Dok sam bio na Balkanu, nisam imao smisao života, kocka, kafana i dosada. Otišao sam kad je voda došla do ušiju. Nije bilo lako, fali mi sve ali ipak sad se makar borim i imam cilj. I ne, nije da u inostranstvu ima više prilika nego znamo da smo prepušteni sami sebi.
Pokajao sam se, pre 10 godina sam devojci, drugarici i najboljem prijatelju rekao ne, i ne mogu da pređem preko toga i da nastavim.
Nemam nekad poštovanja prema ocu, i baš mi bude krivo, dešava mi se da ga nekad i ponizim na neki način na njegove reči, nisam sin za poželeti, a voleo bih da nije tako.
Gubim prijatelje veoma sporo i osećam se kao da se sve dešava u isto vreme, od posla nemam više toliko vremena da posvetim svima i ispostavi se kao da nikad nisam tu za nekog, toliko me to pogađa da ne ostane ni motivacije više da išta radim u slobodno vreme. Svaki dan mi je kao da radim 24 sata jer pokušavam da ispunim svakome želju.
Muž mi je strašan manipulator. Dok svi veruju da je dobar čovek on je lažov i alkoholičar koji me katastrofalno tretira. Znam sama sam kriva, deteta mi je žao da odem a otišla bih još odavno.
Imam svekra koji pati od toga da bude u centru pažnje. Kada neko dođe ili odemo kod nekoga pretstavlja se kao izuzetno vredan, dobar, fin bla bla... Ne možeš da progovoriš od njega jer samo na sebe misli. Dok kući.. 24h u krevetu, samo pređe iz svoje sobe i dnevnu i to leži ceo dan, TV, alkohol i cigarete. Pravi opštu katastrofu po kući, prljav je, ne kupa se, oseća se kao oni ljudi koji žive na ulicama. Ubeđen je da mi treba da radimo apsolutno sve umesto njega iako imamo dvoje male dece od kojih jedno samo šest meseci. Kad god sredimo sve, on te iste sekunde sve isprlja. Ovo je pakao.
Žao mi je što me je upoznao u onako lošem periodu. Delovala sam kao džangrizava i dosadna osoba, a zapravo sam svako veče plakala i tonula u crnilo. Bila sam sve suprotno od sebe sad i volela bih da sam dobila drugu šansu.
Joj koliko mrzim ovo hladno vreme. Samo vetar i kiša i mrak. Ono toplije vreme prođe brzo i onda zima traje dve trećine godine.