Svaki prijateljski odnos se svodi na to da ja popuštam, pravim kompromise, ništa mi nije teško, uvek ću odgovoriti na poruku, dostupna za pomoć, za savet, dogovor uvek ispoštujem, ne ispaljujem... I uvek, ali uvek na kraju shvatim da ja dajem sve na dlanu, a za uzvat dobijam mrvice. Shvatim da me uzimaju zdravo za gotovo, da me ne poštuju, da ja nisam važna, nisu važna moja osećanja, potrebe i želje. Nije da sam beskičmenjak i da nemam stav, i kad mi se nešto ne sviđa i ne slažem se, reći ću. Želim da se družimo bez tenzija, bez rasprava, ali isto tako želim da me neko uvažava i da budem prihvaćena. A čim se usprotivim ja ne valjam, ja sam problem. Zašto me ljudi tako tretiraju nije mi jasno. Izgleda kao da trče za onim sebičnim, nedostupnim ljudima, a ovi što su tu su im dosadni...
Rano sam morao da odrastem zbog posla i obaveza, sad sa 30 godina se ponašam kao da imam 16/17 godina.
Nabacuje mi se žena od 48 godina ide kod mene u teretanu ne mogu da grešim lepa je, kaže da joj muž radi u Nemačkoj i da joj je dosadno, ja imam 24 godine.
Rekla sam 'nikad više' a na kraju opet izašla u 3 ujutro kad me pozvao da se vidimo. Jedan je život.
Ja i dalje sebi ne mogu da priznam da je svekar taj koji mi je najviše stresa naneo u postporođajnom periodu...i svekrva je imala momente, ali ovo...nekako se tome nisam nadala.
Kada smo brat i ja bili mali, nismo nikako mogli da se ugojimo, mršavi kao grančice. Mama nas terala da jedemo rečima: Šta će reći komšije, da nemate šta da jedete. Tek danas i komšije vide da imamo šta jesti...
U potrazi sam za poslom. Kolega mi je poslao link od neke firme da se prijavim, imaju dobre uslove. Prosla sam prvi krug razgovora i sve je bilo super, javila sam mu, da bi mi se nakon 3 dana javio drugi kolega da me pita za tu firmu, koji se inače javlja samo kada mu nešto treba. Kao taj kolega je njemu još pre spominjao tu firmu, a inače znam da taj kolega njemu ne bi preporučio svoju firmu jer bi morao da radi njegov deo posla. Ne znam šta da mislim, zbog čega mu je rekao za tu istu firmu sada kada zna da sam ja na korak da se zaposlim tamo.
Bude mi jako žao kada vidim da je neka osoba totalno prazna. Ali svakako ne mogu joj ja tu ništa.
Radujem se praznicima, ali su mi u isto vreme najgori deo godine. Depresivan sam i povučen po prirodi, ali u vreme praznika hoću da puknem. Proganja me neki osećaj prolaznosti svega, kao da sledećeg Božića neće biti, tj. neću ga dočekati. I nije samo to, ogromna tuga i strah jačaju svakim danom. Pakao od źivota.