Moj život je toliko težak i jadan, da nema gde. Naime, radim kao nastavnica u jednoj školi. Moja prva ljubav, moj prvi dečko, moja prva ozbiljna veza, oženio se posle mene. Njegova ćerka ima 7 godina, predajem joj engleski. Devojka sa kojom me je prevario je od te male majka. Fina i lepa žena, ali kad tu malu vidim, srce će mi pući. Mala je veoma pametna, dobra i vaspitana. Sa druge strane, plašim se biti sa nekim iz okoline da mi se ne desi isto. Da opet predajem nekom detetu čiji mi je otac slomio srce na pola. Serem se u posao, i u svaku sredu kad imam čas sa njenim razredom…
Htela sam da pitam jel još neko prošao isto kao i ja, da bukvalno ima oca kao da ga nema (i iskreno drago mi je kada vidim devojčice ili devojke kako kače sliku oca, a pogotovo sad onaj tik tok trend "na 100 fakulteta slao me je tata" ali mi isto tako i krivo jer ja to ne mogu niti ću ikad moći)... Krivo mi je što je takav čovek, namrgođen ceo život, nezadovoljan samim sobom kompleksaš, krivo mu što drugi uspevaju u životu i što imaju više od njega i sad želi sve svoje nedostatke da ispolji na nama deci (imam i brata), želi da je sve po njegovom i tu se često posvađamo jer sam prestala više da radim po njegovom i furam neki svoj fazon (ima mnogo primera, dobila sam 8 na ispitu sva srećna sam došla kući na šta je on meni rekao 8?? Obrukala si se.., onda kad sam bila srednja škola podrazumevalo se da dobijam 4 i 5 a kad dobijem manje odma kreće smaranje, dok za brata ništa...) Sve se to nešto podrazumevalo najbolje da umem i ne znam šta da radim više dođe mi da se obesim, ali bukvalno.
Imam jednu licemjernu prijateljicu, čak mi je i smiješno njeno ponašanje nekad. Jedan primjer toga je kako je ona uvijek govorila da voli starije dečke i čudila se meni što volim mlade, a sad kad je ona našla mlađeg, a ja starijeg, govori mi da taj sigurno nije normalan ako je single s 31 godinom.
Davno je to bilo, al i dalje sam bijesna. On je iz HR kao i ja, samo iz drugog grada, a u to vrijeme je živio u Londonu. Te godine mi je obećao da će doći u moj grad preko ljeta, čak mi je i datum dolaska napisao. Par dana prije tog njegovog 'dolaska' nije mi se htio nikako javljati pa kad sam ga pitala što mu je, našao je izgovor da kako je stalno 's nekim prijateljima i da ima obaveze'. Kad je došao taj datum, njemu ni traga ni glasa ni poruke. Javila sam mu se namjerno, a on mudrac iako je bio aktivan, nije htio ni da otvori poruku, a kamoli da odgovori. Dan poslije sam vidjela da je objavio sliku, ali u svom rodnom gradu. Znači došao je u HR, ali ne kod 'mene'. I te dane se nikako nije htio javljati, nego se javio tek kad je ponovo otišao u London. Kad sam ga pitala zbog čega me tako izigrao, našao je i onda izgovor. Da je 'zaboravio' vozačku. Kao da ne postoji autobus 🙄 Nedugo nakon tog svega me blokao. Znači vučeš me tu mjesecima za nos i na kraju odbaciš.. kreten!
50 godina kredit za kuću ili stan, horor film, je naslov današnjih novina u inostranstvu. Stigli smo 2016te sa snovima o boljem životu ako ne za nas ono za našu decu i njihovu budućnost. Gde se sa prosečnim platama mogla kupiti kuća na 25-30 godina. Kad se kovid završio, cene otišle toliko da je i obična garsonjera nemoguća misija. I onda država smisli genijalan plan da će krediti biti na 50 godina. I kako da ne poverujem u teorije zavere da prave namerno “moderno” ropstvo!?
Neka mi samo neko kaže da halo efekat, pretty privilage i slične pojave nemaju efekta. NA ŽALOST, imaju! Osetio na svojoj koži. Nisam lep, ali sada jesam jak. Tokom većeg dela života bio sam prilično mršav. Toliko mršav na moju iznadprosečnu visinu da bi mi ljudi često govorili da jedem (majke ti!) i pitali da li sam bolestan. Jeo sam mnogo i trenirao, ali mi je metabolizam bio baš brz. Delovao sam kao da će me vetar odneti. Ljudi su mislili da će lako sa mnom. U detinjstvu su me često tukli zbog toga. Čak bi mi i bivše devojke prebacivale mršavost. Kako sam prešao tridesetu, metabolizam se usporio, a treninzi su počeli da daju efekta. Nabacio sam oko 35 kila dodatne mase (što mišića, što sala). Ljudi su totalno promenili stav prema meni. Vidim kako me tretiraju sa više poštovanja. Od toga da muškarcima više nisam glavna meta za sprdnju kada treba da ispadnu frajeri, preko toga kako me tretiraju šalteruše u pošti (banalan primer) do toga da me se ljudi čak malo i boje (što ne želim).
U srednjoj školi smo imali neku priredbu povodom 100 godina postojanja škole. Cure su trebale da obuku crnu suknju. I naravno ne možeš bez hulahopki. A napolju minus. Ja nisam imala crnu suknju, imala sam samo neku kratku teksas, a nisam imala ni hulahopke, samo jedne pocepane, niti para da kupim druge. Koštale su 100 dinara, ja sam imala 20. Otišla sam u farmericama. Nastavnica se tako izderala na mene, a ostale cure su se smejale. Jedva sam čekala da dođem kući i da se isplačem.
Pet puta su mi bolji frajeri zidari, majstori, automehaničari itd, nego oni ulickani biznismeni, bogataši i kojekakvi tatini sinovi sa besnim kolima. Koliko sam samo videla dobrih frajera u ovim poslovima, to je zlo zla. Top frajeri, još onako prljavi i znojavi, uh. Pozdrav za zgodne i lepe majstore💪
Lako je reći "što nemaš svoj stan", itd., kad znam mnoge kojima su roditelji, djedovi ili bake, ujaci, stričevi samci, svi iz inostranstva ili kupili ili pomogli u kupovini stana, auta, kuće pa čak i pronalaženju posla, preko veze naravno ili im pomogli u otvaranju nekog biznisa. Pa lako je raditi kad sve dobiješ na tacni i bez stresa. Budimo realni, kako sa platom od 600, 700, 900€ kupiti stan, kuću ili auto? I sve to dok si podstanar.
Nadaš se boljim vremenima, a prolaziš kroz brige, stresove, anksioznost godinama, razočarenja u ljubav, u prijatelje, u ljude... Prođeš inflaciju, bombardovanje, tenzije, nemire, sirene i pucanja (živim na Kosovu), bolničke hodnike (bolest roditelja), porodične tenzije i onda očekuješ Veliki svetski rat! WOW! Mene je život otupeo, ne mogu sa saberem 30 srećnih dana ukupno u životu. Pušim, bezobrazna sam i bahata, plačem noću, imam višak kg, nemam vezu, brak, decu, čekam uveče ta 3 sata mira i maštam da umrem u snu.