Moji baba i deda davno nisu među nama, ali ja stalno mislim na njih. Kad mi je teško zaplačem i zamolim ih da mi pomognu. Kada sam ponekad srećna podelim u mislima to s njima i zapalim im sveću, jer se osećam toliko nesrećno i usamljeno i depresivno kao nikad, jedino kontakt s njima me usrećuje bar ovako. Porodica me je izdala jako!
Da li je moguće da te ista osoba toliko povredi a u isto vreme donese radost neizmernu, da ne znaš da li da se raduješ ili da tuguješ da neizmernu bol ne možeš da isečeš i da joj se odupreš i da neizmernu radost zbog te boli ne možeš da doživis kako treba?
Nema goreg osećaja nego kad saznaš o nekome nešto što ti se baš i ne sviđa. Tipa da je neko promiskuitetan a uopšte tako ne izgleda. Smoriš se. Baš smo nekad naivčine.
Sto puta sam pomogao kolegi koji ima dosta problema u kapiranju posla kojim se bavimo. Branio ga uvek i pred šefom i kolegama iako sam znao da povisim glas kad me ne bi poslušao, jer sam ja duže od njega u poslu. Kad god je bio u problemu, stalno sam gledao da ga branim i izvučem pozitivno od dotičnog kolege. Uvek zamolim da se to uradi, nikad nisam naredio. On više neće da posluša. Totalno sam se razočarao. Možda ne bi trebalo više da se žrtvujem za takve osobe.
Sve me smara, priče, šale, glasna smejanja, samo mi samoća prija i razgovor sam sa sobom.
Jedva sam čekala da prođu praznici, ne pamtim kad sam se usamljenije i praznije osećala iako sam išla na porodična okupljanja i druženja sa prijateljima.
Živim u zemlji u kojoj se otkaz deli ženama non stop. A na svakom sledećem poslu pitaju zašto si tako kratko na prethodnom poslu. Žena ne valja nikad. Ako ima dece: zašto ima. Nije za karijeru. Ako nema: zašto nema, sigurno ima neki problem. Pritom mora biti ulizica i ići svima uz dlaku i dodvoriti se ljudima ako želi da napreduje. Ako to ne prihvati naćiće se drugi rob..