Frustriran sam, negativan, nezahavlan na životu koji imam (nije neki, fali mu štošta, ali bilo je i gore kad sam bio mlad i pitanje je šta me tek čeka), smotan, nesiguran i izgubljen. Ne znam kako da promenim svoju sitauciju, umoran od svega, nezadovoljan, bezvoljan. Mrzim svoj posao, a naročito kolektiv, na faksu mi je ostalo nekoliko ispita i nikako da se namolim da ih dam, a ni strukom mi se ne bavi preterano. Propalitet sa 24 godine.
Bes. I to se sa nekim deli.. kao i sreća, radost, tako i tuga, bol i bes... Ona se toliko potrudila da ne ostane sa mnom da joj se to na kraju i ostvarilo. Ja sam učinio sve da ostane, a ona sve da ode..
Poronografija je zlo. Stvara nepostojeću realnost da žene vole žestoku dominaciju, da vole biti udarane i lupane sa svih strana. To stvara pogrešan mentalni sklop kod muškarca. Većina žena većinu vremena voli emotivno povezivanje, maženje i tek onda blagu dominaciju, nakon emotivne povezanosti možda i više od toga. Ja sam tek počeo živiti kada sam doveo pornografiju do granice da mi je draže imati sex sa djevojkom i u tome uživati nego svr*iti za par minuta gledajući neku brutalnost.
Ja sam jedini u jednoj skupini prijatelja koji ne priča o novcu i nekim uspjesima u životu dok su ostali uglavnom fokusirana na tematiku uspješnosti i finansija. Međutim, ono što je zaista smiješno, jeste da sam ja uspio više od njih. Ne govorim to sa zlobom ili da napakostim nekome. Čak ni prijateljima ne govorim. Jednostavno, oni pričaju, ja radim. Kada oni budu iskorištavani od drugih, oni se povlače a ja ostajem i guram do kraja. Oni idu za većim platama ja idem tamo gdje se osjećam sretnije i prihvaćenije. Meni je cilj da budem zadovoljan a njima je cilj novac. Meni novac sam dođe jer eto imam taj ljudski karakter da zračim zadovoljstvom pa me zbog toga Bog valjda i pomaže.
Trudna sam. Moj muž nema nikakvog razumijevanja za mene i moje stanje, često je grub prema meni. Više sam emotivnija i razdražljivija nego prije trudnoće, što je i normalno u ovom stanju. Nakon što se rasplačem, on se sprda, iskreno ne mogu više da podnesem takvo ponašanje. Nakon svega toga on kaže kako ima razumijevanja za mene.
San mi je da se vratim u mali grad sa devojkom i tu budem svoj na svome i radimo onlajn. Plašim se samo da neću imati prijatelje tamo niti kolege i da će me pojesti usamljenost.
Želim romantičnu ljubav kao iz bajke ali znam da to ne postoji pa se moram pomiriti s ovim što trenutno dobivam.
Ali najsmešnija mi koleginica koja se loži na kolegu i uvek gleda kad on radi da nešto uzme samo da bi ga videla a on je ne konstatuje. Ne znam da li kapira koliko se ponižava 😂
Ne znam šta bih rekla, u 40im sam, slobodna, ali kad vidim šta se dešava sa vezama & brakovima, nije mi žao. Varanje, nasilje, čim upoznaš nekog odmah ispituje šta imaš, stan ili kuću itd. a čak i ako kaže da je slobodan, ne možeš mu vjerovati. Svi nešto lažu, glume, izmišljaju. Lijepo je biti zaljubljen i sretan ali to ne može sa lažovima.
Rekla sam da se nikad neću udati za Balkanca. Preselila sam se u inozemstvo i na prvi pogled se zaljubila upravo u dečka s Balkana.