Imamo dvoje dece, klasične trzavice ko u svakom braku ali generalno dobar život. Mislila sam da se volimo i da je to to ali on je stalno na telefonu gleda por*iće i dopisuje se sa drugim ženama...kune se da me nije prevario i da eto samo tako se dopisuje da to nikad ne bi uradio..ali to ne prestaje, samo se veštije krije...kako preseći sve i nastaviti bez njega... Deca su mala i obožavaju ga i on njih a ja se osećam tako izdano....
Živim "preko bare" i ovde su ljudi sasvim ok po pitanju psihoterapije. Čak i ljudi iz drugih kultura (Arapi, Indusi, Istočnoazijati...) posetu psihologu i psihijatru smatraju kao odlazak u teretanu. Zašto se jedino na Balkanu to smatra ludošću? Odgovor leži u mentalitetu. Balkanci su ljudi najvećeg ega sa kojim sam se u životu susreo. Obišao sam celu planetu, svuda ima raznih, ali, verujte, nigde kao na Balkanu da se ljudi "razumeju" u sve i svašta. Jedino su ljudi na Balkanu spremni satima da ti drže predavanje o stvarima o kojima, zapravo, nemaju POJMA. Taj veliki ego - ja sve znam, ja sam najbolji / najbolja, potiče iz kuće. Time nas hrane dok smo u kolevci, dok nas uče da pričamo. Zato se bilo kakva kritika doživljava kao ubistvo ličnosti. Nedostatak retrospektive i stav da je "nemoguće da ja pogrešim" dovode do toga da su svi ubeđeni da su normalni, najlepši i najpametniji. Zato se na Balkanu odlazak psihologu, psihoterapeutu i psihijatru smatra dokazom ludila.
Previše me počelo opterećivati što ljudi misle o meni do te mjere da kada kupujem stvari razmišljam što će drugi reći i hoću li se uklopiti u masu, mrzim to.
Ljudi kakav je ovo paradoks. Učili me da ne smijem nekoga uvrijediti, da se ponašam prema svojim prijateljima na dobar način. Da ne smijem prijetiti nikome i rugati se ni u šali, da to ne valja, ne smiješ to raditi.... Poslušao sam ali na kraju sam sve suprotno zauzvrat ja dobio od drugih 😡😶
Jučer sam išla do bolnice po neke nalaze okrenula sam se i slučajno vidjela staru prijateljicu s kojom se više ne družim da sjedi vani u mantilu. Čula sam da je trudna i da treba roditi. Otišla sam. Hodala sam cijelom bolnicom i stalno razmišljala odi javi joj se pitaj ju kak je. Vratila sam se i nje više nije bilo. Danas je stigla vijest da je rodila Bogu hvala.
Čudno je da smo provele cijeli pubertet zajedno družile se.
A sada smo dva neznanca kao da se nikada nismo znale.
Ko god da mi kaže da je lakše raditi sa decom od I do IV razreda osnovne nije u pravu. I sama sam bila ubeđena u to dok nisam počela da radim sa tim uzrastom. Imaju i oni svoje dane kad su nemogući i kad nam se "penju" po glavi.
Imam 32 godine, moj muž 30.
U braku smo 3 godine i ne mogu da zatrudnim, počnem da obilazim doktore, nalaze, uspostavi se da imam Pcos i štitnu koja radi presporo, moj muž umanjen broj spermatozoida, radi tog problema nikad nećemo moći začeti prirodno nego umjetno.
Naravno oboje očajni počeli smo da skupljamo novce, porodica koja jedina i zna problem voljna je pomoći, ali kako sam saznala za taj problem nekako se taj dio za biološkim djetetom počeo gasiti i imam veliku želju da usvojim bebu i da joj pružim ljubav i pažnju.
Muž ni da čuje za to i njegova porodica ga savjetuje bolje sami nego tuđe odgajati i bojim se da će nas različite želje rastaviti.
Kad sam imala tu jaku želju gledala sam druge parove prije nas dobiju bebu probudi se tuga u meni i bude mi krivo(nisam ljubomorna) sad mi više nije tako.
Završila sam školu za zaštitara i mislim da ću se vratiti u svoj rodni grad kod roditelja, vratiti se poslu koji mi je branio i pružiti nekom topli dom i ljubav!
Prekinuli smo vezu dugu pet godina. Iako smatram da nisam kriva za prekid, jer je dečko bio lijen, za sve mu je bilo svejedno i u vezi nije bilo se*a ili je bilo dva puta godišnje, osjećam se jadno, a istovremeno ponosno jer ga svo vrijeme nisam prevarila. Mogu mirno okrenuti novu stranicu života.
Nisam ovo očekivao, pomogao sam kome god sam mogao. Odjednom sam se našao u situaciji da mi treba pomoć i od svih tih ljudi dobio sam sleganje ramenima i neka je sa srećom a uopšte nisu pare u pitanju. Malo je reći da sam razočaran. Mislim da više nikom neću verovati.