Ne znam što mi je, al s 29 godina sam počeo gledajuć serije, gdje mi dragi likovi umiru il pate, zazivat Boga da im pomogne. Znam da je bizarno i da je to sve gluma, al ne mogu vjerovat da mi se to sad događa, a ne recimo kad sam bio dijete. Toliko je boli oko nas, napaćenog svijeta pa valjda želim makar da likovi iz serije pronađu sretan kraj. Ne kaže se bezveze "Nije život bajka.", al što serija ne bi bila bajka sa sretnim završetkom. Ovdje se referiram najviše na Greys anatomy 22. sezonu.
Ježim se na ove gotove jelke s Temu-a. Pa zar sve, al sve mora bit brzo i umjetno? Znači samo na neki štap razvučemo gotovu jelku? Pa gdje je ukrašavanje jelke s obitelji, veselje, božićne pjesme, ovijanje svjećica oko jelke, svađe s braćom i sestrama koju kuglicu gdje stavit, koje će bit boje, tko će stavit zvijezdu na vrh? Boli me duša koliko propadamo kao ljudi. Pretvaramo se u robote, isprogramirani. Ne znam kako živjet u ovom vremenu, iako sam 96. godište vratio bih se radije u 20. stoljeće.
Mene ljudi ne vole. Jednostavno primetim to po njihovom ponašanju, ne mogu da sakriju na faci to. Ne znam zašto. Počela sam da radim, prvi posao. Sa mnom su bile dve koleginice u kancelariji. Ja jesam tiha i nisam pričljiva, ali nisam NIKADA rekla nešto što može uvrediti, neugodna pitanja i teme, niti sam detinjasta pa da sam pričala o nekim glupostima. Kad je odlazila prva koleginica poželela je sreću drugoj a meni je rekla "Eto snađi se". Kad je odlazila druga lepo se pozdravila sa prvom a meni ništa nije rekla. A od društva, haha, dečkovo društvo me ne podnosi. Šta god da kažem gledaju bledo u mene kao da misle "što se praviš fina". Svaki put me izgovaraju kad odem. U zadnje vreme ni ne ćute, kroz šalu mi kažu šta misle. Njih i mogu da razumem, da sakrijem stidljivost često sam lupala svašta i ispala glupa. Komšinica koja je dobra sa mojima me izbegava, uvek krene kontra putanjom od mene ili kad pokrenem priču odgovori sa da ili ne. 80% okruženja me ne podnosi. Zašto, ne znam.
Moja bivša kombinacija mene i dalje prati iz zabave. Iako i on i ja znamo da za to nema poente.
Najgore je je što nemam nikakav kontakt s njim ali on i dalje traži način da me proziva i da me povredi.
Želim da imam seks sa njim, da konačno osetim šta znači spavati sa pravom ljubavi (sa moje strane), po cenu da se nikad više ne čujemo i ne vidimo.
Ko luda sam se plašila smrdibuba. Vrištala, bežala, imala napade panike. Ali otkad nam je puna kancelarija tih lepotica, blam me da vrištim, pa sam se navikla i onda su one 2,3 u kući bajka, mogu da im naručim igračke kao mačkama i dam im imena Lilo i Stič.