Imam osećaj da dete više voli mamu i babu (moju taštu) nego mene, ima tek 11 meseci i preko dana je sa njih dve dok ja radim i razumem to jer je mala, ali me opet nekako boli to kada vidim da hoće da bude nekad pre sa njima nego sa mnom, a tako se trudim da pored napornog posla budem maksimalno sa njom i pružim joj sve, samo što je jako teško, preplačem noć nekad a da niko ne zna, baš se jadno osećam.
Dok se nisam preselila sa dečkom u 23 godine imala sam od roditelja vremenski ograničen izlazak. Do 18 te godine sam morala kući da budem do pola 11, posle 18 te do 12 tačno, ni minut kasnije. Moji su smatrali da posle 12 nema ništa napolju za normalne ljude, ne shvataju da se vremena menjaju. I uvek sam bila ismevana od strane društva i momaka kako sam kao Pepeljuga, kako ne shvataju zašto je to tako. E pa nisam ni ja shvatala, ali je tako moralo prosto i ne mogu da objašnjavam zašto je tako. Moji roditelji su ovako super, jednostavno su tako strogi, svaki pokušaj priče sa njima završava se tako što majka kaže ne mogu da dopustim da te odgaja ulica, nigde veze. Takođe sam uvek morala da kažem gde idem i da pitam za dozvolu, ni kod jednog momka kući nikad nisam smela da idem, to sam morala da krijem i lažem. Kućna okupljanja isto nikako, na alkohol nisam smela ni da pomislim i na izlaske.
Ne osećam već dugo godina nikakvu sreću. Samo zadovoljstvo kada nešto uspem ali to opet nije sreća. Bojim se da odem kod psihologa, jer će mi možda reći da imam neki oblik depresije.
Najjači su mi članovi porodice koji neće da se mešaju u odabir partnera njihovog sina ili ćerke. Koji đavo biste se mešali?! Je l' se vama neko mešao u vaš izbor?!
Drugarica izađe u izlazak "provokativno" obučena, a onda me stalno pita da li je suknja prekratka, da li je dekolte previše, da li izgleda nepristojno, da li je likovi gledaju, ja kažem da je sve ok, mislim izgledaš normalno za takvo mjesto, strašno me nervira što mi postavlja 100 pitanja svaki put i glumi nesigurnost, a onda ode u wc uslika 50 slika i 10 objavi.
Devojka u parku sedi, čita knjigu, smeška se, prelepa. Cvećara pored parka, odem kupim jedan cvet, priđem, ona pobeže kao da sam najgrdniji na svetu...
I dan danas mi nije jasno zašto.
Kažu da ni sreća ni tuga ne mogu trajati zauvek, ali nije li previše da sam ja 5 godina tužna i nesrećna povodom mog života. Ima li izlaza iz ovoga i koliko još treba da čekam...
Bio sam na razgovoru za posao i kaže ti meni poslodavac nije ovo posao za tebe baš to nisam očekivao, krajnje neprofesionalno od njega.
Pročulo se na poslu da znam više jezika, a ja zapravo i ne znam koliko ih poznajem, mogu komunicirat na svakom od njih to svakako.
Koristim chat gpt da provjerim sastojke u kozmetičkim preparatima, i još mi sve objasni zašto ne valja itd. Nisam prije obraćala pažnju na to ali primjetila sam da u raznim kremama, šamponima, itd. budu skoro isti sastojci a potpuno drugo piše na ambalaži.