Iako sam strejt (nemam ništa protiv), gledam samo ženske por.... Strastvenije su. Ovo muško-žensko je katastrofa.
Bože kako bih volela da do kraja ove godine fakulteta nađem dečka sa mog ili barem sličnog faksa.
U toku srednjeg obrazovanja imala sam profesoricu koja je bila u određenim godinama, 50+, ali se nikada nije udala niti ima djece. Bila sam od onih učenica koja se nije petljala s dečkima i koja stvarno nije žurila ući u vezu, nisam nikada srljala, i nikada nisam ni bila u vezi. Ona je to znala jer eto imali smo s njom prisan odnos. Uvijek me voljela, bodrila, podržavala, čak i kada nisam nešto znala bilo bi ok i sačekala bi me dok se ne spremim. Sve dok nije saznala da sam našla dečka. Bukvalno pred sami kraj srednje upoznala sam dečka s kojim sam kliknula bilo mi je to to i počeli smo vezu. To mi je bio prvi dečko. Jednog dana u toku njenog časa neko joj je rekao da sam našla dečka i ljudi moji, ona je toliko bila naočigled razočarana u mene. Nikada onaj pogled neću zaboraviti. Sve ostale koji su bili solo ona je favorizovala i nikada mi neće biti jasno to njeno ponašanje i osude na osnovu toga imam li dečka ili ne. Da li je u pitanju ljubomora ili šta, ne znam. Ta žena mi je ostala misterij.
Ne znam čime želim da se bavim u životu… Trenutno ne radim i tražim novi posao, ali ljudi moji ja ni sama ne znam šta želim, gde da se prijavim, odakle početi… Često razmišljam kako sam pogrešila profesiju i sad bih želela da se bavim nečim drugim. Uh, nadam se da je ovo samo neka faza, prekretnica u životu, i da će se sve rešiti i da ću se i ja pronaći u međuvremenu.
Želio sam koristiti slobodu kada sam bio bez djevojke tako da sam prilazio raznim djevojkama koje mi se nešto nisu ni sviđale, čisto da ne ispadnem iz forme.
Ošiša te, kaže "ako ne staviš neki proizvod na kosu izgledaćeš kao tifusar", i naplati 6.000 dinara. Jer je "jedan od najboljih frizera u Beogradu"... OK. 6 na radost i goodbye...
Mislim da želim promenu posla... Promenu karijere. Devet godina života mi je na ovaj ili onaj način otišlo u posao kojim se sada bavim, ali nisam dostigla nivo koji treba i koji znam da mogu. Nemam veze i mita, ne želim da s nekim legnem za bolju poziciju. Zaista naporno radim, odlično radim, ali mislim da sam bez gore pomenutih faktora u svojoj struci dostigla maksimum. A to mi zaista nije dovoljno. Prostor potreban za veće stvari ne mogu da zauzmem ja sama. Toga je bilo i biće. Sad sa 31 godinom nemam pojma šta dalje. Čime bih se uopšte bavila i šta uopšte postoji, a da nije taj san koji imam definisan od svoje 17. godine. Pola je noći, znam da sam umorna od viroze, iscrpljena od apsolutno svega u 2024., ali treba mi jedna dobra, pozitivna promena. Ne znam uopšte kako da ka njoj krenem, ali osećam da je vreme.
Pozdrav svima... Imam 30 godina, radim u struci, sve samoj sebi uspevam da priuštim i nezavisna sam od svoje 15 - e godine... Nekako sam baš ono retro - dama, volim taj retro stil, generalno, svu tu retro - kulturu i na tim temeljima sam izgradila sebe. Nažalost, nemam uspeha u ljubavi - sa svakim dečkom je sve gore i gore i bukvalno niko ne želi pravu i bezuslovnu ljubav, romantiku, posvećenost. Postajem očajna i iskreno razmišljam da odustanem od ljubavnog života. Kakva su vaša iskustva? Hvala.
Cijeli život sam najbližim muškarcima manje važna od njihovog posla. Počelo je s ocem, a nastavilo se s partnerima. Ne mogu se odvojiti od tog osjećaja da sam sama na svijetu.
Komšinica smara muzikom koju pušta, ne smeta mi, ali je preglasna za stan, mnoge komšije je ogovaraju (pušta u vreme kad nije kućni red, tako da joj ne mogu ništa. Otišla je na mesec dana u inostranstvo. Nisam s njom bliska uopšte, al mi sad ta galama fali.