Mnogo sam bila tužna jer muž u prvoj trudnoći nije želio da ima seks sa mnom i rekao mi je da mu smeta stomak. I sad se čudi zašto ne želim drugo dijete…
Ponekad se zapitam kako su se zvali i izgledali moji daleki preci iz 1500-ih i 1600-ih godina i kakav im je život bio.
Ponekad se pravim da sam jača nego što jesam. Ne zato što hoću da glumim, nego zato što nemam snage da objašnjavam koliko me sitnice bole. Umorila sam se od toga da budem razumna, strpljiva, ona koja razume sve i svakog. A niko se ne pita ko razume mene.
Nedostaje mi osećaj da sam nečiji mir, a ne stalno ona koja trpi, čeka ili se prilagođava. Znam da mogu mnogo, ali nekad bih volela da ne moram stalno da budem jaka. Da mogu da se raspadnem na pet minuta, bez krivice.
I dalje verujem u dobro, iako me ponekad umori sopstvena nada. Samo želim malo tišine u glavi i nekog ko neće tražiti objašnjenja, već će reći: „Vidim te.“
Izluđuje me što je za muškarce normalizovano da svoju visinu koriste kao izgovor da imaju veliku kilažu. Savršeno normalno da muškarac ima 115 kila jer eto, on je muško, visok je skoro 2 metra, ili ona famozna rečenica "muško nije muško ako nema bar 100 kila". Dok to naravno nije slučaj za žene, čak i ako smo visoke ne smijemo "prekoračiti" određeni broj i moramo težiti što manjoj kilaži i kad smo visoke. Duboko me frustriraju ovi dupli standardi.
Žene teško podnose odbijanje njihove ponude za seks. Uverio sam se u to nekoliko puta pre nego što sam se oženio. Razlozi odbijanja su: poznavao sam ili bio blizak sa nekim od njihovih (brat, sestra, ...), znao sa kim su bile pre mene, pa mi to nije ulivalo neko dobro mišljenje, ..., a kasnije, bio sam u vezi sa sadašnjom suprugom i na kraju zbog ženidbe i braka sa njom. Supruzi sam dok smo bili u vezi, rekao za svaku od njih, jer su neke pričale da smo imali to što uopšte nismo imali.
Bavim se poslom za koji se očekuje da imam para s njim, međutim otkako je ova inflacija, jedva spajam kraj s krajem, a sramota me da to ikome priznam.
U zadnje vrijeme često mislim da imam neki oblik blažeg autizma. Većinu emocija i socijalne interakcije naučila sam promatranjem i oponašanjem, a čini mi se da što sam starija imam manje potrebe da se lažno smijem, trudim oponašati socijalno prihvatljivo ponašanje i pokazivati lažne emocije. Uvijek sam si pronašla nekoliko bližih osoba koje su mi odgovare i s kojima djelim hobije/interese i sl, ali razina kojom me umara to lažno smijuljenje postaje zabrinjavajuće. Primjećujem da uopće nemam želje uklopiti se, prilagoditi večini samo da netko ne bi rekao: "E vidi ove čudne." Volim razgovarati o knjigama, putovanjima, novostima iz znanosti, biljkama i 1001 temi, ali kao da imam neki peh da moji vršnjaci razgovaraju samo o odjeći, momcima i opijanju kao da imamo 16, a ne blizu 30 godina. S obzirom da je većina takva, dolazim do zaključka da je problem vjerojatno u meni.
Kad pečem meso ja se gadim da ga jedem iako je dobro pečeno, jer mi ostane sav miris sirovog mesa. Kad neko drugi peče, jedem bez problema. Baš ne znam kako da rešim taj probelm.
Četvrti mesec od kad me ostavio. Od tada ne prođe nijedan dan ma nijedan trenutak da ne mislim na njega. Razmišljam neprestano o njemu, zajedničkim trenucima, razgovorima, odnosima, poljupcima, zagrljajima, sve. Kad se ne vidimo onda se dopisujemo 24/7 ili makar znamo šta radimo i sa kim. Mnogo smo se navikli jedno na drugo i sve je bilo savršeno do tog raskida. Ja L U D I M i stvarno više ne mogu i ne znam šta ću od sebe, plačem i nije mi dobro svaki prokleti dan. Pukla sam, ne znam kako više ovo da izdržim a potajno se nadam da ćemo se pomiriti da ovo sve više prestane… imam 30 godina i ta me činjenica dodatno izluđuje jer sam gora od neke klinke, oooo bože .. nije lako!!!!