Najviše žalim što sam zbog bolesti morala da napustim fakultet. Pošto sam studirala filološki, i ono malo jezika što sam znala sam zaboravila. Sada kad tražim poslove mogu samo neke bezvezne. Načisto sam izgubljena, sve mislim da mi je kasno za neku prekvalifikaciju a i nemam novca za to. Pitam se šta li će biti sa mnom za 19, 20 godina. Kad se ovako sada mučim.
Imam 40 godina i iz mog iskustva, niko ko se svađao s profesorima ili trenerima zbog dece nije ispao u pravu! Prestanite to da radite i poslušajte stručan savet ljudi koji rade sa nekoliko stotina dece a ne da vi namećete subjektivno mišljenje.
Bivša žena se ljuti jer se ženim bivšom ženom pre nje. Preti da će uništiti svadbu. Kao da to znači da se odričem našeg deteta zaboga... Mislim, nismo u 19.tom veku znate, imamo i mi pravo ići dalje i graditi svoj život a i kad ću ako ne s 30. Ionako će sinu biti lakše jer će dobiti seku kroz par meseci.
Nikad neces znati da si mi samo ti u glavi i da ludim za tobom.
Čestitam poznaniku sto mu je zena trudna (vec nekih 6 mjeseci) a on mi pred njom nezainteresirano kaze cestitali su meni i prije pa nista. Prije tog su imali jedan spontani, ali meni je to bilo stvarno nekako ružno i neočekivano, pogotovo pred ženom koja je presretna. Razumijem da je čovjek možda razočaran i da se boji pa mu nisam nista zamjerila, ali nisam znala da je bilo nekulturno čestitati ako su svima objavili trudnoću.
Radije ne bih nešto imala nego da imam neku jeftinu bezveznu verziju toga što sam želela. Muž ne može ovo da skonta i čudno mu je to.
U vezi sam s divnim momkom, ali njegovi roditelji imaju veliki utjecaj na njega, često dajući savjete koji ne odgovaraju našem vremenu. Pomno ih sluša, iako se slaže da su nekad oni u pravu, a nekad ja, nikad ne može da im se suprotstavi. Trudi se održati balans između nas i njih, ali često popušta njihovim utjecajima, što me najviše smeta. Nije škrt, sve plaća, ali kaže da nema vremena za putovanja jer su dodatni trošak. Iako često želim platiti, ne dopuštam mu da mi kupuje stvari jer smatram da treba biti ravnoteža između nas. Smatra da se ne treba tuširati svakodnevno. Volim ga, ali ove razlike me muče, iako sam već pokušala razgovarati s njim o tome, ne vidim puno pomaka. Razmišljam da li je ljubav dovoljna da prevaziđemo ove probleme. Nisam sigurna što da radim i kako donijeti ispravnu odluku za budućnost.
Mrzim svoj sport. Mrzim ga samo radi roditelja prije je za mene bija neš najbolje uživala sam u njemu dobivala pohvale da sam super i da ću postići neki cilj, odkad mi se mlađi brat upisa počeo je napredovat više od mene, počeo je bit bolji od mene i uspjevat u svakom natjecanju dok se ja ne snalazim. Moj otac je to primijetio da mu ide pa se većinom vremena obazire na njega, samo njega hvali, samo o njemu priča. Ja se osjećam ko crna ovca fali mi ta pažnja koju sam dobivala prije nego je on došao da nije on došao nebi mi se sport zgadija više nego išta postala sam razočaranje u obitelji a njemu se sve prašta!
Svojeg naboljeg prijatelja poznajem od djetinjstva i kasnije sam razvila osjećaje prema njemu. Do tog trenutka nitko od nas nije imao iskustva u vezama iako smo već biti završili školu i bilo bi mi drago da mi je on bio prva ljubav. Ali on me odbio (iako je rekao da me voli), jer želi biti sa drugim curama, želi se zabavljati i izlaziti. Prihvatila sam to, ali smo se i udaljili. Prošlo je 8 godina od našeg zadnjeg kontakta i sad se on mene sjetio da bi mogli pokušati. A ja se ohladila i ne zanima me više. Imam dečka s kojim sam sretna.
Zasto imam krivicu da sam "ravnodušna, da dovolino ne tugujem, ne
plačem" za tatinu smrt. A bili smo jako jako jako bliski. Pravi jedan odnost deteta i oca... Sve se iznenada desilo...