Bojim se da se drugarica i ja udaljavamo. Završile smo faks i počele da radimo. Ona se nekako povukla otkad je sa dečkom (više od pet godina), a to je sad postalo još izraženije jer stanuju zajedno i rade od kuće. Dan joj se svodi na posao, spavanje i spremanje obroka. Ne znam kako može bez neke fizičke aktivnosti, hobija ili izlaska u grad. Razumem da smo svi drugačiji, ali već neko vreme pričamo samo o poslu i kao da nam ponestaje tema za razgovor. Mene to brine i guši, osećam se kao da imam 55 a ne 25 godina. Mogu misliti kako će tek biti kad dođu deca...
Moja žena se toliko bori protiv nasilja nad ženama da to nije normalno. Pritom mi imamo savršen brak i nikad se nismo ni posvađali.
Ako posle 10 godina veze ona ne želi da živi sa mnom, mislim da neće nikad. Ne kažem da sam najidealniji čovek na svetu, ali je volim i brinem o njoj. Ali njoj to nije dovoljno. Uvek traži neke izgovore, samo da završim faks, pa onda master, pa samo da se zaposlim. Veoma smo dugo zajedno, i jako smo vezani. Znam da će biti preteško, ali ovo više ne vodi ničemu. Nemamo zajedničke ciljeve i to je jako veliki problem. Njoj je najveći cilj u 26 godina da ide sa društvom da se zeza i provodi. Da "uživa u životu". Dok su moji ciljevi totalno drugačiji.
U Hrvatskoj u Zagrebu kao da 90% ljudi uopće ne radi ništa, a imaju svi plaće 1500 eur i više jer ja kad dođem u tramvaj a radim od 7 do 5 ja budem strgana i umorna od posla s podočnjacima do poda, naradim se ko konj, a drugi koje vidim u tramvaju su svi tako odmorni u licu, svježi kao da ništa ne rade po cijele dane. Ili uopće nema nas radnika pa su sve u tramvaju studenti, a ja jedina radnica ili koji vrag. Svi tako odmorni i puni života nakon posla, a ja kao za sprovod.
Zašto sam zaljubljena u njega ne znam. Nit je lep, nit je zgodan, nit je bogat. Samo provodimo 8h zajedno.. Ja ne znam kako da me ovo prođe.
Kad radiš na sebi otvaraju se i prilike, kako u poslu tako i u ljubavi. Pošao sam od pretpostavke da je do mene i rešio goruće probleme.
Posao - ljubaznost, pomoć drugima, dostupnost.
Ljubav - strpljenje, prihvatanje tuđeg mišljenja, razumevanje.
Dodao sam i sportske aktivnosti u svoju dnevnu rutinu. Pomaže redovan trening.
Lik došao iz drugog grada (30 km) da se upoznamo, izašli na kafu, u toku razgovora je par puta ušao na bla bla da potvdi vožnju, i sam razgovor je bio napet, požurivao me, haha najgori sastanak ikada!
Bojim se da ću krizu srednjih godina dočekati u egzistencijalnoj krizi jer ni s 30 godina ne znam kuda plovi brod zvan moj život.
Moj bivši prijatelj je uvek mislio da ga pravim ludim. Nisam smela nešto objaviti, odmah bi on to pogrešno shvatio. Npr. pita me nešto (gde sam, s kim sam, kako, zašto...) i onda se povuče i ne piše, a kad se ja javim – nezainteresovan je za dopisivanje iako smo se pre toga lepo čuli. Kaže kako ja sve krijem, neću ništa da kažem, sve u šiframa pričam... Pa normalno kad me napada, kako ću bilo šta reći kad ne znam kakva će biti njegova reakcija. Pišemo nešto bez veze, on mene iz čista mira pita gde radim iako se nismo dotakli teme posla. Napišem mu, on opet postavi isto pitanje. Onda kažem da li je to sramota možda (jer mi nije jasno da me jedno te isto pita 2x, a i pre sam mu rekla), on kaže da nije. Pa šta je onda problem, ne znam. Objavljuje one slike na kojima piše kako njega niko neće praviti ludim i znate već one citate. Umesto lepo da kaže u čemu je problem, on objavljuje te slike kao da je srednjoškolac i duri se. Pasivna agresija izbija iz njega.