Imam drugaricu koja ima sve. Divnog muža koji je voli, lepu i zdravu decu. Prebogati su i čovek bi pomislio to je to, presrećni su. Međutim ona je tako iz nekog nepoznatog razloga nesrećna. Možda je depresija, često plače i zatvara se. Ja je tešim i govorim da pogleda moj život, nemam nikoga već godinama, nemam sa kim kafu da popijem, nemam sex godinama, nemam decu, apsolutno sam sama. Živim sa roditeljima, vozim krš od auta, primam malu platu i tako životarim ali sam u suštini veoma pozitivna, nasmejana, radujem se malim stvarima.. jbg šta da radim, ne mogu da se ubijem što me ništa i niko neće.
Nedostaje mi onaj period kad smo se smejali bez razloga. Izmišljao je razloge da me pozove i smejali se kao deca. Sada ga je sve prošlo i ne vidi me ni u vremenu, ni u prostoru.
Zavidim svakome ko nije oženjen i ko nema devojku. Biti u vezi i tako i tako, ali biti u braku je robija.
Moram prihvatiti da su neke osobe jednostavno nepopravljive.
Situacija je sledeća: na jednoj mreži za upoznavanje mi momak ostavi svoj broj sa željom da mu se javim. U internet upoznavanju nemam preterano iskustvo, a broj ne dajem. Momak odmah odgovori na moju poruku, sve ide ok. Razmenili smo nekoliko glasovnih poruka. Zatim, pošalje mi on nekoliko svojih selfija i pita da li bi bilo glupo da vidi neku moju sliku. To ne praktikujem, posebno ne u početnim fazama razgovora, jer ima svakakvih, ali u ovom slučaju sam mislila da će biti ok. Imala sam lepe slike od sinoć. Super odevna kombinacija, ja izgledam odlično. Isekla sam deo gde mi se videlo lice, jer prerano je da mi iko sa interneta vidi lice. Odgovor njegov na sliku koja nije ni na koji način izmenjena, editovana je bio: ,,Ok. Ja pričam sa telom".
Kad vam devojka, koja je s pravom izuzetno nepoverljiva prema novim poznanstvima, posebno preko interneta, pošalje ikakvu sliku, kaže se: ,,Hvala" i nastavi se dalje sa razgovorom. Ovako neće razgovarati ni sa telom, a još manje sa glavom.
Jedne noći, na početku braka, taman legli spavati, meni zvoni mobitel. Skriven broj, prepadnem se, onako snena javljam se, a netko viče "Ivana, volim te!" i prekine. Glas kao mužev, a on kraj mene. Ništa mi nije jasno. Ja zbunjena, on gleda u mene, a nemam pojma tko je zvao. Jeste rekao moje ime, ali sam računala da je pogriješio. Ponekad se pitam tko je to bio i je li baš pogriješio.
Osoba koja je dobra sa svima, nije nikome lojalna i verna.
Čak ni sebi.
Kome li je prvom palo na pamet da izražava ljubav ljubeći se u usta?!