Prekinula sam kontakt sa najboljom drugaricom, kojoj sam uvijek pomagala i zadnje pare bila spremna da dajem, a mene jednom trebala mala usluga (neke tablete koje nije imalo u apotekama gdje živim) i rekla je kupiće mi kad bude išla prema gradu i nije ih posle pomenula uopšte a trebale su mi hitno jer sam imala infekciju. Mogla je da kaže ne mogu da ih tražim il šta god al ne.. Posle se pravila kao ništa da se nije desilo slala mi slike od koncerta kako se zabavlja itd. Napisala sam joj pozdrav i sve najbolje, više mi se ni ne opravdava zašto završavam kontakt sa nekim.
Roditelji me se žele odreći jer mi momak nije završio fakultet. Mi smo presretni zajedno, ništa nam ne nedostaje, imamo super primanja, znamo se jako dugo, planiramo brak i decu. Njihov problem je kako će reći poznanicima i prijateljima da im se kćer inženjer udaje za nekoga "manje vrednog". Nikada me nisu pitali da li sam sretna sa njim, već pričaju najgore o njemu iako ga nikada nisu ni lično upoznali.
Momak stavlja jastuk na moje grudi svaki put kada treba da legne na mene. Kaže da u suprotnom ima osećaj da leži na parketu. :')
Radim 6 dana u tjednu, većinom i prekovremeno i to s ljudima, a najviše cijenim nedjelju kad me nitko od familije ništa ne treba, izuzev roditelja i bratove obitelji, a naravno da me se sve manje bitna familija sjeti nedjeljom da trebaju nešto u vezi moga posla...
Student sam treće godine državnog fakulteta u Beogradu i u prošla dva roka sam shvatila da nemam sreće što se polaganja tiče. Od 10 ispita do sada sam dala 4, peti ispit koji sam danas trebala da dam sam pala jer sam izvukla jedino pitanje koje nisam znala, prošli rok me je profesor oborio zbog neke gluposti i na još jedan ispit izlazim po 100ti put. I to mi baš teško pada jer stalno čujem kako kolege oko mene daju njihov deveti ispit dok ja, iz nekog razloga, ne mogu da dam više. A da ne pominjem što ću na kraju imati 42 espb boda ako nekim čudom dam zadnja 3 ispita pa me i situacija oko budžeta dodatno brine. Zanima me da li još neko prolazi kroz ovako "nesrećan" period ili sam to samo ja haha.
Radim u IT-u 7 godina, i trpim svog kockoglavog šefa koji se kuži u informatiku i tehnologiju toliko da mu ja upisujem nove ljude u imenik. Napokon sam završio dodatnu edukaciju koju mi nije htjela platit tvrtka i sad mi je drago jer me ne drže u šaci. Sutra napokon dolazim potpisati sporazumni raskid ugovora i zatim počinjem na novom poslu s početnom plaćom od 2.800 eura…
Spletom okolnosti sam dobio posao od jedne firme iz Amerike posao oko excel-a. Par puta se čuli preko video poziva, potom su oni došli u Beograd da prazgovaramo još jednom oko tog posla te su mi na tom sastanku rekli da bi želeli da vide moj ofis u kojem radim čisto da se uvere sa kime imaju saradnju. Ja bukvalno nisam imao svoj ofis, niti para da zakupim sad neki lokal. Jedino što sam imao jednu šupu u mom dvorištu koja je zvrljila prazno. 5 Dana fore sam imao da to uredim da liči na nešto. Ćele mi znao malterisati tu šupu 5x5m je malterisao ceo dan, ja dole izlio košuljicu kako bi postavio pločice, zovi majstore da razvedu podno grejanje, šupa nije imala prozor pa onda probijaj zid da ugradiš jedan PVC prozor, bukvalno 2 dana pred njihov dolazak sam okrečio, prebacio radni sto, računar i laptop, osvežio malo cvećem radni prostor. Za 5 dana je izgledao kao bombonica ko bi rekao da je tu bila šupa. Oni su se oduševili malim radnim prostorom.
Bila je tu kad je bilo najteže. Dala mi snagu da živim i ako sam bio na rubu. Slepo sam je zavoleo kao ni jednu pre nje i bio spreman na sve. Išla je glavom gde sam ja srcem i moralo je to da se desi. Ali što kažu, to je samo život!
Svakodnevno mi neko govori kako je vreme da se udam i navode primere ko se udao, oženio, ko je sa kim, ko ima decu, ko je u drugom stanju... Razumem da sam došla u te godine, inače imam 23 godina i normalno je da i ja želim da zasnujem svoju porodicu, ali trenutno sam sama i mislim da ne treba požurivati sa tim. Ovo svakodnevno pričanje je krenulo da me jako opterećuje. Nekada imam osećaj da se gušim od tolike priče da imam želju da budem što dalje od kuće.
Ponekad mislim da jednostavno ne mogu izdržati sav pritisak u životu, da je posla, odgovornosti i obaveza previše za jednu osobu. Dođem do ruba pucanja i onda stanem. Odjednom me preplavi val zahvalnosti na svemu što imam: život, ovaj dan, moju djecu, zdravlje i planove. Stvarno sam zahvalna na svemu pa čak i na prilici da budem zabrinuta.