Eto ne znam da li sam pokretač trenda ili moja susjeda nema mašte, a možda me samo kopira. Božićno vrijeme je i kaj god ja od ukrasa stavim, za 2 dana i susjeda ima takve ukrase. Valjda da ja stavim veliki k**** na napuhavanje za 2 dana bi i ona imala isto.
Udata deset godina. Mislim o prvoj ljubavi iz srednje škole često. Znam i broj napamet iako sam ga izbrisala posle nekoliko meseci veze na fakultetu, za njega sam se i udala. Imam potrebu da sednemo i ispričamo se, da kažem šta sam osećala. Poprilično sam sigurna da je bilo obostrano ali je svako imao svoje društvo drugog ranga popularni-nepopularni. Zapravo, on je bio potpuno normalan u mom društvu ali se sa popularnima družio prvenstveno i tada nisam postojala. A nasamo ili u "običnom" društvu su bile varnice. Tek tako ga se setim. Bez nečega što bi me podsetilo na njega. I ne želim da kvarim ničiji brak ali moram da kažem šta sam osećala tada i da stavim tačku na to. Nekako smo se razumeli, bez previše reči. Kada smo se vraćali kući nasamo, a što je bilo par puta za 4 godine, hemija se osećala i uzajamno poštovanje i razumevanje. Često me je zezao, a desilo se i "branio" od par momaka koji su mi prilazili. Ja nisam ni sa kim bila jer sam za njim patila. Delim jer mi je teret na duši.
Momak i ja smo zajedno već 7 meseci. Ja sam jako zaljubljena i volim ga, ali imam utisak da on ne može da zaboravi bivšu. Čak mi i njegovi roditelji spominju bivšu verenicu i kako je to ostavilo traga na njemu. Ne znam šta da radim i kako da se ponašam...
Kako znate da ste spremne za drugo dete? Kako znate da ga uopšte želite? Imam jedno trogodišnje dete i okolina me konstantno pritiska da je vreme za drugo, ostali parovi koji su dobili dete kada i mi već imaju drugo. Kako se odlučite za to i postoji li uopšte pravo vreme?
Moji roditelji žive ko pas i mačka. Iako odavno nisam dete posle svake žučne svađe se osećam kao da me je neko doterao na ivicu provalije. Porodica mi je jako važna i zato mi je ovo što gledam-pakao. Ne vredi da pričam sa njima, moje reči nailaze na tvrde uši.
Jutros čujem neko peva na ulici, pogledam - čovek ima slušalice u ušima, šeta psa i pevaaaa.. E, zato ja ne slušam muziku na ulici, jer ja bi verovatno i đuskala usput 🤣😂🙃
Radio sam u korporativnoj sredini (kol centrima) i davao sam sve od sebe, ostvarivao sam rezultate pod izuzetnim stresom i pritiskom (primaš pozive, zoveš korisnika, rešavaš tikete). A zašto nisam napredovao? Sistem je takav da kolege dobijaju beneficije jer vode nadređene na večere (lično mi jedna rekla da je vodila), bacaju emotiko srce na Teamsu zato što imaju "gotivnu" sliku na profilu. Doživeo sam da me svi "cede" i da pomažem i da dobijam beneficije da se ne moram da se javljam na pozive samo kada je situaciju katastrofa sa elektronskim prijavama (tiketima) a kada nije, koga briga. Najveća tragedija što kasnije svi oni napreduju u karijerama (bolje pozicije, druge firme, veća plata) a ja uglavnom dajem otkaz zbog toksičnog sistema vrednosti jer ne mogu napredovati. Doživeo sam da je tim lider napravio zapisnik samo da bi "skupio poene" kod menadžmenta jer sam rekao da nisam fan da primam pozive, a druge se ne javljaju upravo zbog prethodno navedenih stvari što je licemerno.