Momak i ja kao da smo zamenili uloge. Po nekom šablonu žene su te koje su osećajnije, brižnije, pune razumevanja, više pričaju, uzbude se za neku sitnicu, imaju promene raspoloženja, vole Novu godinu i ludilo oko ukrasa, šoping.... A kod nas je kontra, ja sam ta koja stalno opominje njega što pare baca na gluposti kao što su ukrasi za jelku (jer ih imamo milion i pola ne iskoristimo), smara me priča u nedgogled koja nema poentu, retko kad zaplačem, volim u miru i tišini da gledam film a on samo melje nešto, češće on pere veš i sređuje kuću jer kad to ja uradim on obavezno nađe zamerku i onda nastane svađa.... Osećam se kao muškarača, ne znam ko je ovde lud.
U vezi sam da dečkom godinu dana i nikada mi nije rekao da me voli..zna da umirem da čujem to od njega.
Svuda oko sebe vidim samo bebe i trudnice....ne kontam kako tako lako zatrudne? A meni ne ide... Jel ima neko neki tajni sastojak...😉
Imam traumu da piškim u gostima, jer će se čuti žubor vodopoda.
Ne mogu da zamislim život sa nekim. Volela bih zauvek da živim sama.
Svakog dana, više puta, pomislim na tebe a nismo u kontaktu skoro godinu dana. Je li ovo ljubav ili opsesija? Kad će proci i hoće li uopšte?!
Uvek uzimam ono što mi se svidi i ne patim od marki i stvari koje su skupe. Mogu da priuštim, ali me to ne zanima. Evo, npr svideo mi se parfem od 800 dinara i kupila sam ga, a nijedan skuplji mi nije odgovarao. Može da košta i 50.000 npr, ako mi se ne sviđa, džabe. Nikad ništa ne bi uzela što mi se ne dopada samo da bi se dodvoravala i kompleksirala.