Mislim da porodične odnose između rođaka uvek treba da održavaju stariji. Pod tim mislim da se stariji rođaci brinu o mlađima i trude se da imaju jedan lep i normalan odnos. Između moje dece i dece moje braće je velika razlika i njihova deca su već odrasla dok su moji tinejdžeri i vidim da bi im značilo društvo starijih rođaka ali oni ih igornišu, ne šišaju ih što se kaže (možda im je neprijatno zbog velike razlike). Željni su nekog priznanja od starijih a ovi ih ni ne smetraju za jednake i nikad im se prvi ne javljaju, ne pitaju ih ništa kako su, kako u školi... Bilo bi lepo bar da se sete da nekad čestitaju nešto; dolaze im na rođendan ali nikad ništa ne kupe. Moja deca se trude da se druže i sa najmlađim rođacima koji su bukvalno bebe i naravno da im je dosadno ali jednog dana će im biti drago zbog toga. Ne želim ništa da kažem deci moje braće ali volela bih da imaju malo više obzira.
Da li ima neko ko mi veruje ovde: moji poštuju granice u vezi mene, muža i deteta, podržavaju i pomažu, a njegovi ne, žele da bude po njihovom i podsmevaju se našim, a onda su sada svi njegovi ljuti jer sam ja lupila šakom o sto?
Što sam starija, to sam više veganka. Ne mogu ono meso smisliti nema šanse. Kad treba da ga režem, kao da režem sebe bukvalno.
Razočarana sam u ljude. Izgubile su se prave vrednosti. Nedostatak empatije i tolerancije. Svi se vode nekim svojim iskustvom, strahovima, egom. Svet bi bio lepše mesto kada bismo bili zahvalni na onom što imamo i radili na sebi.
Često se osećam kao da me majka (otac nije nikad bio u priči) odgojila da bi imala (moje) prihode dok je u penziji...
Rekao sam ženi da bi bilo dobro da idemo na bračno savjetovanje. Njen odgovor je da mi treba očistiti uši...
Obožavam dirty talk i pogotovo glasovne poruke u toku istog. Osudite, nemam problem sa tim. Muško sam, 19 godina.
Ja sam onaj koji stavlja kamenčiće po stepeništu da vidim ko će se saplesti.
Otkrila sam nešto novo o sebi, a to je da imam više živaca nego što sam mislila da imam.