Veliki savjet svim roditeljima,posebno ako im je to prvo dijete. Ako vas dijete ne gleda u oči kad mu se obraćate, ne odaziva se na svoje ime, ne pokazuje ono što želi prstićem, nije razvilo govor do dobi kada se to očekuje, slaže predmete u niz jedan kraj drugoga umjesto da se igra slijedeći pravila igre, ako maše rukama ili skakuće kada je ljuto,sretno,tužno, velika je vjerojatnost da ima poremećaj iz spektra autizma. Pišem ovo jer mnogi roditelji ne vide ove znakove koji upućuju na poremećaj ili se zavaravaju. Bitno je potražiti pomoć što ranije,već s nekoliko mjeseci djetetova života. Znajte i to da niste sami, na fejsu postoje grupe roditelja koji odgajaju takvu djecu heroje. Morate znati da je njihov svijet potpuno drugačiji i ljepši od našega, usmjerite se na potencijale svog djeteta i od tuda krenite obučavati djecu za obavljanje osnovnih potreba. Vaš put će biti dug i trnovit prije nego se promjeme vide, ali zauzvrat ćete dobiti i puno ljubavi i osmjeha od vaših anđela.
Ne mogu vjerovari kako to da neke osobe uporno kažu da su samostalne, a u isto vrijeme od familije i roditelja dobiju posao za stalno u struci, auto nasljede, dobiju stan. Za mene su to nesposobni ljudi koji ne znaju se nositi sa izazovima kroz život. Mrzim takve ljude koji su komotni.
Pitam se da li se još nekome dogodilo da sipa rakiju u peglu kao meni...
Ljudi dragi, ja sam protiv toga da se neko mlad ženi/udaje, ali nemojte da osuđujete druge kad to urade. Udala sam se sa 19 i sad imam 32 godine, nijednog momenta se nisam pokajala. Jednostavno se na početku još osjeti ta povezanost. Ljubav, poštovanje i vjera, toga ako nema tjeraj to od sebe.
Rođena sam u Italiji gde i živim skoro 30 godina i nikako mi nije jasno ZAŠTO naši ljudi koriste slova Č, Ž, DŽ kada pokušavaju da govore na italijanskom. Hajde to što u italijanskom jeziku ne postoje ti zvuci, slovo Č italijani ni ne umeju da izgovore. Đenova, rizoto, Vićenca... Nije teško.
Svoju najdužu vezu sam morao da okončam nakon što me je tadašnja devojka, koja je živela u inostranstvu, primorala da biram između nje i majke koja se borila za život nakon što se razbolela od korone i na svu sreću preživela. Ponekad je potrebno da se desi pandemija da otvoriš oči i otarasiš se toksičnih ljudi iz svog života.
Nikad i nikako ne mogu shvatiti zaljubljenost. Šta se to desi u čovjekovoj glavi i kako, ne razumijem kako ti jedna osoba može ne izlaziti iz misli cijeli dan, ili kad je samo vidiš pa ti popravi dan. Kako je to uopće moguće ?
Imam okp jako dugo, sada manje no pre ali ne mogu od toga na miru da studiram jer se uvek vraćam na početak kao da nisam dobro počeo...
Najteže se prebole one zamalo ljubavi i nikad nerazjašnjeni odnosi.