Programeri postaju sve gori. Svi živi se hvataju programiranja, okej to funkcioniše ovako ali ti programi su tako neoptimkzovani i puni bugova. Pre 15 godina, bug je bio strašno retka stvar, odma se rešavala. Softver je radio na jako slabom hardveru. Sad je postalo normalno da skoro svaki program ima neki učestali bug. Na sve to, hardver sve jači, softver isti. Današnji programeri nisu "kvalitetni" kao oni pre 15 god. Nažalost biće sve gore. Dopisujem se sa programerom, koji se ubija od posla na veb dizajnu, sad počeo da radi na mini procesorima integrisanim u uređaje sa malo memorije, čovek programira njih istom logikom ko da je kućni računar. Primer tih procesora su procesori za mikrotalasnu, klimu, pametne uređaje itd... Potreba za novim hardverom bi bila manja samo da su programeri bolji. Telefon vam bode ne jer je star, nego jer su nove verzije ažuriranih aplikacija ne optimizovano smeće.
Ne znam kako da se emocionalno odvojim od partnera koji je verbalno psihički emocionalno financijski i fizički nasilan prema meni, stalno se nadam nečemu ne znam ni sama čemu. Najčešće mislim da bolje ni ne zaslužujem jer me uvjerio da me prijatelji ne bi voljeli da me dobro poznaju, da me roditelji mrze jer sam im teret..ne znam kako da se snađem u tome i izborim se za sebe.
Doktor sam nauka, ali mi se ne sviđa akademski svijet. U jednu ruku to jeste privilegija i lijepo okruženje za rad, u drugu ljudi znaju biti previše sujetni, arogantni, ulizice i nadobudni. Pritom to je usamljenički život, previše izolacije i zapitaš se šta će ti to u životu. U tom svijetu se ne cijene profesori zbog, iz mog ugla, lijepog i humanog poziva da nekome preneseš znanje i raduješ se što neko voli da uči i napreduje. Već se cijeni broj naučnih radova, što jeste za svaku pohvalu, ali ne i razlog da se omalovažava viještina i poziv prenosa tog znanja koji studenti najviše osjete i za sobom odnesu. Moj otac je bio profesor u srednjoj školi i generacije su ga voljele i pamtile kao nekog ko je tu za njih, zbog i roditeljskog i profesorskog odnosa. Ne razumijem zašto mnogi oni ne ulože više u sam poziv i time pozitivno utiču na generacije a time i celokupno društvo koje je kod nas nažalost zaglavilo u razvoju...
Momak i ja smo u vezi tri godine. Veza nam je stabilna, imamo dosta lepih trenutaka a vrlo retko rasprave. Ja završavam fakultet dok je on zaposlen već 7 godina. Pomalo me brine to što mi se neretko učini da je neambiciozan. Dakle, živi sa roditeljima i vozi njihovo auto zbog čega se nekada ne možemo videti ukoliko auto nije slobodno. Ne znam da li preterujem ali pitam se ako on za toliko godina rada sa sasvim solidnom platom nije uspio da kupi sebi bilo kakvo auto kako bi imao prevoz, kako će onda rasporediti platu kada bude imao decu i kredit za stan. Često mi spominje kako želi da osnujemo porodicu čim završim fakultet. Zbog toga me sve ovo buni.
Nikola, zašto si nam ovo uradio? Ne mogu da te prebolim... nikad neću moći... znaš to dobro....
Sve smo mogli da rešimo, a tebi je bilo lakše da lažeš, ne preuzmeš odgovornost za svoje postupke i odeš sa drugom... Boli me jako ova nepravda i sve što ste mi uradili... nisam ovo zaslužila... Nikada se neću oporaviti......
Radim kao vozač i po čitave dane sam za volanom. Danas sam, previdevši parkiran automobil iza sebe udarila u njega i otpala mu je tablica. Izašla sam iz auta, stajala malo.. ostavila (prazan) papirić na šoferku i otišla.
NE ZNAM ZAŠTO???
Od prvog trenutka me grize savest, posle mi je bilo glupo da se vratim.. šta da kažem? Pobegla sam, pa sam se pokajala?
Najgore od svega je što ovde u Nemačkoj mogu taaaako da naje*bem zbog toga ako je neko video moje tablice, ako ima kamera negde u okolini. Jednostavno ne znam zašto sam se plašila da ostavim broj telefona, pa nisam stavila porodicu na aukciju nego svoj broj telefona na šoferku auta koji sam udarila. Sad nema drugog rešenja, ženu ne mogu naći.. tablice nisam zapamtila.. sedi i čekaj Božiju volju.
Preselila sam se u Njemačku prije osam godina. Bila je to velika trauma, kao i svakoj djevojci od 17 godina svijet mi se okrenuo naglavačke. Nakon nekoliko godina upoznala sam svog dečka. Bila sam zahvalna roditeljima i Bogu što su me doveli tu gdje jesu, jer sam mislila da sam upoznala sreću svog života, ne shvaćajući koliko je ta dugogodišnja veza zapravo bila nezdrava. Ipak, odlučili smo se zaručiti. Nakon zaruka uslijedila je zajednička selidba, sve je već bilo zakazano za vjenčanje, i bližio se taj datum. I nećete vjerovati, nakon toliko toksičnosti i svakodnevnih svađa, iako se uvijek činilo da našoj priči nema kraja, da ćemo se ponovno pomiriti i sve će biti u redu, jednom čovjek jednostavno stavi kraj na cijelu tu priču. Ne znam hoće li postojati kajanje zbog tako burne reakcije i hoću li si ikada moći oprostiti, ali psihički sam iscrpljena i više nemam snage za sve to. Jedino što mi je u glavi jest da se vratim tamo odakle dolazim i da započnem novu stranicu u životu, koliko god teško bilo.
Jedna osoba iz mog okruženja mnogo je fina, osoba koja nema no trunke isvarenosti u sebi, baš baš je dobra osoba. Ali, mi kad sednemo na kafu ja ne znam kako ona isisa svu energiju iz mene. Na početku me pita kako sam i onda sve vreme o sebi priča. Krene na jednu temu i prešalta se na drugu uz to tako sporo priča i tio priča. Tu nema konverzacije, jer ja ni ne mogu ništa da kažem, jedino ako je podpitanje o njenoj temi. Ni pola ne razumem i onda odjednom počne da se smeje i ja se nasmejem iako ništa nisam shvatila. Ona jeste nasmejana, nije negativac ali ja posle nje se osećam katastrofa. Prošli put sam jedva izdržala sat ipo, imala sam osećaj da sam sa njom ceo dan, glava me je posle nje sve vreme bolela. Uz to više puta me je zvala da se opet vidimo a ja ne znam šta više da izmislim ili da jednostavno odem na sat vremena i da proredim na par meseci kontakt. Prosto ne razumem kako sa nekim sedneš na kafu i nemaš konverzaciju nego držiš monolog o sebi.
Kad sam bila mlađa čitala sam samo za moj horoskopski znak o ljubavi, a sad kako sam starija, prvo što pročitam je posao🤮
Imam druga koji se toliko spetlja jer laže da više ni on sam ne zna. Išao je sa bivšom devojkom na more i nije želeo niko da zna da je bio sa njom. Ok, tvoja stvar, niko ga neće osuđivati niti komentarisati. To jutro nam je pričao kako je išao sa nekim društvom i izmislio silna neka nepostojeća imena i mi smo ga samo slušali bez da smo ga ispitivali. Uveče on i ja smo izašli na piće i on mi je pričao totalno desetu priču, sam je počeo monolog o moru i o nekom drugu. Na kraju večeri se napio i opet počeo o moru i o tome kako je bio sa bivšom devojkom. Nisam mu ništa na to rekla, niti bih ikada ikome komentarisala izbor sa kim ide al mi je to napoštovanje te devojke, da te je sramota da kažeš a tvoj je bila izbor.