Da li vredi ići u drugu zemlju radi ljubavi iako mi je cilj ostati ovde, ali njene ambicije su drugačije od mojih, nema nikakve šanse da ona ostane ovde...
Viđali smo se oko 2 meseca, uvek vikendom. Ja imam dete i u procesu sam razvoda (živim godinu dana odvojeno od bivšeg). Na početku nisam bila sigurna šta želim, ali sam ubrzo shvatila da mi se jako sviđa i dala mu do znanja da želim vezu. Kad se vidimo sve je super, on je osećajan, pokušava da mi ugodi, izlazimo zajedno, kuva za mene, trudi se u krevetu, išli smo na kurs plesa zajedno, vodili duboke razgovore po 5-6 sati. Između toga tipični znaci manjka zaineterovanosti: pišemo svakodnevno, ali često mu dugo treba da odgovori, retko me zove uvek neki izgovori. Znam, verovatno ima drugu i raskinula sam. Ali može neko da mi objasni što me onda juri i sada i ne ostavlja na miru ako mu to nije ništa značilo? Da li je stvarno moguće da je SAMO ZBOG SEGSA? Pa valjda ga ima sa njom, ne razumem. Jel može neko da mi reši, da mogu da nastavim dalje? Hvala!
S dečkom sam sad već 8. godinu. Apsolutno sve štima, živimo zajedno, radimo oboje, napredujemo na poslu, sjeti se i godišnjice, i rođendana, valentinova itd. Uvijek nešto pripremi. On isto kuha i sprema, ja ne čekam na njega ako se nešto pokvari. Putujemo često. Sve je na papiru ok, ali on nikad sam ne spomene neki sljedeći korak. Pričali smo o tome samo kad sam ja pokrenula temu i tad kaže da želi to sve. Veći prioritet nam je kupovina kuće, ali ne mislim da na zaruke mogu toliko čekati. Iako nisam mislila da će mi se to ikad dogoditi, komentare ljudi iz naše okoline sve više uzimam srcu i konstantno analiziram što to nije ok sa mnom.
Ne razumem muškarce, žele da budu dominantni i kad treba da naprave prvi korak ka boljem upoznavanju to ne urade. Onda ja prva pitam i kao da se uplaše i pobegnu. Prvo sam mislila da sam ja nešto pogrešno uradila, ali kako sve više pričam sa ženskim osobama shvatam da se to i njima dešava.
Radim već skoro pola godine u jednoj inostranoj bolnici. Trudim se da se uklopim i čini mi se da sam se zasad dobro uklopila. Međutim, do mene dolaze priče a i vidim da se jednom kolegi dopadam. On mene ne zanima, zaista, nisam u vezi ali nikada ne bih imala ništa sa nekim sa kim radim. Ali, jedna koleginica sa kojom sam u super odnosima je zaljubljena u njega i sad se distancirala kao da sam ja kriva za njegova osećanja. Povoda mu nikad nisam dala. Ja na poslu radim, ne zavodim nikoga. Krivo mi je zbog nje, nzm kako da popravim odnose. Mlađa je od mene, lepa je, zanimljiva je i stvarno bih volela da pogleda nju a ne mene.
Moj dečko ima najbolju drugaricu. U početku je bila fina prema meni, zbog čega nisam imala ništa protiv da se moj dečko druži sa njom. Onda je počela da pokazuje nepoštovanje prema meni i da otvoreno pokazuje da me ne voli. Skoro se desilo da ga je pozvala da dođe kod njega kući i kad je on rekao da sam ja tu ona je razočarano rekla: ,,A ona je tu, ništa onda, neću da dođem." Pošto je on insistirao ona je ipak došla i ponašala se prema meni kao da se ništa nije desilo. Iskreno, mislim da bi moj dečko trebao da postavi neke granice, jer da je moj najbolji drug to uradio njemu više nikad ga u kuću ne bih primila, iako se družimo od kad znamo za sebe.
Razveo sam se jer sam oboleo od raka. Želim joj da nađe nekoga, ima decu i ima opušten život. Sa mnom bi joj život bio pakao.
Primećujem da ljudi razviju neke navike sa bivšim partnerom i misle da će to preneti na novu osobu. Ako je vaš bivši bio sportski tip, koji voli da trenira i planinari, ne znači da je i novi partner u tom fazonu. Ili ako vam je bivša imala neke aljkave navike koje ste uz nju usvojili pa ako novoj curi to smeta, ona ispada čudna. Ili ste se puno svađali u prošloj vezi i prenosite te toksične navike i zvocanja. Oslobodite se prošlih veza pa uđite u nešto novo.
Evo da i ja nešto priznam. U vezi sam, ali i dalje volim bivšeg koji me jako povrijedio. Iskreno jako je teško, ali samu sebe guram da nekako nastavim dalje..
Ne znam da li sam normalna. Ali večeras sam shvatila da su mi zanimljivi muškarci samo dok ja njima nisam ili dok nisam sigurna. I tako je od osnovne škole. Sjećam se da sam se jednom momku koji je radio sa mnom na projektu nekom i pritom bio stariji par godina stalno smješkala i bio mi je simpatičan. Kada se on meni javio i počeo da piše ja to nisam želela i prekinula sam kontakt i više mi nije bio ni najmanje interesantan. Tako je i danas, zanimljivo mi je samo ono nedostižno. Nisam ja ostala sama da ne bude zabune, imam divnog muža koji je bio dovoljno uporan da ne odustane od moje nezainteresovanosti i hladnoće. I nisam neka lujka koja kao udata žena flertuje sa svakim muškarcem ali iskreno volim da vidim da im se dopadam. Sada će biti milion osuda znam..