Novogodišnja noć 2020. On i ja idemo do kraja. Glava u oblacima i osjećaj zaluđenosti (zaljubljenosti) koji nikada do tada nisam osjetila ni sa kime. Imala sam 21. godinu, nevinost ostavila u 2020. godini. Imali smo vezu na daljinu. Pred Valentinovo me ostavio, porukom preko telefona. On ne može.... Izgubili smo svaki kontakt od tada. Posljednji put smo se zagrlili ispred Muzeja. Tada sam ga posljednji put vidjela.
Prošle su 4 godine od toga. Za vrijeme korone dok su svi patili od globalne pandemije ja sam patila u sebi, niko ne zna, prijateljeti znaju površnu priču ali niko sem mene ne zna kako sam se ja sjećala. Iste te godine pred njegov rođendan objavljuje na Instagram (dok smo se još uvijek pratili) slike sa novom djevojkom. On koji je govorio da nikada ne bi neke stvari objavljivao priredio mi je niz takvih prizora koje neću nikada zaboraviti. Kakva ludost je mene snašla i sa kakvom osobom sam izabrala podijeliti taj dio sebe. Cure, pamet u glavu i naučite nešto od ovoga.
Rođena u Hrvatskoj, odrasla u Srbiji i sad sam na neki način primorana da živim u Nemačkoj. Mrzim ovu zemlju. Nikada u životu ne bih ovde došla da me nisu naterali. Jedva čekam da se vratim u mesto u kojem sam odrasla.
Smatram se veoma sretnom osobom, a i životno uspješnom. Sa skoro 30 godina brojim iza sebe 2 vrlo snažna prijateljstva iz osnovne škole, kumstvo sa najboljom prijateljicom iz srednje, te 10 bliskih prijateljatstava iz perioda srednje i faksa. Svi različite živote vodimo, a sa svima sam u posebnim odnosima i njegujem ih sa mnogo posvećenosti i ljubavi. Naravno, koliko to svakodnevni život dozvoljava. Ima tu još raznih poznanstava, ali ovih 20ak ljudi smatram svojom familijom - a i oni mene.
Zašto se neki uvrijede ako im ne prihvatim zahtjev za praćenjem? Imam privatni profil i pratim oko 30 ljudi, što uključuje moje dobre prijatelje i bližu familiju. A kolegica me našla i uvrijedila se jer nisam prihvatila njezin zahtjev. A nismo si ni dobre...
Imala sam momka kojeg sam voljela kao ni jednog iako mu to nisam govorila, bila sam užasna prema njemu samo zato jer se nije sviđao mojim prijateljicama priznajem bilo me sramota izlaziti s njim jer nije bio nešto lijep (meni je bio najljepši a prijateljice su mi stalno govorile kako je ružan i da ne znaju šta vidim u njemu te da nije za mene poslušala sam ih i prekinula) kajem se jednom sam mu se javila i on je bio tako hladan prema meni s pravom na kraju me blokirao nako toga ga više ne želim ni čuti ni vidjeti mogao mi je oprostiti da je htio jer ipak sam mu se javila trebao je to cijeniti pritom u našoj vezi ni on nije bio baš zlatan...
Kako mi je bilo super u životu dok nisam početkom godine upoznao nju. Konstantna sumnja u mene, a s njom sam provodio svaki dan tako da bukvalno ni teoretski nisam mogao imati bilo kakav kontakt s drugima. Njoj sam posvećivao svo svoje vrijeme ali bezuspješno, ljubomora je konstantno tu bila prisutna. Već dva mjeseca nismo zajedno, a ja i dalje samo o njoj mislim i ne znam kako da je zaboravim. Nadam se da će jednog dana shvatiti da sam samo za nju živio, da sam je iskreno volio, a i dalje volim kako stvari stoje. Živimo blizu jedno drugog i kad je sretnem hoće srce da iskoči. Tek sad sam spoznao kako je kad iskreno zavoliš pogrešnu osobu. Dugo vremena ću patiti i trebat će dugo vremena za oporavak.
Djevojka i ja smo u vezi 4 godine i planiramo kroz određeno vrijeme i zaruke i vjenčanje, međutim, problem su ljudi u našoj okolini (obitelj) koji očekuju da to bude što prije jer eto mi smo ipak tako dugo skupa, a i vrijeme nam je. Pri tome ona nema ni 25 god., a ja sam u 27oj. Mrzim taj zatucani balkanski mentalitet i trpanje nosa u tuđa posla. Nebitno je to što trenutno nemamo riješeno stambeno pitanje, posao za stalno, što još nismo ni kreditno sposobni, ali bitno je da se mi uzmemo, pa šta bude, jer sve je lakše s "Božjom pomoći." Nas dvoje s druge strane od prvog dana imamo jasno postavljene ciljeve da ćemo prvo riješiti svoju egzistenciju, pa tek onda kad budemo financijski sposobni jednog dana se i vjenčati. Sreća samo da ne dozvoljavamo nikome da nam kvari planove, ali tih komentara tipa: "Kad ćete vi?", "Sad je na vama red." mi je iskreno pun ku*ac.
Nikad se nemojte družiti sa depresivnima, anksioznima, onima koji jedva imaju energije da dignu guz*cu ujutro iz kreveta - osim što će takvi jako naškoditi vašoj reputaciji, takvi će vas stalno gurati u stranputicu i svoje mrtvilo.... Pročitala sam negde: osoba kada prestane sebi zadavati ciljeve, njezino sunce u tijelu se gasi, energija i život se gase. Živa istina..
Evo ja nisam ružna i prilično sam harizmatična (radila sam na TV, imam mnogo prijatelja, pozvana sam na sve žurke) pa to odbija većinu muškaraca. Većina hoće konvencionalno lepe i jednostavne devojke, bez komplikovane ličnosti, koje ne izlaze, nemaju mnogo prijatelja ni hobija.
Pre par godina sa 22 sam imao operativni zahvat stručnog naziva cirkumcizija ili obrezivanje. Zahvat je odrađen u lokalnoj anesteziji. Neophodno je bilo potpuno obrezivanje, jer sam od malena imao urođenu totalnu fimozu i hroničnu upalu kože. Samo ja znam kako sam preživeo operaciju i oporavak. Pre obrezivanja sam samo jednom imao sex ili bolje rečeno pokušaj istog. Usred fimoze i sa kondomom sam imao problema zbog bolova. Praktično je bilo nemoguće imati odnos. Danas sam postiđen i krivo mi je što sam morao to sve da prođem. Osećam se kao invalid. Nesiguran sam da se upustim u bilo kakve romantične odnose zbog straha od osude naših žena, jer je danas retko ko obrezan u Srbiji i šire. Predominantno pravoslavno stanovništvo sa velikim predrasudama, iako lično nisam religiozan čovek ali poštujem sve religije. Kako se izboriti sa ovim?