Imam 35 godina i primetio sam da većina osoba rođenih 70ih godina su jako loše i kao ljudi i kao kolege. Ne mogu da shvatim odakle toliko zlobe, sujete, zavisti i mržnje u tim ljudima i zašto se tako odvratno ponašaju prema drugima. Nije to samo na poslu, već i u familiji, komšiluku, na ulici, na treningu... Sa svim ostalim generacijama i nije toliki problem i pronađe se zajednički jezik.
Sa kim god sam razgovarao na tu temu, apsolutno su se složili sa mojim stavom i kažu da i oni isto misle.
Prekinula sam kontakt sa najboljom drugaricom, kojoj sam uvijek pomagala i zadnje pare bila spremna da dajem, a mene jednom trebala mala usluga (neke tablete koje nije imalo u apotekama gdje živim) i rekla je kupiće mi kad bude išla prema gradu i nije ih posle pomenula uopšte a trebale su mi hitno jer sam imala infekciju. Mogla je da kaže ne mogu da ih tražim il šta god al ne.. Posle se pravila kao ništa da se nije desilo slala mi slike od koncerta kako se zabavlja itd. Napisala sam joj pozdrav i sve najbolje, više mi se ni ne opravdava zašto završavam kontakt sa nekim.
Roditelji me se žele odreći jer mi momak nije završio fakultet. Mi smo presretni zajedno, ništa nam ne nedostaje, imamo super primanja, znamo se jako dugo, planiramo brak i decu. Njihov problem je kako će reći poznanicima i prijateljima da im se kćer inženjer udaje za nekoga "manje vrednog". Nikada me nisu pitali da li sam sretna sa njim, već pričaju najgore o njemu iako ga nikada nisu ni lično upoznali.
Radim 6 dana u tjednu, većinom i prekovremeno i to s ljudima, a najviše cijenim nedjelju kad me nitko od familije ništa ne treba, izuzev roditelja i bratove obitelji, a naravno da me se sve manje bitna familija sjeti nedjeljom da trebaju nešto u vezi moga posla...
Student sam treće godine državnog fakulteta u Beogradu i u prošla dva roka sam shvatila da nemam sreće što se polaganja tiče. Od 10 ispita do sada sam dala 4, peti ispit koji sam danas trebala da dam sam pala jer sam izvukla jedino pitanje koje nisam znala, prošli rok me je profesor oborio zbog neke gluposti i na još jedan ispit izlazim po 100ti put. I to mi baš teško pada jer stalno čujem kako kolege oko mene daju njihov deveti ispit dok ja, iz nekog razloga, ne mogu da dam više. A da ne pominjem što ću na kraju imati 42 espb boda ako nekim čudom dam zadnja 3 ispita pa me i situacija oko budžeta dodatno brine. Zanima me da li još neko prolazi kroz ovako "nesrećan" period ili sam to samo ja haha.
Bila je tu kad je bilo najteže. Dala mi snagu da živim i ako sam bio na rubu. Slepo sam je zavoleo kao ni jednu pre nje i bio spreman na sve. Išla je glavom gde sam ja srcem i moralo je to da se desi. Ali što kažu, to je samo život!
Svakodnevno mi neko govori kako je vreme da se udam i navode primere ko se udao, oženio, ko je sa kim, ko ima decu, ko je u drugom stanju... Razumem da sam došla u te godine, inače imam 23 godina i normalno je da i ja želim da zasnujem svoju porodicu, ali trenutno sam sama i mislim da ne treba požurivati sa tim. Ovo svakodnevno pričanje je krenulo da me jako opterećuje. Nekada imam osećaj da se gušim od tolike priče da imam želju da budem što dalje od kuće.
Ponekad mislim da jednostavno ne mogu izdržati sav pritisak u životu, da je posla, odgovornosti i obaveza previše za jednu osobu. Dođem do ruba pucanja i onda stanem. Odjednom me preplavi val zahvalnosti na svemu što imam: život, ovaj dan, moju djecu, zdravlje i planove. Stvarno sam zahvalna na svemu pa čak i na prilici da budem zabrinuta.
Ima li neko iskustva da mu je roditelj postao jako manipulativan, da mnogo laže, da je ljubomoran na svoje dete, da prosto vidite da to više nije ona osoba od ranije, kao da je neka zloba i pohlepa ušla u njega? Da mu nije stalo da se to dete odvoji i napusti ga već samo gleda svoje du*e i da on ne ostane sam? Da je spreman okolo da laže sve u vezi svog deteta samo da bi on ispao neka žrtva? Ovo je stvarno i tužno i strašno, šta vidim kod svoje majke, najradije bih da pobegnem u drugu državu, nesnosno je više živeti u tolikom toksicitetu sa njom. A jedva čekam i da nekako uspem da odem iz njenog stana, dobila sam 100 nekih simptoma zbog stresa od nje.
Kćerka je oduzela prednost i razbila auto, udarivši u Audi eTron vrijedan oko 100.000 €, a šteta je 25.000 €. Cijeli tjedan u kući je kaos, a situacija sve teža. Kredit ne možemo podići jer već imamo stambeni, supruga otplaćuje razbijeni Hyundai, a moj auto ne možemo prodati jer bismo ostali bez prijevoza. Supruga me tjera da prodam motor BMW R 51/3 vrijedan 15.000–20.000 €, ali to je uspomena na djeda koji ga je baš meni ostavio iako je imao još 4 unuka. Kad sam odbio, naljutila se i sebi i kćerki uplatila put na Maltu “da se odmore od stresa”. Imam osjećaj da sam svakim danom sve bliže rastavi, dok ona i dalje odbija prodati svojih 1 od 3 zemljišta koje ima.