Okružen sam alkoholičarima, doslovce svi u društvu su normalizirali cuganje 2-3 piva dnevno minimum i u tome nitko ne vidi problem. Pio sam i ja na faksu i dok se izlazilo, ali sada u kasnim 20ima me alkohol jednostavno više ne privlači. Treniram, pazim šta jedem i alkohol je iz te kombinacije ispao i ni najmanje mi ne fali. Ok, popit ću tu i tamo pivo dok gledm neku utakmicu, ali i to ke možda 1x mjesečno. Nervira me stav društva i uporno navaljivanje da se trebam opustiti, popiti koju, ne biti stipsa itd. Ja sam po prirodi stvarno opušten tip i uvijek se s njima u društvu i opustim i zabavim, tako da stvarno ne razumijem u čemu je stvar.
Moja najveća slabost su mali mačići. Da imam neku moć i uslove, sve mačke na koje naiđem bi bile zbrinute u kući na sigurnom.
Ne kazu uzalud brak je drugo u odnosu na vezu. Toliko godina smo se znali, posle toga izlazili 6 godina, da bih sad u braku ukapirala da se čovek ladno folirao i glumio sve te godine. Bukvalno ga ne mogu prepoznati.
Muški ko muški, jedva čekaju da zaflertuju s nekom, dok npr mene onaj brother od muža uopće ne registruje, jbt koliko smo puta bili u situaciji da smo ostali u prostoriji (npr dnevnom boravku) ili bilo gdje 'nasamo', a on ni da me pogleda ni da progovori, samo tipka i vječito gleda u usrani mobitel. Što je najjače, inače je poznat kao ženskaroš koji leti s jedne na drugu, svakoj se nabacuje, svaki dan ima novu je**čicu i sa svakom flertuje, al eto baš sa mnom Ništa... a oni koji su mi nebitni, oni mi ko od šale upadaju u DM na IG.... ehhh živote naopaki...
Ne shvatam roditelje koji uče svoju djecu psovkama i prostotama.
Najbolji osećaj je kada uspeš. U tridesetim sam otišao u Nemačku sa 2500€ u džepu, ne znam gde mi je bila pamet. Nisam reč nemačkog znao, nisam imao stan, nikoga nisam znao, jedino što me je čekao posao. Osećaj koji imam kada uđem u neki stres i kada učim sve novo je jači od bilo kog drugog osećaja, razmišljam da probam opet, ovog puta u Španiji ili u Skandinaviji.
Dobili smo dete a svekar i svekrva zovu ljude da dolaze kod njih na povojnicu. Jednom nas čak nisu ni zvali nego smo slučajno saznali. A kad neko dođe kod nas, detaljno se raspitaju koliko smo para dobili, i još se diče kao da su oni zaslužni za to... Ne znam da li treba da delimo ili šta već očekuju....
Šta ako ne nađem srodnu dušu, ili se udam za nekoga koga ne volim dovoljno, koji je onda smisao života ako ga neću živeti srećno ili sama?
Napila sam se previše za 18. moje drugarice i sad me je sramota previše.
Diplomirani sam psiholog sa skoro četrdeset godina radnog staža i nažalost, bojim se da će moj sin i njegova žena od najstarije kćerke (7 godina) napraviti teškog narcisa. Djevojčica je uvijek u centru pažnje (mlađeg sina i ne doživljavaju), o njoj se uvijek priča u superlativima i sve se vrti oko nje. Naravno, ona je prvo dijete u obitelji i naša prva mezimica, ali ovo stvarno prelazi sve granice. Pri tome, sinova žena je od prvog dana objavljuje na svojim OTVORENIM profilima na društvenim mrežama. Pokušavala sam razgovarati s njima par puta na lijep način jer je postalo zabrinjavajuće, pogotovo s njom, budući da je je diplomirani odgojitelj, na što mi je samo uzvratila da se ja tu nemam što miješati jer ona ima diplomu i više iskustva rada s djecom (5 godina). Sin pred njom šuti, a meni nasamo (iza njezinih leđa) govori da se ne vrijedi s njom raspravljati, jer ona nikad neće priznati da nije u pravu. A meni se srce slama kad vidim cijelu situaciju...