Zbog svojih ličnih problema se nisam mogao posvetiti divnoj devojci. Jako mi je žao. Pokazao sam se u jako lošem svetlu, a inače nisam takva osoba. Nekako kao da to nisam bio ja u tim trenutcima. Sad je kasno ali mi je krivo. Jako je glupo ispalo.
U crkvi zapalim svecu i za mog bivšeg, radi zahvalnosti jer me je naučio i pored jako teškog raskida kako treba da izgleda jedna zdrava i lepa veza.
Saznala sam da je u prošlosti zaposlio 3 svoja drugara i isplaćivao im dosta visoke plaće od kojih su mu oni većinu vraćali nazad u kešu a sve kako bi mogli dobiti veće kredite za stan. To je trajalo 2 godine i nakon kupovine stana svaki od njih je našao drugi posao te su ostali drugari. Ne znam šta da mislim.
Podržavam samo equal u vezi! Kako možeš da se žališ da je bio grub prema tebi ako si fuxa, varaš ga, psuješ, vređaš i pred porodicom ponižavaš...? Da te gleda kao princezu?! Da sam muško i u vezi s takvom, ja bih isto bila gruba! Mislite da baš svaka žena, čak i ona najbezobraznija zaslužuje kulturu i nežnost?! Mojoj sestri od devete tetke (šira rodbina) koju JA teško gledam i trpim koje je g** muž je demolirao stan, polupao sve, sve uništio, samo tek da nju ne udari i ostavio je da plače nakon što je otkrio da beba od 6 meseci nije njihova i da je htela da mu podvali! A ovako je divan i pitom dečko, niko za njega nema lošu reč i sad ima skladnu vezu sa dobrom curom. Razumete, ne krivite uvek mušku stranu!
Patim mnogo za njim. Raskinuli smo u februaru, a ja svaki dan mislim o njemu. Ima 31 godinu, objavljuje story svaki dan, stavio me u bliske. Juče namerno nisam htela da otvorim, i on me blokirao… Kakvog nezrelog, glupog muškarca volim...
Na poslu mi najteže pada što moram da se pravim da radim. Završim sve za 3-4 sata i onda do kraja radnog vremena glumim da radim. Da me bar oće pustiti kući kad završim...
Nekad čovek ćuti toliko dugo da zaboravi kako zvuči njegov glas.
Zaboravi šta zaslužuje, zaboravi da ima pravo da bude cenjen, primećen, poštovan.
I tek kad sve iscuri iz duše — umor, razočaranje, tiha pitanja koja nikad nisu dobila odgovor — shvatiš da si predugo ostajao tamo gde nisi bio viđen.
Ne zato što si slab, nego zato što si se nadao da će se nešto promeniti.
Da će te neko jednom pogledati onako ljudski, sa razumevanjem, sa zahvalnošću.
Da neće biti potrebno da moliš za poštovanje koje si svakog dana davao drugima.
I onda, jednog dana, probudiš se i osetiš da više ne možeš.
Ne možeš da se vraćaš u isti krug, iste zidove, isti osećaj da si prisutan samo kada treba da izdržiš još malo.
Shvatiš da si se skupljao, smanjivao, lomio sebe da bi ostao negde gde si odavno prerastao.
I baš tada ti postane jasno:
Odlazak nije slabost.
Odlazak je najtiše “dosta” koje čovek može sebi da pokloni.
Odlaziš bez buke, bez svađe, bez ružnih reči — ali sa srcem koje je naučilo najtežu lekciju.
Volela bi da odem u tropske krajeve samo zbog tropskog voća.