Kako se zove to kada radiš full time korpirativni posao i ne možeš da skrpiš kraj sa krajem? Osećam se slomiljeno. Isplakala sam se kao dete. Nisam socijalni slučaj, a osećam se tako. Za dva dana mi je plata, a ja imam par hiljada dinara na računu, bukvalno samo da preživim. Tražim nov posao i znam da je ispred mene iscrpan put traženja posla. Dođe mi da radim bilo šta, samo da mogu da platim račune.
Ne znam zašto me ljudi ne vole. Povučena sam i stidljiva i svi su uvek bežali od mene. Ne znam gde grešim i jako sam tužna zbog toga.
Muvao me zauzet momak, držala sam distancu, a on je stalno nalazio način da mi se približi. Bio mi je prvo dobar prijatelj i kao osobu sam ga iskreno zavoljela, al nije mi se sviđalo što pokušava nešto, a sa njom je. Rekla sam mu sve i on je rekao da mu se sviđam al pošto ne reagujem godinama zato nismo zajedno. Nakon ćutanja od 9 meseci, vratio se raskinuo sa njom i bio sa mnom 2 meseca i posle kritike i vređanja, raskinuo sa mnom i vratio joj se kao da ništa nije ni bilo. Zamrzela sam sebe..
Prejedam se na emotivnoj bazi. Umro mi je tata i ne znam kako da se izborim s tim...
Iskreno ne znam ko je smislio onu glupost da ideš po ulici i pitaš za bodycount? I ljudi svi srećni sa ponosom govore da su bili sa ne znam kojim brojem. To je toliko privatno pitanje ili sam ja totalno zaostala. O takvim stvarima pričaš sa najboljom drugaricom ili sa osobom sa kojom si u vezi, a ne sa celim auditorijumom. Još kad vidim one klinke kad kažu sa ponosom sa kim se sve talabasaju.. Tačno nam treba atomska bomba.
Raskinuli smo pre nekoliko meseci i juče sam ga prvi put videla posle raskida. Noge su mi se odsekle i bila sam tužna. Pozvao me je na kafu i ne znam da li da odem. Po reakciji bih rekla da i on oseća nešto, kao i ja, a ne znam da li ima svrhe uplitati se ponovo. U toj vezi sam ja izvukla deblji kraj, dok je on ispao nezreo.
Bivša najbolja drugarica je patološki lažov. To je išlo toliko daleko da je ona pričala da njena mama ima rak, i još mnogo toga. Ja stvarno ne razumem kako neke osobe tako lako lažu o nekim stvarima i čak i sami veruju u to, šta pokušavaju da postignu time?
Ne razumem kako su ljudi u nekom poslu spremni da rade džabe, bez ikakve zarade, ili možda sa nekom minimalnom. Kako te nije žao svog vremena, rada, nogu, ruku, muke koju si uložio da nešto napraviš da bi na kraju zaradio cifru koja je donekle smešna. To nisu u pitanju minuti rada, nego sati i sati i ako ja ne cenim svoj rad kako će drugi? Neću imati kupce? Pa i ne moram, ne moram ni da radim ono što ljudi žele a nisu spremni da plate. Zapravo, plaćali bi oni kada bi svako dovoljno cenio svoj rad onako kako treba, ovako naravno da za onog ko ga ceni pomisle da je lud i odu kod onog ko ne ceni ni sebe ni svoj rad.
U detinjstvu sam imala najbolje prijatelje, po 10ak godina smo se družili. Kada mi se desilo nešto loše u životu, napustili su me. Nakon toga sam imala još drugarica, nekoliko godina druženja. Svaka se krišom nalazila sa mojim bivšim momcima i radila mi iza leđa, ali svaka. Dolazile su mi u kuću, spavale, jele kod mene... Nakon toga nisam imala ni jednog jedinog prijatelja već oko 10 godina. Ne znam više ni da se družim. To je postalo potpuno strano za mene. Ne umem ni da upoznajem ljude. Sve samo površno, poslovno i to je to. Pogrešne veze, pogrešni prijatelji. Stvarno ne znam šta nije u redu sa mnom, pa sam privlačila samo takve ljude.
Nalazila sam vremena za bliske ljude i kad sam radila u tri smene. Oni često ne poštuju moje vreme, desi se da mi zbog obaveza po dva dana ne odgovaraju na poruke. Nekad mi se čini da se mesec dana ne bismo videli ako ja ne iniciram, a živimo blizu. Boli me što su mi to rođene sestre i najbolja drugarica i što bih verovatno ostala sama da se trudim koliko i one.