Ne podnosim prstenje na ruci. Nikad nisam spavala sa prstenom ili bilo čime oko prstiju. To mi toliko smeta. Ne znam kako ću izdržati sutra u braku.
Pretužno mi je što ljudi ljude procenjuju na osnovu bankovnog računa.
Dečko s kojim sam skoro godinu dana me nije poveo na obiteljsko vjenčanje već ide solo, razlog je taj da je prerano da upoznam njegovu familiju. Ne znam što da mislim.
On je sve što sam ikada željela. S V E. Osim što kilažom premašuje ograničenje kućne vage. Razumijem emotivno stanje koje je dovelo do toga, ali u njegovom slučaju je otišlo zbilja predaleko. Istovremeno sam potpuno zaljubljena u tog čovjeka i strah me fizičkog kontakta jer ne znam možemo li funkcionirati na tom polju. Ja sam sportski tip i uvijek sam bila s fizički privlačnim dečkima. Povlačim se konstantno iz tog odnosa jer mu ne želim davati povoda niti ga na kraju povrijediti...a zapravo želim svo vrijeme koje imam provoditi s njim. Ne možemo biti prijatelji jer mi je jasno da on želi više.
Želim da postanem profesionalni bokser ali moji su protiv toga, razumijem ih ali mi je krivo što mi nevjeruju da bi uspio, nisam završio školu jer su me obarali i nemam više pravo da ponavljam (i nebi) jbg. Austrijski sistem, idem na zanat ali ne planiram da radim 40 godina za pišljivih 5 sedmica odmora u godini, svi ti govore postani ono što želiš ali ti posle nedaju ili je “nemoguće”.
S vremenom sam shvatila da je najbitnije da je dečko pouzdan, siguran, stabilan i ljubazan, dobrog srca, sve drugo je sporedno. Šteta što je prekasno i svi takvi su davno zauzeti.
Uvek sam bila mršava i zgodna, ali sam se od psihičkih boli jako ugojila. Imam 10 kila viška trenutno i plače mi se.. Ne mogu da verujem da sam sebi dozvolila da mi hrana bude uteha i da sebe ovako uništim… Čini mi se što god da radim da mi nema pomoći i samopouzdanje mi je nestalo. Znam da nije sve u izgledu, ali kad navikneš ti i svi oko tebe da uvek izgledaš top - sve posle toga je jadno i bedno..
Imam 24 godine. Ne daj boze da se onako bezveze nasmijem doma pred svojima kad izleti nešto smiješno na tv-u ili mobu, moji odmah kreću s komentarima kako sam neozbiljna ili da me hvata "drugi pubertet". Moji su oduvijek bili zatvoreni po pitanju izražavanja osjećaja, i sada shvaćam da imam isti problem. Nikada nisam ostvarila duboku i značajnu vezu s nekime, ne zbog toga što nisam osjećala emocije poput zaljubljenosti, nego ih ne mogu priznati drugoj osobi, u najmanju ruku kao da me sram tih osjećaja i ne želim ih izreći naglas, osjećam se zarobljeno u vlastitoj koži. Nedavno mi je psiholog dijagnosticirao anksiozno-depresivni poremećaj. Na sve to, užasan sam perfeksionist prema samoj sebi, a isto očekujem i od drugih. Sve me to ždere iznutra, a ne znam kako si pomoći, kako izaći iz tog začaranog kruga jer se više ni ne sjećam vremena kada se nisam ovako osjećala. Samo znam da sam vječno nesretna i da želim van!
Otišao sam raditi u inostranstvo. Mjesto gdje stanujem je selo u odnosu na grad i kada stignem busom na zadnju stanicu, imam još ići pješke jedno 5km. Bilo je oko jedan ponoć, nakon posla idem ja polako i vidim djevojku ispred sebe, bila je poprilično udaljena jedno 200m, nadao sam se da joj je kuća blizu negdje. Što je najgore ona je pogledala iza sebe, ja sam stao i nisam ni stigao nešto reći da se ne boji, ali kome možeš vjerovati u takvoj situaciju, normalno pomislila je da sam manijak i samo je otrčala. Nakon toga nisam mogao zaspati, šta ako sam toj djevojci nanio sigurno neku vrstu dugoročne traume ;(
Nikada nemojte dejtati djevojke koje su depresivne, stalno loše volje i još to pokazuju pred vama bacanjem stvari i sl. Još ako zavise od roditelja ne mogu se suprostaviti definitivno ništa. Uvijek će zavisiti od vaše poruke i raspoloženja i ako se desi nešto neočekivano u vezi uvijek ste vi krivi.