Kad kažu ljubav je slepa, pa to je zaista tako. Sve sam znao i uverio se u neke stvari, a srce to nije htelo da prihvati i išao sam dalje. I nije istina da se ljudi mogu promeniti. Ona nije mogla da promeni svoju ćud i da živi normalno. Kad te neko pored tvojih očiju pravi slepim ali nije kriva ona nego Ja.
Imam tu neko određeno društvo, jako dobri ljudi, jako dobri prijatelji. Družimo se, blejimo, izlazimo, sve i svašta. Naravno, tu je takođe i jedna devojka koja mi je jako dobra prijateljica. Naravno, već možete pretpostaviti šta se dešava kad ovde pišem. Do nedavno je bila u vezi sa jednim likom koji inače živi/radi u drugom gradu, a ja bio sa njenom bivšom veoma dobrom drugaricom ranije, ima tu još nekih faktora ali ljudi ja kad sa njom provodim vreme i kad pričamo.. To je kompatibilnost uuuužasno prevelika što mislim da i ona vidi, i sve mi se jako sviđa, generalni njen sklop, razmišljanja, način kako gleda na mnoge stvari u životu, interesovanja, ma sve.. A sa druge strane smo i različiti da imamo druge jake/slabe strane što je super da možemo različite stvari u životu jedno za drugog da pokrijemo.. I sad, iako je jako nedavno raskinula, krenule su.. Fore i fazoni.. Naravno sačekao bih još malo vremena, ali ljudi.. Ne bih da izgubim to društvo, ali ljudi... Ne znam šta da radim..
Svaki put kad dođem na njezin pc ili mobitel da nešto provjerim, sva povijest je obrisana i nikad ništa ne mogu naći.
Cela ženina strana familije su ljudi anksiozni, skloni svađama, pravljenju drama, histerisanju, glumatanju da ih neko mrzi, ogovaranju, kritikovanju svega i svakog, ukratko toliko šire negativnu energiju oko sebe da je to neverovatno. Boli me glava i kad idemo i kad dođu u goste, čak i kad zovu na telefon. Samo traže publiku za njihovo pozorište. Toliko sam iscrpljen posle tih susreta, kao da sam trčao maraton.
Kao mali sam odrastao u manje-više "demokratskoj porodici" gde su me vaspitavali uglavnom lepim rečima i dobrim primerom kako da se ponašam. Međutim, svi drugi oko mene su imali jako stroge i staromodne roditelje i dobijali su tona batina kojima sam i ja povremeno bio prisutan. Sada kada imam 22 godine, primetio sam da sam najverovatnije zbog tih scena koje su mi tada bile šokantne, stvorio neku seksualnu privlačnost, fetiš ili šta god ka fizičkom kažnjavanju. S jedne strane mi to ne smeta u "normalnom" životu, s druge imam tu neku stranu zbog koje se pitam da li sam normalan. U suštini vodim produktivan život i nikada ne bih rekao da imam tako nešto sadistički u sebi. Teško mi je da prihvatim da "uživam" u nečemu što nikako nije za uživanje već za svaku osudu, a pogotovo jer smatram da nisam nasilan.
Tokom odrastanja u disfunkcionalnoj porodici sa narcisoidnim ocem naučila sam da potiskujem osećanja, želje i potrebe jer kao dete nisam imala prava na to. Kada sam počela da se zauzimam za sebe tokom studiranja onda sam bila bezobrazna i nezahvalna. Tek kada sam postala samostalna pustili su me na miru. To je dovelo do toga da danas sa 30 god. osećam da nemam neke preterane emocije kao što su sreća ili ljubav, sem besa i ljutnje kojih imam i previše. Za mnoge bitne stvari nisam imala nikakav osećaj, kao da se ne dešavaju meni. Mnogih stvari se i ne sećam. Konstantno imam onaj "numb" osećaj. I to me plaši, pogotovo jer imam strah da ne volim dovoljno svoje dete i da će on to tokom odrastanja osetiti iako radim sve suprotno od onoga što su meni radili moji. Dugo nakon porođaja nisam osećala povezanost sa njim. Nekad se kajem što sam uopšte rađala jer nisam sigurna da li sam dobra majka, ne želim da ima traume zbog mene.
Često se zapitam gde su danas neki ljudi iz moje prošlosti.