Počela sam da trčim na jednom terenu pre par dana. U sklopu je staza, teretana, i teren. Svaki dan je puno muškaraca raznih godina a nikad nijedna žena. Samo ja. Da li kod nas žene nemaju pravo da trče, treniraju, imaju hobi, a muškarci smeju? Baš šetam i razmišljam kako svi oni daju sebi oduška dok žene verovatno kuvaju, spremaju, odgajaju, rade. Užas.
Čitav život imam taj strah da neko ne čuje, ili još gore-OSETI, da sam prdnula. Eto! Rekla sam!
Radim posao koji volim, imam odličnog šefa s kojim imam super odnos a ljudima oko mene je najveća briga što nemam veću plaću, a isti ti ljudi rade za 2-3x više nego ja, a mjenjaju poslove jer nisu zadovoljni, tko je tu lud?!
Nikad ne bih mogla biti sa muškarcem koji se boji insekata.
Najodvratniji pas na svetu za mene je maltezer. Ne znam kako ljudi mogu da ih vole. Ajde kad je ona mini rasa pa i nekako, ali ovi srednjeg rasta su, malo je reći odvratni. Prosečna lutalica, mešanac mi je lepša milion puta.
Uvek se svađam s majkom zato što se ta žena predala. Sve joj mrsko, lenja itd. Kaže ne može niko ništa, ma tako je - kako je, šta ćeš i sl. Umesto da se trgne. Ne, ona je takva celi život. Kad joj to kažem, naljuti se i neće da priča više. Gledam druge majke koje se bore, obrazovale se i radile dok moja samo puhće i sve joj mrsko.
Mislite da imate dobre porodične odnose dok ne dođete do prve ostavinske i dok ne krenu deca da vam se rađaju. Tad se odraste i tada se vide dela i ljudskost a ne "vi ste nama isti, volimo vas jednako".
Nisam do skoro razumela zašto se porodica raspadne zbog nasledstva, međa i para, sada razumem. Nije to zbog materijalnog nego zbog spoznaje da vam najbliži rade o glavi upravo zbog para i zato što vam se srušilo nešto u šta ste verovali. Nema svrhe praviti se da je sve super.
Nije kod svih tako, znam da nije ali znam i da mnogi ne pričaju o tome jer je porodica svetinja. Jeste samo ako je zdrava.
Nakon decenije morat ću nažalost da nađem novu frizerku. Ova moja postala pravi smor.