Volim jednog Borisa. Izdaleka. Volim samoživog, nefleksibilnog, rigidnog i neurotičnog skota. Koji je btw realno gledajući sušta suprotnost od onoga što meni treba, ali ja njega volim i želim mu svu sreću ovog sveta! Iako je skot.
Dečko s kojim sam se dopisivala mi je rekao da sam dosadna.
U okolini imam nekoliko poznanika koji su naterali roditelje da im uzmu najnoviji ajfon (uglavnom sklapaju kraj sa krajem, u svakom smislu i mislim da nema potrebe da to pojašnjavam), dok sa druge strane ima dece kojoj roditelji dosta dobro zarađuju i koriste i dalje modele od pre nekoliko godina (kao i ja). Iz ugla detata od 17 godina bi me bilo sramota da mojima tražim novac za telefon samo zato što je najnoviji i što hoću da se pokažem ako moj sadašnji i dalje radi najnormalnije. Nije mi jasno kako njima nije neprijatno da na već lošu situaciju uvlače roditelje u još veći trošak da plaćaju narednih godina običan telefon na rate i odvajaju dadatno novac za to. Ne krivim tu roditelje, jasno mi je da žele da im učine ali njih definitivno “osuđujem” zbog toga. To su ljudi koji će kasnije izrasti u teške kompleksaše i sve će raditi samo da se drugima dokazuju a što se kaže neće imati pas za šta da ih ujede.
Imamo dvoje dece, klasične trzavice ko u svakom braku ali generalno dobar život. Mislila sam da se volimo i da je to to ali on je stalno na telefonu gleda por*iće i dopisuje se sa drugim ženama...kune se da me nije prevario i da eto samo tako se dopisuje da to nikad ne bi uradio..ali to ne prestaje, samo se veštije krije...kako preseći sve i nastaviti bez njega... Deca su mala i obožavaju ga i on njih a ja se osećam tako izdano....
Previše me počelo opterećivati što ljudi misle o meni do te mjere da kada kupujem stvari razmišljam što će drugi reći i hoću li se uklopiti u masu, mrzim to.
Ljudi kakav je ovo paradoks. Učili me da ne smijem nekoga uvrijediti, da se ponašam prema svojim prijateljima na dobar način. Da ne smijem prijetiti nikome i rugati se ni u šali, da to ne valja, ne smiješ to raditi.... Poslušao sam ali na kraju sam sve suprotno zauzvrat ja dobio od drugih 😡😶
Jučer sam išla do bolnice po neke nalaze okrenula sam se i slučajno vidjela staru prijateljicu s kojom se više ne družim da sjedi vani u mantilu. Čula sam da je trudna i da treba roditi. Otišla sam. Hodala sam cijelom bolnicom i stalno razmišljala odi javi joj se pitaj ju kak je. Vratila sam se i nje više nije bilo. Danas je stigla vijest da je rodila Bogu hvala.
Čudno je da smo provele cijeli pubertet zajedno družile se.
A sada smo dva neznanca kao da se nikada nismo znale.
Ko god da mi kaže da je lakše raditi sa decom od I do IV razreda osnovne nije u pravu. I sama sam bila ubeđena u to dok nisam počela da radim sa tim uzrastom. Imaju i oni svoje dane kad su nemogući i kad nam se "penju" po glavi.
Imam 32 godine, moj muž 30.
U braku smo 3 godine i ne mogu da zatrudnim, počnem da obilazim doktore, nalaze, uspostavi se da imam Pcos i štitnu koja radi presporo, moj muž umanjen broj spermatozoida, radi tog problema nikad nećemo moći začeti prirodno nego umjetno.
Naravno oboje očajni počeli smo da skupljamo novce, porodica koja jedina i zna problem voljna je pomoći, ali kako sam saznala za taj problem nekako se taj dio za biološkim djetetom počeo gasiti i imam veliku želju da usvojim bebu i da joj pružim ljubav i pažnju.
Muž ni da čuje za to i njegova porodica ga savjetuje bolje sami nego tuđe odgajati i bojim se da će nas različite želje rastaviti.
Kad sam imala tu jaku želju gledala sam druge parove prije nas dobiju bebu probudi se tuga u meni i bude mi krivo(nisam ljubomorna) sad mi više nije tako.
Završila sam školu za zaštitara i mislim da ću se vratiti u svoj rodni grad kod roditelja, vratiti se poslu koji mi je branio i pružiti nekom topli dom i ljubav!