Preporučujem svim prosečnim ili ružnim ljudima da urade operacije, izlečite komplekse.
Zašto ne mogu da ga prebolim? Uvijek me iznova ganja ta bol i ne mogu se zamisliti sa drugim. Ima drugih i dobrih, ljepših, ali meni je samo njegov lik urezan u srce. Može me privući samo neko ko podsjeća na njega. Tražim ga pogledom svuda iako ne znam ni gdje je, prošle su godine. Samo želim završetak te priče u mojoj glavi. Ostavio me je totalno sluđenu, gde god da krenem nadam se da ću ga ugledati. Bar nešto da saznam, možda ima i ženu i djecu danas, to bi bio kraj patnje. Ali ovako, nadam se i dalje da možda nekad opet se sretnemo. Znam da je idealizacija ali ne prestaje koliko god se trudim.
Poslednjih nekoliko meseci sa devojkom živim kao da smo cimeri a ne bračni par, i koliko god da pokušavam da pričam sa njom o svim problemima i šta mi smeta, ne vredi, ja ispadam lud. Znam da me ne vara ali ne znam u čemu je problem onda, a ima ga iako ona tvrdi da ne postoji. Ne znam dokle ću ovako moći.
Bukvalno bih zakonom zabranio postavljanje pitanja koja počinju sa "Kad ćeš...", a tiču se isključivo osobe kojoj je pitanje postavljeno. Ljudi ne shvataju koliko stvaranje takvog tereta može negativno da utiče na nečiju psihu i ne znaju sa kakvim se izazovima neko suočava u želji da pronađe partnera/završi fakultet/nađe posao/otplati kredit/dobije dete (prvo, drugo, peto, deseto...), ili bilo šta slično. Ne kažem da su ovakva pitanja uvek i nužno zlonamerna ali bi bilo dobro da ljudi malo više razumeju jedni druge i budu obazriviji sa tim šta pitaju i izgovaraju. Umesto toga, mislim da je pitanje "Šta ima kod tebe?" mnogo bolje, jer otvara osobi prostor da priča o aspektu života o kom želi i u kom se oseća najsigurnije.
Ne podnosim što bivši ima novi život i što moju decu odgaja druga žena.
Najveći red flag mi je bio da moja mačka ima više empatije kad se razbolim nego muž.