Imam dečka i živimo već dvije godine zajedno. Na sam spomen svadbe i dijece diže mu se kosa na glavi. Imamo 30 godina u du*etu, ne želi se otarasiti svoje majke koja nam ne da mira i njegovog oca koji doslovce još uvijek traži izvode bankovnog računa. Ja zaista ne znam što da radim.. Mislim da ovdje ljubav nije dovoljna ! Ne mogu živjeti pod njihovom diktakturom !!!
Sada sam 5. godina fakulteta, a od 2. srednje gajim neke posebne osjećaje koje ni samoj sebi ne mogu opisati prema jednom dečku. Nikad nam nije uspijevalo da budemo par ali uvijek je bio neki poseban odnos između nas koji se ne može objasniti. Nekad bi prošlo i po pola godine da se ne sretnemo, ali kad bi se sreli noge bi mi se odsjekle i srce kucalo sto na sat. I dan danas nakon 7 godina uvijek mi srce zaigra kad ga sretnem. Imala sam i druge muškarce ali nikad mi nije kao što mi je s njim. Imam osjećaj da je on muškarac mog života ali…
Koliko su ovi egoisti, narcisi, manipulatori, sebičnjaci đubrad. Interesuješ se za njih, dobar si, saosećajan... Oni g prema tebi, ne cene te. Kad zađu u godine, kažu nemaju koga da ožene (uvek drugi krivi, nikad oni). Čude se što ih napustiš nakon nekoliko godina.
Promenio sam nekoliko psihoterapeuta i potrošio malo bogatstvo za nekoliko godina i nisam osetio nikakav napredak.
Shvatila sam da imam problem u glavi kad sam počela da plačem zbog lika kojeg poznajem mesec dana jer mi je rekao da ne želi da budemo u vezi i da sam sve preozbiljno shvatila. Smor....
Ne znam ni šta bih napisala.
Osim da punim 30, imam dete, muža. MRZIM što sad ne mogu da radim, što se nisam ostvarila na nekim poljima. Što nemam svoje JA, lako prelazim preko mnogih stvari, uvreda, poniženja...