Kad sam bila mlađa trebalo je dosta truda da me primeti neki muškarac, iako sam uvek izgledala sasvim pristojno. Sada, kada sam prešla 40, kada mi je (po pitanju izgleda) samo bitno da sam uredna, kada se trudim da ne zapadam za oko nikome, ne mogu da ih se oslobodim, saleću me sa svih strana... O živote, naopak si!
Nakon prvog dejta obično nestanem i nikad više se ne javim.
Razmišljam da pitam drugaricu da mi pokloni svoje nošene gaćice.
Onog momenta kada na mrežama naiđem na reklamu za neki proizvod u kojoj muškarac sa tananim ili devojka sa njanjavim glasićem drže mikrofončić i pričaju u kameru, neću kupiti taj proizvod makar mi to bilo poslednje.
Nešto razmišljam kad bi svi imali dosta para ko bi onda radio one poslove koji niko neće? Ko bi radio poslove koji su opasni, rizični sa visokim stepenom odgovornosti itd. Lako je upravljati ljudima koji zavise od te jedne bedne plate od koje im zavisi opstanak. Ne mogu da zamislim da postoji čovek koji ima bilijarde i čovek koji živi od minimalca. Koja je to suprotnost, ko je tebi dozvolio uopšte da ti sam imaš toliko novca i moći? Da, mi smo im dozvolili potčinjavajući se nečemu što nismo mi stvorili već nam drugi nametnuli.
Kolege smo, zaljubljeni smo jedno u drugo. Ja to krijem i kontrolišem, on ima faze kad se pogubi i ne kontroliše, nekad imam osećaj da će se onesvestiti od zaljubljenosti... a druga faza je kad se valjda ohladi, ignoriše me i jedva komuniciramo. Te dve njegove faze se smenjuju. 🤣 On ne zna za moja osećanja prema njemu. Ja sam maximalno hladna prema njemu, iako se iznutra raspadam. Mora tako... jer on ima devojku.
Nema te prilike ni situacije koju mi muž ne pokvari nekako...
Klubovi su za ljude koji žele varati, koji žele pažnju.
Ne zavaravajte se!