Imao sam savršenu ljubav, bili smo mlađi. Nismo imali svađe. Bila je iskrena i dobra. 7 mjeseci smo bili skupa, zatim je u vrhuncu te ljubavi nestala (doslovno da se do nje ne može doći, društvene mreže u njenom životu ne postoje), nakon što se morala iseliti iz ove države. 10 godina je prošlo, obećao sam da ću je čekati. Rekla mi je "odem ti kao mlada djevojka a vratim se kao žena. Pa se sretnemo. I ko ćemo tad biti? Hoćemo li se poznavati?". Pogledam u mjesec sa vremena na vrijeme i pomislim da li se sjeti nas kada ga pogleda. Jer to je naš simbol, tako smo govorili. Nakon nje se mnogo stvari desilo u mom životu. Iako sam tokom ovih godina pronašao način kako da je vidim, nešto u meni mi ne dozvoljava da to učinim već da prepustim sudbini. Mogla me pitati barem jednom kako sam, zna dobro kako doći do mene a ne da bude tužna svaki put kada se moje ime spomene u njenoj blizini i da očekuje čudo. Ne znam da li bih joj se vratio i kada bi se sreli. Treba mi pomoć, zbunjen sam.
Da se pitam, zabranio bih gradnju garsonjera. Život u njima je nehuman. Muka mi je više od života u garsonjeri, ali nemam nekog izbora. Taj stan je moj i ako bih želio veći, moram dići kredit. Strogi sam protivnik kredita (osim ukoliko mi baš zatreba za npr. liječenje), iz mnogo razloga. Što vjerskih jer mi je kamata zabranjena, što zbog toga što bih se osjećao glupo da moram dodatne kamate isplaćivati i da tako financiram banku. Helem, izgleda da mi je sudbina ostati tu živjeti, a iskreno mi je muka više od skučenog prostora. Da mi je bar da imam jednu dodatnu sobu. Kajem se što nisam kupio bar jednosoban kad su cijene bile daleko niže.
Ne tako čest kontakt sa svojom porodicom mi je sačuvalo zdravlje! Žalosno za reći ali moja porodica (i uža i šira, sa nekoliko izuzetaka) je zaista toksična. Nemam njihovu podršku u izboru svoje budućnosti, žele da idem putem koji su oni zamislili i samo tako mi žele pomoći, konstantno kritikuju i komentarišu sve što objavim na svoje društvene mreže, smeta im što izlazim i živim život (duša mi grešna jer sam mlada i želim da živim), smeta im što trošim SVOJ novac na putovanja, odjeću, izlaske, koncerte (imam svoj novac i platu s kojom redovno plaćam svoje račune jer živim sa cimerom). Iz svih ovih razloga sam postala totalno hladna prema njima i bez problema mogu da se ne čujem s njima i po mjesec dana.
Udana sam imam djete, druga bebica nam je na putu i od 3 razreda osnovne škole spavam sa plišancem srednje veličine svinja i zove se Pigy za kojeg mi je mama dala tada zadnjih 15 kuna da bi ga kupila jer sam ga jako željela 😊
A kad sam upoznala supruga išli smo po igraonicama se igrati poslije odgledanog filma u kinu odemo hvatati medeke na aparate tada sam uhvatila na žetone nekog ljubičastog konja ponija presretna sam bila kao da sam dobila na lotu kao da imam 5 godina a ne tada recimo 24 godine 🤣
I dan danas spavam sa tim plišancima kontam svi bi svi trebali biti u duši djeca zauvijek jer je to nešto najljepše u životu, stvara osjećaj topline oko srca i neku neobjašnjivu sreću 🥰😊
Ja sam prestala da izlazim u grad, zato što kad god sam izlazila uvek su prilazili likovi da me pitaju za drugaricu. Mene to smorilo, pa sam odlučila da ne izlazim.
Ne znam što mi je, al s 29 godina sam počeo gledajuć serije, gdje mi dragi likovi umiru il pate, zazivat Boga da im pomogne. Znam da je bizarno i da je to sve gluma, al ne mogu vjerovat da mi se to sad događa, a ne recimo kad sam bio dijete. Toliko je boli oko nas, napaćenog svijeta pa valjda želim makar da likovi iz serije pronađu sretan kraj. Ne kaže se bezveze "Nije život bajka.", al što serija ne bi bila bajka sa sretnim završetkom. Ovdje se referiram najviše na Greys anatomy 22. sezonu.