U vezi smo već 5 godina. Ona gotovo nikada ne inicira seks. Znam da me voli najviše na svijetu i sve nam drugo dobro ide. Pokušao sam pričati sa njom par puta o tome, na šta bi ona samo rekla da je umorna i slično. Jednostavno je aseksualna i volio bih da između nas ima više strasti. Mladi smo, a seksualni život nam je kao da imamo po 70.
Zanima me koji problem imaju ljudi da postavljaju neprijatna pitanja tipa, kad će prinova i slično. Ako neko nema djece nakon par godina braka, logično je da postoji neki problem. Neplodnost je mnogo bolna stvar i vaša pitanja bacaju iste u još veću depresiju.
Početak ljeta smo krenuli hodati i sve je bilo divno. Ljeto smo proveli zajedno, sve je bilo normalno, smijali smo se, grlili, ljubili… činilo se da je sve kako treba. Sve dok nisam došao živjeti bliže njoj, nešto se promijenilo.
Prije smo mogli satima biti zajedno, maziti se, ljubiti se po cijele noći, osjećali smo se blisko i sretno. Sada je drugačije. Doslovno mjesec dana nismo mogli provesti gotovo nijedan dan zajedno, a kad smo se napokon vidjeli, osjećao sam da je sve gore i gore. Poljubaca smo imali možda pet u tih nekoliko dana. Prije smo se mazili i ljubili po 2-3 sata, sada mi ni ne da da je dirnem – gdje god bih je dodirnuo, odbija me tijelom.
Sve što sam radio da joj pokažem ljubav, kao da nije primijetila. Prije, dok je bila u PMS-u, željela je da vodimo ljubav, a sada mi ne da ni da je dotaknem.
Pored "drugarice" se tako loše osećam. Ona je uvek tu da mi "otvori oči" i "iskreno ukaže" kako nisam u pravu i kako mnogo grešim po pitanju života koji živim. Tek s vremena na vreme da neki podatak o svom životu i shvatim koliko je njime zapravo nezadovoljna, ali je ohrabrujem da to nije ništa za nju i da ona to sve može da izgura. Neke stvari koje bi ona vrlo rado radila da može, kada ja uradim, ona jednostavno ne komentariše i ne spominje ih, kao da izbegava da priča o stvarima u kojima ja uživam, ali zato pod obaveznim mora da mi drži predavanja šta je ono što je dobro za mene, a šta nije. Za neke stvari se vidno radujem, sve dok ih ne ispričam njoj. Onda i one najšarenije slike u mojoj glavi gube boju. Prestala sam da joj se poveravam.
Muškarac sa kojim sam na sve načine pokazuje koliko me voli i da mu je stalo, ali ne pamti datum početka naše veze... To me malo vrijeđa...
Imam problem sa tim da čuvam neku tajnu. Jednostavno to ne mogu, moram nekome da kažem. Nervira me kad mi neko nešto ispriča i ja nemam kome da prosledim to, naravno uvek malo dodam drame. Ne volim to kod sebe i znam da nije normalno, ali ja ne mogu da izdržim. Da nemam kome da kažem bukvalno bih pukla i ispričala bilo kome, do te granice to ide.
Nikad mi nije bilo jasno zašto bi neko popio samo pola čaše vina, kad tu treba da se popije cela boca. Šta mi je pola čaše vina, ništa, ni za zub.
Imam 22 godine i zaljubljen sam u ženu koja je 16 godina starija od mene..već godinu dana samo o njoj razmišljam i svaki njen osmijeh mi je duboko urezan u pamćenje. Vidim da sam i ja njoj interesantan jer mi uzvraća na svaki "signal" i osjeti se ta posebna energija među nama i mir..ali sam još uvijek nesiguran bi li ona stvarno htjela bit i ostat sa mnom kad sazna baš točno koliko godina imam i ne znam dal da joj priđem i izravno ili ne?..jer želim vezu i budućnost sa njom..pomozite ako imate ili poznajete iskustva s ovakvom situacijom i razlikom.
Nema ni jednu sliku sa devojkom, nikada ne govori o njoj. Srećem ga često u gradu, nikada nije sa njom. Znam da jeste u vezi, ali mi nije jasno zašto je krije?!