Radim u firmi već nekoliko godina i trudim se koliko mogu – učim, ostajem duže kad treba, završavam posao kako treba. Ali postoji nešto što me poslednjih meseci baš izjeda i prvi put priznajem to naglas: ne mogu da podnesem tuđi uspeh kada znam da je nezaslužen.
Nije problem kad neko stvarno zna posao i napreduje. Naprotiv, takve ljude poštujem i drago mi je kad ih nagrade. Problem je kad gledam kolege koje su do juče jedva znale osnovne stvari, a danas imaju bolju poziciju, veće benefite i svi im se smeškaju – samo zato što znaju kome treba da se ulizuju. Sastanci, kafice sa šefovima, klimanje glavom na svaku rečenicu… i odjednom eto ih iznad svih.
Najviše me nervira što ti isti ljudi često nemaju pojma o poslu koji rade, pa onda na kraju opet mi koji ćutimo i radimo moramo da krpimo njihove greške. A oni dobiju pohvale, nove prilike i ponašaju se kao da su to zaslužili.
Znam da možda zvučim ogorčeno, ali valjda je to ljudski. Ne zavidim na uspehu koji je pošteno stečen.
Ne razumem osobe koje moraju mene da ponize da bi sebe uzdigli iako su u boljoj poziciji nego ja. Zaista ne kapiram takav mozak. Evo i ja nikad neću moći da priuštim sebi torbu od par hiljada € ili da odem na Tajland, ali uživam gledati vlogove ljudi koji su tamo otišli. Nikad nisam bila u fazonu kao većina našeg naroda da kažem šta ćeš tamo, bacaš pare, ko zna ko te finansira, bez veze i sl. Ja se uvek obradujem i oduševim. Eto i sama imam komplekse i nezadovoljna sam, ali ne znam kako će meni pomoći to što ću ja da ponizim nekog.
Otkrila sam da je moj dečko sa svojim drugom učestvovao u odabru i rezervaciji prostitutke za trećeg druga.
Zgrozila sam se i nije mi dobro.
Se*e mi se od ljubavi. Od nadimaka "bebi, kuci, bubi, moj svet, moj život" itd. Od toga kako se parovi pretvaraju u ljude bez mozga i ponašaju kao retardiranih, sa ispuštanjem onih zvukova kao cvile. I ne nisam ljubomorna, samo ja u tome ne vidim ništa lepo. I smaraju poruke za dobro jutro, laku noć...
Ne želim da budem u vezi radi reda (da ne budem sam). Ne želim da mi partnerka govori kako njoj nije bitno da joj je muškarac lep, kako joj joj je bitno da je situiran. Hoću ljubav, ogromnu i ljubav (bezuslovnu je svakako nemoguće dobiti), hoću poštovanje, podršku, da rastem uz tu osobu, da me ne koči u životu, da izvuče najbolje iz mene. Hoću da se žrtvujemo jedno za drugo, ali svojom voljom ne prisilno, pre svega hoću mir u duši.
Jel se još nekome desilo da umesto da ostavi suđe u sudoperi da se opere krene prema kanti za đubre da ih baci 🤣🤣
Baš me zanima šta bi se desilo kad bih mu prišla i priznala da mi se sviđa. Šteta što nemam hrabrosti.
U poslednje vreme gledam ljude po gradskom prevozu i primećujem dosta lepih devojaka. Ponekad bude i neki lep momak. Ne znam koji mi je đavo, ranije ljude nisam ni primećivala a sad se zagledam u svakoga ko je lep i bude mi neprijatno kad provale da buljim u njih.