Toliko sam nekad ljuta na obitelj koja mi je dala loš start u životu. Odrasla sam prerano, ništa nije funkcioniralo, živjeli smo u “svinjcu” i dalje sam im jedino dobra ako se ponašam kako oni žele. Tretiraju me kao dijete, uspoređuju sa svima, ponižavaju, toliko da se moram odmaknuti od njih da ne izgubim to malo samopoštovanja što imam. I onda sam ja hladna i otac me naziva i špota kao da imam 5 godina, a meni je jedinoj zbilja stalo do nekog zdravog odnosa. Čitavo djetinjstvo i mladost sam pokušavala sklepati obitelj od nas, naravno bezuspješno. Imam osjećaj da koliko god radila na sebi, tu štetu nikad neću moći popraviti.
Nervira me lažna finoća, a moju direktnost svi smatraju nekulturom.
Nikoga ne vrijeđam, nemam grube šale, samo ne pakujem.
Tu sam da pružim ruku svakome, ali nisam prilagodljiva masi i volim mir.
Celu noć sam sanjala prvog dečka od pre 20 godina. Kako šetamo i držimo se za ruke, što smo jedino i radili i kad smo bili zajedno.
Još uvijek me boli iako nismo dugo zajedno. Zašto je imala potrebu da pričao o meni i to svaku moju manu navoditi drugima samo da sebe opravda kao da sam ja za sve kriv. Boli to kada nekome nešto provjeriš, neki svoj problem životni i onda ti se ona ismijava sa prijateljima. Čak su me neki njeni prijatelji branili ali opet, zašto mora ponižavati kada sam bio korektan do kraja.
Koja je definicija dobre mame? Toliko se trudim ali ponekad imam osjećaj da ne mogu to sve podnijeti. Fali mi osjećaj da mogu popiti kafu na miru i popričati, ali znam da će i to nekad doći i da će on odrasti. Ne smijem ni napisati kako se nekad ponašam kad sam ljuta.
Zanima me, da nema društvenih mreža i slikanja radi dokazivanja drugima (ko je šta jeo i gde otputovao) da li bi ljudi formirali i dalje te iste stvari, a da nemaju za koga to da slikaju?
Nije mi jasno zašto glupe i bogate osobe imaju tako slično i snažno samopouzdanje.
Radili smo sezonu skupa, zaljubili se, svaki dan provodili zajedno. Otišao je kući, osjećam se kao da je netko isčupao dio mene.
Uvek sam osuđivala ove što pate za prošlim vezama. A jbg sad... Sad znam da ni vama nije lako. Nedostaje mi tako puno, iako su prošle godine. Ništa se nije promenilo.
Ništa me ne iznenadi nego “životni fakultet” i dobri korisni savjeti od “ljudi iz naroda”. A isto tako i neodgoj i loše izražavanje visoko obrazovanih ljudi. Tačno za neke ljude na pozicijama, koji su cijeli život posvetili učenju, pomislim da su poludili jer se izražavaju bahato i dvosmisleno.