. Vratim se kod mame. Velika mi je podrška, ali je toliko naporno. Svakodnevne rasprave, ne izlazim iz kuće, jer je to odmah prebacivanje. Odem sa drugom na ručak, haos što sam otišla. Nemam život više uopšte. Jedva čekam da stanem na noge i da se odselimo. Volim svoju majku, ali preteruje sa kontrolom mog života. Radila je to i pre, zato sam tražila u pogrešnoj osobi izlaz.
Kako vi ljudi odeću naručujete sa interneta stalno? Ja naručila tek nekoliko stvari i pazim na veličine i sve ali opet su mi ili premale ili prevelike i ne mogu nikako sebi da pogodim koja mi veličina odgovara. Probala i ne vredi, bolje da ne naručijem više sa interneta.