Ja ću umreti od blama znači kupam se ja u kupatilu i svekar je ušao i video me, zaboravila sam da zaključam vrata! Znači umrla sam od sramote! Molim vas kažite mi da nisam jedina😭
Danas mi je rođendan. I prvi put u životu želim da ga provedem sama sa sobom. Ne trebaju mi lažni izlivi nežnosti od osoba koje mi preostalih 364 dana u godini pokazuju koliko im zapravo "značim".
Dva objektivna stručnjaka za hranu obilaze restorane i pričaju o kvaliteti hrane, cijeni, osoblju i tome slično. Jako lijep YouTube kanal. Podržavam njihov rad, zanimljivi su mi, ali volio bih da mogu opušteno gledati video bez strepnje hoće li mi biti muka.
1) Prijatelju, presjeci npr hamburger po pola i pojedite to kao ljudi. A ne da jedan nastavlja gristi gdje je prvi stao.
2) Ponekad mrvice i voda iz usta padaju u tanjur s hranom koju će jesti čovjek koji sjedi do tebe.
3)Pripremite maramicu, vrećicu, kanticu ili nešto gdje ćete ispljunuti ako jelo nije ukusno. Zašto pljujete po parkingu, cesti ili jednom čak u kutijicu gdje su se nalazile hrenovkice u lisnatom tijestu? Trebate barem malo promijeniti ponašanje ili malo više editovati video. Stvarno nema potrebe da ljudi osjete mučninu dok gledaju povijest restorana, Vašu posjetu restoranu ili komentiranje jela. Svako dobro.
Najgore je kad kažu da izolacija njje dobra. Pa nisam se ja izolovala nego bežim od pokvarenih i zlih ljudi. U mom mestu svi ogovaraju, provociraju... Izađem s nekim, on mene analizira i govori šta ću ja i kako ću. Odem kod komšinice, ona mi kaže da treba da izlazim i družim se da ne postanem zatucana, a ja se pitam pa šta upravo radim s njom ako se ne družim?! Izađem s prijateljem, on se samo takmiči i komentariše tuđe živote. Upoznam majku mog bivšeg, ona nije normalna žena i leči se na meni i drugima. Upoznam devojku u drugom gradu, ona se naljuti što nisam mogla na kafu, izvređa me i posle okrene priču da sam ja kriva. Devojka pozdravi sve, mene ignoriše, koje zlo. I onda što sam izolovana... Mislim da treba više pažnje obratiti na to kakvi su ljudi i kakva je okolina, to kritikovati i menjati, a ne večito osobe koje se izoluju.
Ja stvarno evo ne kapiram roditelje koji dopuste deci da se igraju lopte u stanu. Da li ste normalni?! Pa nije stan za igranje, niste sami. Odeš da se žališ, oni tebe napadnu i ti si kriv?!?!?!?? Onda te svi mrze zbog toga?!?!?! Ludnica.
Imam 33 god. Pre me sve zanimalo, upoznavanje ljudi, različite priče, iskustva. Sad me ništa ne zanima toliko, ni ljudi, ni posao, ni putovanja, ni da se sredim da izađem negde, sve mi je dosadno. Jedino u prirodu volim da odem i to je jedino što me baš oduševi i donekle bavljenje sportom. Baš mi je žao što je tako... Mislim da je od stresa.
Dosta mi je više današnjeg odgoja i mekanosti. Generacije koje su nakon bombardiranja išle tražiti gelere i čahure danas imaju 12godisnjake koji ne smiju sami na kupanje na rijeku. Mali ima 9 godina, mama ide s njim u park. Mi smo išli sami pješke ili bajkom u susjedno selo u školu, danas roditelji idu s djecom na upis na faks. Ne znam kad je prestalo biti bitno da si samostalan..
Bože koliko se raspadam jer me on ne voli. I ok znam, ja bih sad nekome rekla: Teraj to u pm. Ali je sasvim druga priča kad sam doživiš to.
Ceo život sam nešto jurila, nisam godinama zastala. Juri ispite, ljubav, posao, decu, stan, sve da bude kako treba. Sada sam konačno zastala i umesto da uživam, ja sam počela da razmišljam o prvom momku. Ono što sam davno potisnula mi se vratilo. Kao da sam se opet zaljubila, a prošlo je 20 godina. Stare rane opet bole, proživljavam sve ponovo, pitam se šta bi bilo kad bi bilo. Šta da radim da prestane?
Gade mi se ženske i djevojke i muškarci ili dečki koji puše cigarete. Može biti najdivnija osoba, mila, draga, sređena tip top uvijek, ali ako zapali cigaru pored mene, sve propada, sav taj look.