Šef mi se tako razdrao da sada danima imam napade anksioznosti. Tresem se na poslu i strah me je da nešto ne pogrešim.
Idu li ljudi na posao puni elana, željom za radom, puni energije, kreativnosti ili je to samo pretvaranje? Ja idem samo da odradim 8 sati sa što manje uložene energije u posao, a da pri tome odradim naizgled što više i nemam problema.
23 godine. Završavam fakultet, putujem, treniram, čitam, imam hiljadu hobija, učim jezike, istražujem, pišem. Ne volim prazne razgovore i šuplje priče. Sa strane svi misle da mi je savršen život, dive mi se što sam lijepa, uspješna, ambiciozna. A iza svega toga stoji trud u ulaganje, iza diplome more neprospavanih noći a iza lijepog lica uporna njega i održavanje. Sve to, a sama. Ne znam jel problem u meni, al ja imam osjećaj da ja što imam veću potrebu i želju da se razvijam i rastem meni niko ne prilazi. Više mi je momaka prilazilo kad sam se bavila šupljim pričama nego sad. Nit mi ko prilazi, niti mi se sviđa. Ne znam dokle više.. Kažu probirljiva, a ja samo ne želim da se olako dan nekom, i budem opet povrijeđena…
Najstarija je krenula u školu, najmlađa u vrtić tačno je 6 godina razlike. Ja nekad ne znam da li sam taj dan zube oprala. Letim kao muva bez glave i ništa ne stižem.
Devojka sa kojom sam bio 8 meseci vodila je paralelnu vezu sa bivšim, ni on ni ja to nismo znali. Meni je pričala da je on problematičan, da joj preti, kad sam uzeo da rešim taj problem, ispostavilo se da se oni čuju i viđaju redovno, on mi je pokazao i dokaze, kao i ja njemu... Baš me povredila, više ne verujem nijednoj ženi, voleo sam je svim srcem, sredio sam joj posao, finansijski pomagao, sredio joj kola, putovali smo itd. Ne znam kako možeš tako nešto da uradiš, prošlo je 5 meseci, ja sam dosta drugačija osoba sada, nekako sam nervozniji, besniji, nemam strpljenja, lakše ulazim u neke rasprave, počeo sam da jurim devojke samo radi zabave. Setim je se svakodnevno a ne bih želeo uopšte više ni da je vidim, ni čujem, a nažalost dođu informacije do mene lako, blokirala me mesec dana posle raskida, pa je onda vratila preko drugara mog trotinet što sam joj poklonio i tako svaki mesec bude nešto, pa mi jave sasvim slučajno da je dobila drugi posao. Svašta se dešavalo, samo da prođe.
Muka mi je ići raditi u firmu u kojoj radim, umoran sam od nje. Preumoran…
Voljela bih barem jednom u životu doživjeti da mi netko napiše pismo…
Češće ja ostavljam čarape po stanu nego moj dečko. Sve ostalo mora da mi bude pod konac, ali za to nemam osećaj. Ili mi bude vruće pa ih skinem, ili skontam da mi se ne uklapaju uz odeću koju nosim, ili ih malo nakvasim. I onda ih ostavim tamo gde mi zasmetaju u tom trenutku!
Imam osećaj kao da više ne mogu voleti sebe otkad sam u vezi, nakon toliko svađa i upućenih reči jedno prema drugom, sve više tonem u prazninu. Više me ništa ne veseli, ne družim se starim drugarima, ne radim više ono što volim, imam osećaj da nikad neće biti bolje i da gubim vreme. Probudi mi se često želja da budem bolji, krenem ispočetka, zaboravim na prošlost i da gradimo odnos kako treba, no onda me opet dočeka nepoštovanje i odustajem. Živimo skupa te dotična osoba zavisi od mog smeštaja i nekih drugih činilaca, tako da se ne mogu ni odmaknuti kada mi je potreban mir.
Jedna od ljepših uspomena iz djetinjstva. Ja i baka spavamo u dvorištu, jorgan na travi pod vedrim nebom, ja posmatram nebo, zvijezde, poneki avion koji proleti i pitam se "gdje li je moj princ sada?"🤣
Inače imala sam 5 godina a maštala o princu, hoće to kad voliš bajke. Izgleda da je moj princ odletio na drugu planetu.😏