Sviđanje mogu da prepoznam, ali ne i duboke emocije. To se mora IZGOVORITI!
Ponekad poželim da makar još jednom poljubim bivšeg momka.
Muško tuširanje. 1 ručnik. Otuširam se 5 min., prođem kosu, posušim je, prođem tijelo, bacim ručnik na pod, stanem na ručnik, posušim stopala i ide oblačenje. Kratko, jednostavno. :D
Mrzim kad sjedim u kafiću i i sve čujem šta pričaju za stolom pored. Kao da su na planini.
Ako neka devojka planira da se ofarba u crno, a nije sigurna, neka dobro razmisli. Ja sam se debelo zeznula i iz prirodne sam otišla u crno i napravila haos na glavi. U trenutku mi je palo na pamet da se ofarbam tako, sviđalo mi se jedno vreme i onda sam se žestoko pokajala. Došlo mi je da plačem kod frizera jer sam satima morala da sedim, da skidam to (imala dugu kosu tad), pa onda balayage, pa trista čuda. Satima sam bila u salonu. Što je najgore, kosa se ošteti pakleno.
Mrzim ljude koji drugima upadaju u reč. Sa takvima nemam šta da pričam. Da mi je najrođeniji, vožnja, dok se ne opameti.
Nisam sigurna kako da se postavim. Živim između dvije vatre. Ne znam koju da napustim, ali mislim da ću da napustim svoje roditelje jer ovo što rade nema nikakvog smisla.
Radim kao HR u firmi sa nekoliko desetina zaposlenih. Kada sam došla, situacija je bila katastrofalna. Svi u svađi, ogovaranja, tračevi... Mnogo ljudi je i otišlo. Za ovih par godina sam uspela da steknem poverenje i blagonaklonost zaposlenih, značajno unapredim kulturu komunikacije, asertivnog ponašanja... ljudi su vidno zadovoljni. Problem je često vlasnik firme. Koji je ok čovek, ali često tako netaktičan, sujetan i gord da unazadi jednim potezom atmosferu među radnicima. Šta je moj problem? Prosto sagorevam zbog uzaludnosti posla koji obavljam, a sa druge strane rad sa ljudima ne može biti automatizovan. Razmišljam da odem. Slušam vas.