U vreme korone počela sam iz radoznalosti da čitam i izučavam astrologiju. To mi je ostalo kao vid zabave, ali nikad se nisam zaludela time. Upoznala sam mnogo ljudi kojima astrologija vodi život. Neki ljudi ne izlaze iz kuće ako im je prognoziran loš dan. Jedna od najluđih izjava je da je jedna devojka promenom mesta svog rođendana sprečila smrt oca koji joj se video u godišnjem horoskopu. Otac joj se iste godine razboleo i umro posle godinu, dve. Žalosno mi je što ljudi veruju da mogu promene prirodan tok stvari i da će astrologija da reši stvari oko kojih treba sami da se potrude.
Školovanje mi je prošlo u učenju, stresu i besparici. Nisam izlazila ni imala dečka, ali okrenula sam priču kad sam našla posao. Hvala bogu imam novo društvo za izlaske, ne interesuju me ozbiljne veze, ali nikoga ne zavlačim i ne ugrožavam. Prosto hoću da isprobam i vidim šta mi najviše odgovara. Zanimljivo kako me venčani ljudi mojih godina osuđuju, a imamo samo 25 godina. Umeju i stariji da iskritikuju, to pripisujem generacijskom jazu, ali ne znam šta je sa mojom generacijom.
Mrzim ljude koji kažu "nemoj da me povrediš" a oni tebe povrijede što je više moguće. Mislim da takvi ljudi ne znaju da se nose s kritikama pa izmišljaju da su osetljivi. I ja sam nekad bio osetljiv tako da znam kad neko laže jer su mene ismijavali kad sam bio osetljiv govorili kako moram da se trznem a na ove lažove se sažaljevaju.
Nekada sam pio uz narodnjake, danas više ne pijem ali zato treniram uz njih, osećaj je gotovo isti, adrenalin se pokrene dobijem snagu, srećan sam u tom trenutku, svi koji kažu da to nije moguće, lažu vas, batalite otrove uradite nešto lepo za svoje telo..pozz
Mnogo se teško nosim sa stresnim situacijama i ne znam kako da sebi olakšam, jer ako nastavim ovim tempom dug život da živim neću. Ako pomislite pa svi imamo stres to je tačno, ali ja sam od onih kojima i najmanja nepredvidjena situacija stvori ogroman stres, čak iako donekle u svojoj glavi znam da mora da postoji neko rešenje za to i da ću da nađem načina za sve, u tom momentu ne mogu racionalno da razmišljam i postanem jako nervozna. U sekundi mi se osuše usta, celo telo počne da treperi, želudac zaboli, a onda krene nagon za povraćanjem. To nije normalno i ja to znam, ali ne znam kako da radim na tome da to promenim. Od malena sam takva i evo i dan danas.
Već 5 mjeseci sam u vezi sa momkom. Na početku je sve bilo oke, ali u zadnje vrijeme gubi interes, od jučer mi nije pisao a kad ga pitam izgovor će biti da nema vremena jer radi. Jednostavno ga razumijem i želim da popravim situaciju ali ne znam kako..
Imam sestru od strica sa kojom sam se stalno svađala u manjim razredima osnovne škole, tukla me je i ponižavala. Kad smo došle u 5 razred osnovne škole tu smo se posvađale sa našom bliskom prijateljicom i mi smo se vremenom zbližile. Uvek smo bile u paru, mislili bi da smo rođene sestre, volela sam je mnogo stvarno sam je smatrala kao rođenom sestrom dok nismo došle do 8 razreda osnovne. Počela je da bude jako nervozna i bezobrazna kad god pričam o sebi, videla sam po izrazu lica da nije srećna što sam ja nešto uspela. Počela je da me ignoriše i iskaljiva bes na mene da radi sve što i ja baš sve. Meni je došlo preko glave. Počela sam da se ponašam prema njoj kao i ona prema meni, ona je počela da se ljuti ja sam joj rekla da više ne želim da imamo bilo kakav kontakt i da joj želim svu sreću u životu i ona meni takođe, prošlo je 2 meseca pomirile smo se, bilo mi je žao jer je sama, rekla mi je kako se promenila a ja kao i uvek naivna, ali tako je i sada je veoma čudna ista kao pre.
Dečko ima 33 godine, još uvek izlazi često po klubovima i ne vidi ništa loše u tome. Ostavljam ga!
Nemam najboljeg prijatelja ni prijateljicu. Niti mi prija svakodnevno zivkanje, ni sa društvom ni rodbinom. Jednom do dva puta mesečno u vr' kape da se čujem, savim dovoljno. Svi koje sam volela su ili otišli ili me povredili. Više nikog ne puštam blizu. Cak mi je i muž podrugljivo rekao u svađi kako nikog nemam. Jel to nenormalno?