Prosto mislim da bez dobrog auta neću uspeti u životu. To mi je preko potrebno. Moraću se ukopati u kredit da dokažem okolini da mogu. Jedva čekam. Držite mi fige.
Doaskom Rusa i Ukrajinaca moj mesečni zakup poslovnog prostora je skočio sa sa 400e na 1000e + troškovi. Mesčno sam sam na lokal tršio 1200e + parking mesecna karta 50e + 150e na gorivo jer se u gradskoj vožnji najviše troši i na sve to obroci dok si na pauzi mesečno oko 200e. Za jednog IT stručanjaka je bilo previše da bacam 1500 evra mesečno pritom sam plaćao kiriju za stan 350e, troškove oko 120e, gde je tu život 800e kad sve saberem niko mi nije garantovao 3000 e zarade da bi ja naredni mesec opstao. Odlučim se da otkažem poslovni prostor i stan, vratim se u svoje mesto i od kuće krenem da radim. Ne sekiram se toliko, radim koliko mogu, uštedim 1700-2000 evra, uštedeo sam dosta novca od 2023 god sad mogu kupiti neki manji lokal u NS-u ili BG-u ali nešto ne želim ta gradska buka i tempo života mi više ne prija tako da tih 1-2 sata što sam gubio u putu od stana do posla traženje parkinga sad iskoristim na trening.
Nisu mi jasne ove devojke koje kriju dečka, a i kasnije kad im postane muž – slikaju se tako da mu se ne vidi lice. Pa ja da sam im muž, meni bi to bilo čudno i pitala bih da li me se stide. Stvarno ne razumem.
Prirodno imam tamnu kosu, i zaista sam zadovoljna sa sobom, gde god da odem imam pažnju suprotnog pola. Majka me uporno ubeđuje da se ofarbam u svetliju boju kose, da promenim nešto na sebi. Misli da je moje nezadovoljstvo sobom uzrok tome što nemam nikoga. Možda njoj ovakva kakva jesam nisam lepa, ali meni je važno da sebi jesam i ne želim da se menjam da bi lakše našla nekoga ako ofarbam kosu. Meni je to van svake pameti. Takva sam kakva sam, kome smeta ne mora da me gleda, a onaj ko me voli treba da me voli takvu kakva jesam, prirodnu. Ne želim da pravim od sebe nešto što nisam.
Mislim da sam spremna za razvod, suprug je odabrao da ide na sportsko takmičenje amatera (na kojem će biti među lošijima vjv) i da propusti najvažniji događaj u mojoj karijeri.
Traži od mene intelekt i zrelost, a ona na nivou njene šetogodišnje sestričine po tom pitanju.
Postajem baš depresivna. Volim da čitam i da treniram, ali mojoj mami je to bacanje para. Imam posao i živela sam samostalno par godina, ali sam jedva sklapala kraj sa krajem, jer su u mom gradu jako skupe kirije i informatika. Ovako se stalno raspravljamo, jer je njoj super da ne izlazim iz kuće, samo da idem na posao i to je to. Kaže uvek kako nije tako i da gomilu argumenata zašto treba da izlazim, ali kada odem negde i nema me dva sata, ona odmah počne "Gde si do sada, šta si se toliko zadržala", pa mi prisedne svaki put kada odem. Želim svoj mir i slobodu, ali sam trenutno zarobljena. Ne volim da delim prostor, tako da cimerka ne dolazi u obzir.
Poseban krug pakla za gospodu koji rašire svoje noge u javnom prevozu čim sednu. Kakva nekultura i bahatost!
Uvijek sam imala i previše razumijevanja za druge i uvijek bi im nalazila opravdanje zašto su nešto uradili. A isti ti su se na mene naljutili i uvijek me krivili za njihov nesretan život, što meni ide njima ne, kako je meni lako, njima teško.. znači nisu imali konkretan razlog, nikome nisam ništa nažao uradila..
Neću sebe mržnjom da trujem proći će i ovo nema veze.