Ne znam zašto volim da gledam američke filmove u kojima su teenageri (i ako ih glume osobe u 20tim) sa lošim humorom i ljubavim scenama. Volim ovaj žanr kako god se zvao. Opušta me.
Ne podnosim ljude koji samo misle samo o parama. Moj partner kada smo se tek uzeli samo je tražio od mojih pare, nikada nenasitan, samo grabi (moji roditelji su tada bili bolje situirani). Nakon 20 godina kada mojima treba 300 eura, i kada imamo više nalazi razloge da im ne pošalje. Da napomenem nikad ni svojoj majci nije pomogao niti poslao. Odvratnost!
Kako znati da ste izgubili prijatelja?
Tako što ga više ništa ne iznervira od vas, ne naljuti se što kasnite, više ne poštuje dogovore niti ga zanima šta ima novo kod vas.
Mislim da postoji posebna satisfakcija kod radnika u medijima kada trebaju objaviti vijest o zemljotresu, sa vrlo poznatim opisom: ,,jeste li ga osjetili?''. Ima li vas, priznajte?
Zaninljivo kako se svet smanji kad ti nije do susreta, a postane ogroman kada ga priželjkuješ.
Nije mi jasna jedna stomatološka ordinacija. Nazovem i pitam kad imaju slobodan termin, trebam raditi to i to. Kaže dođi prekosutra u 16:00. Dođem, kad 10 ljudi čeka red, svima je rekao da tad dođu, a zubar još nije stigao iako je radno vrijeme od 15:00. Poslije uđemo, prvo radi pacijente kojima treba manje vremena za popravku. Polako dolaze ljudi naruceni u 16:30. Opet prvo ovi s najmanje posla. Na red sam došao tek u 21:00 i to sačekao da on ispuši, pa tek onda daje anesteziju i za 15 min počinje brušenje kao priprema za navlake. Inače sam kod njih došao jer je zubarov kolega u penziji bio dobar sa komšijom za vrijeme rata. Na kraju od 14 zuba, samo na 2 imao normalan zagriz. Nikad više kod njih. J**o te rat, da te j**o. U drugoj ordinaciji sam napravio zagriz i trajni cement. Lijepo se naručiš, možda sačekaš 5-10 min i ulaziš. I urade ti kvalitetno. Ljepota.
5 meseci sam radio mukotrpno da se sav posao sredi, 2 godine oni taj posao su zapostavljali mnogo toga za tih 5 meseci je urađeno. Posle godinu dana dobio sam prekomandu na određeno vreme van svog radnog mesta ali u sklopi firme, nakon 9 meseci sam se vratio na svoje radno mesto zatekao sam haos kao i onog dana kada sam prvi put kročio tu. Uspeo opet da sredim koliko toliko onda sam opet otišao van svog radnog mesta na nekoliko meseci. Na moje mesto dovedena je zamena ne sluteći da ću ja biti višak prebačen sam na mnogo gore radno mesto obratio sam se ne samo šefu nego i glavnoj za taj posao nadam se da ću uspeti povratiti svoje staro radno mesto.
Da mi je muž bio podrška danas ne bih bila rastavljena žena.
Nerviraju me ljudi koji pričaju samo o poslu, politici, parama, a ništa o kulturi, umetnosti, ne umeju da se opuste, šale.
Bukovski je rekao "Nema veće praznine nego kad ti neko uđe u život, oživi te i onda ode." I nijedan citat me nije toliko pogodio. Verujem da ću zvučati patetično i ne znam da li se nekome od vas slično dogodilo, ali osećaj ništavila koji ostaje nakon što vam neko probudi dušu i ode je neverovatan i na trenutke neizdrživ. Život i dalje teče naravno, ali kako nastaviti dalje kao ljuštura onoga što ste na trenutke bili s tom osobom i mogli da budete tek. Uz sve probleme i nedaće koje život nosi sa sobom, kako tu žal za nečim neostvarenim da zanemarim, strahujem da će me to mučiti do kraja života i da nikad više neću biti cela.