Toliko sam usamljen da poželim da se vratim starom životu (lake žene, cigarete i alkohol) tada sam imao puno drugara. Nekad pomislim da se borim uzalud i to šta sam bio na psihoterapiji da nije za muškarce. Da nas omekša. Izvinite šta ventiliram al teško mi je..
Kada sam bio klinac, nikada nisam masturbirao na devojke koje su mi se sviđale, ili u koje sam bio zaljubljen. Smatrao sam da bi ih tim činom "uprljao".
Toliko mi je dobar seks sa njim, da sam ljubomorna na svaku devojku koja je pre mene imala to zadovoljstvo da bude sa njim. Njegov polni organ smatram "svojim". Imam 30 godina uskoro i tek sada shvatam šta je seks zapravo.
Jasno mi je da u životu nije lako ni muškarcima ni ženama, ali kada je u pitanju ljubavni život i pronalaženje partnera tu žene imaju veliku prednost. Devojka može biti nesigurna, povučena, anksiozna i opet će imati opcija. Sa druge strane ako je momak takav može biti super atraktivan neće imati uspeha.
Mislim da su one klinacke ljubavi u srednjoj naslađe. Ja nažalost nisam imala sreće s tim. Tko god bi mi se svidio, ja njemu ne bih. Čak se tada ni poljubila nisam.
Želim da devojka bude potpuno iskrena i otvorena sa mnom, ali momentalno bih je ostavio kada bi mi priznala da je ikada u životu bila u "kombinaciji".
Zbog drugih stvari ne ostavlja devojka ne zbog toga.
Dugo sam glumio poštenje jer je donosilo korist. Govorio sam prave reči, stajao na „pravoj strani“ i gledao kako mi ljudi veruju. Nisam lagao samo sam prećutkivao ono što mi nije odgovaralo.
Manipulisao sam drugima jer sam shvatio da većina želi da bude vođena, ne da razmišlja. I dok su me nazivali iskrenim, ja sam gradio prednost. Najgore je što sam u tome bio svestan i miran.
Krivicu sam izgubio onog trenutka kada sam shvatio da bih sve ponovio. Ovo nije kajanje. Ovo je priznanje da je iskrenost često samo još jedan alat moći.
Toliko mi je sebe žao. Zadnje 3 godine mi je socijalni život ravan nuli. Imala sam vezu koja se završila pre 3 godine i od tada ja sam mrtvo puvalo. Kao da je sve stalo posle toga i nikada se više ništa nije vratilo u normalu. Mislila sam da je to samo period u početku jer sam prestajala da radim stvari koje sam radila bukvalno sam se zabila u sobu i nigde ne idem i prijatelji uglavnom dolaze samo kod mene. Ugojila sam se ne puno ali neprimetno naravno jer ne mrdam dupetom nigde jednostavno ne mogu. Ušla sam u tu zonu konfora i ni makac čak mi je i teško do prodavnice da odem. Drugi mi donesu sve što mi treba čak i hranu i vodu kao da sam retardirana. Kupujem stvari u nadi da ću jednog dana biti kao pre. Skupljam kao krtica i cipele i haljine i nakit i šminku i sve tako stoji samo. Do duše ja bi i izlazila kada bih imala sa kim a to su obično osobe muškog pola koje bi me samo davile i muvale i to pada u vodu. Žao mi je sebe!
Sa dečkom sam skoro godinu dana u vezi i ne volim ga više kako da mu kažem ne postoji neko treći jednostavno ne osjećam više zaljubljenost kao na početku a možda je to samo faza i možda će me proći ne znam.
Mnogo se kompleksiram jer mi Bog nije dao zgodnu konstituciju. Imam kilograme viška, radim na tome, nadam se da ću ovaj put uspeti u potpunosti da ih skinem.. Ali to opet ne menja činjenicu da nemam neku zadnjicu i bokove, pa i da smršam plašim se kako bih izgledala, jer mi je malo gornji deo krupniji od gornjeg. A za mene su bokovi, noge, zadnjica oličenje ženstvenosti i budimo realni uvek će biti zgodnija devojka koja ima sve to, nego neka sa većim grudima a dole sitna... Znam da se trebamo voleti takvi kakvi jesmo ali mi u moru nerealnih kriterijuma ne uspeva. A i muškarci prvo zadnjicu gledaju, pa sve ostalo.