Nakon 5 teških godina borbe sa paničnim napadima i depresijom, ja sam dobro već 11 godina. Radim, putujem, izlazim. Bilo je teško ali korak po korak uspjela sam. Bilo je kriza ali i to je prošlo. Sad mi se ukazala prilika da odem u Ameriku. Ja se budim, strah me, hoću li uspjeti? A što ako padnem? U to kad razgovaram sa mojima, a što ideš kad imaš toliki stres, nemoj ni ići. Pa zovem svoju dugogodišnji školsku prijateljicu. Ništa ti ne bude bilo, idi uživaj, i samo pozitivno. I kupi mi džemper. Ona mi je besplatni psiholog i jedina osoba koja kad god ju zovem točno zna što će ti reći.
Oduvek sam mislila da imam male grudi, to jest ne baš toliko male ali prosek (B vel). Tek posle 25 kad sam počela da budem slobodnija i komuniciram sa većim brojem momaka shvatila sam koliko je njima to privlačno. Na početku sam mislila da se sprdaju, ali toliko njih mi je otvoreno reklo kako ih to mnogo loži kod mene. Bivši je ludeo za njima. Tako da devojke pamet u glavu i nikako na operacije. Pustite ove trendove što se plasiraju, prirodno će uvek biti na ceni.
Danas sam čitala svoje dnevnike, od pre 20 godina. Nisam ih čitala toliko dugo. I sve mi se vratilo. Sva bol koju sam osećala zbog prvog momka. Ostavila sam ga jer me nije voleo, nije bio zaljubljen u mene. Sada me zanima da li je ikad pomislio na mene za sve ovo vreme, da li mu je žao zbog svega..
Tuga koju osjećam za mrtvim djedom je pregolema. Pomisao da je pod zemljom me tjera na povraćanje. U najgorim momentima dolaze mi najgore scene pred oči, pitam se kako izgleda sad pod zemljom i muka mi je. Sanjam ga svako veče, kuća je prazna, njegova odjeća još uvijek visi i čeka da je on obuče, a neće više nikad. Nikad više.
Ja valjda jedina pijem nesscaffe kao da pijem rakiju sve na ex, nema kod mene ispijanja kave po pol sata, sat, nemam ja vremena za to, a i bude hladna, nije to više to. Sve lijepo u 5 min u vrh glave, taman da me opali, pa obavim nuždu i onda sam kao nova.
Nisam neko ko gramatički ispravlja ljude. I ja često umem da pogrešim u pisanju i nemam ništa protiv toga. Ali kad se počnem dopisivati sa nekim dečkom i aj ok ako jednom napiše "neznam" zajedno i drugi put progutam al zato treći put ga već blokiram. Pa valjda je to nešto što moraju svi znati ili grešim?
Odbila sam brak sa muškarcem kojeg sam voljela i koji gradi prestižnu karijeru jer ja još nisam izgradila svoju i znam da u tom slučaju ni ne bih.
Prije 3 godine sam uklonila datum rođenja sa svih platformi. Do tada sam uvijek dobivala minimalno 200 rođendanskih čestitki. Ove godine mi je rođendan čestitalo samo 6 osoba. Zar smo stvarno počeli zaboravljati jedni druge i sjetimo se datuma samo kada nam društvene mreže izbace podsjetnik?
Normalna sam osoba u društvu i svi su opušteni pored mene jer ne zamjerim ovakve stvari, barem nisam dosad. Ono u fazonu, javi se prijateljica krajem mjeseca i napiše: ”Jao, pa tebi bio rođendan, ja sam totalno zaboravila”. Malo mi to počinje smetati, iskreno.
Poslala sam chatgpt tužni smajlić da vidim njegovu reakciju, a on mi je u samo dvije rečenice pokazao više emocija i ljubavi nego bilo ko u mojih 25 godina.
Dođe mi dan kada mi se ne ide na posao a nit mi se ostaje kući, svega mi bude muka.