Nikada neću razumeti ljude koji na društvene mreže postavljaju kojekakve citate, pesme i ostalo da bi nekome poslali nekakvu poruku. To je toliko nezrelo i glupo da nemam reči. Skrećete pažnju, volite da vas ljudi žali? Nemate muda da se obratite toj osobi ili šta? Ne razumem poentu, ali uopšte.
Ne razumijem zašto obične žene, koje rade neki normalan posao, koje nisu instagramuše, imaju potrebu izgledati kao starlete?
Dugogodišnji dečko i ja smo u fazi rastanka ali i dalje živimo zajedno jer je potrebno vremena naći normalan stan u ovoj ekonomiji, da bih se iselila. Od kad smo 'raskinuli' se ponaša 100x emotivnije i mnogo mi se više nakačuje, iako se ja trudim da se udaljavam jer moramo da se naviknemo da nismo više zajedno, koliko god teško bilo. Da ne pričam o tome što sam ja bila spremna da se borim za nas, ali je on bio taj koji je odlučio da je bolje da prekinemo. Ubija me iz dana u dan jer ne mogu više ni da shvatim na čemu smo, i kao da mi nije već dovoljno teško bez njegovih emocija koje izlivaju na sve strane. Najgore od svega je što bar mesec dana ne mogu otići odavde.... Ovo je noćna mora...
Jako su počele da me iznenađuju neke neverovatno površne stvari koje je moja drugarica počela da izjavljuje u poslednje vreme. Prosto mi bude neprijatno kada vidim da jedna osoba od 22 godina razmišlja kao tinejdžerka. Mislim da ima neke komplekse i probleme koje pokušava da popuni time što sebe ubeđuje te gluposti. Neke od stvari koje sam čula ovog meseca su to da je njoj glavni cilj u životu da postane najveća ''riba'' u gradu, da zna da može da smuva koga kod želi jer svi momci lude za njom, a da joj sve devojke zavide, kako ima mnogo visoko samopouzdanje i kako zna da je jedna od najlepših žena ovde, a onda je izlistala spisak estetskih zahvata koje planira da uradi. I tako dalje. Sad sedim i razmišljam okej čoveče, imala sam i ja taj period kad sam mislila da sam neka ribetina ali tad sam imala 16 godina. Inače imala je i momke, i društvo i išla je u izlaske još od srednje škole, tako da nije ''neiživljena''. Ne znam šta joj se desilo.
Moj dečko je jedan od onih modernih roditelja, nikad kazna, nikad udarac, samo razgovor. Evo već 30.put u danu slušam kako mu dete govori da p*ši k*rac. 😂😂😂😂😂😂
Počela sam da se bavim nekim amaterskim grafičkim dizajnom, izrada logotipova, vizit-karti i slično. Pošto nisam imala klijenata, javljala sam se malim biznisima i firmama i nudila da im besplatno izradim nešto, jer sam se vodila time da će me oni onda preporučiti nekom drugom i da će posao tako krenuti. I stvarno jeste. I dalje nemam mnogo klijenata, ali dovoljno da zaradim za neke svoje potrebe (student sam). Ali na kakve sam ja sve ljude naišla... Koliko nezahvalnosti, zlobe i zavisti sam susrela. Daš nekom prst, on bi cijelu ruku. Tek kad sam prestala besplatno da radim, vidjela sam da neko zapravo cijeni moj rad. Ovo ostalo je samo bilo džabalebarenje.
Prošle godine sam prvi put imao napad panike i to je prošlo nakon nekih nedelju dana. Problem je što mi se skoro vratilo u još gorem obliku u vidu vrtoglavica, osećaja da ću se onesvestiti, probadanju u grudima i konstantnom strahu da će mi se nešto desiti. Bojim se da ću ostati bez posla koji stvarno volim. Molim sve vas koji ste imali iskustva da mi pomognete da prođem kroz ovo jer postaje nepodnošljivo.
Ja sam najsrećnija osoba na svetu. 1h ujutru je i moj dečko je otišao da nađe radnju koja radi da mi kupi brijač, jer sam zaboravila kod kuće. Ništa manje nemojte da prihvatite u životu. Husbend material 🙉🙈🙊
Nekad izgledam posebno lijepo kad se našminkam a nekad ništa, ljepša budem samoj sebi kad skinem šminku. Ali nekim čudom, postoje dani kad posebno zračim i to primjetim po reakcijama drugih, uvijek me pitaju "šta si radila, super si danas", i vjerujem da su mnoge druge žene to primjetile, šminkale se ili ne.
Evo danas sam samoj sebi 👎ali dobro, biće bolje..🤪
Sada kada sam odrasla jasno mi je zašto je mama uvek bila nervozna, a tetka uvek raspoložena. Brat i ja smo voleli da idemo kod tetke više nego bilo gde i čak smo govorili da je volimo više od mame. Mama je uvek bila nervozna, ljuta, neraspoložena dok tetka sve suprotno. Sada mi je jasno i zašto. Mama je imala dvoje dece, domaćica bez posla i svog dinara, otac se nije interesovao za nas, nju, kuću. Živela je u kuhinji, nikada nije negde izašla, kupila nešto sebi, putovanja da ne pominjem. Tetka je imala dobar posao, platu, divnog muža, nije imala dece. Vreme je provodila u putovanjima, izlascima, kupovini, napredovanju na poslu, izletima... Što s društvom što s mužem. Žao mi je što tek sad sve to shvatam, žao mi je majke, nije ni mogla da bude bolje raspoložena kada je živela takav život.