Čula sam da me moja venčana kuma, najverovatnije neće izabrati za svoju kumu. Razlog je to što smo već kume 😂 znam da ona ima pravo na to, neću nikome da upropastavam njihov specijalni dan, znam da to što je neko meni najbolji prijatelj, ne mora da znači, da sam i ja njemu, ali sam se baš razočarala. Osećam se ispaljeno. Generalno ljude, koji me ispale brišem iz svog života, ali ono s njom sam prijatelj već 17 godina. Ne znam šta da radim. Da li imam pravo, da se ljutim i da li je prekid priljateljstva ovde opravdan?
Našla sam svoje komentare ovde iz 2017. godine i umirem od sramote, kakav debil od deteta....
Često se dijaspora ismijava što prilikom dolaska na godišnji koriste priliku da “porade na sebi”. Meni je draže podržati domaće stanovništvo i uz to uštediti, nego bacati pare u Njemačkoj: Frizer - šišanje i farbanje 130€, a u Bosni 40€, zubi - zamjena plombe i profesionalno čišćenje 180€- Bosna 70€, nokti 60€ - Bosna 25€.
Šta kažu ljudi, kada pustiš doći će. Evo ja tako godinama funkcionišem i nemam devojku.
Završila sam fakultet prije 6 godina. Ovdje to zanimanje nije toliko traženo, teško je doći do posla u državnoj ustanovi, djece je sve manje. Svi koji nisu završili fakultet iščuđavaju se zašto ja radim u prodavnici, pekari sve poslove koji su slabo plaćeni a ne znaju kako je teško se zaposliti u struci, iako imaš diplomu državnog fakulteta. Samo me povrede tim.
Glumica sam. Tu i tamo me viđate na malim ekranima, nema me po medijima, portalima, žutoj štampi, ne posedujem čak ni društvene mreže. E, pa, verovali ili ne, to potonje me nedavno koštalo uloge. Odradim audiciju, sve super i na kraju me pitaju da li imam instagram. Kažem nemam, a oni meni: kako onda misliš reklamirati seriju kada izađe? Ja u čudu, mislim šala, a oni mrtvi ozbiljni. Kažem, meni je posao da glumim, a marketing prepuštam stručnijima. Naravno, od uloge ništa. Ja još u šoku.
Moj muž kad je kod svoje mame obavezno pazi da ne uđe prljavih patika, da joj smokri tepih,sklanja kad jede i opere. A mene ne poštuje i sve ostavlja iza sebe.
Moja žena obožava da ide kod lekara, i ide za najmanju sitnicu, kad lekaru objašnjava šta joj je sva je ushićena i srećna. Posle kući stalno spominje svima kako treba da pije lekove. Stalno neko prenemaganje. A realno nije joj ništa.
Ne umem da raskinem. Prosto ne umem, prevelika sam kukavica. Radije bih da prođu meseci i godine pa da se momak ohladi ili da me prevari nego da ja tek tako raskinem kad osetim da mi veza ne prija. I ovako se osećam svaki put. Uvek stavljam tuđa osećanja pre svojih, uvek se plašim da ne povredim drugu stranu.
Srce me boli zbog prijateljstva koje je, nakon toliko godina, naprasno nestalo. Iz dana u dan smo se čuli i dopisivali, dijelili izlaske i nezaboravne trenutke. Nije bilo svađa, niti nesuglasica. A onda, odjednom, tišina. Da sam ti želio zlo, da sam te ogovarao ili klevetao iza leđa, razumio bih. Ali ja sam te štitio kao rođenog brata. Pokušao sam te kontaktirati, misleći da si možda pod stresom ili u nekoj nevolji. Poslao sam ti poruku, 'u šali' sam se sam nazvao šupkom i idiotom. Odgovorio si 'da', a ja sam tada mislio da je i s tvoje strane šala. Godina kasnije, uvjeren sam da nije. Jedino što mogu pretpostaviti jest da su ti drugi lagali o meni, i to debelo. Ipak, čini mi se da ja ispaštam zbog tvoje tvrdoglavosti. Umjesto da pitaš, da saznaš istinu.