Mrzim svoj posao iz dna duše. Radim zato što moram (kao i većina jbg), imam relativno ok platu, kolege su normalne, ali ja toliko mrzim taj posao da ne umem da opišem. Kad čujem alarm ujutru kao na robiju da idem. Da promenim ne mogu, ne umem ništa drugo da radim, nemam kvalifikacije. Kad pomislim da ću ovo raditi do penzije dođe mi da se obesim.
Kada sam ulazila u vezu sa njim nisam mislila niti sam znala da ce ovoliko da boli, da će biti ovoliko teško. Htela sam samo sreću i ljubav, ništa više. Bila sam srećna što sam ga upoznala ali eto on me je samo sve više i više povređivao, a ja sam ga volela kao nikoga, više od sebe. On mene nije tako voleo, pitanje je da li me je uopšte i voleo. Znala sam da je jedina ispravna stvar raskinuti, ali nisam to mogla jer sam ga previše volela. Uništila sam svoje psihičko zdravlje, na kraju je on mene ostavio. Sada idem na terapije već će godinu dana, a on mi je i dalje u glavi i dalje ne mogu da prebolim i dalje patim. Mislim da ovo sve više nema poente i ovakav život nije normalan. Lakše bi mi bilo da me nema.
Kad sam bila na putovanju, otvorila sam nalog na Tinderu. Spojilo me s momkom koji je na slikama bio zgodan i činio se zabavan preko poruka. Kada smo se našli, imao je užasne zube što naravno nije pokazao na slikama. K tome se uopće nije trudio da me zabavi. Bila sam pristojna i samo čekala da se sastanak završi. Ljudi, nemojte to raditi. Stavite slike koji prikazuju vas kakvi jeste. Nekome ćete se svidit. Na ovaj način je samo došlo do neugodnosti.
Prabaka me je uvek zvala princezica. Tako da sam celo detinjstvo mislila da sam stvarno princezica.
Moj muž ima i majku i maćehu. Majku ne mogu no da smislim, dok mi je maćeha omiljena iz njegove porodice.
Moja mama je veoma teška žena. Namćor, visoko mišljenje o sebi, hladna. Pravi se da može sve da resi, a kada su ozbiljne stvari u pitanju povuče se. Teška osoba za voleti. Ali mama mi je. Teško mi je zbog toga što osećam.
Odrastao sam u porodici gde je svaki dan bilo svađe, brat i ja smo dobili traume od majke koja je narcis, kad god nešto nije bilo po njenom pravila bi žrtvu od sebe i krivila nas. Kada bi se posvađala sa ocem opet bi mi ispaštali. A onda sam upoznao ljubav svog života, u potpunosti drugačija od moje majke, ali nisam znao to da cenim, mislio sam da je normalno kriviti partnera za sve, sada shvatam da sam je ugnjetavao za razne gluposti, jednom mi je rekla da sam isti majka, tada sam se uvredio ali sada shvatam da sam preuzeo sve loše od majke misleći da tako izgleda normalna porodica. A onda jednog dana mi je došla i rekla ja ne mogu više podnela sam zahtev za razvod braka, rekao sam joj najružnije reči i rekao joj idi gde hoćeš. Spakovala je decu i otišla. Sada 6 godina nakon razvoda ona se opet udala i ima sina od 11 meseci, nikad je nisam video srećniju, ostali smo u dobrim odnosima zbog dece, pa je često viđam. Žao mi je što sam je izgubio.