Kad sam imala 19 godina povrijedio me dečko od 26. Bila sam mlada, nevina i naivna. Pričao je za sebe da je on prava prilika, dijamant. Navlačio me na sebe s realnim pričama o životu, kako trebam biti zdrava i sretna, da sam prava cura i da se vidi kako mi je stalo do njega. Da bi htio sa mnom puno, ali polako. Upoznali smo se kad je njegova majka preminula od raka nakon dugogodišnje borbe. Srce mi se slamalo zbog osobe koju dobro ni ne poznajem. Doživila sam šok jer sam jako emotivna osoba i to ljeto na moru sam prokrvarila prije vremena i godinama sam se borila sa lošim ciklusom. Ja to ne mogu zaboraviti ni 4 godine kasnije. Bio je prilično obrazovan, zgodan i jednostavno nam je bila dobra energija, a meni je tad trebalo samo da me netko voli. Vidjela sam cijelu budućnost s njim, rodila bih mu 2 djece s obzirom da nije imao braće i rodbine, a onda i majka. Zbog onog što je uslijedilo dalje kroz upoznavanje-htio me samo dobro iskoristiti. Dečki, nemojte ovo raditi, posljedice su trajne!
Mislim da su slikanje za lične dokumente nama na Balkanu (barem kod mene u Bosni) namjerno namjestili da ispadnemo ružniji u poređenju sa ljudima Americi/EU. Mislim na svjetlost, udaljenost od objektiva... Neki dan me policajac, ne vjerujući da sam ja na mojoj vozačkoj izveo iz auta, pretresao ko kriminalca, ispitivao pet minuta sve moguće podatke iz ličnih dokumenata i pride sporedne stvari, ko mi je stari, mama, porodično stablo.
Hoću da umrem od muke.. Posle mnogo godina depresije upoznam lika za kojim sam odlepila.. On me je vratio u život za jednu noć.. Učinio me srećnom..oživela sam.. Ali postoji problem.. Osim toga što je zgodan, duhovit, pazi me i mazi i što se pored njega osećam srećnom on nije toliko lep.. Zbog obaveza viđamo se samo uveče i tada njegove nedostatke u lepoti prikrijem i onda uživam ..Sve je dobro sa njim.. Ništa ne fali ..osim tog detalja.. Mislim da kada bih se ujutru probudila pored njega da bih crkla od sramote što sam uopšte i bila sa njim.. Ja sam zaljubljena u lika izmišljenog da bi meni bilo lepo..i jeste mi lepo..ali kada dođem kući ja sam svesna da moram da ga ostavim jer mi se ustvari on u licu ne sviđa.. Baš se život igra sa mnom.. Dobiješ sve, a opet nešto mora da fali.. Baš sam razočarana..
Ne podnosim tvrdoglave ljude. Znam one koji bi poginuli, ugrozili tuđu bezbijednost i tuđe živote samo da istjeraju svoje, čisto da ne bude da nije po njihovom. Kao da imam posla sa razmaženom dječurlijom a ne odraslim ljudima kojima niko nikad nije rekao: NE! Uništavaju i otežavaju živote normalnim ljudima.
Smatram uspehom to što ne ostavljam ružne komentare po netu i ne pratim do detalja nečiji život, a onda to komentarišem s drugima.
Osudite do mile volje, ali mislim da je hendikep ako muškarac nema sestru, a žensko brata. Znam da ima retkih izuzetaka gde se brat i sestra ne podnose, ali sam primetio da uglavnom muškarci koji imaju sestru se bolje ophode prema ženama, a žene koje imaju brata se bolje ophode prema muškarcima. Generalno su osećajniji. Svi moji prijatelji tokom života koji nisu imali sestre bili su ne samo grubijani, već su zene nazivali "pi*kama", a koji su imali sestre nisu za ženski rod upotrebljavali takve reči. Većina mojih prijateljica koje nemaju braću su onako neotesane, sebične, često menjaju momke i sklonije osuđivanju i vređanju onih muškaraca koji nisu "viša liga". Zahvalan sam Bogu što imam sestru. Žena i ja već imamo žensko dete, a muško je na putu i mnogo sam srećan što je tako.
Zensko sam i izgledam solidno. Danas u teretani vidim savršenu devojku..zgodna, ima i zadnjicu i grudi koliko treba, lepu dugu kosu, lepo lice bez šminke i zelne oči..pa pomislim kako neki ljudi mogu imati toliko sreće u životu. I nije prvi put da vidim takvu devojku u teretani.
Radim u administraciji 8 sati dnevno, ali je realno jako malo posla (2 sata). Na poslu turpijam nokte, lakiram, čupam obrve, češljam kosu, čistim nakit, pravim frizure, čistim obuću, odem po kruh za kuću, da ne moram poslije posla.. DRUGAČIJE kukam široj porodici i prijateljima kako radim, ubijam se, ne znam gdje ću prije, jeeeer sam zaposlena mama, kod kuće milion obaveza i sve to što radim na poslu, kod kuće nemam vremena, jer to vrijeme posvetim svojoj kćerkici i mužu, a na poslu se tako lijepo odmorim i uvijek sam sređena i njegovana, nekad čak i vježbam za ljetnu sezonu. Mislim da je bolje ovako da ne zna svako kakvo je realno stanje.
Hvala čoveku koji mi je sinoć na ulazu u park rekao da u parku ima pasa koji napadaju ljude i da budem oprezna. Vratio mi je nadu da dobri ljudi još uvek postoje.
Možda je ovo glupa tema, ali u poslednje vreme se osećam ranjivo i emotivno reagujem na neke stvari. Uskoro ću diplomirati i to mi mnogo znači jer nemam mnogo prijatelja, a ni moja najbolja drugarica ih nema. Pozvala sam je da dođe na moju odbranu, ali rekla je da ne može jer je otišla na odmor na deset dana, u grad koji je udaljen dva sata od našeg.
U dubini duše sam se nadala da će doći makar na par sati. Možda sam sebična, ali osećala sam da mi je to potrebno. Pitam se da li preterujem – možda je diplomski samo formalnost i zašto bi neko prekidao odmor koji je dugo čekao zbog toga? Ali mene je jako zabolelo. Osećam se pomalo usamljeno i tužno.
Da li ja to gledam previše emotivno?