Upravo su me pokušali vrbovati za pornić. Lijepa sam, zgodna, ali nisam plastična, nemam taj starletanski stil. Kaže tip, pored kojeg je neki poznati glumac, za koga Google potvrđuje da jeste taj, da bih puno mogla zaraditi. Ali nisam luda. Ne bih željela ni klasičnu slavu, a kamoli kroz ovako nešto. Jednostavno, to nije ni na koji način za mene. Zahvalila sam se na ponudi i otišla za svoj sto. Ovo je stvarno jedna od situacija gdje ne znaš što da misliš. Ali shvatit ću to kao kompliment, svejedno. Čari 21. stoljeća. lol
Moj bivši suprug je pravi muškarac u svakom smislu oduvek bio. To je potvrdio i kada je oboleo od raka (hronična leukemija) i predložio razvod kako bi me oslobodio. Rekao je da ja zaslužujem život bez problema i decu, a da bi mi život sa njim ovakvim bio pun odricanja, teškoća i bez dece (svakako ne želi takve gene da prenese). Prihvatila sam razvod i vidim da je to bila racionalna odluka, a on 100% u pravu. Ne želim da i meni sada sa 32 godine život stane. On mi je u svakom smislu postavio standarde i znam kakvog muškarca dalje da tražim.
Ako netko ne vjeruje u vas, samo se sjetite da je Luka Modrić 2012-te godine po dolasku u Real Madrid, predstavljen pred praznim tribinama.
Idem u auto-školu i stvarno mi dođe da odustanem jer mislim da to nije za mene. Jako sam želela da idem, i ogromnu želju sam imala, ali evo danas sam već prešla 25 časova a i dalje kao da stojim u mestu. Instruktor je stvarno divan i čak se ni ne plašim da se nešto može desiti, samo sam usporena jednostavno i teško mi je da razmišljam o više stvari u isto vreme. Trudim se da ispravljam sve greške, ali imam osećaj da što se više trudim to gore radim. Ne znam šta ću više, poligon mi je katastrofa, grad isto, mislim da nema šanse da ću položiti a nemam baš novca za bacanje na polaganje po 7 puta. Žao mi je da odustanem zbog svog sna da vozim i zbog tolikog novca, razočaraću pre svega sebe a i svoju porodicu koja veruje u mene, ali stvarno mi je već više muka.
Ne znam da li ste ikada imali nedefinisan odnos sa nekom osobom. To je kada ste više od prijatelja, ali manje od osećanja dovoljnih za vezu, jednostavno nešto između.
E u takvom ludilu sam ja bila sa jednim momkom 6 godina, nikad nisam znala na čemu sam sa njim. Stalno se približavao, pa se distancirao, igrao na toplo-hladno.
Ne razumem zašto postoji potreba za tim, jer sam za ovih 6 godina očigledno najviše ja patila u svemu tome…
Mnogo mi je teško da održavam prijateljstvo sa nekada najboljom prijateljicom. Mislila sam da se to nama dvema nikada neće dogoditi. Razumem promenu, umor i prioritete ali nismo deca, obe smo u brakovima, obe imamo svoje živote ali otkad ima dete promenila je odnos prema meni i prema drugima koji nemaju dece.
O meni, mom životu i problemima nismo pričale godinama a ima ih, dok sam ja tu za nju u svako doba i za svaku temu. Pita ona ali ne sluša ili jedva čeka da nastavi o detetu. Kada je sa detetom, gotovo uvek usred moje rečenice krene da razgovara sa njim i tako više puta. Ok, malo dete zapitkuje ali nije uvek neodložno. Kad zaćutim ili nastavim njenu temu jer se osetim glupo, ni ne primeti da ništa o sebi nisam rekla. Ne viđamo se često, ne čujemo se ni svakodnevno, više ni na nedeljnom nivou ali ono što me udaljava je ovakvo ponašanje. Ne bih volela da je izgubim ali ne vidim kako prijateljstvo ovako može da funkcioniše. Kao u svakom odnosu, ne možemo samo uzimati.
Dečko ima 3 najbolje prijateljice i stvarno su samo prijatelji, a ja nešto nemam lep osećaj u vezi toga.
Da se mogu vratiti u prošlost ne bih nikada popio kafu. Mrzim je, ali ne mogu bez nje. Pijem 4 dnevno. Ako popijem npr jednu instant kafu osjetim napor u srcu kad radim čučnjeve ili kad hodam uzbrdo. A ako ne popijem kafu osjećam se kao mi fali nešto što bi mi "povezalo" krv u organizmu. Imam 30 god.
Vidim da ovde ljudi pišu da su išli kod lekara i opisali mu svoje snove pa dobili neke lekove... Ja da opišem doktoru svoje snove, poslao bi me kod popa.
Tri godine je prošlo od tatine smrti, preminuo je mlad, iznenada. Prvih godinu dana sam jedva preživela, plakanje, odlazak na groblje non stop, psihički sam bila jako loše... Međutim, sada mi se dešava nešto jako čudno. Tek sada ne mogu da shvatim da ga nema, prepadne me ta misao 100 puta na dan, ne umem ni da opišem taj osećaj... Da li se to još nekome dešava? :(