Nista me više ne odbija od tipa koji sporo odgovara na poruke. Može on biti lep kao Alen Delon, ali nekako odmah mi je to sporo odgovaranje veliki red flag! Ne mogu da verujem da neko odmah izađe iz četa i ne ulazi u isti na sat, dva ili više.👎🏻
Gledam neki snimak gde je drugarica dovela neku devojku u neki restoran i momak je prosi. Devojka samo što ne zaplače. Meni je bilo toliko neprijatno, mogu da zamislim kako se taj lik osećao. Na kraju je 'pristala', posle sto godina razmišljanja i nećkanja. Rizične su vam te prosidbe pred mnogo ljudi, možete lako dobiti korpu. Bolje i u četri zida, manja će bruka biti, nego ovo.
Sram me roditelja da idem na odmor s dečkom jer će znati da sam spavala s njim, a imam 23 godine, i imam svoje pare.
Živimo u svijetu u kojem većina ljudi vjeruje da su oni njihova priča. "Rođen sam u ovoj obitelji, ovdje sam odrastao, ovo su mi se stvari dogodile i ovo sam učinio." Ako niste vaša priča, tko ste onda?
Nije problem osim ako se potpuno ne izgubite u toj dimenziji. Kako doživljavate svoju prošlost? Kao sjećanja. A što su sjećanja? Misli u vašoj glavi. Ako ste potpuno identificirani s tim mislima u svojoj glavi, onda ste zarobljeni u svojoj prošloj priči. Dakle, je li to sve što jeste? Ili ste više od svoje osobne priče? Izlaskom iz identifikacije s tom pričom i prvi put shvaćanjem da ste zapravo prisutnost iza misli, tada ste u mogućnosti koristiti misao kada je korisna i potrebna. Ali više niste opsjednuti mislećim umom, koji postaje koristan i suradnički sluga. Ako nikada ne idete dalje od mislećeg uma i nema osjećaja prostora, to stvara kontinuirani sukob u odnosima.
Cijeli život vrtim iste kilograme. Smršam, vratim, pa sve ponovo. Jedem iz dosade, ne iz gladi. Pratim kalorije, ali u glavi stalno mislim da to možda ništa neće promijeniti. Znam da hrana treba biti gorivo, a ne utjeha, ali svaki put kad vaga pokaže više, zaboli me kao da je to neka lična greška.
Nekad nije ni prejedanje, nego navika. Onda se smirim, sve se vrati u normalu, pa opet ispočetka. I tako u krug godinama — i stvarno mi je dosta takvog života.
Čujem da ima ljudi koji su sami uspjeli da izađu iz tog kruga, bez drame i bez ekstremnih mjera, samo tako što su naučili razlikovati glad od dosade i prestali se kažnjavati za svaki pad. Zanima me ima li još neko ko je to uspio sam, kako su to uradili, šta im je kliknulo.
Jer iskreno — voljela bih čuti tuđa iskustva.
Mislim da se moja drugarica promenila. Možda nisam primetila kakva je zapravo ili sam odbijala da vidim.