Koliko mi je dosta nezrelih ljudi. Ljudi koji ne mogu da prihvate odgovornost i greške, ljudi koji krive druge za sve. One koji mogu da ponižavaju druge, a njih niko ne sme. Imaju preko 40, a ovako se ponašaju. Posle se čude što neko ode od njih. Još s ponosom kažu da se nikad neće promeniti, kao da je to za pohvalu.
Jeste da je ljubav divno osećanje i drago mi je da još uvek mogu nekoga da volim, ali tako znam da se iscrpim. Istrošim se na teške po meni budalaštine.
Kompjuter mi je spas od svega. Da ga nemam mislim da bih odavno puko. Biti bez društva bez devojke bez para bez ičega je jako teško. Meni je on pomogao kao neki izduvni ventil, kroz njega sam živo život koji mi u realnosti nikad nije bio dostupan.
Poslije 16 godina, kopajući po nekim stvarima našao sam njeno pismo koje je započela sa “Ni u najluđim snovima nisam sanjala da mi neko ovo može uraditi ali ti, ti si me omekšao toliko da mi se cjeli svijet naopačke okrenuo..”, a završila ga je sa, “..molim te ne proklinji me, znaš da je moralo tako biti, tvoje mjesto u mom srcu i one naše bliznakinje što smo maštali niko neće zamjeniti. Jednom kada budeš ovo čitao nadam se da ćeš biti ponosan na mene.”. I jesam ponosan na nju i njene dvije curice koje su trebale biti moje..
Jako je teško nositi se sa Anksioznošću, bukvalno je postalo nepodnošljivo došlo je do toga da se stresiram kad i na 5 minuta izađem iz kuće. Gde god da sam imam osećaj kao da me svi gledaju i komentarišu, a kada vidim mušku osobu koja je mlađa od 30 godina počinjem da se preznojvam, ruke i noge mi se tresu, izbegavam pogled s tom osobom, postajem automatski nervozna i imam osećaj kao da ću umreti. Ja želim da se ponašam normalno ali ne mogu da se kontrolišem jer mislim da će me ta osoba muškog roda ogovarati, komentarisati šta sam obukla, kako izgledam ili da će mi nešto ružno reći.
Sve više se udaljavam od muža zato što u kući neće apsolutno nista da pomogne. Ljubomorna sam što je pažljiviji za mamu i sestre pa čak i kolege.
Za ove što govore nešto o kesama kako se čuvaju i sl, ja ću reći da potpuno shvatam zašto. Mi otišli u Alcott, kupio on pantalone od 20 eur. Na kasi ispred nas još neka cura i vidimo na kasi broj koliki je račun. Radnica je pita hoće li kesu, ova kaže da hoće i iznos se poveća za 5 eur. Obična papirna kesa na kojoj piše Alcott 5 eur. I mi bismo isto rekli da nismo znali koliko košta da hoćemo. A ovaj moj čim je došao na kasu kaže "Nama ne treba kesa" i u ruci je nosio. Kaže meni "Idemo na sladoled ako hoćeš, bolje to nego da platimo kesu kao da je od zlata, četvrinu koliko koštaju pantalone".
Zašto ljudi ne vode računa o svom zdravlju i nije ih briga dok ih ne stigne jako teška bolest? Konkretno moj stric... Čovek je pio rakiju nenormalno! Svi mu govorili da prestane, čak je išao i dr, dali mu tablete i naravno, njemu su tablete bile skupe (a nije mu bila skupa rakija za koju je svaki drugi dan davao 5€). Njemu bilo svejedno, sprdao se. Povraćao je često i za to ga nije bilo briga. E, onda je saznao da ima rak... Otad je počeo da kupuje neke skupe proizvode, bilo mu je krivo što se nije čuvao itd. Bili smo mu mi krivi jer se on propijao (inače je uvek bio grozan i bezobrazan čovek). Kasno se setio da brine o svom zdravlju. Ja ne znam što se ljudi sprdaju s tim i smeju se, a onda kad ih zahvati najgore – jauču i krive druge, tad kupuju i ono što nikad pre ne bi kupili jer je skupo samo da bi se izlečili, ali kasno.
Najbolji su mi ljudi koji neće da ti se jave nikako, a onda kad im se ti javiš – oni ti pišu otkud to da me setiš, otkud to da se javiš... Međutim, oni ti se nikad izgleda ne bi javili. Pa kad prestaneš da im pišeš jer su bezobrazni, oni ti se više nikad ne jave (a posle se ti isti žale kako nema dobrih prijatelja...).