Razmišljam da li svi ljudi imaju potrebu da znaju gdje su osobe za kojima su prekunili vezu.
Trudna sam. Izuzetno se plašim da će mi brak propasti. Izuzetno se plašim da ću se ovom detetu na taj način us*ati u život kao i moji meni. Beskrajno živim u strahu.
Primjetio sam da ako skuhana domaća kava ima mjehuriće kroz koje se reflektira svjetlost i daje razne boje, kao sapunica, da je to prava kava s pravim okusom.
Opsjednuta sam izgledom i to je jesdina stvar koja me zanima u životu.
Živim vani. Vodim dvostruki život. Jedan je Antonio, drugi Toni.
Nekada davno, još u osnovnoj, sam imala jednu super drugaricu. Družile smo se do otprilike 2.razreda srednje, poslije je našla drugo društvo i udaljile smo se, pokušavala sam ostati dobra s njom ali ona nije bila zainteresovana. Iako sad imam 27 godina, završila sam fakultet i radim, i dan-danas često pomislim na nju, često i zaplačem jer mi nedostaje, i nijednu prijateljicu nisam imala kao nju, da smo sve dijelile. Povukla sam se skroz u sebe i nakon toliko godina i dalje mi je teško.
Od svojih super moći, izvdojio bih to da sa svakom devojkom koja mi se svidi, postanem prijatelj 😂
Svaki dan na putu do posla prolazim kroz kvart u kojem su skuplji stanovi, stanari su većinom odvjetnici, liječnici, poduzetnici i sl. S ulice se vidi mjesto gdje su kontejneri za razdvajanje otpada. Većina ljudi (uključujući i mene) papir iznosi u papirnatim vrećicama iz trgovina: kad dobiješ, ostaviš i poslije poneseš u tome. Jučer ujutro idem na posao i vidim dvije mlađe djevojke kako kopaju po kontejneru za papir i vade brendirane vrećice koje su stanari bacili. Baš se nekad pitam kud ide ovaj svijet.
Uhvatila sam šablon ponašanja njegovih roditelja i njegove sestre (do te mere da im predvidim tačne rečenice). Favorizuju nju, a ponižavaju njega - to je osnova. Njoj pomažu, a od njega traže da im pomogne. On je mnogo vezan za njih a ja ne mogu da ih gledam jer mu to rade. Stalno ga emotivno ucenjuju, a njegove potrebe ismevaju.