Imam 24 godine. Ne daj boze da se onako bezveze nasmijem doma pred svojima kad izleti nešto smiješno na tv-u ili mobu, moji odmah kreću s komentarima kako sam neozbiljna ili da me hvata "drugi pubertet". Moji su oduvijek bili zatvoreni po pitanju izražavanja osjećaja, i sada shvaćam da imam isti problem. Nikada nisam ostvarila duboku i značajnu vezu s nekime, ne zbog toga što nisam osjećala emocije poput zaljubljenosti, nego ih ne mogu priznati drugoj osobi, u najmanju ruku kao da me sram tih osjećaja i ne želim ih izreći naglas, osjećam se zarobljeno u vlastitoj koži. Nedavno mi je psiholog dijagnosticirao anksiozno-depresivni poremećaj. Na sve to, užasan sam perfeksionist prema samoj sebi, a isto očekujem i od drugih. Sve me to ždere iznutra, a ne znam kako si pomoći, kako izaći iz tog začaranog kruga jer se više ni ne sjećam vremena kada se nisam ovako osjećala. Samo znam da sam vječno nesretna i da želim van!
Otišao sam raditi u inostranstvo. Mjesto gdje stanujem je selo u odnosu na grad i kada stignem busom na zadnju stanicu, imam još ići pješke jedno 5km. Bilo je oko jedan ponoć, nakon posla idem ja polako i vidim djevojku ispred sebe, bila je poprilično udaljena jedno 200m, nadao sam se da joj je kuća blizu negdje. Što je najgore ona je pogledala iza sebe, ja sam stao i nisam ni stigao nešto reći da se ne boji, ali kome možeš vjerovati u takvoj situaciju, normalno pomislila je da sam manijak i samo je otrčala. Nakon toga nisam mogao zaspati, šta ako sam toj djevojci nanio sigurno neku vrstu dugoročne traume ;(
Nikada nemojte dejtati djevojke koje su depresivne, stalno loše volje i još to pokazuju pred vama bacanjem stvari i sl. Još ako zavise od roditelja ne mogu se suprostaviti definitivno ništa. Uvijek će zavisiti od vaše poruke i raspoloženja i ako se desi nešto neočekivano u vezi uvijek ste vi krivi.
Sviđa mi se dečko koji ima devojku, naravno nikad se ne bih umešala u tu vezu niti planiram, ali nadam se da će uskoro raskinuti i da ćemo se opet videti.
Mnogo lažem i počeo sam da zapisujem šta sam kome pričao.
Zanimalo me koliko energije potrošim ako dnevno radim 20 sklekova i 30 trbušnjaka. E pa dragi moji, saznao sam da je to energija četvrtine jabuke il polovice mrkve. Ako pojedete kockicu čokolade neće bit dovoljno ova vježba za potrošit energiju, tek 3,4 takve serije vježbi.
Nadređenom me je ogovarala osoba koja tog istog nadređenog stalno ogovara iako sam ja nju štitila stalno. Dokaz da su ljudi go*na.
Imao sam tu 'sreću' da se rodim u Beogradu (a mogao sam i u nekoj vukojebini) i roditelji mi jesu bili primer normalne ljubavi ali su i bili jako striktni.
Dok su se drugi socijalizovali, imali prve ljubavi kroz srednju školu itd. mene ništa od toga nije zadesilo pa tako čak i sada u 22. godini života ja sam bez trunke iskustva u bilo kakvim međuljudskim odnosima (a ne samo romantičnim) a samopouzdanje mi je zbog toga jako nisko. Bukvalno drhtim samo pri pomisli o prilasku nekoj devojci, a kamoli to da realizujem (o dejtu i vezi ne želim ni da pričam, tu ću napraviti bezbroj grešaka tako da su šanse za nešto više nepostojeće).
Štaviše fakultet me je bacio u depresiju, čujem da se svi ostali zabavljaju, kako su rane dvadesete najbolje godine za zabavljanje i da već od 25-26 sve stagnira i umiruje. Ja samo učim, uprkos tome padam teške ispite, idem direktno kući i nazad na fakultet, identična stvar koju sam radio kroz čitavu osnovnu i srednju školu.
Apelujem na ženski rod da ne diraju svoje obrve! Ili budu kao čoko bananice ili crta. Bolje ostavite takve kakve jesu.
U braku sam sa čovjekom koji je sebičan i prava seljačina, ali ona teška. Vrijeđa me na svakom koraku i nikad nije zadovoljan - šta god uradila. Uz to što mene vrijeđa, vrijeđa i moju porodicu. Imamo dijete i kad sam rekla da bih otišla od njega i da se ne plašim sama započeti život sa svojim djetetom. Rekao mi je da ja mogu ići, ali da ostavim dijete. Međutim, ne želim ostaviti dijete i jako se plašim...