Celog života sam drugaricama psiholog. Kažu da lepo slušam i dajem savet. Zato sebi ne znam dati.
Zaljubio sam se kao nikad u devojku druge veroispovesti toliko da smo posle 2 meseca pričali o deci i kako ne želimo da budu druge vere i razumno se razišli. Duša me boli…
Oduvijek sam sretan s malo. Ne trebaju mi skupa kola, zadovoljan sam i s nekim prosjekom. Nije da ne mogu kupiti, ali auto je točka A do točke B. Pokušavam uštediti makar malo novca kao početni kapital za stan/kuću. Živim "skromno" ali ništa mi ne fali i ništa si ne uskraćujem. Trošim onoliko koliko imam. Slušam mnoge sa strane "troši sad, imaš minus, jedan je život". A ja sam istinski zahvalan na onom što imam.
Kad podižem novce na bankomatu uvjek glasno izgovaram svoj PIN.
Namerno ostavim cenu na poklonu tako da mi sledeći put mogu dati skuplji poklon.
Toliko sam bio loše sreće, da sam mislio da nikad neću ostvariti svoje snove. Aa onda preokret, ljudi uskoro ću dobiti posao u struci za koji sam mislio da ga u ovoj zemlji nikad neću dobiti, osećanja su mi pomešana baš sam iskreno srećan…
Cura mi je ok izgleda, lijepe crte lica, ali me ubiše njene akne. Nekad je ne mogu ni gledat. Znam da nije do nje, ali ne znam kako joj pomoći. Sve je probala, a sve gore i gore. Još nije ni mlada, pa da kažeš da je od hormona.
Odvratno mi je kad neko svako malo pije do te mere da se usvinji, devojka pogotovo.