Imam 25 godina i mislio sam da sam našao ljubav svog života. Sa djevojkom sam bio nekoliko mjeseci i sve je bilo predivno, trebalo mi je neko vrijeme da je osvojim i bilo je nekoliko odbijanja i govorila je da ima još nekoga koga voli i i da ima osjećaje ali ja nisam odustajao i napokon smo ušli u vezu.. Zaljubili smo se jedno u drugo jako i zavoljeli, sve je bilo savršeno i odnos kao u filmu. Nakon nekog vremena pitam je osjeća li još išta prema tomu nekomu i kaže da nije i sve bude i dalje super. U jednom izlasku ga vidi i sve padne u vodu.. kaže da su joj se osjećaji vratili kad ga vidjela i pokušao sam sve ali ostavila me. To joj je bio najbolji prijatelj nekoliko godina i nikad nisu izrazili osjećaje jedno prema drugom i svijet mi se srušio preko noći. Nadam se da će sad uspit sad s njim i da neće napraviti opet nekome što je napravila meni.
Danas ću vam samo reći ne uzimajte riječi zdravo za gotovo, ne stresirajte se, pustite probleme koji su tako mali a mislite da su ogoromni, gledajte na pozitivne stvari čak i ako ih je malo.
Stres koji sam si sama napravila dovelo je do toga da moram pit ljekove za smirenje kako bi uspjela otići u grad, prošetati ili bilo što napraviti kao što vi drugi možete i mislite da svi drugi mogu, a opterećujete se da niste sretni sa svojim životom.
Kad bi me netko vidio rekao bi da nemam problema sa ničime, a istina je suprotna.
Ipak gledam pozitivno, jednoga dana voljela bi moći sve to što me koči u življenju normalnog života.
Svi koji se stime trenutno muče molim se za vaše zdravlje često isto tako i za svoje. U posljetku stvarno zdravlje je najvrijednija stvar koju možemo u životu imati, stvarno je i sada to znam bez da olako to shvaćam.
Ne mogu više. Pobjegla bi na drugi kraj svijeta, i nikad više porodicu ne bih vidjela. Mama i brat svaki dan je neka svađa, i uvijek se prepucavaju preko mene. Ako sam i raspoložena, odmah mi dan pokvare. Dosta mi je sviju.
Da li vam se dešava da kažete supružniku da nešto ne želite ili da vam smeta i vaš supružnik to počne da radi učestalije, izazove te kontra efekat, iako direktno kažeš da ti nešto smeta, da ne bi voleo to i to, to se potencira. Uglavnom odustanem od svoje volje, ne jer se plašim žene ili nečega, nego mi je mozak pretvoren u kašu od zamaranja, bukvalno je ono pametniji popušta, samo što ja na kraju ispadam nezainteresovan i glup, jer popuštam. Ne mogu da se razveden, imamo dete i ne znam kako bih podneo da ne viđamo dete non stop.
Šta raditi za doček Nove godine kada vam dečko radi, a vi ste u gradu gdje nemate prijatelja...
Šta raditi kad ste ceo život okruženi toksičnom porodicom? Kome se obratiti za pomoć? Kako psihički ostati jak? Kako sutra zasnovati svoju porodicu i voleti nekoga iskreno kad nisi osetio pravu ljubav onda kad je bilo najpotrebnije? Emotivno sam oštećena i koliko god se trudila da se to ne vidi uvek to nezadovoljstvo izbije na površinu. Savet budućim roditeljima dobro razmislite koliko ste za decu jer koliko god šokantno bilo nismo svi za to, jednostavno bi morala da postoji selekcija za tako nešto, ko je podoban psihički, emotivno i finansijski jer ovako nema smisla. Nadam se da ću svom detetu jednog dana pružiti svu ljubav koju ja nisam dobila. 💙
Radim pripravništvo u europskim institucijama i nikad se nisam osjećao manje vrijedno. Unatoč trudu, nisam uspio naći prijatelje - sva druženja u kojima sam sudjelovao bila su na moju inicijativu i otkad ih ne provodim, sjedim doma sam. Ugovor mi istječe za mjesec dana i postoje pozicije za koje bih mogao konkurirati, ali rukovodstvo mi ne govori okvirne datume ni ništa i, u biti, očekuju da ću sjediti doma nezaposlen i iščekivati da se ta pozicija nekad otvori i da se javim na nju pa kako bude, bude. S druge strane, gledam druge pripravnike u susjednim odjelima kako dobivaju ugovore bez natječaja. Kolege ni ne znaju do kad ostajem, i čini se kao da nikoga nije ni briga i kad pokušam saznati neke informacije, dočekaju me poluzatvorena vrata (opće informacije, jedno "to ti tako tu ide, moraš biti strpljiva" i sl.), a navodno mi ide super. Toliko sam ljudi čuo da im je ovo iskustvo života i ulaznica za budućnost, ali ja se iskreno osjećam kao luzer u američkim srednjoškolskim filmovima.
Dečko sa stanice, želela bih da ti se izvinim što sam tako nesigurna i da ti kažem da mi se već duže vreme sviđaš. Nadam se da će biti prilike da ti to i uživo kažem nakon posla.
Osjećam se sputano na poslu i mislim da mogu postići nešto više, ali me strah napustiti sadašnje radno mjesto i upustiti se u nešto novo. A ovdje sve više trunem iz dana u dan i pretvaram se u preogorčenu osobu...
Kada sam se zaljubio, doživeo sam stanja i emocije koje iskreno mislim da nikada više neću moći da osetim..
Takođe, ni jedna materijalna stvar na svetu niti bilo kakav novac niti uspeh ne može da zameni taj osećaj kada ste zaljubljeni toliko.. Imam osećaj da bih svaku moguću stvar koju imam dao, samo da opet možemo da budemo zajedno.