Zbog nekih gluposti koji radi moja familija dođe mi da uzmem dijete i ženu za ruku i da odemo što dalje od svih i ne bi me interesovalo to što bi bez mene stala firma od oca i što sam uložio toliko para u kuću u kojoj živim i nikome ne bi rekao gdje idemo totalno da se odrodimo da nema problema sa familijom koja kad nešto zamisli to je tako i da se odmaknem od ljudi kojim se ne može objasniti ništa.
Ja sam najbolji primjer osobe koja ima "sve", ali nije sretna u životu.
Kada sam sa drugovima i pojave se neke devojke, da kažem poznanice, sa njima se pozdrave tako što se poljube, a sa mnom se rukuju. Ne znam zašto je to tako, uglavnom bude mi jako neprijatno.
Čovjek priča o uspjehu i daje savjete svima, a nema prijatelja. Svi ga izbjegavamo jer samo traži korist kako bi zaradio više novca. Priča o nekom velikom novcu, o sreći, društvu, porodici, prijateljstvu a ni sam nije svjestan da se to ne poklapa sa realnim stanjem. Žao mi ga je, ali taj čovjek ne vidi drugu stranu. I ne znam da li će je ikada i vidjeti.
Bio sam turistički u Americi. Hrana im je toliko bezukusna i grozna da nemam reči. Kulminacija je bila kada sam kupio lubenicu, i to organic, u jednom supermarketu. Imao sam takve stomačne probleme od nje da sam celu noć bukvalno pi*ao na du*e.
Diplomirao sam na privatnom fakultetu i bio stipendista istog. Obeshrabruje me činjenica da ima mnogo predrasuda o privatnim fakultetima i da se stvari mnogo generalizuju. Zbog toga primećujem da me ljudi (koji me ne poznaju) često poistovećuju sa onima koji su se "prošetali" kroz fakultet iako sam mnogo učio da bih bio među najboljim studentima i dobio stipendiju fakulteta.
Da li je realno da sam se toliko zaljubio u devojku sa instagrama, znam neke njene sa faksa nije bas skroz random devojka ali opet. Šta ja radim čovece jesam li normalan...
17 godina obrazovanja (8 godina osnovne, 4 godine gimnazije, 5 godina studija) i samo zbog nepoloženog vozačkog ispita B kategorije ne mogu dobit posao u struci jer gotovo svaki poslodavac traži položen vozački unatoč tome što radno mjesto uopće nije vezano za vožnju i motorna vozila. Zašto? Godine idu, ja bez posla, a strah od vožnje i dalje TU.
Videla sam ga posle više godina, bili smo na nekoj zabavi nedavno. Lep kao što ga i pamtim ali i oženjen. Celo veče je gledao u mom pravcu, na neku pesmu podigao čašu i prema meni nazdravio. Ne znam da opišem svoja osećanja, oženjen je i tačka je tu stavljena ali već danima razmišljam o njemu. Ne razumem ga a ne razumem ni sebe sada.
Mislim da sam na vrhuncu svoje finansijske moći, a opet nisam srećan, duša mi je u okovima, nisam slobodan, menjam sve što imam za mir u duši i sreću na licu. Teško mi je da gledam ovaj materijalni svet oko sebe, prodali smo dušu za male pare, kuda nas to vodi..