Ne volim vjenčanja, zabave i okupljanja. Što da radim, takav sam. Radije bih gledao seriju nego bio čak i bliskoj osobi na vjenčanju, al naravno, uvijek im dođem, lažno se smijem, pravim se opušen, a umirem iznutra jer to nisam ja.
Užasno se osećam što znam da sam sa nekom vrstom narcisa u vezi. Istovremeno znam da nemam snage i razloga da ga ostavim, jer ga volim, baš kao što ga vole i svi meni dragi ljudi. On je tip muškarca koji voli najviše sebe i sebi je samodovoljan. Obožava svoj posao, svoje telo, svoj automobil i motor, svog psa i porodicu. Uspešan je u svemu i ponekad se osećam kao još jedna stvar koju voli, ali ne onako kao biće, već kao neki trofej koji će doprineti njegovom poimanju sebe i njegovom ugledu. Bila bih zla kada bi rekla da mi je loše sa njim, da me ne voli, zapostljava ili tome slično. Samo osećam da je u vezi previše on on on, a premalo ja ili nas. Ozbiljan razgovor se ne može voditi jer se svede na “volim te” i neki poklončić… Svi moji ljudi ga takođe obožavaju, tako da u razgovoru delujem kao nezahvalnica, ne znam šta hoću i tome slično.
Celoga života živim lepo, kada sam napunio 18 godina moja baba mi je platila da položim vozački ispit, ona ima 5 unučadi i svima je to uradila.
Kada sam položio nisam vozio neko vreme onda sam dobio auto na poklon od tetke i oca, jako mi je bilo drago zbog toga, prije par meseci otac mi je ostavio kuću na poklon, kuća ima oko 400m2 hoćemo sad i bazen da pravimo, uz to i poslovni prostor. Od majke imam i stan i on ima oko 120m2. Išao sam u privatne škole, sada radim u jednoj firmi a zarađujem i od hobija. I još da kažem tetka me svuda voda obišao sam baš dosta toga sa njom ona me je prvi put i na more vodila, uz to sve moja mesečna primanja su 1000e.
Još samo da nađem devojku i da se oženim.
Lik od 35 godina koji je nizak, ćelav, ima pivsku stomačinu me sprda kako sam premršav.
Uzela bi neki manji kredit da imam nešto sa strane para, ne znam da li je to pametno.
Oterala bih svoje srce u tri lepe i rekla mu: vrati se kad se urazumiš!
Većina mojih loših odluka u životu je došla kao posledica moje nestrpljivosti. Drago mi je da sam to osvestila, ali i dalje ne mogu to da rešim. Najveće mane su mi nestrpljivost i brzopletost. Nestrpljivost sam smanjila koliko toliko. Ali i dalje sam brzopleta pogotovo u razgovoru. Dešavalo mi se da povredim osobu koju volim samo zato što mi misli idu 300 na sat, hoću i da kažem i da pokažem i na kraju ništa ne uradim kako treba. A pritom klinka već zrela osoba. Rugala sam se mami zbog toga, a sad sam gora od nje.
Kad sam bila dete u vrtiću i na početku osnovne škole, dešavalo se da me druga deca zadirkuju, da mi uzimaju stvari, šale se na moj račun, beže od mene i smeju mi se kao u igri. Kad god sam se požalila majci na to, ona je rekla da su deca takva, da se igraju i još bi mi rekla da i ja ukradem nešto njima ili da im smislim nadimak. Samo što ja nikada nisam želela nikome da "vratim", ni tada a kamoli sad. Želela sam da me samo ostave na miru i da pričaju normalno sa mnom. Danas jako teško stičem prijatelje i ne volim da se družim.
Imam osjećaj da je najteže natjerati sebe da ponovno budeš sretan nakon veze. Prekinuli smo i trudim se hodati i družiti samo da ne razmišljam o svemu, onda dođem u grad ili negdje i samo mi oči njega traže. Odem na neki događaj, uopće ne uživam jer samo o njemu razmišljam. Forsiranjem se samo patim al nemam drugu opciju. Ne znam kako čovjek može toliko zavoljeti pogrešne osobe.
Nikad zaboravit neću kad smo ja i drugari, celu noć pili u kafani jednoj. Toliko smo pijani bili da nismo gledali na sat koje je vrijeme, jer u kafani prozori su bili tako tamni da je izgledalo kao da je celo vreme noć. Kad smo pijani kao deve izašli iz kafane bilo je 11 ujutro…. A mi ubeđeni da je mrak još.