Ljudi kada devojka reši da se udalji od vas ne možete tu ništa, ako ste vi za to odgovorni. Znao sam da se ne javim po sedam dana, a crkavao sam za njom. Brankice, žao mi je što sam te izgubio, zbog mojih igrica toplo-hladno i testiranja da li si za mene? Dok sam shvatio da jesi ti ta, izgubio sam te. A bili smo isti 1/1. Daj mi jednu šansu samo.
Da li je vama prijevara kad vam se dečko dopisuje s curom s kojom je prije vas nešto kratko imao, a to vam krije? I kad se pojavi poruka od nje i kad pitate, on burno reagira, sakriva i još vas optužuje da ne mislite na njegove osjećaje kad ga "bez razloga" napadate. S time da to nije prvi put da vidite poruku od iste mu bivše?
Radila sam u salonu za nokte i jedna od priča koje mi bude ptsp je kad je jedna starija gospođa vikala zašto njenu kćer nismo primile na nokte baš je urlala i kolegice skupa sa mnom nismo mogle shvatiti o kome je riječ pošto ni jedna zaista tako mlada cura nije bila taj dan, kad ono iza nje izađe kći a ono kći skoro 30 s tim da je bio kraj smjene skoro ali nema veze.
Jel mislite da je 1.76 TOLIKO visoko za curu kao što mi govore. Znam da je iznad proseka, ali me tretiraju kao da sam džin i osjećam se neprijatno u svojoj koži zbog toga.
Sramota me je što studiram završnu godinu na faksu sa svojih 28 godina, pa mi bude mnogo lakše kad vidim da ima i starih ljudi na faksu, koji imaju 50 godina.
Ne postoji muška osoba vezano za koju mi nije prošla perverzna misao. Dal bio drugar, neko na ulici. Bar jednom sam zamislila sebe kako radim nešto sa njima. Za neke sam to pomislila jednom a za neke više pušta. Ali ne postoji ni jedan muškarac kojeg nisam pogledala perverzno u nekom trenutku.
Kako bi voljela da postoji kazneni zakon za one koji prevare u braku! Ti ojađeni supružnici ne znaju ni šta ni šta ni kako. Može milion puta da te prevari i ništa, stvarno nije fer!!!
Užasno mi smeta vrućina, ali stvarno nije realno više, stvarno sam iskreno zapanjen do koje mere može da smeta i nije nikakvo čudo što se u Hrišćanskoj religiji pakao prikazuje kao vrelo mesto. Moj otac je preležao (na žalost) i pobedio (na sreću) Variolu... imao je 12 godina tada, temperatura mu je bila od 38-40 sedam dana, lekari su rekli njegovima - ako preživi sledećih nekoliko dana, preživi, ako ne, to je jednostavno sada u Božijim rukama i da se nadamo da će se mlad organizam izboriti sa tim. Naravno preživeo je ali od tada kad god stavi toplomer ispod pazuha on pokazuje 38 ili 38,5... on smatra da se "zauvek ugrejao" tokom tog pakla za oko 2 stepena i neverovatno mu smeta vrućina, tako da je možda i genetski, ne znam... Ali bukvalno preko 22 stepena fazon meni se povraća od vrućine, muka mi je, leti klimu nabijem kao u mrtvačnici, ponekad i stanem direktno ispod nje. Sanjam o tome da se preselim na Island ili tako negde.. Obožavam hladan vazduh, to mi je najveće uživanje...
Iskreno, dosta mi je više ljudi koji konstantno iskorištavaju tuđi trud. Ako svi imamo pristup Studomatu i zadacima, ne vidim zašto se uvijek isti ljudi moraju raspitivati “što treba”, umjesto da jednostavno sami pogledaju. To nije nesnalaženje, to je lijenost.
Već dvije godine gledam istu šprancu. Neki se studenti redovno informiraju, rade zadatke, a drugi se šlepaju i očekuju da im sve bude servirano. I onda još traže da im se pošalje gotov rad da “vide kako treba”? Ne. Nije stvar pomaganja, nego principa.
Svi imamo svoje obaveze i svi smo pod stresom. Ne tražim savršenstvo, ali minimum odgovornosti i poštovanja prema tuđem vremenu je stvar osnovne kulture. Ako nisi bio na predavanju, razumijem da pitaš. Ali ako jesi i opet ne znaš što treba, možda je vrijeme da se zapitaš čemu ideš.
Kad se moraš suočiti sam sa sobom, to je najgore. Mnogi ljudi su mi često znali reći da kako ja uopće nisam nikakva dobričina nit da sam naivna kakvom se predstavljam (jer sam mnogo šutljiva, sramežljiva, povučena.. ) nego da sam obična emotivna manipulatorica i "vampir" koji stalno glumi žrtvu i mrzi cijeli svijet. Baš sam išla malo proguglati o "Mentalitetu žrtve" i nažalost, pronašla sam se u skoro svakoj rečenici. Piše da su to osobe koje imaju dosta trauma iz prošlosti (a imam ih), da svu svoju krivicu i odgovornosti svaljuju na druge, da su pasivno agresivni, nemaju samopouzdanje, stalno kukaju kako je život "pun" problema i fokusiraju se samo ono "loše" itd itd... nažalost to sam prava ja. Znam da bih trebala potražiti pomoć zbog toga i još nekih sitnica.
Dal još netko ima takav problem?