Nikad gori praznici, nikad teža i gora godina za moju porodicu i mene. Izgubila sam mlađu sestru i sve ono čemu sam se nekad radovala i s nestrpljenjem očekivala, pada u vodu. Bol do ludila...
Preživeo sam tri embolije pluca. Ja sam fenomen, a sve tri su bile gadne da gore ne može biti.
Volim da dosađujem mužu pitanjima poput: "Da li bi me voleo da mi lice izgori?" ili "Da li bi ostao sa mnom da mi amputiraju noge?"
Da li vam se desilo da sanjate osobu koju nikad u životu niste vidjeli i poslije tog sna vam ta osoba mnogo nedostaje? Kakav čudan osjećaj!
Ja (32) koji godinama ne koristim društvene mreže pokušavam natjerati svog oca (64) da prizna da je ovisan o Facebooku.
Ne uklapam se u šablon današnjih momaka koji su na ceni. Moji drugari i ja se međusobno uvažavamo i ne spuštamo jedni druge. Čitam knjige vezane za praktične životne stvari, kao i iz struke. Ne idem u klubove i na žurke. Idemo na hiking, u kulturne institucije, na road tripove, na plivanje i različite sportove. Vežbam u teretani i ne koristim suplemente. Ne nosim trenerke, ni armax patike po gradu već samo kad vežbam. Nije mi cilj da impresioniram druge. Ne bahatim se. Konobara ne oslovljavam sa: "Ej, alo, lepi, care, mali". Uopšte me ne impresioniraju sportska auta. Vozim Nissan SUV. Imam hobije - trenutno embedded sistemi i programiranje hardwarea, kao i ikonopis. Ne kažem da sam posebna pahuljica već da sam dosadan većini, pogotovo ženama. I znate šta? Meni je lepo.
Udala sam se pre par meseci i trudna sam. On je dobar prema meni, volimo se, živimo sami, niko nam se ne meša ni u šta, imamo i više nego dovoljno, ali sam ja nesrećna. Nedostaje mi moj život od pre, kad sam bila slobodna da živim opušteno, ne zbog momaka, već jednostavno sloboda da znam da sam samo JA.. Sve što dolazi me sada plaši, ne znam kako ću i da li je ovo normalno. Neko bi mogao da kaže i da sam nezahvalna, jer je sve naizgled u redu i da imam sve, ali ja se osećam pomalo zarobljeno iako nisam, ne umem ni da objasnim…….
Novu godinu sam provela sa prijateljicom jer su nas naši dečki odlučili ostaviti u stanu da se "družimo", a oni su otišli u provod. Mislim da je vrijeme za prekid...
Jedna od najgorih uspomena iz detinjstva mi je to što me majka terala da učim svaki Božić, jer kao što radiš taj dan radićeš cele godine. I svaki Božić sam znala da ću morati da učim bar 3 sata. Umesto da se družim sa svojom porodicom, ja sam sedela u sobi i učila za Božić.
Odavno se ne zamaram novogodišnjim odlukama, ali sam 1. januara sebi obećala da više nikad neću raditi ništa nauštrb sebe, kako bih bilo kom muškarcu obezbedila zadovoljstvo. Nije poenta da meni bude neprijatno ili loše, kako bi njemu bilo prijatno. I kraj priče. Ovo pišem ovde kao anonimni a opet javni podsetnik sebi i devojkama koje su kao ja. Kojima nekada bude neprijatno da uspostave zdrave granice.