Evo sedim sa bebom od 11 meseci i raspadam se, muž je divan, pažljiv otac, ali čovek radi puno, a mi smo sami u ovom gradu. Beba je toliko živahna, ne gasi se preko dana ni sekunde, a noću se budi 100 puta. Ne pišem ovo da bih se žalila, nego nešto razmišljam... Koliko je tužno to što smo toliko preumorni, iscrpljeni, gladni, neispavani dok su tako mali, a samo jednom su bebe. Svim silama se trudim da se uvek igram sa njim i budem nasmejana, ali prosto ne mogu da uživam u trenucima kako bi trebalo, jer sam bukvalno kao prebijena mačka. Onda kažu uživaj dok je mali, brzo prođe... i svesna sam ja toga, on nikada ne oseti da sam ja loše, maksimalno sam strpljiva, a iznutra... i da, nisam depresivna, ovo pričam generalno.
Djevojka mi je dobra i vrijedna osoba. Po modernim shvatanjima i prava domaćica. Uz to sve je završila i težak fakultet (medicinu). Međutim u svemu ostalom kao da je stala na nivou osnovne škole, pa i ispod toga. Npr. što se tiče istorije, zna samo kad su počeli 1. i 2. svj.rat. Od geografije zna samo navesti mjesta gdje je bila na odmoru. Muzika, još veća katastrofa - ne zna tekst nijedne pjesme, to je za nju kao ona muzika u vrtićima koju pustiš djeci da se iskaču i to je to.
Čak i kad smo gledali neke istorijske serije, ne bi joj recimo palo na pamet da malo progugla o tim stvarnim likovima, kamoli imaginarnim. Poneku knjigu pročita, ali to je sve neka lagana beletristika kojom se dobacuje sa drugaricama. Razumijem da težak fakultet istroši čovjeka, ali da dok si još koliko-toliko mlad nemaš potrebu da bar još malo proširiš sebe... ne znam.
U srednjoj školi bio sam sa drugaricom koja mi je bila najbolji prijatelj, drugar i na kraju smo završili u tajnoj vezi oboje zaljubljeni, mlada interesovanja su nas razdvojila tada, ja nisam prestao da je volim niti sam joj to ikad rekao, godinama sam bio ljut na nju, i zaboravio je, ali sam tamo i deo sebe ostavio koji je bio najsrećniji i najbolji. Prošlo je 10 godina, ja se i dalje nisam pomirio sam sa sobom niti uspeo da povučem sebe iz tog perioda da se vrati i da bude nasmejan, potajno se nadam ali sebi ne mogu da dopustim da maštam da ćemo se ponovo sresti i biti to što smo bili, zagrlio bih je jako i ne bih je više nikada iz svog života pustio, i dalje je volim.
Jedan dečko je totalno odlepio za mnom. Ponaša se kao dete. Vidi se da je zaljubljen. Problem je što smo u dve države i što je on živeo u državi u kojoj ja sada živim. Ja sam se snašla i zadovoljna sam, a on kaže da bi samo zbog mene došao i da mu se tu inače ne svidja. I pored toga stalno požuruje da što pre živimo zajedno. Vidim da ne glumi emocije stvarno je zaljubljen i sve će uraditi za mene, ali opet razmišljam ako dođe samo zbog mene ovde imam osećaj da će mi to kad tad nabijati na nos, a ja opet ne želim nazad makar ne u narednih par godina dok ne ostvarim šta hoću. Kad sam mu predložila da se vidjamo godinu dana ovako na daljinu vidim da nije bio oduševljen. Baš dosta brza i to mi se ne sviđa, a njegov odgovor je taj što smo oboje stariji i u našim godinama već jasno trebamo znati sve. Oboje imamo 30+. Ne podnosim pritisak tako da ne znam kako će ispasti. Savet?
Boli me što je odustao od nas. Ja sam bila spremna na kompromis, iako sam bila povređena. On je znao gde je pogrešio, i sam rekao da je ispao kreten, ali nije želeo da se potrudi da to ispravi. Valjda mu je bilo najlakše da ode i kaže da nismo kompatibilni, a ja sam se nedeljama sastavljala. Juče sam ga slučajno srela i opet je zabolelo. Samo želim da to prestane...
Idem u teretanu već duže vreme i stvarno mi se smučilo kad vidim devojke koje dođu gole i samo gledaju da se naguze svakom došao sam da treniram a ne da gledam ljude po teretani čak šta više niko ih ni ne gleda nego budu u fazonu vidi koja ku**a.
Žensko sam i u raspodeli menadžerskih funkcija zapalo je da je kolega pokazao da je bolji i da je pozicija glavnog menadžera na projektu pripala njemu. Imala sam dva rešenja, da dam otkaz ili da prihvatim kako jeste i ako je taj izbor boleo mnogo, jer znala sam koliko sam se dala u sve to. Noćima nisam mogla da objasnim sebi zašto je to tako i da treba da prihvatim sve bez emocija. A onda sam počela da radim strogo od 9 do 5, laptop da ne nosim kući i da ne budem glavni igrač željan dokazivanja. Prvo su mislili Ana se naljutila, proćiće je. A onda je glavni menadžer rešio da budemo podjednako angažovani na projektu ali tako da on prima veću platu a ja samo imam čast da radim egal sa njim, bez funkcije, veće plate, bonusa. Zahvalila sam mu se pred svima i rekla sa nisam zainteresovana za takvu čast da odrađujem pola njegovog posla gratis, da vu pošteno raditi svoj deo posla a da me njegov projekat ne interesuje. Toliko … srce mi je na mestu! Srećna sam! I konačno mirna.
Bio sam jako dugo sa devojkom koja mi je bila sve, za kratko vreme se razbolela i umrla od one vražje najgore bolesti, na samrti jedino zadnje šta je izgovorila bilo je moje ime. Odao sam se svim mogućim porocima, devastiran sam bio svaku noć od alkohola, nisam više onaj čovek, iz dana u dan deo po deo mene umire, kako bi rekao to živim ali sam umro.
Do skoro sam bila u vezi sa momkom koji me je tretirao kao princezu. Naravno, postojalo je uzajamno poštovanje i nakon veze sa njim, koja se nažalost završila sam naučila koliko moram da cenim sebe i ne dozvoljam više da mi u život uđe muškarac koji neće ulagati svoj maksimum u vezi. Pre ovog momka uopšte nisam cenila sebe, dozvoljavala sam da me muškarac bez ikakvog poštovanja prema meni vrti oko malog prsta. Sada sam naučila šta znači imati dostojanstva.
Viđam bivšeg povremeno na poslu. Ponaša se kao da ne postojim. A raskinuli smo najnormalnije, bez ikakve drame, bez grubih reči. Žao mi je što nismo mogli ostati prijatelji. Fali mi ponekad njegov humor i kad me nasmeje.