Roditelji me forsiraju da upišem fakultet, a ni sam ne znam šta me zanima. Imam ogroman strah da ću završiti ono što ne volim, povraća mi se i dosta sam smršao.
Ne mogu naći ljubav. Radio sam dva naporna posla dok sam studirao na master studijama kako bih imao para da izdržavam porodicu u budućnosti. Kupio sam veliki stan (u kasnim 20ima sam) i radim posao koji me plaća preko 1500e mesečno ali sam neatraktivan i gojazan i to mi utiče na samopouzdanje. Imam hobije i smisao za humor, visok sam, veran i pošten. Nikada nisam imao devojku i sve sa kojima sam izašao na dejt nisu želele ništa ozbiljnije. Na sajtovima za upoznavanje sam već nedeljama ali nisam imao ni jedan match. Opcije su mi skoro pa ponestale i osećam da polako postajem sve više depresivan. Očekujem da starost dočekam sám ovim tempom i da sam mladje dane proveo previše učeći kako bih postigao sigurnu budućnost dok većina mojih drugova su išli na žurke i gradili samopouzdanje zbog čega sada imaju devojke/žene i/ili decu a najviše sreću i ljubav dok ja nemam.
Toliko mi se smučio život da najviše volim navečer leći spavati. Svi u obitelji imaju probleme koji meni stvaraju probleme. Jer mi bude neprijatno kad me poznanik pita kako su mi npr mama, tata, sestra. Ona je bivša ovisnica, roditelji su bili previše blagi prema njoj cijeli život, i sad moraju svi njoj ugađati kad joj nešto smeta. Ona svima pravi probleme i uništila je svoje psihičko zdravlje. Bolesna je i bezobrazna.
Imam sestričnu koja me od djetinjstva nekako potajno kao da ne podnosi. Družimo se, igrale se kao djeca, ali je uvijek prisutna neka doza podbadanja. Kad se nisam navikla na faks govorila je kakva sam to i kako to da stalno moram ići kući, sad kad mi je lijepo i idem svakih mjesec dana tvrdi da sam ja skroz zaboravila svoju kuću. Kad kupim nešto mora prokomentirat da je preskupo ili prejeftino. Pošaljem sliku s ljetovanja a ona me usporedi s curama kojim se uvijek ruga. Kad nešto kažem proturiječi. Jednostavno da danas uradim jednu stvar rekla bi da je obrnuto bolje, a da sutra uradim obrnuto opet bi rekla da je ovo prvo bolje. To sve traje i uvijek je tako suptilno da ne mogu ni reć zašto to radiš jer bi ona rekla da izmišljam. Smanjila sam kontakt s njom koliko se može, ali je nemoguće skroz maknuti se kad smo toliko ispovezivane preko obitelji.
Nisam željna pogleda dok šetam ulicom, neko pogleda neko ne, nebitno. Normalno obučena, sređena onoliko koliko je ok za dan. Pišem jer mi nije jasno zašto u poslednje vreme dok idem ulicom uhvatim ljude (muškarci, žene, momci, devojke) da bukvalno bulje u mene (toliko intenzivno da mi privuče pažnju) i onda se onako podrugljivo (tako mi izgleda) nasmeju. Gledam sebe, odeća mi je čista, neizgužvana, obuća ok, kosa ok, blaga šminka. Ne mogu da ukapiram u čemu je stvar a jako me nervira. Samopouzdana sam ali ovo mi pomalo ruši sve...
Kad sam sam, pijem juhu iz čaše ili zdjelice. Brže je, meni praktičnije.
Vidim ovde komentare koji govore “Samo četiri meseca ste u vezi i već se volite”, mene dečko zaprosio nakon 3 meseca….
Imam najbolju prijateljicu već 15 koja je postala laka devojka i sponzoruša. U mnogo situacija sam ja ispaštala zbog toga. Bile smo u klubu prije dva tjedna i popilo se. Ja sam se rasplakala zbog nekih svojih problema. Ona je rekla uništavaš mi izlazak a moram ići sa momkom koji ima para i ostavila me samu. Nikad nisam volela takve devojke a ona se pretvorila u upravo to…
Znam lika iz detinjstva ali se nikada nismo družili, viđali na nekim proslavama samo. Drži servis za klime, i pošto nemam njegov br. pošaljem mu zahtev za prijatelje, da ga pitam da ode do mojih i sredi im klimu. On me odbije i napiše "izvini, u dugoj sam vezi". Hahahhqhah!