Ne podnosim ljude koji konstantno pominju poslovice van konteksta- rade gluposti, loše se ponašaju, krivicu za svoje ponašanje stavljaju na druge ljude, a poslovice im dođu kao izgovor, pogotovo za preokret situacije u njihovu korist, teraju druge ljude da se osećaju grižnju savesti, forsiraju svoje želje i osećanja, a to naravno bez uvažavanja druge strane.
Nisu svesni toga koliko glupo zvuče, a ubeđeni su u to da su uvek u pravu...kipi mi mozak od njih!
Uvijek kad se sjetim da sam bila prevarena sine mi da moj bivši ima istetoviranu glavu mog psa preko cijele noge.
Osećam se manje vredno zato što sa svojih 28 godina nikad nisam imala dečka. Završila sam fakultet i radim. Nisam neka lepotica (po mom mišljenju), ali vodim računa o sebi. Stidljiva sam, povučena, delujem hladno i imam jako nisko samopouzdanje. Svesna sam toga da me to što sam sama ne određuje kao osobu i da ne treba da se osećam manje vrednom zbog toga, ali ne mogu da izbacim te misli iz glave. Želim da se što pre pomirim sa tim da je realnost takva i da u miru nastavim dalje.
Toliko sam umorna od svega, toliko pucam po svim šavovima... Nemam snage više da se borim. Ceo život se borim, jer nisam imala roditelje koji me štite na pravi način, već roditelje koji samo prave probleme u životu. Zbog lošeg odrastanja, koje mama očigledno ne vidi lošim (tata je umro), ja sam imala loš izbor partnera i imam dete kom ne želim da budem loša majka zbog koje će imati psihičke posledice kakve ja imam. Konstantno se borim sa tim, jer meni MORA da je dobro, a nije ni malo. I prestanite sa tim "idi kod psihoterapeuta", kao da ne znate koliko košta... Ne znam šta će biti sa poslom, nemam kola, nemam svoj mir, a borim se svakoga dana za to. Jednostavno ne ide. Na jedan uspeh, padnem 3x dole. Ne mogu više...
U životu sam prošla baš dosta toga. Bila sam zaljubljena, probala sam različite karijere, družila sam se sa različitim ljudima, itd. I baš dosta puta sam bila povređena od ljudi koji su mi bili bliski. Prolazila sam kroz različite faze i imala različita društva. Ali sa tim jednim društvom koje sam imala sam se toliko povezala da mi dan danas svaki dan nedostaju. Ispali su baš loši prema meni i ne bih se pomirila sa njima, ali nekako ne mogu da prebolim to što nisu deo mog života već godinama.
Od svoje 15-te godine, pila sam po 3 šolje kafe na dan, i nije mi bilo ništa bukvalno, baš mi je prijala. Ali odjednom od svoje 19-te ili 20-te godine, iz čista mira je počela da mi smeta, da ni tri gutljaja ne smijem popiti, odmah mi srce lupa i ne mogu zaspati uveče nema šanse. Ne znam o čemu se radi, možda sam se samo predozirala jednog dana i to je to. Ali pokušavala sam na puna 2 dana bez nje, i opet isto posle.
Suprugovi roditelji nemaju dovoljno novaca za svoje osobne potrebe i moj muž im mora pomagati oko neki računa i sitnica. Mene to uopće ne smeta pošto oboje imamo dobre poslove, ali oni se ponašaju nemoguće. Evo par situacija, uselili u novi stan i oni nam za poklon nose 2000e (digli kredit za to) i onda se uvrijede kad ih se natjera da to vrate nazad u banku. Za dijete napinju hajde da baba financira kolica itd itd. Suprug ih je 100 puta posjeo i na fino i na oštro razgovarao s njima ali napretka nema ponašaju se gore nego mala djeca. Smanjili smo komunikaciju i posjete jer stvarno više ne možemo sa njima na kraj. A mene samo zanima koja je to dijagnoza.