Mrzim kad ljudi u svakoj situaciji govore da te nitko nikada ne može voljeti više od roditelja. Zašto je teško prihvatiti da ima nas djece koje roditelji nisu voljeli? Kad čujem takvo nešto, čujem samo da ne zaslužujem ljubav i da me nitko nikada neće voljeti jer ni roditelji nisu.
Iz Beograda sam a zaljubila sam se u momka iz Podgorice, ljudi moji, mi smo se tako lepo skontali, tako mi je lepo da pričam sa njim i ne skidam onaj glupavi osmeh sa lica.. Mislim znam da je teško da će od toga nešto ozbiljnije biti, ipak je daljina u pitanju ali eto htedoh ovo da podelim.. Kao neka tinejdžerka se osećam.
Nervira me kada se ljudi hvale time što nikada nisu pogledali ni jednu epizodu neke poznate serije (najčešće to bude Game of Thrones) ili neki poznati film. Pa šta? Ni ja nikada nisam gledala Stranger things (niti ću), Greys anatomy, The Godfather, Lord of the rings, Star wars... To me ne čini posebnom pahuljicom, već samo znaći da nemamo svi iste preference i da nas ne zanimaju iste stvari, što je zapravo i normalno. Još samo fali da počnemo da osuđujemo jedni druge na osnovu filmova ili serija koje (ne)gledamo. Baš nema logike. Svako neka gleda šta voli i eto, rešen problem.
Našla sam svoje komentare ovde iz 2017. godine i umirem od sramote, kakav debil od deteta....
Šta kažu ljudi, kada pustiš doći će. Evo ja tako godinama funkcionišem i nemam devojku.
Završila sam fakultet prije 6 godina. Ovdje to zanimanje nije toliko traženo, teško je doći do posla u državnoj ustanovi, djece je sve manje. Svi koji nisu završili fakultet iščuđavaju se zašto ja radim u prodavnici, pekari sve poslove koji su slabo plaćeni a ne znaju kako je teško se zaposliti u struci, iako imaš diplomu državnog fakulteta. Samo me povrede tim.
Moj muž kad je kod svoje mame obavezno pazi da ne uđe prljavih patika, da joj smokri tepih,sklanja kad jede i opere. A mene ne poštuje i sve ostavlja iza sebe.
Moja žena obožava da ide kod lekara, i ide za najmanju sitnicu, kad lekaru objašnjava šta joj je sva je ushićena i srećna. Posle kući stalno spominje svima kako treba da pije lekove. Stalno neko prenemaganje. A realno nije joj ništa.
Ne umem da raskinem. Prosto ne umem, prevelika sam kukavica. Radije bih da prođu meseci i godine pa da se momak ohladi ili da me prevari nego da ja tek tako raskinem kad osetim da mi veza ne prija. I ovako se osećam svaki put. Uvek stavljam tuđa osećanja pre svojih, uvek se plašim da ne povredim drugu stranu.
Srce me boli zbog prijateljstva koje je, nakon toliko godina, naprasno nestalo. Iz dana u dan smo se čuli i dopisivali, dijelili izlaske i nezaboravne trenutke. Nije bilo svađa, niti nesuglasica. A onda, odjednom, tišina. Da sam ti želio zlo, da sam te ogovarao ili klevetao iza leđa, razumio bih. Ali ja sam te štitio kao rođenog brata. Pokušao sam te kontaktirati, misleći da si možda pod stresom ili u nekoj nevolji. Poslao sam ti poruku, 'u šali' sam se sam nazvao šupkom i idiotom. Odgovorio si 'da', a ja sam tada mislio da je i s tvoje strane šala. Godina kasnije, uvjeren sam da nije. Jedino što mogu pretpostaviti jest da su ti drugi lagali o meni, i to debelo. Ipak, čini mi se da ja ispaštam zbog tvoje tvrdoglavosti. Umjesto da pitaš, da saznaš istinu.