Osjećam se sputano na poslu i mislim da mogu postići nešto više, ali me strah napustiti sadašnje radno mjesto i upustiti se u nešto novo. A ovdje sve više trunem iz dana u dan i pretvaram se u preogorčenu osobu...
Ne mogu hodati sa slušalicama u ušima i disati istovremeno. Neće mozak da radi sve i džaba.
Šta ti je život, od cjelog društva svi su uvjek najviše nade polagali u mene, i prođoše godine a ja se jedini nisam ni oženio niti išta napravio, sem dobrog posla kojeg imam.....Ne krivim nikoga, sam sam sebi krivo, samo mi smješno da je tako ispalo, a trebao sam biti najuspješniji od svih....gdje je problem? Ne znam, vjerojatno u meni, samo ga još nisam locirao....Nisam od onih što će da krive ceo svet za svoje greške.
Imam kompleks zbog toga što izgledam kao dete. Imam 22 godine, a izgledam kao da imam 17.
Skroz sam nesposoban imati devojku. U srednjim dvadesetim sam, nikada nisam imao vezu ozbiljnu koja bi prešla u brak. Bukvalno kada samo pomislim da trebam probati nešto sa nekom, javi se anksioznost i automatski otpor u glavi, u tom trenutku me obuzme i lenjost, dobitna kombinacija za odustati i naravno uvek tako. I uvek u glavi pitanja "šta ako", valjda imam traume iz detinjstva i puberteta koje sam pokušao rešiti i nije išlo jer me život nije mazio od malena......Prestao sam voditi računa o izgledu, ne vežbam, ugojio sam se ali šta ja tu da radim više razočaran sam.....
Kako vreme odmiče, sve više shvatam da je moj muž jako loša osoba, i ne znam kako da se nosim sa tim. Nije mi jasno kako sam uspela ovoliko da pogrešim u proceni... Ima i neke dobre strane, kao što i mi svi imamo neke loše osobine, naravno, ali sve češće ima komentare i postupke koji se totalno kose sa mojim viđenjem pojma "dobar čovek". Strah me je da će dete jednog dana ličiti na njega u tom smislu...
Tokom studiranja dosta sam učila i to sa elanom, bila dosta vesela, imala ljude oko sebe, mislila sam sve će biti super i moj srećan život tek dolazi. Pronaći ću čoveka kojeg volim i koji mene voli i posao u kojem uživam. Bila sam dosta stroga i moralna, po pravilima i zaista sam verovala da ono što naumim to će se mi se i desiti. Međutim, odjednom mi se pre godinu dana sve poremetilo, zaljubila sam se u čoveka koji očigledno mene nije želeo, a mislila sam da jeste. Više nisam sigurna toliko u svoje ideje ljubavi, posla, potonula sam, ljudi mi više i nisu toliko interesantni (čak su mi i odbojni), poleta nemam, ne mogu da učim uopšte, počinjem i da se brinem i za posao i porodicu i ne mogu da se otrgnem utisku da ću u životu biti nesrećna i da je zapravo vrhunac moje sreće iza mene.
Mislim da je prava osoba ona kojoj ne da moramo nego hoćemo da kažemo sve što nas muči bez foliranja, isto kao i ona nama.
Recite ako grešim ali čini mi se da recimo ako se neki dečko svidi trima devojkama, osvaja ga ona koja najviše se trudi oko njega, a ne ona koja bi mu realno najviše odgovarala...