Sve što je valjalo, oženilo se. Nema mi nade, ostaću usjeđelica.
Nikad se neću osećati ispunjeno dok se ne udam. Kao da moram to da ispunim. I imam jedno dete bar.
Od kako smo raskinuli nismo razmijenili ni riječ. Prošlo je 2 mjeseca i nedostaje mi puno. Izgleda srećnija bez mene. 😔
Moji baba i deda davno nisu među nama, ali ja stalno mislim na njih. Kad mi je teško zaplačem i zamolim ih da mi pomognu. Kada sam ponekad srećna podelim u mislima to s njima i zapalim im sveću, jer se osećam toliko nesrećno i usamljeno i depresivno kao nikad, jedino kontakt s njima me usrećuje bar ovako. Porodica me je izdala jako!
Da li je moguće da te ista osoba toliko povredi a u isto vreme donese radost neizmernu, da ne znaš da li da se raduješ ili da tuguješ da neizmernu bol ne možeš da isečeš i da joj se odupreš i da neizmernu radost zbog te boli ne možeš da doživis kako treba?
Nema goreg osećaja nego kad saznaš o nekome nešto što ti se baš i ne sviđa. Tipa da je neko promiskuitetan a uopšte tako ne izgleda. Smoriš se. Baš smo nekad naivčine.